Do jučer, Hrvatska je bila duboko depresivna zemlja pesimista, iz koje skoro svi pokušavaju pobjeći. Danas Hrvatska ima malo veće šanse postati normalna, zemlja s blagim pogledom prema optimizmu. “Mislim da sada sve trebamo početi iznova, i raditi sve drukčije nego prije. Danas sam ponovo optimist, kad je riječ o Hrvatskoj”, rekla nam je jučer jedna gospođa viših srednjih godina, koja je prije par mjeseci dobila unučicu, čiji je suprug invalid, i koja financira svoju obitelj radeći pet dana dnevno po tuđim stanovima, da bi šesti i sedmi dan pomagala u organiziranju svadbi.
Njen bi iskaz o optimumu, udružen s većinom onoga što smo jučer vidjeli na zagrebačkim ulicama, mogao poslužiti kao zajednički nazivnik efektu što ga je izazvao fantastičan uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Riječ je o efektu multiplikatora optimizma. Istraživanja o razlozima masovnog iseljavanja iz naše zemlje pokazuju da materijalni uvjeti nisu glavni razlog iseljavanja (premda u Slavoniji i Lici oni jesu iznimno važni). Glavni razlog iseljavanja iz Hrvatske jest nepovjerenje u državu i društvo, i njihove institucije.
U percepciji većine njenih stanovnika, o čemu govore i redovita mjesečna istraživanja političkog raspoloženja građana, Hrvatska je društvo koje stalno ide u krivom smjeru. Već barem pet godina većina naših građana tvrdi su pesimisti, koji očekuju još goru situaciju , koji se zapravo ničemu ne nadaju, koji nikome ne vjeruju, i koji misle da se u ovoj zemlji apsolutno ništa ne može postići.
Sada su nogometaši pokazali suprotno.
Lošu vlast treba eliminirati, a ne se zbog nje iseljavati
Ako, dakle, skupina mladih ljudi, na čelu s ne baš iskusnim selektorom, može postati viceprvak svijeta na najvažnijem globalnom sportskom natjecanju uopće, i to usprkos korumpiranom vodstvu Hrvatskog nogometnog saveza, i usprkos činjenici da se donedavni stvarni šef HNS-a nalazi u bijegu zbog zatvorske kazne, to znači da i svatko drugi, tko se dovoljno potrudi u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj može postići ponešto vrijedno za sebe i svoju obitelj.
Jer, uistinu, postati svjetski vicešampion kraj živog Davora Šukera i donedavno vrlo živog Zdravka Mamića nevjerojatno je postignuće. A hrvatsko su društvo, pa čak i država, načelno ipak nešto manje kompromitirani i kontaminirani od Hrvatskog nogometnog saveza. Dokaz da se može glavni je generator optimizma, uz ono golemo prirodno veselje, koje je preplavilo hrvatske građane zbog sjajnog rezultata u Rusiji.
Nadajmo se da će taj generator optimizma dugo trajati, i da će građani razumjeti kako se sami mogu pobrinuti za sebe, i kako stalno moraju pritiskati državu da im to olakša. Ovdje je važno reći kako bilo koji novi koruptivni ili represivni potez države ne treba biti razlog za novi pesimizam i depresiju, nego za akcije koje vode promjeni vlasti. Lošu i korumpiranu vlast treba eliminirati, a ne se zbog nje iseljavati u Njemačku i Irsku (Zagrepčani, nažalost, nikako nisu htjeli prihvatiti taj model građanskog ponašanja, pa još uvijek imaju Zdravka Mamića, pardon, Milana Bandića na vlasti).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poraz pokušaja politizacije Svjetskog prvenstva
Baš kao što se može igrati finale svjetskog prvenstva u nogometu, tako se može kontrolirati , kažnjavati i mijenjati vlast. Ako smo dovoljno ozbiljni i odlučni.
Govoreći o političkom sadržaju hrvatskog nogometnog trijumfa, iznimno je važno reći da ga nijedna politička grupa u Hrvatskoj nije uspjela eksproprirati niti kontaminirati. Hrvatska radikalna desnica već četiri tjedna, u svojim niskonakladnim medijima, pokušava predstaviti nogometnu reprezentaciju kao proizvod proustaške ideologije.
Međutim, sasvim je sigurno da velika većina ljudi, koji su jučer morali gledati Thompsona na pozornici na Trgu bana Jelačića, nema nikakav ili nema pozitivan stav o Thompsonu. Thompson se, naprosto, pretvorio u parapolitički fenomen, s velikim ali nužno ograničenim brojem sljedbenika. A jučerašnjih pola milijuna ljudi u velikoj većini sigurno na spada među njegove sljedbenike niti istomišljenike. Ti su ljudi jučer bili toliko veseli, da bi im bilo potputno svejedno jesu li na stageu Thompson ili TBF, što je, zapravo, poraz pokušaja politizacije Svjetskog prvenstva.
