Ova izjava je tim bitnija iz razloga što aktualni vukovarski prosvjed zasigurno jeste ciljao na to da uzdrma Plenkovićevu poziciju, ali mu je negacija mirne reitegracije Podunavlja duboko usađena od strane organizatora. Ovo navodimo jer se ista ideja, odnosno žaljenje zbog toga što se u Podunavlju nije desila Oluja, a misli se na trajni odlazak većeg dijela Srba, u Vukovaru mogla čuti već za vrijeme antićirilične kampanje. Samim tim ta poruka ne predstavlja eksces, nego duboko političko uvjerenje. Koje je naravno pogubno po izgradnju bilo kakvog zajedničkog života i uopće modernog društva.
Plenkovićev istup ima potencijal utjecaja na društvo
Zapravo se čitava agenda nacionalističke desnice i može svesti pod vječno održavanje militariziranog društva i konstantno vraćanje ratnim narativima, uslijed čega se, pored problematičnosti brojnih poruka koje se iz tih krugova emitiraju, društvo svjesno drži u posttraumatskom stresu, a međunacionalne tenzije na maksimumu, što pak za daljnju posljedicu ima stalnu potragu za tzv. neprijateljima unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, koji bi željeli da se rat prevaziđe i da se izgradi mirnodopsko društvo. To naravno ne znači da itko zagovara kulturu zaborava, ali kulturu civilnog života svakako da.
Uvažavajući sve navedeno, izjava Andreja Plenkovića kojom u ovakvoj atmosferi s premijerske pozicije afirmira politiku pomirenja, reintegracije i uopće izgradnje novog međunacionalnog povjerenja u društvu, bez obzira na razloge koji su ga na nju nagnali, ima potencijal utjecaja na društvo. On je naravno minimalan, ali ipak postoji. No, da bi se u potpunosti ostvario, za početak bi se datum mirne reintegracije trebao također uvesti u službeni državni kalendar, nakon čega bi mogao poslužiti za širu historiografsku, sociološku, antropološku pa i psihološku elaboraciju ovoga što je poručio premijer.
Kratka izjava koja bi mogla označiti prekretnicu mandata
Stoga, koliko god ova kratka izjava izgledala možda usputna i marginalna, mogla bi označiti prekretnicu čitavog Plenkovićevog mandata. On je dosad prolazio u vječnom kalkuliranju i uzgajanju oportunizma na svim poljima, a posebno u odnosu prema radikalnoj desnici. Zahvaljujući čemu je pogubna politika afirmirana u Karamarkovom dobu ostajala i dalje prisutna snažno obilježavajući stvarnost i brojne odluke Vlade, dok je Plenkovićeva pojava, anestezirala potencijal otpora. Za nadati se stoga da je premijer osvijestio kako uporno povlačenje i izbjegavanje frontalnog sukoba s tim idejama neće donijeti nikakav rezultat te da je snažan otpor, uz jasno definiranje demokratskog smjera društva i države jedina opcija.
Iako nam dosadašnje iskustvo ne daje pretjerane razloge za optimizam, tim prije jer nismo posve uvjereni u to kakvu Plenković želi karijeru u budućnosti, ostaje činjenica da je ovim odškrinuo vrata za jednu drukčiju politiku. Što god na kraju odlučio, društvo bi i s ovom Vladom ili bez nje svakako puno bolje izgledalo kad bi se afirmiralo na nasljeđu multikulturalne Hrvatske, nego na onom ekskluzivističkom, što je činjenica koju desnica ne želi priznati, kao ni prihvatiti bilo kakvo drugo nasljeđe, osim nacionalističkog.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mirna reintegracija Podunavlja trebala bi biti uzor suživota, a nacionalistička desnica sustavno ju dovodi u pitanje
Markovina o premijerovoj opasci da prosvjednici u Vukovaru ne razumiju bit mirne reintegracije, koja je puno važnija nego što se na prvu čini
Čitava agenda nacionalističke desnice može se svesti pod vječno održavanje militariziranog društva i konstantno vraćanje ratnim narativima, uslijed čega se, pored problematičnosti brojnih poruka koje se iz tih krugova emitiraju, društvo svjesno drži u posttraumatskom stresu, a međunacionalne tenzije na maksimumu, što pak za daljnju posljedicu ima stalnu potragu za tzv. neprijateljima unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, koji bi željeli da se rat prevaziđe i da se izgradi mirnodopsko društvo. To naravno ne znači da itko zagovara kulturu zaborava, ali kulturu civilnog života svakako da.
