Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto je nakon Muellerove istrage Trump siguran; do kraja mandata neće biti impeachmenta

Telegramov dopisnik iz Amerike o kraju Muellerove istrage, najvažnijem događaju Trumpova predsjedništva

Kraj Muellerove istrage najvažnija je točka Trumpova predsjedništva i uvjerljivo najvažniji događaj u Americi još od njegove iznenađujuće izborne pobjede 2016. Unatoč prostoru za sumnju oko ometanja istrage, ovakav ishod velika je pobjeda Donalda Trumpa i svih koji su bili na njegovoj strani zadnje dvije i pol godine. Trump je u nedjelju tvitao "No collusion!" – bio je to prvi put da je imao pokriće za tu poruku, koju je na Twitteru dotad ponovio 186 puta. Jer sad znamo – zahvaljujući Muelleru, bivšem direktoru FBI-a kojemu svi vjeruju, da doista nije bilo urote s Rusima. Ili barem nije bilo dovoljno dokaza da se za urotu podignu optužnice

Nije bilo urote između kampanje Donalda Trumpa i vlade Vladimira Putina, koja je intervenirala u američke izbore 2016. godine i aktivno pomagala pobjedi aktualnog predsjednika. Najvažniji je to od dva glavna zaključka istrage specijalnog tužitelja Boba Muellera, čiji sadržaj još nije poznat, ali je Trumpov ministar pravosuđa Bill Barr u pismu Kongresu i javnosti objavio njene “načelne zaključke”. Dakle, urote ili “collusiona” nije bilo – čini se da oko toga nema puno spora. Drugi Muellerov glavni zaključak – o tome je li Trump prekršio zakon pokušavajući omesti kaznenu istragu – izričito je dvosmislen. “Ovaj izvještaj ne zaključuje da je predsjednik počinio kazneno djelo, ali ga ni ne oslobađa krivnje”. To je jedino mjesto gdje Barr doslovno citira Muellerov izvještaj.

Govori se, kao što znate, o Trumpovoj naprasnoj smjeni direktora FBI-a Jima Comeyja, koji je istraživao rusko uplitanje i veze Trumpa s Kremljem. Trump je u TV-intervjuu bio otvoreno priznao da je Comeyja smijenio “zbog ruske istrage”, što je potvrdio i Putinovom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu u Ovalnom uredu. Trumpov pokušaj zaustavljanja istrage bio je i povod da se imenuje specijalni istražitelj. No, Mueller je na kraju dao argumente i za i protiv Trumpove odgovornosti za ometanje istrage te odluku o tome prepustio Barru. On je smjesta objavio da na Trumpu ne vidi nikakvog grijeha i da protiv svoga šefa neće podići optužnicu za ometanje istrage.

Ovakav ishod nitko nije očekivao – najmanje sam Trump, koji je do prije tri dana nesmiljeno napadao Muellera i cijelu istragu. Kad su se saznali rezultati, u istoj je rečenici rekao da je istraga bila “protuzakoniti pokušaj njegova rušenja” i da ga je “u potpunosti oslobodila krivnje”. Nije točno ni jedno ni drugo – sam Mueller izričito je napisao da ga ne oslobađa krivnje. Ali Trump o svemu bezočno laže, pa je na još jedno izokretanje većina samo slegnula ramenima.

Najvažniji događaj u Americi od Trumpove izborne pobjede

Kraj Muellerove istrage najvažnija je točka Trumpova predsjedništva i uvjerljivo najvažniji događaj u Americi još od njegove iznenađujuće izborne pobjede 2016. Unatoč prostoru za sumnju oko ometanja istrage, ovakav ishod velika je pobjeda Donalda Trumpa i svih koji su bili na njegovoj strani zadnje dvije i pol godine. Trump je u nedjelju tvitao “No collusion!” – bio je to prvi put da je imao pokriće za tu poruku, koju je na Twitteru dotad ponovio 186 puta. Jer sad znamo – zahvaljujući Muelleru, bivšem direktoru FBI-a kojemu svi vjeruju, da doista nije bilo urote s Rusima. Ili barem nije bilo dovoljno dokaza da se za urotu podignu optužnice.

