Hrvatska je politika uvijek bila pompozna i neumjerena, sklona velikim gestama i masovnim izljevima teških osjećaja. Hrvatska je politika, vjerojatno i zbog ratnih trauma i postjugoslavenskog nacionalno emocionalnog pražnjenja izrazito ritualizirana i necivilna.
Tetralan i ikonografski anakron pristup politici
Zbog takvog, teatralnog, ideološki i ikonografski anakronog pristupa politici, pokojni je Tuđman nosio bijelu vrhovničku uniformu (koja je žestoko asocirala na maršalsku uniformu Josipa Broza), njegova je garda u vrijeme smjene straže izgledala poput baletana dvometraša iz folklornog društva, a državne su se svečanosti pretvarale u kazališne predstave sa snažnim obilježjima nacionalnog romantizma.
Međutim, ni drugi hrvatski političari nisu uspjeli izbjeći zamke pompoznog govora velikih gesti. Još dok je Tuđman ležao u bolnici, njegovi najveći oponenti, Ivica Račan i Dražen Budiša nastupali su na rock koncertima, pred punim dvoranama, na turneji/kampanji koja se zvala Budi ponosan.
Kao da je na pozornicu izašao Bruce Springsteen
Voditelj bi zavikao Tko je ponosan, pa napravio dramsku stanku, pa još jače zavikao Draažeeen Budišaaaa, a ljudi bi reagirali skoro kao da je na pozornicu izašao Bruce Springsteen. Posttuđmanovska Hrvatska također se nije uspjela riješiti ritualnog, pompoznog jezika prejakih riječi i emotivnih gesta, o čemu su svjedočile baš prethodne predsjedničke inauguracije: to vrijedi i za inauguraciju Ive Josipovića, i za inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović.
Obje te inauguracije protekle su u dojmu da Hrvatska dobiva novog vladara. Što je, međutim, duboko netočno. Predsjednik Republike ne vlada Hrvatskom, a pojam vladara u modernoj je europskoj politici uglavnom izumro: u modernim su društvima vladare već davno zamijenili državni dužnosnici (s druge strane, američki predsjednik definitivno jest vladar).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Minimalistička Milanovićeva inauguracija
Predsjednička inauguracija Zorana Milanovića prvi je takav događaj, koji je koncipiran kao uvođenje u posao državnog dužnosnika, a ne kao raskošna, opet pompozna, svečanost u čast dolaska novog vladara.
Utoliko minimalistička Milanovićeva inauguracija, bez pripadnika svih mogućih političkih, vojničkih poslovnih i medijskih kasti, jest jedan od najmodernijih i najpotrebnijih simboličkih događaja u današnjoj hrvatskoj politici. Scenarij inauguracije s najmanjim mogućim brojem uzvanika u hrvatsku politiku uvodi novi jezik: jezik nerazmetljivosti, pristojnosti i izbjegavanja prejakih emocija.
Mirnije, skromnije i civilno lice hrvatske politike
Naravno da komorna predsjednička inauguracija Zoranu Milanoviću pomaže da izbjegne niz protokolarno političkih neugodnosti, poput prijepora o pozivanju Aleksandra Vučića ili nekih domaćih političara, koje novi predsjednik baš i ne voli vidjeti u svom društvu. Naravno da je zgodno što se novi predsjednik Republike odmah može pohvaliti uštedom od 650 tisuća kuna, koliko je, navodno, trebala koštati inauguracijska svečanost s puno uzvanika na Markovu trgu. No, to su zaista manje bitni elementi od ovog najvažnijeg.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S predsjedničkom inauguracijom 18. veljače hrvatska politika pokazuje drukčije, mirnije, skromnije, civilno lice: ona postaje, barem na simboličkoj razini dužnosnički i službenički posao, umjesto patetičnog, često folklornog spektakla. Uvođenje normalnog, suzdržanog, civilnog i tehničkog jezika u hrvatsku politiku moglo bi se pokazati kao ozbiljan doprinos Zorana Milanovića modernizaciji naše zemlje.
Dosadašnje inauguracije izgledale su kao da Hrvatska dobiva vladara, zato je ova Milanovićeva toliko važna
Ovom inauguracijom hrvatska politika pokazuje drukčije, mirnije, skromnije, civilno lice
S predsjedničkom inauguracijom 18. veljače hrvatska politika pokazuje drukčije, mirnije, skromnije, civilno lice: ona postaje, barem na simboličkoj razini dužnosnički i službenički posao, umjesto patetičnog, često folklornog spektakla.
