Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto je za hrvatsko društvo važan 'kamen spoticanja' Lei Deutsch, židovskoj curici koju su ustaše poslale u Auschwitz

Holokaust treba prestati biti priča o brojkama, društvo treba pamtiti konkretne ljude

Ideja Guntera Demniga iz Berlina o postavljanju ‘kamena spoticanja’ ispred zgrada u kojima su živjeli Židovi umoreni u Holokaustu, s osnovnim podacima o tim ljudima, idealna je zamisao koja bi mogla obesmisliti politiku radikalnog raskida sa svakom vrstom nasljeđa i institucionalnog brisanja pamćenja. Posredno bi mogla ublažiti i društvene podjele, budući da je jedina misao koja je stajala iza svih preimenovanja ulica i rušenja spomenika bila ta da oni ideološki drugi izgube pravo građanstva.

Najveći problem kojeg hrvatsko društvo ima s odnosom prema prošlosti i koji predstavlja jedan od glavnih razloga polarizacije ljudi jeste u tome što je sa svakim društvenim prevratom nova vlast, odnosno nova država donijela političku odluku da skoro ništa što je postojalo prije nje nije vrijedno pamćenja i da počinjemo s novim računanjem vremena.

Drugim riječima, gotovo da je svaka državna politika u posljednjih nešto više od stotinu inzistirala na zaboravu i ideološkoj funkciji historiografije. Odatle i ta silna rušenja spomenika, natpisa, simbola bivših država te masovna preimenovanja ulica.

Kad se na tu tradicionalnu praksu koja nije bila vezana uz ideološki predznak vladajućih, nadovezao snažni revizionizam prisutan u posljednjih 30 godina, dobili smo s jedne strane novi početak i brisanje pamćenja, a s druge dodatna nastojanja da se u javnosti što je više moguće izmijeni karakter NDH.

Ideja iz Berlina

Stoga mi se još krajem devedesetih kad je diljem Europe počela hvatati korijena ideja Guntera Demniga iz Berlina o postavljanju ‘kamena spoticanja’ ispred zgrada u kojima su živjeli Židovi umoreni u Holokaustu, s osnovnim podacima o tim ljudima, ona činila kao idealna zamisao koja bi mogla obesmisliti politiku radikalnog raskida sa svakom vrstom nasljeđa i institucionalnog brisanja pamćenja.

Posredno bi mogla ublažiti i društvene podjele, budući da je jedina misao koja je stajala iza svih preimenovanja ulica i rušenja spomenika bila ta da oni ideološki drugi izgube pravo građanstva. Kad se s vremenom na ovaj proces nadovezala i praksa da se u pojedinim europskim gradovima, uz tablu s imenom ulice postavi još jedna na kojoj je pisalo kako se i u kojem razdoblju ta ulica zvala ranije, činilo se da ćemo moći trezveno promatrati prošlost.

Lea Deutsch

No, kao što to obično s postkonfliktnim i zapravo revolucionarnim društvima biva, dugo smo čekali da se ta praksa, a i to vrlo sporo počne uvoditi i u Hrvatsku. Prvo je pretprošle godine na splitskoj Pjaci postavljen ‘kamen spoticanja’ koji je ukazivao na činjenicu da su na tom mjestu spaljene opljačkane stvari iz obližnje gradske Sinagoge, potom je u ožujku 2019. postavljeno šest takvih spomen-obilježja u ulici Moše Albaharija u Rijeci, da bi ovaj tjedan dočekali i prvi zagrebački kamen posvećen Lei Deutsch i postavljen u Gundulićevoj ulici.

Ta iznimno talentirana djevojčica čiju je potencijalno veliku karijeru u zagrebačkom HNK prekinulo odvođenje u logor, vjerojatno je izabrana kao prva koja će se u Zagrebu komemorirati na taj način, upravo zbog toga što je njen slučaj već dijelom ušao u kulturno pamćenje, budući da je prikazan u filmu Branka Ivande ‘Lea i Darija’ te u Jergovićevom romanu ‘Ruta Tannenbaum’.

Institucionalizacija pamćenja

Sve navedeno važno je iz dva razloga, mimo onih koje sam naveo na početku teksta. Prvi se odnosi na to da će Holokaust prestati biti priča o brojkama i da će društvo pamtiti konkretne ljude. Drugi pak razlog je puno manje izvjestan, ali postoji kao potencijalna mogućnost. Budući da je društvena atmosfera takva da se prema temi Holokausta sve bitne društvene institucije ne određuju revizionistički, institucionalizacija pamćenja je znatno jednostavnija.

No, za definitivno izlaženje društva iz naslijeđenih povijesnih trauma potrebni su i daljnji iskoraci u smislu, već spomenutog obilježavanja ploča s imenima ulica iz prethodnih povijesnih razdoblja, pa tako i Srba koji su završili u Jasenovcu, ali i obilježavanja nepravdi prema konkretnim ljudima i povijesnih trauma koje smo proizveli u suvremenosti. Takvo što bi predstavljalo logičan nastavak politike pomirenja koju je započela vlada Andreja Plenkovića.