Friška figa, srednji prst, bosanski grb, ili kako god hoćete, to je ono što je političkim elitama prošle nedjelje pokazala skoro polovina hrvatskih državljana s pravom glasa. U prvom krugu predsjedničkih izbora ljudi su se, na zamalo ravnoj vagi, podijelili na one koji su glasali i na one koji nisu htjeli iskoristiti svoje biračko pravo. Izašlo je mrvicu više od 50 posto ukupno registriranih glasača, a samo mrvicu manje odlučilo je da ih sudjelovanje na izborima ne zanima.
Rezultate prve faze predsjedničkih izbora proizvelo je, dakle, oko 1,9 milijuna birača, tako smo u završnom krugu dobili Zorana Milanovića i Kolindu Grabar Kitarović. A skoro jednako toliko iz nekog je razloga prelomilo da će izlazak na birališta naprosto preskočiti jer ima pametnijega posla nego drukati za bilo koga od čak jedanaestero takmičara za Pantovčak.
Zašto toliko ljudi bježi od izbora? U čemu je stvar?
Velik postotak apstinenata nije neobična pojava, niti je specifična za Hrvatsku, ali je uvijek politološki i sociološki intrigantna. Zašto toliko ljudi bježi od izbora? U čemu je stvar? Kako to da je tako ogroman dio elektorata prije par dana ostao doma? Pogotovo ovdje kod nas gdje štošta ne vrijedi i ne valja pa je iseljavanje u tuđinu poprimilo razmjere kuge. Ali oni su radije šetali. Kartali belu s prijateljima. Prodavali zjake pred televizorom. Samo im se nije dalo potrošiti tih pola sata koliko je potrebno da se ode po izborni listić i donese neka odluka.
Rebus izborne apstinencije pokušavali su riješiti mnogi znanstvenici koji su u toj stvari puno pametniji od nas običnih promatrača, a ozbiljnih inozemnih istraživanja ima na bacanje. I autori se više-manje slažu oko uzroka tog političkog eskapizma koji na izborni dan kaže neću, fućka mi se, ne idem, eto vam pa odlučujte bez mene.
Odgovor je uglavnom to da ljudi sve manje vjeruju u politiku, da im se zgadila, da misle kako nema nikakvoga smisla igrati tu igru jer ”jedan glas ništa ne može promijeniti” ili da je ionako svejedno tko će biti izabran. Mnogi će reći da ne izlaze jer nijedan od ponuđenih kandidata nije točno ono što oni žele pa utoliko nemaju namjeru raditi kompromise sa svojim stavovima i svojom savješću.
Tom ‘hvala, ne’ taboru prilaze ponekad i stručnjaci
Interesantno je da izbornog eskapizma ima dosta i među građanima – svi poznajemo i takve – koji jesu zainteresirani za politiku. Na izborima se ne pojavljuje ni dio onih koji o politici strastveno raspravljaju, koji se živciraju što nema ozbiljnih reformi i bijesni su što korupcija jaše i gazi posvuda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Apstiniraju i ljudi koji su se, recimo, zgražali kad je Škoro izjavio da bi pomilovao osuđenog ratnog zločinca Tomislava Merčepa, odgovornog za smrt 43 civila uključujući i djevojčicu od 12 godina. Tom ”hvala, ne” taboru prilaze ponekad i stručnjaci koji inače pišu važne radove i angažirano upozoravaju na devijacije u sustavu. Oni kojima se gadi sveprisutna formula političke podobnosti. Takvi koji u slobodno vrijeme zdušno volontiraju kako bi bar nešto u društvu promijenili. I oni koji su u svoje novogodišnje želje uvrstili da Milan Bandić završi u zatvoru.
Moraju se primiti k znanju – budući da ionako nema druge – razni paketi motiva za neizlazak na izbore. Ali ipak se nekako čini racionalnijom i logičnijom odluka da ćeš konzumirati taj svoj glas nego da ga ćeš ga baciti u vjetar.
