Kina je 30. lipnja donijela National Security Law za Hong Kong. Zakon o nacionalnoj sigurnosti u Hong Kongu donesen je legalno. Naime, kad je 1997. godine Hong Kong iz britanskog suvereniteta vraćen Kini, u inače vrlo opsežnom aktu o hongkonškoj autonomiji, Pekingu je ostavljena mogućnost da donosi pojedine zakone za Hong Kong.

Kina je već dugo inzistirala da sam Hong Kong donese Zakon o nacionalnoj sigurnosti, što vlasti u Hong Kongu nisu mogle, jer hongkonško stanovništvo ne želi smanjivanje svojih prava u korist Pekinga. Uostalom, već godinama gledamo i čitamo izvještaje o protupekinškim prosvjedima u Hong Kongu. Kineski predsjednik Xi odlučio je napokon donijeti Zakon o nacionalnoj sigurnosti, kako bi spriječio buduće prosvjede.

Brutalni manifest pekinške političke volje

Zakon o nacionalnoj sigurnosti, čiji sadržaj nije bio poznat prije donošenja, brutalni je manifest pekinške političke volje protiv građana Hong Konga. Primjenjuje se na strane državljane, ako se zateknu u Hong Kongu.

Zakon o nacionalnoj sigurnosti Hong Konga spominje četiri bitna kaznena djela: secesiju od Kine, subverziju protiv središnje vlasti u Kini, terorističke aktivnosti i suradnju sa stranim snagama u cilju ugrožavanja nacionalne sigurnosti. Za sva se ta četiri “zločina” može se izreći kazna doživotnog zatvora.

Zastrašujuća definicija terorističkih aktivnosti

Posebno je kuriozitetno, ali i zastrašujuće za cijeli svijet, da netko, tko, recimo u hrvatskim, ili američkim medijima, kritizira kinesku politiku, i onda otputuje u Hong Kong, prema ovom zakonu može biti uhićen i osuđen. Kina je, dakle, donijela zakon koji prijeti cijelom svijetu.

Drugi, podjednako zastrašujući element Zakona o nacionalnoj sigurnosti jest definicija terorističkih aktivnosti, koja obuhvaća i ulične prosvjede. Zakon je, ponovimo, donesen kako bi se spriječili protukineski prosvjedi u Hong Kongu.

Otkrivanje stvarne prirode političkog sustava

Zakon o nacionalnoj sigurnosti Hong Konga puno nam, nažalost, govori o stvarnoj prirodi kineskog političkog sustava i kineskog društva. Kina, kako znamo, nikad nije bila demokracija. Kina je uvijek bila carstvo.

Skoro pet tisuća godina Kina je bila katkad više, katkad manje brutalno feudalno carstvo, da bi u dvadesetom stoljeću postala vrlo brutalno komunističko carstvo, što je i danas. Da Kina nije carstvo, vjerojatno bi se raspala. Zbog toga u Kini u dogledno vrijeme neće doći do uspostave minimalnog demokratskog sustava. Što je, naravno, glavna prepreka modernizaciji Kine.

Nikad neće moći postati svjetski lider

Unatrag dvadesetak godina u svijetu se neprekidno raspravlja o tome da dolazi vrijeme kineske globalne dominacije. Takve se teze argumentiraju snažnim kineskim gospodarskim i tehnološkim rastom, pa rastom životnog standarda među kineskim građanima, te jačanjem kineske vojne sile.

No, Kina, zbog svog demokratskog deficita i zbog nemogućnosti stvarne modernizacije nikad neće moći postati svjetski lider, još će dugo ostati golemo, moćno, ali nužno politički izolirano područje koje predstavlja svijet za sebe, a katkad i opasnost za cijeli svijet ili za svoje susjede.

Nemogućnost prerastanja komunističkog kineskog carstva u državu s barem minimalnim poštovanjem ljudskih, građanskih i političkih prava, kao i u konstruktivnog igrača na svjetskoj pozornici, dokaz je da je liberalna demokracija (koje u Kini nema ni u tragovima), uz sve svoje bezbrojne mane, i dalje jedini funkcionalni politički sustav na svijetu.