Dok se u Americi vodi istraga o umiješanosti Rusije u američke predsjedničke izbore 2016. godine, Amerika uvodi sankcije protiv Rusije sračunate upravo na utjecaj na predsjedničke izbore u Rusiji koji se održavaju 18. ožujka 2018. godine. Sankcije protiv izabranih ruskih milijardera koji spadaju u najuži krug Putinovih prijatelja – koje podrazumijevaju i moguću konfiskaciju njihove imovine na Zapadu – bile su motivirane namjerom da ti ljudi nagovore Putina da se ne kandidira za svoj četvrti predsjednički mandat.
Ako je doista bilo ruskog hakerskog miješanja u američke predsjedničke izbore i ako je to miješanje doista utjecalo na njihov ishod, to je ponajprije znak slabosti američkih sigurnosnih službi i pokazatelj ranjivosti američkog izbornog sustava. Ako su se Rusi doista umiješali u američke predsjedničke izbore, to su učinili zato što je to bilo moguće. Da Amerikanci nadziru svu komunikaciju u cyber prostoru, postalo je poznato nakon što je Edward Snowden objavio dokaze o tome, a dokumenti koje je Wikileaks objavio početkom 2017. godine to su samo potvrdili.
Panična reakcija Amerike
Kao i u nizu slučajeva prije toga, počevši od trenutka kad je Sovjetski Savez detonirao svoju atomsku bombu 1949. godine, Amerika je nervozno i uspaničeno reagirala svaki put kad je spoznala da ono što ona može učiniti drugima i drugi mogu učiniti njoj. Dok su živjeli u uvjerenju da su nedostižno nadmoćni u cyber prostoru, Amerikanci su spokojno nadzirali cijeli svijet uključujući i privatnu komunikaciju čelnica i čelnika država koje su najbliže američke saveznice.
Kad se utvrdilo da se takve metode mogu primijeniti i protiv Amerike, otpočeo je politički i ekonomski rat protiv onih koji su se, navodno, drznuli to učiniti. Bolesna opčinjenost vodećih zapadnih političkih krugova time da Putin ne bude opet izabran za predsjednika njemu je zasad više koristila nego što mu je štetila. Dovoljno je da on one starije birače, koji čine njegovo glavno biračko uporište, podsjeti kako je to bilo u Rusiji kad je njome upravljao predsjednik koji je bio miljenik Zapada.
Propadanje države u Jeljcinovo vrijeme
U Jeljcinovo vrijeme država se gotovo raspala. Uzak krug oligarha koji su se na kriminalni način domogli nemjerljivog bogatstva diktirao je politiku koja je bila obilježena bezakonjem, korupcijom, naglim osiromašenjem velike većine stanovništva i očekivanom životnim vijekom muškaraca od samo 59 godina. U ime očuvanja demokracije u Rusiji su 1996. godine falsificirani rezultati predsjedničkih izbora uz aktivno sudjelovanje američkih savjetnika.
Pod Jeljcinovom vlašću Rusija je bankrotirala 1998. godine. Putin je za većinu Rusa simbol svega suprotnog kaosu Jeljcinova vremena i jamac da se takvo što neće ponoviti. Implicitna poruka njegove kampanje kao i cjelokupne njegove politike je jednostavna: Zapad je protiv mene jer želi opet instalirati nekoga tko će provoditi onakvu politiku kakvu su provodili Jeljcin i njegovi oligarsi devedesetih godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neprihvaćanjem Rusije kao autonomnog subjekta međunarodnih odnosa koji, ravnopravno s drugima, želi aktivno sudjelovati u oblikovanju svjetske politike, Zapad poručuje da želi vazalsku rusku državu koja će više računa voditi o interesima stranog kapitala nego o ruskim penzionerima, vojnicima, policajcima, činovnicima, učiteljima i liječnicima. Strah od ponovne primjene ekonomske šok-terapije kakvu je Zapad primjenjivao u Rusiji devedesetih godina glavni je pokretač političke podrške Putinu.
Putin odbio mogućnost promjenu ustava
Početkom 2004. godine Putin je izgledao umorno i činilo se da je kandidaturu za svoj drugi mandat prihvatio samo zato što na političkom obzoru nije bilo nikoga tko bi mogao jamčiti kontinuitet tek započete političke i ekonomske stabilizacije. Njegova reakcija na teroristički napad u Beslanu 1. rujna 2004. godine bilo je jačanje vertikale vlasti i ukidanje izbora za gubernatore. Ovisnost funkcioniranja ruske vlasti o Putinu postala je tolika da su 2007. zaredali prijedlozi da se promijeni Ustav kako bi on po treći put zaredom mogao biti izabran za predsjednika.
