Slika koja je neki dan obišla čitav medijski prostor, ona u kojoj skoro svi zaposlenici splitske gradske uprave u zgradi Banovine euforično pozdravljaju predsjednicu Kolindi Grabar Kitarović u društvu gradonačelnika Opare, poput neke rock zvijezde, samo je utvrdila činjenicu da živimo u društvu iz kojeg je davno iščeznuo bilo kakav sadržaj.
Pa i politički, naravno.
Iako ne govorimo o istoj vrsti masovnosti, s obzirom da se ovdje radi o dočeku u kontroliranim uvjetima, a na primjerima koje ćemo navesti u spontanim dočecima na otvorenom, ipak je zanimljivo vidjeti koga je i zašto dosad Split dočekivao euforično – i zašto s Kolindinim primjerom nešto nije u redu. Svedemo li stvari na bitno, grad je euforično i masovno dočekivao Hajduka, Jugoplastiku, Gorana Ivaniševića, Đurđicu Bjedov te Tita i Tuđmana. Sportski junaci dočekivani su euforično nakon ogromnih domaćih ili međunarodnih uspjeha koje su postigli.
Politika gesta bez ikakvih realnih posljedica
Dakle, na temelju konkretnih rezultata, koji su s pravom probudili emocije kod navijača, pretvorivši čak i dotad nezainteresirane građane, u kibicere koji jednako strepe hoće li rezultat na kraju biti pozitivan. Eksplozija tih emocija i kolektivne strasti utjecala je na filmske prizore masovnih dočeka, pri čemu je Ivaniševićev povratak s Wimbledona bio posebno emotivan i masovan. Što se tiče Tita i Tuđmana, tj. političara koje je Split masovno i euforično dočekivao, bez obzira na njihove ideološke pa i kapacitetne razlike, činjenica je da su i jedan i drugi ponudili nekakvu veliku idejnu priču i ostvarili je.
To konkretno znači da su obojica euforično i masovno dočekivana zbog konkretnih rezultata svog političkog i državničkog djelovanja. S druge pak strane, konkretnih rezultata političkog djelovanja aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović nema. No, nije samo problem u izostanku rezultata, tu čak nema ni neke konkretne i dosljedne politike, s obzirom da se kod nje sve svodi na velike geste i izjave, bez ikakvih realnih posljedica, često čak i međusobno suprotstavljene. To jednako vrijedi za onaj njen besmisleni dolazak u Split, nakon što je požar već ugašen, kao i za simbolički sastanak s Vučićem na Dunavskom mostu i razmjenu cvijeća.
Društvo spektakla umjesto realnog sadržaja
Drugim riječima, predsjednica ništa drugo ne radi, osim što stvara dimnu zavjesu. Na pitanje, koji je onda razlog da je onako euforično dočekana u splitskoj gradskoj upravi, a euforija je doista bila iskrena i posve je izvjesno kako u njoj nisu sudjelovali samo zaposlenici koji glasaju za HDZ ili neku od stranaka desnice, možemo stoga ponuditi dva odgovora. Prvi i značajniji je da živimo u nečemu što je još 1967. Guy Debord lucidno prepoznao kao ‘društvo spektakla’, napisavši i knjigu istoimenog naslova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osnovne uvodne teze za prepoznavanje tog društva, gotovo udžbenički se mogu preslikati na ovaj slučaj: “U društvima u kojima preovladavaju moderni uvjeti proizvodnje, život je predstavljen kao ogromna akumulacija prizora. Sve što je nekada bilo neposredno doživljavano, udaljeno je u predstavu. Slike odvojene od svih aspekata života stapaju se u jedinstveni tok stvari, u kojem prethodno jedinstvo života više ne može biti ostvareno. Fragmentarno opažana stvarnost regrupira se u novo, vlastito jedinstvo, kao odvojeni lažni svijet, predmet pűke kontemplacije. Specijalizacija slika svijeta dostiže vrhunac u svijetu nezavisnih slika koje obmanjuju čak i same sebe.