Mnogi postupci, izjave, manevri, pritisci i laži – beskrajne laži – ukazivali su još od ljeta 2016. da u odnosu Trumpa i Rusije nije sve čisto. Šef njegove kampanje Paul Manafort, koji je danas u zatvoru, bio je u bliskim odnosima s nekolicinom ruskih oligarha, kojima je i danas dužan milijune dolara. Radio je za proruskog bivšeg predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča. Pod Manafortom je iz republikanske političke platforme 2016. izbačena točka o podršci ukrajinskoj borbi protiv ruske okupacije. Manafort je dio svog duga otplaćivao redovitim brifinzima Putinovom oligarhu Olegu Deripaski, kojega je obavještavao o stanju Trumpove kampanje. Rusima je u ljeto pred izbore čak dao i bazu s analitičkim podacima kampanje.

Trumpov tadašnji savjetnik za vanjsku politiku George Papadopoulos stupio je u kontakt s ruskim agentom, koji mu je rekao da Rusi “imaju mejlove Hillary Clinton“. Trumpov politički mentor Roger Stone komunicirao je s Julianom Assangeom, čiji je WikiLeaks instrument ruske vojno-obavještajne službe GRU. Uostalom, sam Trump javno je pozvao Rusiju da provali u server i ukrade Hillaryne mejlove. Donald Trump Jr. našao se u jeku kampanje – zajedno s Manafortom i Trumpovim zetom Jaredom Kushnerom – sa ženom koja im je najavljena kao “predstavnica ruske vlade, koja podržava Trumpa” i koja je donosila “prljavštinu o Hillary”.

Kako objasniti tajne kontakte, laži i sve druge koincidencije?

Nakon izbora, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost Michael Flynn (koji također ide u zatvor) morao je podnijeti ostavku jer se saznalo da je potajice pregovarao s Rusima o ukidanju sankcija koje je bio uveo Obama. Flynn je onda o tome lagao FBI-u. Istraživao ga je Comey, kojega je Trump smijenio i priznao da je to napravio zbog Rusije. I tadašnji ministar pravosuđa Jeff Sessions morao se izuzeti jer se saznalo da je Senatu lagao o – komunikaciji s Rusima. Konačno, Trump do danas nije rekao niti jednu lošu riječ o Putinu – što definitivno nije njegov stil. Dapače, za ruskog autokrata uvijek je nalazio lijepe riječi. Na summitu u Helsinkiju prošlog ljeta stao je pored Putina i rekao kako mu vjeruje da Rusija nije intervenirala u izbore – suprotno nalazima svih američkih obavještajnih službi, pa konačno i samog Muellera, čiji je izvještaj nepobitno utvrdio rusku ulogu. Ovo je samo dio indicija koje su ukazivale da su se ljudi iz Trumpova kruga barem pokušavali urotiti s Rusima, ako im to na kraju i nije pošlo za rukom.

Kako je onda moguće da je Mueller zaključio da nije bilo “collusiona”? Postoje bar dva moguća odgovora – prvo, da Mueller nije našao dovoljno materijala kojim bi na sudu nepobitno dokazao urotu. Barrov sažetak, koji je vješto pravnički sročen, kaže da Mueller “nije otkrio da se Trumpova kampanja urotila ili koordinirala s ruskom vladom, unatoč višestrukim ponudama pojedinaca povezanih s Rusijom da pomognu Trumpovoj kampanji”. Dakle, nije se “urotila” i “koordinirala”, ali Barrov sažetak ne kaže je li prihvatila neku od “višestrukih ponuda” Rusa da “pomognu”. Nitko iz Trumpove kampanje nije FBI-u prijavio ruske pokušaje “pomaganja”, iako je to norma političkog ponašanja i u bezazlenijim situacijama od uplitanja druge države u izborni proces: Al Gore dobio je 2000. poštom povjerljivu skriptu s tezama koje je George W. Bush pripremio za predizborno sučeljavanje. Umjesto da je zloupotrebi, Gore ju je poslao FBI-u i o svemu obavijestio javnost. Trump je jednom rekao da je Al Gore – najgori luzer od svih.