Uostalom, i od uvjerenih ćeš apstinenata uvijek čuti da u Hrvatskoj treba ovo i ono, da se stvari moraju hitno mijenjati i da ”ovako više ne ide”. Jedino pritom nikako nije jasno, a ni objašnjivo, kako misle da će se ikad dogoditi bilo što od toga čemu se nadaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako ne glasaš, najčešće optiraš za vlast
Vjerojatno je da bi njihovi glasovi, a sad ih je bilo blizu dva milijuna, ipak brže doveli do nekih pomjeranja i promjena. Ali ti su glasovi svejedno odlučili šutjeti i ne činiti ništa. A kad se staviš u svečanu pozu frustracije, to je upravo divna stvar za status quo. Da se ništa ne pomakne ni za milimetar. Da ostane isto ili da otkliže u još gore. To mora biti i jest posljedica ovako širokog nemiješanja građana u politiku. Pa ni prozori se neće sami oprati.
Ne znam kako toliki broj ljudi ne vidi da njihov bijeg od građanske i političke participacije izručuje njih same, budućnost njihove djece i svega što im je važno na milost i nemilost interesima i ciljevima s kojima se ne mogu identificirati.
Ako ne glasaš, najčešće optiraš za vlast ili za klijentelu na pozicijama moći koja bi vlastitu mater prodala da se ništa ne promijeni. I tako se ostvaruje taj paradoks da tvoj glas, iako ga nisi bacio u kutiju, dobivaju upravo oni koji su ti do te mjere zgadili politiku da više čak ne izlaziš ni na izbore. Kako pogrešan odgovor na ispravno i legitimno pitanje kako da nam bude bolje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je opet tako ogroman broj građana apstinirao od glasanja?
Gotovo polovina birača je prelomila da će izlazak na birališta naprosto preskočiti
Apstiniraju i ljudi koji su se, recimo, zgražali kad je Škoro izjavio da bi pomilovao osuđenog ratnog zločinca Tomislava Merčepa, odgovornog za smrt 43 civila uključujući i djevojčicu od 12 godina. Tom ''hvala, ne'' taboru prilaze ponekad i stručnjaci koji inače pišu važne radove i angažirano upozoravaju na devijacije u sustavu. Oni kojima se gadi sveprisutna formula političke podobnosti. I oni koji su u svoje novogodišnje želje uvrstili da Milan Bandić završi u zatvoru.
Friška figa, srednji prst, bosanski grb, ili kako god hoćete, to je ono što je političkim elitama prošle nedjelje pokazala skoro polovina hrvatskih državljana s pravom glasa. U prvom krugu predsjedničkih izbora ljudi su se, na zamalo ravnoj vagi, podijelili na one koji su glasali i na one koji nisu htjeli iskoristiti svoje biračko pravo. Izašlo je mrvicu više od 50 posto ukupno registriranih glasača, a samo mrvicu manje odlučilo je da ih sudjelovanje na izborima ne zanima.
Rezultate prve faze predsjedničkih izbora proizvelo je, dakle, oko 1,9 milijuna birača, tako smo u završnom krugu dobili Zorana Milanovića i Kolindu Grabar Kitarović. A skoro jednako toliko iz nekog je razloga prelomilo da će izlazak na birališta naprosto preskočiti jer ima pametnijega posla nego drukati za bilo koga od čak jedanaestero takmičara za Pantovčak.
Zašto toliko ljudi bježi od izbora? U čemu je stvar?
Velik postotak apstinenata nije neobična pojava, niti je specifična za Hrvatsku, ali je uvijek politološki i sociološki intrigantna. Zašto toliko ljudi bježi od izbora? U čemu je stvar? Kako to da je tako ogroman dio elektorata prije par dana ostao doma? Pogotovo ovdje kod nas gdje štošta ne vrijedi i ne valja pa je iseljavanje u tuđinu poprimilo razmjere kuge. Ali oni su radije šetali. Kartali belu s prijateljima. Prodavali zjake pred televizorom. Samo im se nije dalo potrošiti tih pola sata koliko je potrebno da se ode po izborni listić i donese neka odluka.