Svijest zaposlenika o vlastitom mjestu u hijerarhiji
“Spektakl je konkretizirana inverzija života, nezavisno kretanje neživota. Spektakl se u isto vrijeme ispoljava kao sâmo društvo, kao dio društva i kao sredstvo objedinjavanja. Kao dio društva, to je fokusna točka naše vizije i svijesti. Sâma činjenica da je riječ o odvojenom sektoru govori o tome da se nalazimo u domenu obmane i lažne svijesti: jedinstvo koje spektakl postiže nije ništa drugo do zvanični jezik opšteg odvajanja. Spektakl nije samo skup slika; to je društveni odnos između ljudi posredovan slikama. Spektakl ne može biti shvaćen kao pűka vizuelna obmana koju stvaraju masovni mediji. To je pogled na svijet koji se materijalizirao.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Možda i najbitnija rečenica iz ovih Debordovih razmatranja je ona koja ukazuje na to da spektakl predstavlja društveni odnos između ljudi posredovan slikama.
To konkretno znači da zaposlenici u Banovini predsjednicu gledaju s ushitom, s jedne strane jer osjećaju blizinu moći, a s druge zato što se od njih to očekuje od strane gradonačelnika i čitave vertikale vlasti. Pri čemu se u oba slučaja podrazumijeva svijest zaposlenika o vlastitom mjestu u hijerarhiji. U svemu tome sadržaj postaje posve nebitan i politika se svodi isključivo na vizualni dojam, što je sama Grabar Kitarović odavno shvatila postavljajući kartonsku sebe u prirodnoj veličini, s kojom bi se građani mogli slikati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je predsjednica funkciju svela na kartonski isprint s kojim se građani i službenici mogu slikati
Problematično euforični doček Kolinde Grabar Kitarović u splitskoj gradskoj upravi
Zašto je predsjednica onako euforično dočekana u splitskoj gradskoj upravi - a euforija je doista bila iskrena i posve je izvjesno kako u njoj nisu sudjelovali samo zaposlenici koji glasaju za HDZ ili neku od stranaka desnice? Zaposlenici u predsjednicu gledaju s ushitom, s jedne strane jer osjećaju blizinu moći, a s druge zato što se od njih to očekuje od strane gradonačelnika i čitave vertikale vlasti. Pri čemu se u oba slučaja podrazumijeva svijest zaposlenika o vlastitom mjestu u hijerarhiji. Sadržaj postaje nebitan i politika se svodi na dojam
Slika koja je neki dan obišla čitav medijski prostor, ona u kojoj skoro svi zaposlenici splitske gradske uprave u zgradi Banovine euforično pozdravljaju predsjednicu Kolindi Grabar Kitarović u društvu gradonačelnika Opare, poput neke rock zvijezde, samo je utvrdila činjenicu da živimo u društvu iz kojeg je davno iščeznuo bilo kakav sadržaj.
Pa i politički, naravno.
Iako ne govorimo o istoj vrsti masovnosti, s obzirom da se ovdje radi o dočeku u kontroliranim uvjetima, a na primjerima koje ćemo navesti u spontanim dočecima na otvorenom, ipak je zanimljivo vidjeti koga je i zašto dosad Split dočekivao euforično – i zašto s Kolindinim primjerom nešto nije u redu. Svedemo li stvari na bitno, grad je euforično i masovno dočekivao Hajduka, Jugoplastiku, Gorana Ivaniševića, Đurđicu Bjedov te Tita i Tuđmana. Sportski junaci dočekivani su euforično nakon ogromnih domaćih ili međunarodnih uspjeha koje su postigli.
Politika gesta bez ikakvih realnih posljedica
Dakle, na temelju konkretnih rezultata, koji su s pravom probudili emocije kod navijača, pretvorivši čak i dotad nezainteresirane građane, u kibicere koji jednako strepe hoće li rezultat na kraju biti pozitivan. Eksplozija tih emocija i kolektivne strasti utjecala je na filmske prizore masovnih dočeka, pri čemu je Ivaniševićev povratak s Wimbledona bio posebno emotivan i masovan. Što se tiče Tita i Tuđmana, tj. političara koje je Split masovno i euforično dočekivao, bez obzira na njihove ideološke pa i kapacitetne razlike, činjenica je da su i jedan i drugi ponudili nekakvu veliku idejnu priču i ostvarili je.
