Politika & Kriminal

Zašto je važna Pupovčeva izjava o zavičaju povodom odlaska u Škabrnju

Izjava o zavičaju i o tome da jednako doživljava svojima i Hrvate i Srbe iz zavičaja važna je iz nekoliko razloga

FOTO: Vjekoslav Skledar

Ako išta najveći broj ljudi može na ljudskoj razini razumjeti, to je čežnja za zavičajem, koji Hrvate i Srbe istinski spaja i nema nikakvog razloga da se 2020. godine nastavi inzistiranje na onome što ta dva naroda razdvaja. Posebno u svjetlu činjenice da se u te krajeve još uvijek nije vratio život, da u njima živi sve manje ljudi, neovisno o nacionalnoj pripadnosti i da bi životni interes Hrvatske trebao biti u tome da se takva situacija promijeni.

Ako smo nešto naučili u ovih par mjeseci, nakon što je Andrej Plenković odlučio promijeniti politiku sjećanja i sa SDSS-om pokušava onoliko koliko je moguće nadići podjele između Hrvata i Srba u kulturi sjećanja, to je da se radikalnu desnicu nikako ne može zadovoljiti. Ne valja im kada predstavnici Srba, u prvom redu Milorad Pupovac, ne odaju počast hrvatskim žrtvama, ali ih izgleda još više smeta kada se ti ljudi odluče iskazati poštovanje prema žrtvama, do te mjere da to smatraju uvredljivim.

Doslovno tim riječima su se na tu ideju osvrnuli ljudi iz vrha vukovarske vlasti. Stvari su naravno vrlo jednostavne. Tim ljudima odgovara permanentno ratno stanje u psihološkom smislu, jednako koliko ih iritira činjenica da Srbi u Hrvatskoj igraju bilo kakvu ulogu u političkom, društvenom i kulturnom smislu. Rijetki od njih će to tako jasno i izgovoriti, ali je svakome jasno da to zapravo misle.

Pupovčeva izjava o Škabrnji

No, neovisno o tome što će takvi otpori prema pokušajima da se društvene podjele nadiđu dovesti do toga da mnoge važne geste poput one Verana Matića koji je u svojstvu izaslanika Srbije kleknuo na Ovčari ostanu neprimijećene, oni su doveli i do jedne od važnijih izjava koje je u javnom prostoru izrekao Milorad Pupovac.

On je, odgovarajući na pitanja novinara o tome hoće li ići u Škabrnju rekao da on to želi godinama, posebno jer se radi o njegovom zavičaju i njegovim ljudima koje osjeća svojima, neovisno o njihovoj nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti, no ako će njegovo prisustvo smetati nekim ljudima, on neće doći. Pupovčeva izjava o zavičaju i o tome da jednako doživljava svojima i Hrvate i Srbe iz zavičaja važna je iz nekoliko razloga.

Važnost izjave

Prije svega jer su ti ljudi stoljećima živjeli zajedno, čak su i zajedno došli na prostor dalmatinskog zaleđa nakon mletačko-osmanskih ratova, jer su živjeli istim načinom života i dijele čitav niz običaja, zbog čega se savršeno poznaju i razumiju te bi bilo sasvim normalno da nastave živjeti zajedno. Svim traumama i zločinima unatoč.

S druge pak strane, riječ zavičaj koja, bez obzira na to što je se može doživjeti i kao folklorni kič, mnogim ljudima predstavlja povratak u djetinjstvo, odnosno neku neiskvarenu prošlost u kojoj je svijet bio lijep, beskonfliktan i jednostavan. Upravo zato gotovo da nema čovjeka koji se u nekom trenutku života ne zaželi zavičaja, tim prije ako je iz njega na silu morao otići.

Razumijevanje na ljudskoj razini

Čitava je uostalom emigrantska proza diljem svijeta nastala iz čežnje za zavičajem, a kod nas je vjerojatno najpoznatija knjiga te tematike Novakov ‘Izgubljeni zavičaj’ koji je možda i nepravedno ostao u sjeni poznatijeg romana iz tog ciklusa, ‘Mirisi, zlato i tamjan’, što isto vrijedi i za sjajni istoimeni film Ante Babaje, snimljen po Novakovom scenariju.

Ukratko, ako išta najveći broj ljudi može na ljudskoj razini razumjeti, to je čežnja za zavičajem, koji Hrvate i Srbe istinski spaja i nema nikakvog razloga da se 2020. godine nastavi inzistiranje na onome što ta dva naroda razdvaja. Posebno u svjetlu činjenice da se u te krajeve još uvijek nije vratio život, da u njima živi sve manje ljudi, neovisno o nacionalnoj pripadnosti i da bi životni interes Hrvatske trebao biti u tome da se takva situacija promijeni.

Nastavite čitati