Da podsjetim, u intervjuu objavljenom u studenom 2013., na izravno pitanje novinara (“Stipe Mesić je izjavio da su branitelji okupljeni u Stožer za Vukovar isti kao srpski pobunjenici 1991. Vaš stav?”), Hitrec je odgovorio: “Stipe je idiot. Na žalost, nekada davno bio mi je simpatičan. Ne dugo”.
Primjerena sankcija za uvrede u demokraciji
Pozivajući se na judikaturu Europskog suda za ljudska prava o pravu na slobodu izražavanja, već ranije implementiranu u našoj ustavnosudskoj praksi, Ustavni sud je zaključio da u specifičnim okolnostima i kontekstu konkretnog slučaja kaznena osuda Hrvoja Hitreca nije bila “neophodna u demokratskom društvu”, pa stoga predstavlja povredu Hitrecovog prava na slobodu izražavanja zajamčenog člankom 38. Ustava RH.
Uz to je ocijenio da i dosuđena novčana kazna proizvodi nedopuštene “zamrzavajuće” učinke, jer u slučaju neplaćanja može rezultirati zatvorom, koji se u demokratskim društvima ne smatra primjerenom sankcijom za uvrede i klevete.
Vrijednosni sud ne podliježe dokazivanju istinitosti
Ustavni sud je jasno obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o sukobu dva jednakovrijedna ljudska prava (Hitrecovog prava na slobodu izražavanja i Mesićevog prava na zaštitu ugleda i časti), koja nisu u hijerarhijskom odnosu, već su istoga ustavnopravnog i konvencijskog ranga. Zato spor treba razriješiti uspostavljanjem pravične ravnoteže između sukobljenih ljudskih prava, vodeći računa o svim specifičnostima konkretnog slučaja.
Ponajprije, Ustavni sud je sporni izraz “idiot” ocijenio, sasvim pravilno, kao vrijednosni sud, odnosno mišljenje, komentar. Za razliku od činjeničnih tvrdnji, koje mogu biti istinite ili neistinite, vrijednosni sud nikad ne podliježe dokazivanju istinitosti, pa posljedično uživa i znatno širi opseg pravne zaštite, posebice kad se radi o javnim osobama i raspravi o pitanjima od javnog interesa. U nekim demokratskim jurisdikcijama, primjerice SAD, čak apsolutnu zaštitu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mišljenja koja šokiraju, vrijeđaju ili uznemiravaju
Valja naglasiti da za Ustavni sud nije sporno da je izraz “idiot” uvredljiv i podoban povrijediti nečije dostojanstvo, ugled ili čast. Ta okolnost, međutim, sama po sebi, ne može opravdati kaznenopravne ili civilnopravne sankcije. Barem to ne može u demokratskom društvenom i političkom kontekstu, koji je naprosto nezamisliv bez zajamčenog prava građana da slobodno, bez straha od sankcija, izražavaju svoja mišljenja, vrijednosne sudove, ideje i emocije, pa i one koje “šokiraju, vrijeđaju ili uznemiravaju”. U demokratskom društvu ne postoji pravo “da se ne bude uvrijeđen”. Posebice se to odnosi na političare i državne dužnosnike.
Ustavni sud je izbjegao zamku da arbitrira u pitanjima kvalitete, uljudnosti javnog diskursa i da poučava političare i medije da se isto mišljenje moglo iznijeti i na drugačiji, blaži, manje uvredljiv način. Utvrđivanje “bontona” javne komunikacije ne može, niti smije biti njegova zadaća, kao ni zadaća redovnih sudova. Poželjni način javne komunikacije, ako je uopće potrebno, može se promovirati drugim sredstvima i na drugačije načine, uvijek, naravno, imajući na umu poznatu sentencu: “Što je za nekoga vulgarnost, za drugoga može biti poezija.”
Zapanjujuće reakcije pojedinih političara
Ustavni sud je ustvrdio da su i Mesić i Hitrec prominentne javne osobe, političari, koji su po naravi stvari dužni otrpjeti veći stupanj kritike nego tzv. obični građani, da se radilo o raspravi o pitanju od javnog interesa, da je od Hitreca izravno zatraženo da komentira Mesićevu javnu izjavu te, najzad, da iz obrazloženja spornih sudskih odluka proizlazi da inkriminirana Hitrecova izjava nije razmotrena u tom kontekstu, nego je iz njega izdvojena i sankcionirana isključivo zbog uvredljivog značenja riječi “idiot”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato zapanjuju neke javne reakcije pojedinih političara na odluku Ustavnog suda. Oni ne samo da pogrešno tumače tu odluku kao “bjanko” dopuštenje za vrijeđanje, nego pokazuju elementarno nerazumijevanje te odluke, pa čak i potpuno nepoznavanje Ustava i njime propisanih ovlasti Ustavnog suda, kao i prakse ESLJP i sudova u demokratskim zemljama o slobodi izražavanja. To se posebno odnosi na javnu objavu saborskog zastupnika Ive Jelušića, člana SDP-a, u kojoj je odluku Ustavnog suda proglasio “idiotskom”, a sve suce koji su glasali za nju “idiotima”.
