Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto Ministarstvo vanjskih poslova krivotvori povijest?

Hrvatski sabor je pokrovitelj, pa bi bilo nezgodno da na spomeniku stoji vjerodostojan natpis

Oni koji su postavili i financirali spomenik očito nisu imali dovoljno hrabrosti staviti natpis na spomenik koji bi odgovarao povijesnim činjenicama ili su se istih, po svom standardnom kukavičkom i licemjernom obrascu, jednostavno sramili.

Prošloga tjedna javnost je saznala da je koruška biskupija Gurk-Klagenfurt pismeno obavijestila Hrvatsku biskupsku konferenciju kako ove godine ni jedan od hrvatskih biskupa ne može održati misu kod Bleiburga. Od samog teksta zabrane koji je potpisao upravitelj Biskupije Engelbert Guggenberger još je zanimljivije obrazloženje:

„Misa na Bleiburškom polju bila je dio događaja koji se politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnoj percepciji i tumačenju povijesti. Ukupna slika događaja na Bleiburškom polju šteti ugledu Katoličke crkve i ako se izda dozvola za služenje mise, ona bi mogla poslužiti tome da se Katoličkoj crkvi u Koruškoj predbaci toleriranje instrumentalizacije mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkim idejama.“

Svećenik pred kojim je Pavelić položio zakletvu

Hrvatska biskupska konferencija javno se usprotivila takvoj zabrani te je u svom priopćenju između ostalog navela kako „uskraćivanje mogućnosti molitve za žrtve te velike tragedije hrvatskog naroda znači nepoštivanje žrtve i gubitak osjećaja za patnju nedužnih.“ HBK se uključila u misno slavlje 2003. godine, a prvu misu na Bleiburškom polju služio je svećenik Vilim Cecelja 1953., poznat i po tome što. je 16. travnja 1941. prva ustaška vlada na čelu s poglavnikom Antom Pavelićem pred njim položila zakletvu.

U prvoj komemoraciji na Bleiburškom polju sudjelovao je i te godine osnovani Počasni bleiburški vod koji su listom činili pripadnici poslijeratne ustaške emigracije te je ta udruga kasnijih godina za potrebe izgradnje spomenika i održavanja mise kupila zemljište na samom polju. Tako je 1987. otkriven spomenik obilježen znakom križa, polumjeseca i jednom od starijih verzija hrvatskog grba te natpisom na njemačkom i hrvatskom jeziku: „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci svibanj 1945. Podigao milodarima P. Miloš 1987.“

Kukavice, licemjeri ili običan sram

Oni koji su postavili i financirali spomenik očito nisu imali dovoljno hrabrosti staviti natpis na spomenik koji bi odgovarao povijesnim činjenicama ili su se istih, po svom standardnom kukavičkom i licemjernom obrascu, jednostavno sramili. Adolf Hitler je 18. rujna 1944. primio u istočnoj Pruskoj ustaškoga poglavnika Antu Pavelića i među ostalim dao mu dopuštenja za spajanje Ustaške vojnice i Hrvatskog domobranstva.

Spajanje je trebalo biti provedeno zaključno s 1. siječnja 1945. kada je Domobranstvo brojilo oko 70 000 ljudi, a razne ustaške formacije 76 000 vojnika, podoficira i oficira. Ali nakon spajanja, što zbog velikih gubitaka što zbog masovnog dezertiranja domobrana novoformirane Oružane snage NDH brojale su jedva 90 000 tisuća ljudi, a nakon svih promjena i dalje su ostale pod izravnim njemačkim operativnim zapovjedništvom.

Spomenik u čast ustaša a ne hrvatske vojske

Pavelić je u ožujku i travnju 1945. dodatno „poustašio“ Oružane snage NDH imenovanjem cijelog niza ustaških oficira na zapovjedna mjesta preostalih domobranskih jedinica. Znači, na spomeniku u Bleiburgu, sukladno povijesnim faktima, trebalo bi pisati da je podignut „u čast i slavu palim ustašama i domobranima“ ili „pripadnicima Oružanih snaga NDH“, a nikako ne „hrvatskoj vojsci“ jer postrojbi pod tim nazivom u Koruškoj tada nije bilo.

Budući da je Hrvatski sabor još uvijek pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu bilo bi dosta nezgodno da na spomeniku bude spomenuti vjerodostojan natpis jer bi to dalo za pravo onima koji su „zgranuli prigovorom“ hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova tvrdnjom „da se na Bleiburgu slavi fašizam“, kako stoji u priopćenju MVEP-a. U istom tekstu MVEP je naglasio da su „desetine tisuća vojnika i civila bile izručene Titovoj armiji bez prava na sudski proces“, ali bez posebnog objašnjenja tko je, kada i zašto to izručenje učinio.

Paveliću vojska tek nakon Hitlerove smrti

Adolf Hitler ubio se u Berlinu 30. travnja 1945. te Anti Paveliću, kao njegovom posljednjem europskom šegrtu i savezniku, nije preostalo ništa drugo nego da 3. svibnja 1945. ukine rasne zakone, tri dana kasnije zapakira kofere i krene za svojom familijom u Austriju.

Kada mu je general Alexander Löhr, zapovjednik njemačkih snaga u Jugoistočnoj Europi, 7. svibnja 1945. javio da će nacistička Njemačka narednog dana bezuvjetno kapitulirati te da mu predaje zapovjedništvo nad ostacima ustaških, domobranskih i legionarskih jedinica ustaški poglavnik napokon je dobio dozvolu da samostalno vodi svoju vojsku.