Nacionalizam u nogometu nije hrvatska endemska pojava
Sasvim je drugo pitanje zašto brojni nogometaši vole Thompsona (možda bi bilo dobro da Zdravko Dalić i Ivan Rakitić, prije nego što se idući put odluče javno družiti s Thompsonom, pogledaju spot Jasenovac i Gradiška Stara, pa da razmisle o tome kako se Thompson uklapa u proklamirane vrijednosti hrvatske nogometne reprezentacije). S druge strane, dosadni staroljevičarski intelektualci po stoti su put govorili o hrvatskom nacionalizmu u nogometu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nacionalizam u nogometu nije, međutim, hrvatska endemska pojava. On je, kao i sam nogomet, posve globalni fenomen. Gotovo sve zemlje svijeta pokazuju jednaku količinu povišenog nacionalnog ponosa, kada njihova nogometna reprezentacija pobjeđuje.
U Latinskoj Americi zbog nogometa izbijaju ratovi, u Francuskoj se privremeno mijenjaju imena najpoznatijih pariških metro stanica, u Engleskoj i Italiji zbog nogometa se vode dugogodišnje ulične borbe, i tako dalje, i tako dalje. Nogomet je najsnažnije i najzaraznije globalno sredstvo lokalne, regionalne ili nacionalne identifikacije. I to je naprosto čvrsta činjenica baš svugdje, ili gotovo svugdje u svijetu.
Selektor Dalić pogrešno tumači da smo jedinstveni
Još je bedastije prigovarati igračima što drže ruku na srcu za vrijeme sviranja himne. U doba Tuđmanova režima taj se potez mogao smatrati ulizivanjem vlastima. Danas je to stvar bilo čije osobne ili kolektivne odluke. Desničarska agresivnost i ljevičarska kvaziintelektualna čangrizavost izgubile su se, srećom, u općoj euforiji zbog dobrog nogometa, izvrsnog rezultata, i spektakularnog pristupa igri.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvati danas nisu jedinstveni, kao što to pogrešno tumače selektor Dalić i mnogi sportski komentatori (i ne vidimo zašto bismo trebali biti jedinstveni). Hrvati se danas, naprosto, jako dobro osjećaju zato što jako vole nogomet, i zato što im je hrvatska nogometna reprezentacija pokazala da se može. Naposljetku, vjerojatno i zato što politika ovaj put nije uspjela kompromitirati nogomet.
Zašto je presudno da zadržimo ovaj optimizam i osjećaj da se može
Danas Hrvatska ima malo veće šanse postati normalna, zemlja s blagim pogledom prema optimizmu
Nadajmo se da će taj generator optimizma dugo trajati, i da će građani razumjeti kako se sami mogu pobrinuti za sebe, i kako stalno moraju pritiskati državu da im to olakša. Ovdje je važno reći kako bilo koji novi koruptivni ili represivni potez države ne treba biti razlog za novi pesimizam i depresiju, nego za akcije koje vode promjeni vlasti. Lošu i korumpiranu vlast treba eliminirati, a ne se zbog nje iseljavati u Njemačku i Irsku
Do jučer, Hrvatska je bila duboko depresivna zemlja pesimista, iz koje skoro svi pokušavaju pobjeći. Danas Hrvatska ima malo veće šanse postati normalna, zemlja s blagim pogledom prema optimizmu. “Mislim da sada sve trebamo početi iznova, i raditi sve drukčije nego prije. Danas sam ponovo optimist, kad je riječ o Hrvatskoj”, rekla nam je jučer jedna gospođa viših srednjih godina, koja je prije par mjeseci dobila unučicu, čiji je suprug invalid, i koja financira svoju obitelj radeći pet dana dnevno po tuđim stanovima, da bi šesti i sedmi dan pomagala u organiziranju svadbi.
Njen bi iskaz o optimumu, udružen s većinom onoga što smo jučer vidjeli na zagrebačkim ulicama, mogao poslužiti kao zajednički nazivnik efektu što ga je izazvao fantastičan uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Riječ je o efektu multiplikatora optimizma. Istraživanja o razlozima masovnog iseljavanja iz naše zemlje pokazuju da materijalni uvjeti nisu glavni razlog iseljavanja (premda u Slavoniji i Lici oni jesu iznimno važni). Glavni razlog iseljavanja iz Hrvatske jest nepovjerenje u državu i društvo, i njihove institucije.
U percepciji većine njenih stanovnika, o čemu govore i redovita mjesečna istraživanja političkog raspoloženja građana, Hrvatska je društvo koje stalno ide u krivom smjeru. Već barem pet godina većina naših građana tvrdi su pesimisti, koji očekuju još goru situaciju , koji se zapravo ničemu ne nadaju, koji nikome ne vjeruju, i koji misle da se u ovoj zemlji apsolutno ništa ne može postići.
Sada su nogometaši pokazali suprotno.
Lošu vlast treba eliminirati, a ne se zbog nje iseljavati
Ako, dakle, skupina mladih ljudi, na čelu s ne baš iskusnim selektorom, može postati viceprvak svijeta na najvažnijem globalnom sportskom natjecanju uopće, i to usprkos korumpiranom vodstvu Hrvatskog nogometnog saveza, i usprkos činjenici da se donedavni stvarni šef HNS-a nalazi u bijegu zbog zatvorske kazne, to znači da i svatko drugi, tko se dovoljno potrudi u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj može postići ponešto vrijedno za sebe i svoju obitelj.