‘Kome smeta vrućina, neka ne ulazi u kuhinju’
Što se mene tiče, ja se nadam da će prije ili kasnije naš Ustavni sud, i ne čekajući odluku ESLJP o tome, utvrditi pravne standarde (i) da bilo kakvo kaznenopravno sankcioniranje javne riječi u cilju zaštite nečijeg ugleda i časti nije nužno u demokratskome društvu (jer se ta zaštita može osigurati civilnopravnim sredstvima) i (ii) da izražavanje vrijednosnih sudova/mišljenja o javnim osobama, posebice političarima i državnim dužnosnicima, uživa apsolutnu ustavnopravnu zaštitu, ma koliko ta mišljenja bila uvredljiva.
Da parafraziram bivšeg predsjednika SAD Trumana – kome smeta vrućina, neka ne ulazi u kuhinju. Rizici od mogućih zloupotreba javne riječi u ovom su kontekstu, nažalost, cijena koju u otvorenom društvu moraju ponekad platiti slobodni ljudi da bi takvima mogli i ostati, pa makar se ta cijena katkada činila previsokom ili teško podnošljivom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odvjetnica Vesna Alaburić jedna je od najcijenjenijih hrvatskih stručnjakinja za medijsko pravo i slobodu izražavanja.
Zašto je za razvoj Hrvatske izuzetno važno da se ne kažnjavaju ljudi koji političare nazivaju idiotima
Za Telegram komentira Vesna Alaburić, jedna od najcijenjenijih hrvatskih stručnjakinja za medijsko pravo i slobodu izražavanja
Zapanjuju neke javne reakcije pojedinih političara na odluku Ustavnog suda. Oni ne samo da pogrešno tumače tu odluku kao “bjanko” dopuštenje za vrijeđanje, nego pokazuju elementarno nerazumijevanje te odluke, pa čak i potpuno nepoznavanje Ustava
Nedavna odluka Ustavnog suda, kojom je prihvaćena ustavna tužba Hrvoja Hitreca protiv presuda kaznenih sudova kojima je kažnjen s 10.000 kuna (a u slučaju neplaćanja zatvorom) zbog počinjenja kaznenog djela uvrede Stjepana Mesića u intervjuu portalu Dnevno.hr, nesumnjivo predstavlja još jedan značajan iskorak u ustavnopravnoj zaštiti slobode izražavanja u našoj zemlji.
Da podsjetim, u intervjuu objavljenom u studenom 2013., na izravno pitanje novinara (“Stipe Mesić je izjavio da su branitelji okupljeni u Stožer za Vukovar isti kao srpski pobunjenici 1991. Vaš stav?”), Hitrec je odgovorio: “Stipe je idiot. Na žalost, nekada davno bio mi je simpatičan. Ne dugo”.
Primjerena sankcija za uvrede u demokraciji
Pozivajući se na judikaturu Europskog suda za ljudska prava o pravu na slobodu izražavanja, već ranije implementiranu u našoj ustavnosudskoj praksi, Ustavni sud je zaključio da u specifičnim okolnostima i kontekstu konkretnog slučaja kaznena osuda Hrvoja Hitreca nije bila “neophodna u demokratskom društvu”, pa stoga predstavlja povredu Hitrecovog prava na slobodu izražavanja zajamčenog člankom 38. Ustava RH.
Uz to je ocijenio da i dosuđena novčana kazna proizvodi nedopuštene “zamrzavajuće” učinke, jer u slučaju neplaćanja može rezultirati zatvorom, koji se u demokratskim društvima ne smatra primjerenom sankcijom za uvrede i klevete.
Vrijednosni sud ne podliježe dokazivanju istinitosti
Ustavni sud je jasno obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o sukobu dva jednakovrijedna ljudska prava (Hitrecovog prava na slobodu izražavanja i Mesićevog prava na zaštitu ugleda i časti), koja nisu u hijerarhijskom odnosu, već su istoga ustavnopravnog i konvencijskog ranga. Zato spor treba razriješiti uspostavljanjem pravične ravnoteže između sukobljenih ljudskih prava, vodeći računa o svim specifičnostima konkretnog slučaja.