Hrvatska je politika uvijek bila pompozna i neumjerena, sklona velikim gestama i masovnim izljevima teških osjećaja. Hrvatska je politika, vjerojatno i zbog ratnih trauma i postjugoslavenskog nacionalno emocionalnog pražnjenja izrazito ritualizirana i necivilna.
Šampion takvog pristupa politici bio je, naravno, dr. Franjo Tuđman, koji je mislio – kao i svi političari njegove generacije – da se država utemeljuje i učvršćuje teatralnim vanjskim obilježjima, što jest bilo karakteristično za stvaranje građanskih država u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, kao i za revolucionarne komunističke države nastale u dvadesetom stoljeću.
Tetralan i ikonografski anakron pristup politici
Zbog takvog, teatralnog, ideološki i ikonografski anakronog pristupa politici, pokojni je Tuđman nosio bijelu vrhovničku uniformu (koja je žestoko asocirala na maršalsku uniformu Josipa Broza), njegova je garda u vrijeme smjene straže izgledala poput baletana dvometraša iz folklornog društva, a državne su se svečanosti pretvarale u kazališne predstave sa snažnim obilježjima nacionalnog romantizma.
Međutim, ni drugi hrvatski političari nisu uspjeli izbjeći zamke pompoznog govora velikih gesti. Još dok je Tuđman ležao u bolnici, njegovi najveći oponenti, Ivica Račan i Dražen Budiša nastupali su na rock koncertima, pred punim dvoranama, na turneji/kampanji koja se zvala Budi ponosan.
Kao da je na pozornicu izašao Bruce Springsteen
Voditelj bi zavikao Tko je ponosan, pa napravio dramsku stanku, pa još jače zavikao Draažeeen Budišaaaa, a ljudi bi reagirali skoro kao da je na pozornicu izašao Bruce Springsteen. Posttuđmanovska Hrvatska također se nije uspjela riješiti ritualnog, pompoznog jezika prejakih riječi i emotivnih gesta, o čemu su svjedočile baš prethodne predsjedničke inauguracije: to vrijedi i za inauguraciju Ive Josipovića, i za inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović.
Obje te inauguracije protekle su u dojmu da Hrvatska dobiva novog vladara. Što je, međutim, duboko netočno. Predsjednik Republike ne vlada Hrvatskom, a pojam vladara u modernoj je europskoj politici uglavnom izumro: u modernim su društvima vladare već davno zamijenili državni dužnosnici (s druge strane, američki predsjednik definitivno jest vladar).
Minimalistička Milanovićeva inauguracija
Predsjednička inauguracija Zorana Milanovića prvi je takav događaj, koji je koncipiran kao uvođenje u posao državnog dužnosnika, a ne kao raskošna, opet pompozna, svečanost u čast dolaska novog vladara.
Utoliko minimalistička Milanovićeva inauguracija, bez pripadnika svih mogućih političkih, vojničkih poslovnih i medijskih kasti, jest jedan od najmodernijih i najpotrebnijih simboličkih događaja u današnjoj hrvatskoj politici. Scenarij inauguracije s najmanjim mogućim brojem uzvanika u hrvatsku politiku uvodi novi jezik: jezik nerazmetljivosti, pristojnosti i izbjegavanja prejakih emocija.
Mirnije, skromnije i civilno lice hrvatske politike
Naravno da komorna predsjednička inauguracija Zoranu Milanoviću pomaže da izbjegne niz protokolarno političkih neugodnosti, poput prijepora o pozivanju Aleksandra Vučića ili nekih domaćih političara, koje novi predsjednik baš i ne voli vidjeti u svom društvu. Naravno da je zgodno što se novi predsjednik Republike odmah može pohvaliti uštedom od 650 tisuća kuna, koliko je, navodno, trebala koštati inauguracijska svečanost s puno uzvanika na Markovu trgu. No, to su zaista manje bitni elementi od ovog najvažnijeg.
S predsjedničkom inauguracijom 18. veljače hrvatska politika pokazuje drukčije, mirnije, skromnije, civilno lice: ona postaje, barem na simboličkoj razini dužnosnički i službenički posao, umjesto patetičnog, često folklornog spektakla. Uvođenje normalnog, suzdržanog, civilnog i tehničkog jezika u hrvatsku politiku moglo bi se pokazati kao ozbiljan doprinos Zorana Milanovića modernizaciji naše zemlje.