Druga mogućnost je da nikakve urote nije bilo. Ali kako onda objasniti sve ove tajne kontakte, laži, Trumpovu spremnost da promijeni američku vanjsku politiku ne bi li pogodovao Putinu i sve druge koincidencije? Možda nas je najbliže istini doveo Trumpov odvjetnik Michael Cohen (koji također ide u zatvor) kad je u svjedočenju pred Kongresom rekao da Trump nije očekivao da će pobijediti na izborima, a kampanju je doživljavao kao reklamu za svoj brend i – najvažnije – priliku da utjecaj iskoristi za realizaciju velikog projekta: gradnje Trump Towera u Moskvi. To je bio dil koji se ne može sklopiti bez Putinove suglasnosti, a Trump bi na njemu zaradio stotine milijuna dolara. Putinu su čak ponudili dar – penthouse na vrhu tornja. Trump je lagao da je od projekta u Moskvi odustao početkom 2016., iako se njegov odvjetnik Rudy Giuliani (slučajno ili ne) izlajao da je plan pospremljen tek u studenom, nakon što je Trump pobijedio.

Odluku da ga neće goniti nije donio Mueller, nego Barr. I to je sumnjivo

Ova je mogućnost podjednako grozna kao ideja koju je Mueller otklonio – dakle da se Trump urotio s Rusima da pobijedi na izborima. Ako kandidat, pa na kraju predsjednik najvažnije svjetske demokracije mijenja američku vanjsku politiku, potkopava NATO i saveznike i na razne načine ide na ruku Putinu – sve ne bi li ostvario materijalni interes, jebeni toranj u Moskvi – to je beskrajno odvratno. Neću vas podsjećati da Putin ubija opozicijske političare i novinare, da je ugušio zadnje elemente demokracije u svojoj tužnoj zemlji, da vlada kao car, ratuje u susjednim državama i protuzakonito pripaja njihove dijelove, da štiti ratnog zločinca Bašara al-Asada koji svoje građane ubija bojnim otrovima, da financira ekstremnu ljevicu i desnicu u Europi i pokušava srušiti Europsku uniju te potkopati liberalni međunarodni poredak koji je donio sedam i pol desetljeća bez globalnog sukoba. Zatvaranje očiju pred svim tim po Trumpu možda ima cijenu – nekoliko stotina milijuna dolara koje bi zaradio od jednog nebodera.

No, koja god bila Trumpova motivacija, Muellerovom istragom je utvrđeno da njegovi odnosi s Rusijom – iako možda nemoralni i odvratni – ne zavređuju kazneni progon. I to je, bez sumnje, Trumpova velika pobjeda. Puno je manja pobjeda došla oko optužbi da je Trump ometao kazneni postupak, prvo pritiscima na Jima Comeyja, pa njegovom smjenom i onda u nekoliko stotina – bit će i tisuća – tvitova i izjava u kojima je napadao, vrijeđao i neosnovano potkopavao povjerenje javnosti u FBI, Ministarstvo pravosuđa, Muellera i istražitelje. Predsjednik može biti zadovoljan krajnjim ishodom: neće biti optužen za “obstruction of justice” – ali može biti podjednako zabrinut Muellerovim zaključcima. Odluku da ga neće goniti nije donio Mueller, nego Barr, kojega je Trump postavio prije nekoliko tjedana. Već to otvara prostor sumnji. Ali veća enigma je razlog zašto Mueller nije sam donio odluku, bila ona povoljna ili nepovoljna po Trumpa.