Jer, uistinu, postati svjetski vicešampion kraj živog Davora Šukera i donedavno vrlo živog Zdravka Mamića nevjerojatno je postignuće. A hrvatsko su društvo, pa čak i država, načelno ipak nešto manje kompromitirani i kontaminirani od Hrvatskog nogometnog saveza. Dokaz da se može glavni je generator optimizma, uz ono golemo prirodno veselje, koje je preplavilo hrvatske građane zbog sjajnog rezultata u Rusiji.
Nadajmo se da će taj generator optimizma dugo trajati, i da će građani razumjeti kako se sami mogu pobrinuti za sebe, i kako stalno moraju pritiskati državu da im to olakša. Ovdje je važno reći kako bilo koji novi koruptivni ili represivni potez države ne treba biti razlog za novi pesimizam i depresiju, nego za akcije koje vode promjeni vlasti. Lošu i korumpiranu vlast treba eliminirati, a ne se zbog nje iseljavati u Njemačku i Irsku (Zagrepčani, nažalost, nikako nisu htjeli prihvatiti taj model građanskog ponašanja, pa još uvijek imaju Zdravka Mamića, pardon, Milana Bandića na vlasti).
Poraz pokušaja politizacije Svjetskog prvenstva
Baš kao što se može igrati finale svjetskog prvenstva u nogometu, tako se može kontrolirati , kažnjavati i mijenjati vlast. Ako smo dovoljno ozbiljni i odlučni.
Govoreći o političkom sadržaju hrvatskog nogometnog trijumfa, iznimno je važno reći da ga nijedna politička grupa u Hrvatskoj nije uspjela eksproprirati niti kontaminirati. Hrvatska radikalna desnica već četiri tjedna, u svojim niskonakladnim medijima, pokušava predstaviti nogometnu reprezentaciju kao proizvod proustaške ideologije.
Međutim, sasvim je sigurno da velika većina ljudi, koji su jučer morali gledati Thompsona na pozornici na Trgu bana Jelačića, nema nikakav ili nema pozitivan stav o Thompsonu. Thompson se, naprosto, pretvorio u parapolitički fenomen, s velikim ali nužno ograničenim brojem sljedbenika. A jučerašnjih pola milijuna ljudi u velikoj većini sigurno na spada među njegove sljedbenike niti istomišljenike. Ti su ljudi jučer bili toliko veseli, da bi im bilo potputno svejedno jesu li na stageu Thompson ili TBF, što je, zapravo, poraz pokušaja politizacije Svjetskog prvenstva.
Nacionalizam u nogometu nije hrvatska endemska pojava
Sasvim je drugo pitanje zašto brojni nogometaši vole Thompsona (možda bi bilo dobro da Zdravko Dalić i Ivan Rakitić, prije nego što se idući put odluče javno družiti s Thompsonom, pogledaju spot Jasenovac i Gradiška Stara, pa da razmisle o tome kako se Thompson uklapa u proklamirane vrijednosti hrvatske nogometne reprezentacije). S druge strane, dosadni staroljevičarski intelektualci po stoti su put govorili o hrvatskom nacionalizmu u nogometu.
Nacionalizam u nogometu nije, međutim, hrvatska endemska pojava. On je, kao i sam nogomet, posve globalni fenomen. Gotovo sve zemlje svijeta pokazuju jednaku količinu povišenog nacionalnog ponosa, kada njihova nogometna reprezentacija pobjeđuje.
U Latinskoj Americi zbog nogometa izbijaju ratovi, u Francuskoj se privremeno mijenjaju imena najpoznatijih pariških metro stanica, u Engleskoj i Italiji zbog nogometa se vode dugogodišnje ulične borbe, i tako dalje, i tako dalje. Nogomet je najsnažnije i najzaraznije globalno sredstvo lokalne, regionalne ili nacionalne identifikacije. I to je naprosto čvrsta činjenica baš svugdje, ili gotovo svugdje u svijetu.
Selektor Dalić pogrešno tumači da smo jedinstveni
Još je bedastije prigovarati igračima što drže ruku na srcu za vrijeme sviranja himne. U doba Tuđmanova režima taj se potez mogao smatrati ulizivanjem vlastima. Danas je to stvar bilo čije osobne ili kolektivne odluke. Desničarska agresivnost i ljevičarska kvaziintelektualna čangrizavost izgubile su se, srećom, u općoj euforiji zbog dobrog nogometa, izvrsnog rezultata, i spektakularnog pristupa igri.
Hrvati danas nisu jedinstveni, kao što to pogrešno tumače selektor Dalić i mnogi sportski komentatori (i ne vidimo zašto bismo trebali biti jedinstveni). Hrvati se danas, naprosto, jako dobro osjećaju zato što jako vole nogomet, i zato što im je hrvatska nogometna reprezentacija pokazala da se može. Naposljetku, vjerojatno i zato što politika ovaj put nije uspjela kompromitirati nogomet.