Rebus izborne apstinencije pokušavali su riješiti mnogi znanstvenici koji su u toj stvari puno pametniji od nas običnih promatrača, a ozbiljnih inozemnih istraživanja ima na bacanje. I autori se više-manje slažu oko uzroka tog političkog eskapizma koji na izborni dan kaže neću, fućka mi se, ne idem, eto vam pa odlučujte bez mene.
Odgovor je uglavnom to da ljudi sve manje vjeruju u politiku, da im se zgadila, da misle kako nema nikakvoga smisla igrati tu igru jer ”jedan glas ništa ne može promijeniti” ili da je ionako svejedno tko će biti izabran. Mnogi će reći da ne izlaze jer nijedan od ponuđenih kandidata nije točno ono što oni žele pa utoliko nemaju namjeru raditi kompromise sa svojim stavovima i svojom savješću.
Tom ‘hvala, ne’ taboru prilaze ponekad i stručnjaci
Interesantno je da izbornog eskapizma ima dosta i među građanima – svi poznajemo i takve – koji jesu zainteresirani za politiku. Na izborima se ne pojavljuje ni dio onih koji o politici strastveno raspravljaju, koji se živciraju što nema ozbiljnih reformi i bijesni su što korupcija jaše i gazi posvuda.
Apstiniraju i ljudi koji su se, recimo, zgražali kad je Škoro izjavio da bi pomilovao osuđenog ratnog zločinca Tomislava Merčepa, odgovornog za smrt 43 civila uključujući i djevojčicu od 12 godina. Tom ”hvala, ne” taboru prilaze ponekad i stručnjaci koji inače pišu važne radove i angažirano upozoravaju na devijacije u sustavu. Oni kojima se gadi sveprisutna formula političke podobnosti. Takvi koji u slobodno vrijeme zdušno volontiraju kako bi bar nešto u društvu promijenili. I oni koji su u svoje novogodišnje želje uvrstili da Milan Bandić završi u zatvoru.
Moraju se primiti k znanju – budući da ionako nema druge – razni paketi motiva za neizlazak na izbore. Ali ipak se nekako čini racionalnijom i logičnijom odluka da ćeš konzumirati taj svoj glas nego da ga ćeš ga baciti u vjetar.
Uostalom, i od uvjerenih ćeš apstinenata uvijek čuti da u Hrvatskoj treba ovo i ono, da se stvari moraju hitno mijenjati i da ”ovako više ne ide”. Jedino pritom nikako nije jasno, a ni objašnjivo, kako misle da će se ikad dogoditi bilo što od toga čemu se nadaju.
Ako ne glasaš, najčešće optiraš za vlast
Vjerojatno je da bi njihovi glasovi, a sad ih je bilo blizu dva milijuna, ipak brže doveli do nekih pomjeranja i promjena. Ali ti su glasovi svejedno odlučili šutjeti i ne činiti ništa. A kad se staviš u svečanu pozu frustracije, to je upravo divna stvar za status quo. Da se ništa ne pomakne ni za milimetar. Da ostane isto ili da otkliže u još gore. To mora biti i jest posljedica ovako širokog nemiješanja građana u politiku. Pa ni prozori se neće sami oprati.
Ne znam kako toliki broj ljudi ne vidi da njihov bijeg od građanske i političke participacije izručuje njih same, budućnost njihove djece i svega što im je važno na milost i nemilost interesima i ciljevima s kojima se ne mogu identificirati.
Ako ne glasaš, najčešće optiraš za vlast ili za klijentelu na pozicijama moći koja bi vlastitu mater prodala da se ništa ne promijeni. I tako se ostvaruje taj paradoks da tvoj glas, iako ga nisi bacio u kutiju, dobivaju upravo oni koji su ti do te mjere zgadili politiku da više čak ne izlaziš ni na izbore. Kako pogrešan odgovor na ispravno i legitimno pitanje kako da nam bude bolje.