Mueller je starac bez mrlje u dugoj karijeri tužitelja

Bob Mueller je u očima ogromne većine Amerikanaca heroj – ne samo ratni heroj iz Vijetnama, nego starac bez mrlje u dugoj karijeri tužitelja. Apolitičan je, iako registrirani republikanac. Prijatelj je s Johnom Kerryjem, bivšim demokratskim predsjedničkim kandidatom i državnim tajnikom, s kojim je zajedno studirao. Za šefa FBI-a imenovao ga je George W. Bush, tjedan dana prije 11. rujna 2001. Kako je FBI i protuobavještajna agencija, dobar dio idućih godina proveo je u istrazi al-Kaide. Prije toga bio je glavni tužitelj u istrazi libijske bombe koja je 1988. raznijela avion PanAma iznad Lockerbieja, i čovjek ključan za pad Johna Gottija, kuma mafijaške obitelji Gambino. Od aktera ove priče, blizak je i s Billom Barrom i s Jimom Comeyjem, koji ga je naslijedio u FBI-u. Dapače, Mueller i Comey surađivali su u spektakularnoj političkoj akciji – koja je uključivala blokadu pola Washingtona i jurnjavu konvoja pod rotirkama u bolničku sobu ministra pravosuđa Johna Ashcrofta.

Zahvaljujući Muelleru, koji je agentima FBI-a naredio da se Comeyja, tad zamjenika ministra, ni pod kojim okolnostima ne smije ukloniti iz Ashcroftove sobe, Dick Cheney nije uspio iskoristiti bolesnog ministra da potpiše produžetak naloga za protuzakonito prisluškivanje američkih građana. Mueller je, drugim riječima, dugom karijerom dokazao da je uvijek znao prepoznati ispravnu stranu i da svoj posao radi profesionalno. U 22 mjeseca, koliko je trajala ruska istraga, iz nje nije procurio nijedan detalj – doslovno niti jedan. To je za Ameriku – znanstvena fantastika. Zašto je onda Mueller jednu od dvije najvažnije odluke – je li Trump prekršio zakon ometajući istragu – prepustio ministru pravosuđa? Bill Barr je jedna od rijetkih osoba od integriteta u Trumpovoj administraciji. Ovo mu je drugi put da je ministar pravosuđa – prvi put je bilo u vladi Georgea Busha Starijeg, od 1991. do 1993. Ali Barr je i dalje osoba koju je postavio Trump i kojemu je šef Trump, a pitanje se odnosilo na kaznenu odgovornost samog Trumpa.

Detalj u Muellerovom izvještaju koji hrpi ljudi sad ne da mira

Više ćemo znati kad Muellerov izvještaj postane javan ili ako ga demokrati u Kongresu sazovu na saslušanje. Ono što mnogima ne da mira je Muellerova odluka da – potpuno nepotrebno i suprotno pravilima – napiše kako njegov izvještaj “ne zaključuje da je predsjednik počinio kazneno djelo, ali ga ni ne oslobađa krivnje”. To da ga “ni ne oslobađa krivnje” tu nije slučajno – pogotovo nakon što se već tri godine raspravlja o odluci Comeyja da ne optuži Hillary Clinton, ali da je javno izgadi jer je držala privatni server. Pravila kažu da tužitelji ili nekoga optuže, pa to obrazlože, ili tu osobu ne optuže, ali onda šute. Ne iznose detalje koji mogu naštetiti osobi koju su istraživali, ali nisu našli osnove da je optuže. Mueller zna koliko je Comey bio kritiziran jer je prekršio to pravilo. Pa svejedno, sam je napravio isto s Trumpom. Zaključak da “predsjednik nije ni oslobođen krivnje” očito je toliko važan u izvještaju da ga je Barr morao spomenuti u sažecima. To je jedini citat Muellerovih riječi koje je naveo. To je veliki signal.

No, Barr je spremno dočekao lopticu koju mu je prebacio Mueller i hitro – u manje od 48 sati – odlučio da sve što je istraga pronašla u 22 mjeseca nije dovoljno za optužnicu protiv predsjednika. Čak i ako ste na strani Donalda Trumpa, ovo nije dobro. Mueller je iz nekog razloga iznevjerio glavni razlog zašto je bio imenovan, a to je da se istraga predsjednika prepusti nekome tko mu nije izravno podređen. Nakon smjene Comeyja, bilo je jasno da Trumpa ne može istraživati novi direktor FBI-a, kojega je on sam postavio. I da ga ne trebaju istraživati Jeff Sessions ili Rod Rosenstein, koje je također on postavio. Razumna pretpostavka je bila da će se oni u nekom trenutku možda naći u situaciji odlučivati o kaznenom progonu vlastitog šefa, i važnije, osobe koja ih je imenovala na političku funkciju – što bi bio jasan sukob interesa. Zato je doveden Mueller. I onda je Mueller, na kraju, odluku prepustio upravo osobi koja se nalazi u sukobu interesa. Da je sam Mueller procijenio kako Trump nije ometao istragu, to bi i Trumpu bio uspjeh – mogao bi osnovano reći da je oslobođen svih optužbi. Ovako, ostaje sjena.