On je kategorički odbio tu mogućnost. Kao predsjedničkog kandidata istaknuo je svog pouzdanika Dimitrija Medvedeva, a sam je Putin iz sjene upravljao Rusijom s položaja premijera. Nade da bi Rusija mogla krenuti nekom postputinskom putanjom pojavile su se u ljeto 2011. godine kad je Medvedev, u razgovoru s ruskim poduzetnicima, stidljivo najavio mogućnost da se on drugi put kandidira na predsjedničkim izborima 2012. godine na platformi znatno liberalnijoj od Putinove koja je u medijima bila ocjenjivana kao sovjetska ili brežnjevljevska.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pod nerazjašnjenim okolnostima Medvedev je od svog nauma odustao i podržao Putinovu predsjedničku kandidaturu. No, najava mogućnosti da se Putinu suprotstavi relevantni protukandidat potaknula je eksploziju demokratskih manifestacija. Prvo je istaknuti opozicijski zviždač protiv korupcije Aleksej Navali o vladajućoj Putinovoj stranci Ujedinjena Rusija lansirao slogan Stranka prevaranata i lopova.
Sustavna represija protiv opozicije
Taj je slogan bio vrlo uspješan. Na parlamentarnim izborima 2011. godine ta stranka nije ostvarila očekivanu nadmoć u Dumi. Suočen s kompromitacijom stranke kojoj je bio predsjednik, premda nije bio njezin član, Putin je odlučio da na predsjedničkim izborima 2012. godine ne bude kandidat svoje stranke nego nezavisni kandidat. Na mnogim opozicijskim mitinzima prije predsjedničkih izbora u ožujku 2012. godine glavna parola bila je Rusija bez Putina.
Postojala je, dakle, ozbiljna opozicija koja je u Putinovoj politici stabilizacije zapravo vidjela ekonomsku stagnaciju i političko nazadovanje. S druge strane, koliko je Putinu 2008. bilo važno da pokaže da mu je do Ustava stalo više nego do vlasti, 2012. godine je jasno pokazao da mu je stalo do vlasti. Potvrda toga bila je masovna represija primijenjena protiv sudionika opozicijskih skupova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Od trenutka kad je započeo svoj treći predsjednički mandat Putin je na unutrašnjem planu provodio politiku sustavnog onemogućavanja pojave relevantne opozicijske političke snage i snažnih opozicijskih lidera. Boris Nemcov, najuporniji kritičar Putinove politike prema Ukrajini i najistaknutiji opozicijski lider, ubijen je početkom 2015. godine. Aleksej Navalni, poznati bloger i organizator opozicijskih skupova, sudskim je putem onemogućen u namjeri da se kandidira na aktualnim predsjedničkim izborima.
Kandidirati se može samo onaj tko neće ugroziti Putina
Kandidature su omogućene samo onim političarima za koje je sigurno da nijedan od njih ne može ugroziti Putina toliko da bude primoran sudjelovati u drugom krugu izbora. Otvorene pritiske sa Zapada na sebe osobno Putin je ruskoj javnosti uspješno predstavio kao neprestano javno ponižavanje Rusije i nepriznavanje njezine važnosti i ugleda u međunarodnim odnosima.
Istodobno je poduzimao sve da eliminira one koji bi možda mogli uvjeriti javnost da bi Rusiji i Rusima bilo bolje bez Putina. Sustavnim onemogućavanjem djelovanja ozbiljne opozicije sve veći broj nezadovoljnika njegovom politikom prisiljen je organizirati se izvan institucija političkog sustava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To s vremenom smanjuje izglede za mirnu tranziciju vlasti putem demokratskih izbora, a povećava izglede za revolucionarni prevrat. Rezultat otvorenih pritisaka sa Zapada da Putin ne bude predsjednik i njegov odgovor u vidu centralizacije vlasti i smanjivanja demokratskih prava i sloboda stvorili su situaciju u kojoj se i Putin i Rusija otvoreno pitaju: što će s Rusijom i Putinom biti poslije isteka njegovog četvrtog predsjedničkog mandata? Zasad nitko ne zna odgovor na to pitanje.
Može li se, uopće, Putina srušiti na izborima ili je revolucija u Rusiji izglednija?