Ponajprije, Ustavni sud je sporni izraz “idiot” ocijenio, sasvim pravilno, kao vrijednosni sud, odnosno mišljenje, komentar. Za razliku od činjeničnih tvrdnji, koje mogu biti istinite ili neistinite, vrijednosni sud nikad ne podliježe dokazivanju istinitosti, pa posljedično uživa i znatno širi opseg pravne zaštite, posebice kad se radi o javnim osobama i raspravi o pitanjima od javnog interesa. U nekim demokratskim jurisdikcijama, primjerice SAD, čak apsolutnu zaštitu.
Mišljenja koja šokiraju, vrijeđaju ili uznemiravaju
Valja naglasiti da za Ustavni sud nije sporno da je izraz “idiot” uvredljiv i podoban povrijediti nečije dostojanstvo, ugled ili čast. Ta okolnost, međutim, sama po sebi, ne može opravdati kaznenopravne ili civilnopravne sankcije. Barem to ne može u demokratskom društvenom i političkom kontekstu, koji je naprosto nezamisliv bez zajamčenog prava građana da slobodno, bez straha od sankcija, izražavaju svoja mišljenja, vrijednosne sudove, ideje i emocije, pa i one koje “šokiraju, vrijeđaju ili uznemiravaju”. U demokratskom društvu ne postoji pravo “da se ne bude uvrijeđen”. Posebice se to odnosi na političare i državne dužnosnike.
Ustavni sud je izbjegao zamku da arbitrira u pitanjima kvalitete, uljudnosti javnog diskursa i da poučava političare i medije da se isto mišljenje moglo iznijeti i na drugačiji, blaži, manje uvredljiv način. Utvrđivanje “bontona” javne komunikacije ne može, niti smije biti njegova zadaća, kao ni zadaća redovnih sudova. Poželjni način javne komunikacije, ako je uopće potrebno, može se promovirati drugim sredstvima i na drugačije načine, uvijek, naravno, imajući na umu poznatu sentencu: “Što je za nekoga vulgarnost, za drugoga može biti poezija.”
Zapanjujuće reakcije pojedinih političara
Ustavni sud je ustvrdio da su i Mesić i Hitrec prominentne javne osobe, političari, koji su po naravi stvari dužni otrpjeti veći stupanj kritike nego tzv. obični građani, da se radilo o raspravi o pitanju od javnog interesa, da je od Hitreca izravno zatraženo da komentira Mesićevu javnu izjavu te, najzad, da iz obrazloženja spornih sudskih odluka proizlazi da inkriminirana Hitrecova izjava nije razmotrena u tom kontekstu, nego je iz njega izdvojena i sankcionirana isključivo zbog uvredljivog značenja riječi “idiot”.
Zato zapanjuju neke javne reakcije pojedinih političara na odluku Ustavnog suda. Oni ne samo da pogrešno tumače tu odluku kao “bjanko” dopuštenje za vrijeđanje, nego pokazuju elementarno nerazumijevanje te odluke, pa čak i potpuno nepoznavanje Ustava i njime propisanih ovlasti Ustavnog suda, kao i prakse ESLJP i sudova u demokratskim zemljama o slobodi izražavanja. To se posebno odnosi na javnu objavu saborskog zastupnika Ive Jelušića, člana SDP-a, u kojoj je odluku Ustavnog suda proglasio “idiotskom”, a sve suce koji su glasali za nju “idiotima”.
‘Kome smeta vrućina, neka ne ulazi u kuhinju’
Što se mene tiče, ja se nadam da će prije ili kasnije naš Ustavni sud, i ne čekajući odluku ESLJP o tome, utvrditi pravne standarde (i) da bilo kakvo kaznenopravno sankcioniranje javne riječi u cilju zaštite nečijeg ugleda i časti nije nužno u demokratskome društvu (jer se ta zaštita može osigurati civilnopravnim sredstvima) i (ii) da izražavanje vrijednosnih sudova/mišljenja o javnim osobama, posebice političarima i državnim dužnosnicima, uživa apsolutnu ustavnopravnu zaštitu, ma koliko ta mišljenja bila uvredljiva.
Da parafraziram bivšeg predsjednika SAD Trumana – kome smeta vrućina, neka ne ulazi u kuhinju. Rizici od mogućih zloupotreba javne riječi u ovom su kontekstu, nažalost, cijena koju u otvorenom društvu moraju ponekad platiti slobodni ljudi da bi takvima mogli i ostati, pa makar se ta cijena katkada činila previsokom ili teško podnošljivom.
Odvjetnica Vesna Alaburić jedna je od najcijenjenijih hrvatskih stručnjakinja za medijsko pravo i slobodu izražavanja.