Zašto se nije tražilo da Donald Trump svjedoči?

Još smo saznali da je Mueller bio u razgovorima s Ministarstvom pravosuđa oko toga treba li tražiti saslušanje Trumpa, ili je dovoljno da se on izvuče pisanim odgovorima na pitanja istražitelja – to su sterilni odgovori koje sastave odvjetnici. Zašto se nije tražilo da Trump svjedoči? Za saslušanje su čak i njegovi odvjetnici rekli da bi bilo katastrofalno – jer Trump ne zna kako se držati jedne verzije istine, a laganje saveznim istražiteljima je kazneno djelo. U pregovorima Muellera i Rosensteina prevladala je ova logika: nema osnove za nalog za saslušanje jer nije ustanovljen temeljni krimen – urote nije bilo, pa se ne može ni ispitivati je li Trump ometao istragu urote koja nije postojala. To je jako “fishy”. Slavna TV-kuharica Martha Stewart završila je u zatvoru jer je ometala istragu svojih mutnih poteza na burzi. Nikad nije optužena za makinacije na burzi, ali je svejedno odgulila pola godine za ometanje istrage. Trump je slušao odvjetnike, koji su savjetovali da izbjegne saslušanje. Taktika je upalila.

Demokrati u Kongresu neće se zadovoljiti Barrovim zaključcima – traže ne samo uvid u cijeli Muellerov izvještaj, nego i da im se podastre sva dokazna dokumentacija. To donekle ima smisla – bez obzira na to što Mueller zaključio i Barr sažeo, predsjednika se po važećim pravilima i ne bi moglo optužiti dok je u Bijeloj kući. Njegovu odgovornost u političko-pravno procesu utvrđuje Kongres (to je tzv. impeachment). Nije jasno koliko će dokazne dokumentacije na kraju završiti u rukama kongresnika i senatora, ali će sigurno dobiti cijeli Muellerov povjerljivi izvještaj. U američkoj politici vrijedi “pravilo sedam minuta” – to je najkraće vrijeme koje su novinari izmjerili između trenutka kad neki povjerljivi dokument stigne u Kongres i trenutka kad mediji objave njegov sadržaj. Dakle, javnost će znati što zna Kongres.

Muellerov izvještaj izbacit će ekstremistima argument iz ruke

Koliko je sigurno da ćemo saznati sadržaj Muellerova izvještaja, toliko je sigurno i da u iduće dvije godine neće biti impeachmenta. Vođe demokrati su i prije bile nesklone tom pokušaju, koji bi ionako propao u Senatu, gdje većinu drže republikanci. Ovi Muellerovi nalazi ispuhat će vjetar iz krila grupe radikalnih demokrata – od milijardera Toma Steyera, čije reklame na televiziji već dvije godine traže impeachment Trumpa, do mlade zvijezde kranje ljevice Rashide Tlaib, koja je dan po dolasku u Kongres najavila da će “impičati kurvinog sina”. Muellerov izvještaj izbacit će ekstremistima argument iz ruke.

No, lako je za Rashidu Tlaib – iako je radikalna, od nje Americi ne prijeti nikakva opasnost, dapače. Puno radikalniji i puno moćniji je drugi akter ove priče – Donald Trump, od kojeg doista prijeti opasnost. Njegova prva reakcija na Barrovu objavu “načelnih zaključaka” Muellerove istrage je – da se smrznete. Rekao sam već da je lagao kako ga je istraga “potpuno oslobodila krivnje” i da je u istom dahu napao istragu koja da je bila “protuzakoniti pokušaj da se sruši predsjednika”. No, ozbiljnije, Trump je u prvom komentaru najavio da “sad treba istražiti drugu stranu”. Naivni ste ako mislite da pod “drugom stranom” ruskog uplitanja u američke izbore Trump misli na Putinovu vladu. Ne – misli na demokrate.