Telegramov kolumnist i bivši veleposlanik u Moskvi piše o Putinovoj vladavini i današnjim izborima
Na današnjim predsjedničkim izborima gotovo je nemoguće zamisliti bilo kakav drugi ishod osim uvjerljive Putinove pobjede. Putin godinama sustavno radi na suzbijanju države, pa se sve više njegovih protivnika organizira izvan institucija političkog sustava. Takvo stanje smanjuje izglede za mirnu tranziciju vlasti putem demokratskih izbora, a povećava izglede za revolucionarni prevrat
Dok se u Americi vodi istraga o umiješanosti Rusije u američke predsjedničke izbore 2016. godine, Amerika uvodi sankcije protiv Rusije sračunate upravo na utjecaj na predsjedničke izbore u Rusiji koji se održavaju 18. ožujka 2018. godine. Sankcije protiv izabranih ruskih milijardera koji spadaju u najuži krug Putinovih prijatelja – koje podrazumijevaju i moguću konfiskaciju njihove imovine na Zapadu – bile su motivirane namjerom da ti ljudi nagovore Putina da se ne kandidira za svoj četvrti predsjednički mandat.
Ako je doista bilo ruskog hakerskog miješanja u američke predsjedničke izbore i ako je to miješanje doista utjecalo na njihov ishod, to je ponajprije znak slabosti američkih sigurnosnih službi i pokazatelj ranjivosti američkog izbornog sustava. Ako su se Rusi doista umiješali u američke predsjedničke izbore, to su učinili zato što je to bilo moguće. Da Amerikanci nadziru svu komunikaciju u cyber prostoru, postalo je poznato nakon što je Edward Snowden objavio dokaze o tome, a dokumenti koje je Wikileaks objavio početkom 2017. godine to su samo potvrdili.
Panična reakcija Amerike
Kao i u nizu slučajeva prije toga, počevši od trenutka kad je Sovjetski Savez detonirao svoju atomsku bombu 1949. godine, Amerika je nervozno i uspaničeno reagirala svaki put kad je spoznala da ono što ona može učiniti drugima i drugi mogu učiniti njoj. Dok su živjeli u uvjerenju da su nedostižno nadmoćni u cyber prostoru, Amerikanci su spokojno nadzirali cijeli svijet uključujući i privatnu komunikaciju čelnica i čelnika država koje su najbliže američke saveznice.
Kad se utvrdilo da se takve metode mogu primijeniti i protiv Amerike, otpočeo je politički i ekonomski rat protiv onih koji su se, navodno, drznuli to učiniti. Bolesna opčinjenost vodećih zapadnih političkih krugova time da Putin ne bude opet izabran za predsjednika njemu je zasad više koristila nego što mu je štetila. Dovoljno je da on one starije birače, koji čine njegovo glavno biračko uporište, podsjeti kako je to bilo u Rusiji kad je njome upravljao predsjednik koji je bio miljenik Zapada.
Propadanje države u Jeljcinovo vrijeme
U Jeljcinovo vrijeme država se gotovo raspala. Uzak krug oligarha koji su se na kriminalni način domogli nemjerljivog bogatstva diktirao je politiku koja je bila obilježena bezakonjem, korupcijom, naglim osiromašenjem velike većine stanovništva i očekivanom životnim vijekom muškaraca od samo 59 godina. U ime očuvanja demokracije u Rusiji su 1996. godine falsificirani rezultati predsjedničkih izbora uz aktivno sudjelovanje američkih savjetnika.
Pod Jeljcinovom vlašću Rusija je bankrotirala 1998. godine. Putin je za većinu Rusa simbol svega suprotnog kaosu Jeljcinova vremena i jamac da se takvo što neće ponoviti. Implicitna poruka njegove kampanje kao i cjelokupne njegove politike je jednostavna: Zapad je protiv mene jer želi opet instalirati nekoga tko će provoditi onakvu politiku kakvu su provodili Jeljcin i njegovi oligarsi devedesetih godina.
Neprihvaćanjem Rusije kao autonomnog subjekta međunarodnih odnosa koji, ravnopravno s drugima, želi aktivno sudjelovati u oblikovanju svjetske politike, Zapad poručuje da želi vazalsku rusku državu koja će više računa voditi o interesima stranog kapitala nego o ruskim penzionerima, vojnicima, policajcima, činovnicima, učiteljima i liječnicima. Strah od ponovne primjene ekonomske šok-terapije kakvu je Zapad primjenjivao u Rusiji devedesetih godina glavni je pokretač političke podrške Putinu.
