Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto je u ovakvom društvu čudno čuditi se masovnoj potpori ubojici iz Splita

Kako su nas vigilantska kultura i nedostatak kontrole doveli do glorificiranja Filipa Zavadlava

FOTO: Pixsell

Potpora Filipu Zavadlavu fenomen je na koji se moralo računati od prve informacije o tome da je netko ubio trojicu dilera, kako bi zaštitio svoju obitelj. Naše društvo, ali ne samo naše, dapače, naprosto nije dovoljno zdravo, da bi moglo izbjeći takve ekscese

Ovdje želimo biti sasvim jasni. Filip Zavadlav počinio je strašan zločin, koji se ne može opravdati. Također, podjednako je strašno što splitskog ubojicu podržava dvadesetak ili više tisuća ljudi na Faceu. Masovna potpora Zavadlavu straši već i zato što legitimira ideju da se ljudi, u potrazi za pravdom, mogu masovno obračunavati na ulicama.

Takvo stanje stvari mogli bismo nazvati preddržavom, koja je uvijek kaotičnija i opasnija čak i od većine najgorih država. Međutim, moramo priznati da nas zaista čudi što se cijela hrvatska službena javnost čudi i zgražava nad tisućama građana koji podržavaju splitskog ubojicu. Ta je podrška, koliko god bila pogrešna, zapravo sasvim očekivana. I to iz više očiglednih razloga.

Glorificiranje krvavog trijumfa nad zlom

Prvo, baš svi, i oni koji imaju šezdesetak, i oni koji imaju dvadesetak godina: svi smo odrasli u pop kulturi vigilantstva. Što su, ustvari, Prljavi Harry ili Batman ili Wyatt Earp? Među ostalim, oni su masovni ubojice. Wyatt Earp, koji nije izmišljena, nego faktografski precizno opisana povijesna ličnost, doslovno je bio masovni ubojica, zbog čega je nekoliko puta odgovarao na sudu.

Pa ipak, i Prljavi Harry, i Batman i Wyatt Earp u svim su filmovima, stripovima i popularnoj literaturi (u bivšoj su državi svaki tjedan izlazili novinski romani o Wyattu Earpu i Docu Hollidayu), prikazani kao ultimativni heroji.

Oni, kao i svi drugi vigilanti, prikazuju se kao ultimativni heroji baš zato što su zaobilazili zakon, ili širili zakonske ovlasti, da bi eliminirali loše momke. Naša je pop kultura uistinu bitno vigilantska: ona promovira i glorificira krvavi trijumf nad zlom, koji se postiže izvan zakonskih okvira.

Trajno obilježeni predodžbom o vigilantima

Usamljeni osvetnik, ili grupa osvetnika, bore se protiv zločinaca, ali i protiv policije i vlasti, ili zaobilaze policiju i vlast. Policija, suci i politička vlast uglavnom se prikazuju kao neodlučna i koruptivna tijela, koja omogućuju zlu da dominira nad dobrom.

I tada se pojavljuje usamljeni osvetnik, ili skupina osvetnika, koji svojim razornim, ubilačkim djelovanjem, pomažu da dobro ipak pobijedi. Zločinci su likvidirani, a vlast se posramljeno drži sa strane, te tiho prihvaća vigilanta, dok javnost, narod, građani, vigilanta slave kao narodnog heroja.

Tako izgleda masovno stanje svijesti, kad je riječ o ulozi vigilanata u popularnoj kulturi. Naše su emocije trajno obilježene takvom predodžbom o vigilantima.

Kombinacija vigilantske kulture i nedostatka kontrole

U slučaju Filipa Zavadlava očigledno je da se to, naučeno, davno usvojeno stanje svijesti koje se prenosi iz filma u film, iz stripa u strip, iz video igre u video igru i iz generacije u generaciju sada prelilo na društvene mreže. Društvene mreže jesu najmasovniji medij na svijetu, ali i jedan od onih čiji korisnici često ne razlikuju privatno od javnog, ni stvarno od fikcionalnog.

Milijuni hejtera na društvenim mrežama ne postoje zato što su svi ti ljudi istinski zli, nego zato što na Faceu pišu ono što katkad pomisle, što možda kažu u najužem društvu, ali što se nikad ne bi usudili reći javno, na televiziji ili na nekom većem društvenom skupu.

Sve to, međutim, govore na Facebooku, jer kod Facebooka često ne postoji inače nužna barijera samokontrole, koja razlikuje racionalne osobe od onih drugih. Duboka uronjenost u vigilantsku kulturu, spojena s nedostatkom samokontrole u ponašanju na društvenim mrežama, dovela je do masovne potpore trostrukom ubojici.

Idealna osoba za izazivanje masovne empatije

Tu su, naravno, i realni osjećaj nemoći kod većine naših građana, koji u policiji, a osobito u pravosuđu, vide simbole nepravde a ne pravde, kao i masovni osjećaj nemoći kad je riječ o negativnim pojavama u društvu. Pa se, eto, kaže; kad već policija i sud nisu mogli ništa ovim dilerima, dobro je da se našao netko, tko može.

Tu još treba dodati da je Filip Zavadlav idealna osoba za izazivanje masovne empatije: on je siromašan, iz razorene obitelji, koju je na kraju pokušao zaštititi kalašnjikovim. On je, dakle, za svaki filmski i stripovski scenariji skoro idealan prototip antiheroja, ali, ustvari, “dobrog” momka.

Ljudi su masovno skloni fizičkoj osveti

Posebni razlog zbog kojeg Zavadlava podupire tako puno Hrvata mnogo je ozbiljniji od dominacije vigilanstva u pop kulturi. Ljudi su prirodno masovno skloni fizičkoj osveti i traženju “pravde” izvan formalnih kanala. Ljudi, kao pripadnici određene zajednice, imaju potrebu fizički kažnjavati one ljude koje smatraju štetnima za tu zajednicu.

Riječ je o notornoj činjenici, koja se jasno manifestira kroz američku kulturu linča (koji je u nekim državama bio gotovo legalan sve do Drugog svjetskog rata), preko tradicije krvne osvete na pojedinim balkanskim područjima, do suvremenog kamenovanja preljubnika u radikalnim islamskim zajednicama. U nešto civiliziranijim zemljama taj je atavistički poriv za fizičkom osvetom suspregnut (barem dok ne izbije rat), ali se redovito javlja kroz odobravanje fizičke osvete.

Potpora Filipu Zavadlavu fenomen je na koji se moralo računati od prve informacije o tome da je netko ubio trojicu dilera, kako bi zaštitio svoju obitelj. Naše društvo, ali ne samo naše, dapače, naprosto nije dovoljno zdravo, da bi moglo izbjeći takve ekscese.