To konkretno znači da su obojica euforično i masovno dočekivana zbog konkretnih rezultata svog političkog i državničkog djelovanja. S druge pak strane, konkretnih rezultata političkog djelovanja aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović nema. No, nije samo problem u izostanku rezultata, tu čak nema ni neke konkretne i dosljedne politike, s obzirom da se kod nje sve svodi na velike geste i izjave, bez ikakvih realnih posljedica, često čak i međusobno suprotstavljene. To jednako vrijedi za onaj njen besmisleni dolazak u Split, nakon što je požar već ugašen, kao i za simbolički sastanak s Vučićem na Dunavskom mostu i razmjenu cvijeća.
Društvo spektakla umjesto realnog sadržaja
Drugim riječima, predsjednica ništa drugo ne radi, osim što stvara dimnu zavjesu. Na pitanje, koji je onda razlog da je onako euforično dočekana u splitskoj gradskoj upravi, a euforija je doista bila iskrena i posve je izvjesno kako u njoj nisu sudjelovali samo zaposlenici koji glasaju za HDZ ili neku od stranaka desnice, možemo stoga ponuditi dva odgovora. Prvi i značajniji je da živimo u nečemu što je još 1967. Guy Debord lucidno prepoznao kao ‘društvo spektakla’, napisavši i knjigu istoimenog naslova.
Osnovne uvodne teze za prepoznavanje tog društva, gotovo udžbenički se mogu preslikati na ovaj slučaj: “U društvima u kojima preovladavaju moderni uvjeti proizvodnje, život je predstavljen kao ogromna akumulacija prizora. Sve što je nekada bilo neposredno doživljavano, udaljeno je u predstavu. Slike odvojene od svih aspekata života stapaju se u jedinstveni tok stvari, u kojem prethodno jedinstvo života više ne može biti ostvareno. Fragmentarno opažana stvarnost regrupira se u novo, vlastito jedinstvo, kao odvojeni lažni svijet, predmet pűke kontemplacije. Specijalizacija slika svijeta dostiže vrhunac u svijetu nezavisnih slika koje obmanjuju čak i same sebe.
Svijest zaposlenika o vlastitom mjestu u hijerarhiji
“Spektakl je konkretizirana inverzija života, nezavisno kretanje neživota. Spektakl se u isto vrijeme ispoljava kao sâmo društvo, kao dio društva i kao sredstvo objedinjavanja. Kao dio društva, to je fokusna točka naše vizije i svijesti. Sâma činjenica da je riječ o odvojenom sektoru govori o tome da se nalazimo u domenu obmane i lažne svijesti: jedinstvo koje spektakl postiže nije ništa drugo do zvanični jezik opšteg odvajanja. Spektakl nije samo skup slika; to je društveni odnos između ljudi posredovan slikama. Spektakl ne može biti shvaćen kao pűka vizuelna obmana koju stvaraju masovni mediji. To je pogled na svijet koji se materijalizirao.”
Možda i najbitnija rečenica iz ovih Debordovih razmatranja je ona koja ukazuje na to da spektakl predstavlja društveni odnos između ljudi posredovan slikama.
To konkretno znači da zaposlenici u Banovini predsjednicu gledaju s ushitom, s jedne strane jer osjećaju blizinu moći, a s druge zato što se od njih to očekuje od strane gradonačelnika i čitave vertikale vlasti. Pri čemu se u oba slučaja podrazumijeva svijest zaposlenika o vlastitom mjestu u hijerarhiji. U svemu tome sadržaj postaje posve nebitan i politika se svodi isključivo na vizualni dojam, što je sama Grabar Kitarović odavno shvatila postavljajući kartonsku sebe u prirodnoj veličini, s kojom bi se građani mogli slikati.