Putin odbio mogućnost promjenu ustava
Početkom 2004. godine Putin je izgledao umorno i činilo se da je kandidaturu za svoj drugi mandat prihvatio samo zato što na političkom obzoru nije bilo nikoga tko bi mogao jamčiti kontinuitet tek započete političke i ekonomske stabilizacije. Njegova reakcija na teroristički napad u Beslanu 1. rujna 2004. godine bilo je jačanje vertikale vlasti i ukidanje izbora za gubernatore. Ovisnost funkcioniranja ruske vlasti o Putinu postala je tolika da su 2007. zaredali prijedlozi da se promijeni Ustav kako bi on po treći put zaredom mogao biti izabran za predsjednika.
On je kategorički odbio tu mogućnost. Kao predsjedničkog kandidata istaknuo je svog pouzdanika Dimitrija Medvedeva, a sam je Putin iz sjene upravljao Rusijom s položaja premijera. Nade da bi Rusija mogla krenuti nekom postputinskom putanjom pojavile su se u ljeto 2011. godine kad je Medvedev, u razgovoru s ruskim poduzetnicima, stidljivo najavio mogućnost da se on drugi put kandidira na predsjedničkim izborima 2012. godine na platformi znatno liberalnijoj od Putinove koja je u medijima bila ocjenjivana kao sovjetska ili brežnjevljevska.
Pod nerazjašnjenim okolnostima Medvedev je od svog nauma odustao i podržao Putinovu predsjedničku kandidaturu. No, najava mogućnosti da se Putinu suprotstavi relevantni protukandidat potaknula je eksploziju demokratskih manifestacija. Prvo je istaknuti opozicijski zviždač protiv korupcije Aleksej Navali o vladajućoj Putinovoj stranci Ujedinjena Rusija lansirao slogan Stranka prevaranata i lopova.
Sustavna represija protiv opozicije
Taj je slogan bio vrlo uspješan. Na parlamentarnim izborima 2011. godine ta stranka nije ostvarila očekivanu nadmoć u Dumi. Suočen s kompromitacijom stranke kojoj je bio predsjednik, premda nije bio njezin član, Putin je odlučio da na predsjedničkim izborima 2012. godine ne bude kandidat svoje stranke nego nezavisni kandidat. Na mnogim opozicijskim mitinzima prije predsjedničkih izbora u ožujku 2012. godine glavna parola bila je Rusija bez Putina.
Postojala je, dakle, ozbiljna opozicija koja je u Putinovoj politici stabilizacije zapravo vidjela ekonomsku stagnaciju i političko nazadovanje. S druge strane, koliko je Putinu 2008. bilo važno da pokaže da mu je do Ustava stalo više nego do vlasti, 2012. godine je jasno pokazao da mu je stalo do vlasti. Potvrda toga bila je masovna represija primijenjena protiv sudionika opozicijskih skupova.
Od trenutka kad je započeo svoj treći predsjednički mandat Putin je na unutrašnjem planu provodio politiku sustavnog onemogućavanja pojave relevantne opozicijske političke snage i snažnih opozicijskih lidera. Boris Nemcov, najuporniji kritičar Putinove politike prema Ukrajini i najistaknutiji opozicijski lider, ubijen je početkom 2015. godine. Aleksej Navalni, poznati bloger i organizator opozicijskih skupova, sudskim je putem onemogućen u namjeri da se kandidira na aktualnim predsjedničkim izborima.
Kandidirati se može samo onaj tko neće ugroziti Putina
Kandidature su omogućene samo onim političarima za koje je sigurno da nijedan od njih ne može ugroziti Putina toliko da bude primoran sudjelovati u drugom krugu izbora. Otvorene pritiske sa Zapada na sebe osobno Putin je ruskoj javnosti uspješno predstavio kao neprestano javno ponižavanje Rusije i nepriznavanje njezine važnosti i ugleda u međunarodnim odnosima.
Istodobno je poduzimao sve da eliminira one koji bi možda mogli uvjeriti javnost da bi Rusiji i Rusima bilo bolje bez Putina. Sustavnim onemogućavanjem djelovanja ozbiljne opozicije sve veći broj nezadovoljnika njegovom politikom prisiljen je organizirati se izvan institucija političkog sustava.
To s vremenom smanjuje izglede za mirnu tranziciju vlasti putem demokratskih izbora, a povećava izglede za revolucionarni prevrat. Rezultat otvorenih pritisaka sa Zapada da Putin ne bude predsjednik i njegov odgovor u vidu centralizacije vlasti i smanjivanja demokratskih prava i sloboda stvorili su situaciju u kojoj se i Putin i Rusija otvoreno pitaju: što će s Rusijom i Putinom biti poslije isteka njegovog četvrtog predsjedničkog mandata? Zasad nitko ne zna odgovor na to pitanje.