Siloviti prodor prema Austriji

Ali umjesto da odmah i sam zapovjedi prestanak borbi i bezuvjetnu kapitulaciju kako bi se zaustavilo daljnje nepotrebno ubijanje i na taj način spasi mnogobrojne ljudske živote, Pavelić naređuje svojoj raspadnutoj vojsci „siloviti prodor prema Austriji“ te predaju britanskim jedinicama.

Tako je krvavi rat u slovenskoj Štajerskoj potrajao još sedam dana. Omanja grupa ustaško-domobranskih jedinica uspjela se probiti do okolice Bleiburga, ali kolona vojnika i civila iza te prethodnice bila je dugačka 50 do 60 kilometara i nalazila se gotovo u cijelosti na slovenskom teritoriju.

Ustaški pregovarač opisao događaj

Britanski brigadir Scott primio je u blajburškom dvorcu 15. svibnja 1945. delegaciju koju su sačinjavala dva ustaška generala i jedan ustaški pukovnik. Čak i da je htio prihvatiti njihov prijedlog predaje ustaških i domobranskih jedinica, nije ga mogao provesti te ih je uživo predstavio komesaru 51. partizanske vojvođanske divizije potpukovniku Milanu Basti uz poruku da s njim dogovore predaju.

Uz nekoliko peripetija, sporadičnih puškaranja te bijeg nekoliko tisuća ustaša i domobrana u okolne šume predaja jedinicama Jugoslavenske armije završena je istog dana. Takav opis događanja dao je jedan od pregovarača, ustaški pukovnik i ravnatelj Državnog ravnateljstva za promidžbu NDH Danijel Crljen u posebnom izdanju „Studiae Croaticae“ iz 1963. pod nazivom „La Tragedia de Bleiburg“.

Autor priopćenja MVEP-a ne vjeruje Crljenu

Ali očito je da autor priopćenja MVEP-a nema previše povjerenja ni u svjedočenje ustaškog pukovnika Danijela Crljena o tome što se stvarno zbivalo 15. svibnja 1945. u okolici Bleiburga gdje britanska vojska nije nikoga zarobila, pa nije nikoga ni mogla predati „Titovoj armiji“.

Ako je autor pak mislio na repatrijaciju 20 000 zarobljenika iz Viktringa, mjesta nedaleko od Klagenfurta, koje je britanska vojska više-manje na prevaru vratila u Jugoslaviju između 17. i 20. svibnja 1945., a koji su uglavnom likvidirani u jamama Kočevskog roga, onda je opet pogriješio u opisu činjenica.

Ministarstvo namjerno krivotvori ili ne zna povijest

Većina tih zarobljenika bila je iz redova slovenskih domobrana te iz tri pukovnije Srpskog dobrovoljačkog korpusa Radoslava Tatalovića. S njima je u zarobljeničkome logoru i kasnije na stratištu Kočevskog roga završilo i nekoliko većih skupina srpskih i crnogorskih četnika te nešto ostataka ustaških jedinica.

Kako možemo sa sigurnošću pretpostaviti da naše Ministarstvo vanjskih poslova nije previše zabrinuto zbog nemogućnosti komemoriranja nevinih žrtava iz redova srpskih i crnogorskih četnika odnosno slovenskih domobrana koje je nemilosrdno smaknula „Titova armija“ događaji kod Viktringa nikako ne mogu biti povod za priopćenje Ministarstva. To znači da Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija namjerno krivotvori povijesne činjenice ili nema pojma o tome što se zapravo događalo u Europi u svibnju 1945.

Njemački predsjednik neonacistim očitao bukvicu

Njemački neonacisti okupljaju se gotovo svake godine 13. veljače u Dresdenu kako bi komemorirali bombardiranje tog grada koje su toga i neredna dva dana 1945. izvele uglavnom britanske zračne snage, a u kojem je poginulo približno 25 000 građana. Tako je Dresden praktički uništen na samom kraju rata, kada zato više nisu postojali ozbiljni vojni razlozi, a njemačkim neonacistima to je dokaz „savezničkog holokausta nad Nijemcima“.

Tih nekoliko tisuća neonacističkih vandala obično ima problem ne samo sa snagama reda i mira već i s dvadesetak tisuća Nijemaca u ljudskom lancu ljubavi i mira koji ne dozvoljavaju zaborav na to da su prije Dresdena divljački porušeni Manchester, Birmingham, Coventry i London. Njemački predsjednik Joachim Gauck održao je na 70. godišnjicu bombardiranja Dresdena govor u obnovljenoj crkvi Frauenkirche koja je bila potpuno porušena 1945.

Znamo tko je počeo rat i tko je kriv za ogromne žrtve

Njegove riječi trebali bi ponoviti svi oni koji i ove godine imaju namjeru držati govore u Bleiburgu: „Zemlja koja je provodila genocid nije mogla očekivati da će na kraju biti nekažnjena i izaći nepovrijeđena iz rata koji je sama započela. Znamo tko je počeo rat i ubijanja i tko je kriv za ogromne njemačke žrtve.“

Pune četiri godine prije Bleiburga, kad još nije bilo ni partizana ni četnika, nešto se strašno dogodilo u Gudovcu, Hrvatskom Blagaju, Veljunu i Glini. Tamo je počeo rat, tamo je apsolutno zlo započelo genocid, zločin i masovno ubijanje i tamo je korijen i razlog ogromne hrvatske žrtve, među ostalim i one u Bleiburgu. Kada jednom postane civilizacijski i društveno neprihvatljivo i u Hrvatskoj negirati tu jednostavnu činjenicu završit će i Drugi svjetski rat na ovim prostorima.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
191 članak Više o autoru
OGLASI
učitavanje...
Više s weba