O Muellerovoj istrazi i onome što znamo o njenim zaključcima da se raspravljati – kao što sam pokušao ovdje, ne dovodeći u pitanje motivaciju Muellera, ali propitujući neke odluke koje je donio. To nije način na koji Donald Trump vidi ovaj problem. Ovo je njegova perspektiva: demokrati su ga pokušali srušiti, ali nisu uspjeli; sad je red da on ruši njih. Trump nije otkrio što znači “istraga druge strane”, ali izvori iz Bijele kuće kažu CNN-u da ima dvije opcije: prvo, da ponovno otvori istragu mejlova Hillary Clinton (koju je Comey zatvorio 2016.); i drugo, da pokrene “istragu istrage” – osnuje istražno tijelo koje bi pokušalo dokazati da je Barack Obama pokrenuo istragu ruske afere bez osnove, samo da naškodi Trumpu.

Mueller je naišao na niz sumnjivih poslova koji nisu Trumpovi

Demokratski izazivači u 2020. sigurno će htjeti govoriti o drugim temama, koje Amerikance više zanimaju, pa bi ova strategija mogla biti uspješna za Trumpa: ponovno otvaranje rata s Hillary i Obamom, koji više nisu tu da se brane ali ih njegova biračka baza prezire. To je i dobar način da balansira izgledne loše vijesti iz ureda drugih tužitelja. Mueller je naišao na niz sumnjivih poslova koji nisu bili dio njegova mandata i proslijedio ih tužiteljima u New Yorku, Washingtonu i Virdžiniji. Tih “spring-off” istraga navodno već ima 12. Najpoznatija je već završila – slučaj pornoglumice Stormy Daniels, s kojom je Trump imao aferu malo nakon što je Melanija rodila Barrona, a čiju je šutnju pred izbore Trump platio 130 tisuća dolara. U presudi Michaelu Cohenu predsjednik je označen kao “neoptuženi supočinitelj” jer je isplata prekršila zakon o financiranju kampanje. Takvih slučajeva bit će još i mogli bi se – politički i kazneno –pokazati opasnijim od afere s pornoglumicom.

Iako je kraj Muellerove istrage bez sumnje bio antiklimaks, ruska afera ostaje najveći skandal američke politike još od Watergatea. Bez obzira na krajnje zaključke, istraga te afere otkrila je neviđenu korupciju – od Paula Manaforta i Michaela Flynna sve do kazneno neutuživih odluka predsjednika Amerika da mijenja vanjsku politiku kako odgovara njegovom privatnom računu. To je politička korupcija kakvu Amerika dugo ne pamti. U slučaju Manaforta bila je riječ o kriminalnoj korupciji – politički utjecaj i informacije doslovno su se razmjenjivali za dolare. Trumpov slučaj još je skandalozniji jer njegova korupcija, izgleda, nije bila protuzakonita.

Slavni novinar Michael Kinsley davno je primijetio da “skandal nije kad je nešto protuzakonito; skandal je kad je nešto zakonito”. Beskrajne laži, stavljanje privatnog interesa iznad nacionalnog, pritisci na tijela istrage, podilaženje Putinu u interesu vlastitog bogaćenja – sve su to potezi koji potvrđuju da je Donald Trump “najskandalozniji” predsjednik u američkoj povijesti. To što radi skandalozno je baš zato jer je zakonito. Muellerov izvještaj donio je Trumpu malu i uvjetnu pobjedu, ali to nije kraj priče. Iduće poglavlje pisat će se u studenom 2020. kad će Amerika birati između političke korupcije s jedne i nekoga koga demokrati već izaberu s druge strane. Trump se neće promijeniti. Jedino ga se može zamijeniti – nadajmo se, nekom boljom ili nekim boljim.

Đivo Đurović
Analitičar
124 članka Više o autoru
Više s weba