Izgleda da se i to, da u ovoj kolumni pozdravimo neku Plenkovićevu izjavu, konačno moralo dogoditi. Njegova poruka vukovarskim prosvjednicima, točnije onima koji su u govorima dovodili u pitanje mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, s porukom da ne razumiju bit, a samim tim i veličinu i značaj odluke da se pokuša graditi zajednička budućnost Hrvata i Srba jedna je od rijetkih, ako ne i jedina njegova izjava koju možemo bez ikakvih ograda pozdraviti.
Ova izjava je tim bitnija iz razloga što aktualni vukovarski prosvjed zasigurno jeste ciljao na to da uzdrma Plenkovićevu poziciju, ali mu je negacija mirne reitegracije Podunavlja duboko usađena od strane organizatora. Ovo navodimo jer se ista ideja, odnosno žaljenje zbog toga što se u Podunavlju nije desila Oluja, a misli se na trajni odlazak većeg dijela Srba, u Vukovaru mogla čuti već za vrijeme antićirilične kampanje. Samim tim ta poruka ne predstavlja eksces, nego duboko političko uvjerenje. Koje je naravno pogubno po izgradnju bilo kakvog zajedničkog života i uopće modernog društva.
Plenkovićev istup ima potencijal utjecaja na društvo
Zapravo se čitava agenda nacionalističke desnice i može svesti pod vječno održavanje militariziranog društva i konstantno vraćanje ratnim narativima, uslijed čega se, pored problematičnosti brojnih poruka koje se iz tih krugova emitiraju, društvo svjesno drži u posttraumatskom stresu, a međunacionalne tenzije na maksimumu, što pak za daljnju posljedicu ima stalnu potragu za tzv. neprijateljima unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, koji bi željeli da se rat prevaziđe i da se izgradi mirnodopsko društvo. To naravno ne znači da itko zagovara kulturu zaborava, ali kulturu civilnog života svakako da.
Uvažavajući sve navedeno, izjava Andreja Plenkovića kojom u ovakvoj atmosferi s premijerske pozicije afirmira politiku pomirenja, reintegracije i uopće izgradnje novog međunacionalnog povjerenja u društvu, bez obzira na razloge koji su ga na nju nagnali, ima potencijal utjecaja na društvo. On je naravno minimalan, ali ipak postoji. No, da bi se u potpunosti ostvario, za početak bi se datum mirne reintegracije trebao također uvesti u službeni državni kalendar, nakon čega bi mogao poslužiti za širu historiografsku, sociološku, antropološku pa i psihološku elaboraciju ovoga što je poručio premijer.
Kratka izjava koja bi mogla označiti prekretnicu mandata
Stoga, koliko god ova kratka izjava izgledala možda usputna i marginalna, mogla bi označiti prekretnicu čitavog Plenkovićevog mandata. On je dosad prolazio u vječnom kalkuliranju i uzgajanju oportunizma na svim poljima, a posebno u odnosu prema radikalnoj desnici. Zahvaljujući čemu je pogubna politika afirmirana u Karamarkovom dobu ostajala i dalje prisutna snažno obilježavajući stvarnost i brojne odluke Vlade, dok je Plenkovićeva pojava, anestezirala potencijal otpora. Za nadati se stoga da je premijer osvijestio kako uporno povlačenje i izbjegavanje frontalnog sukoba s tim idejama neće donijeti nikakav rezultat te da je snažan otpor, uz jasno definiranje demokratskog smjera društva i države jedina opcija.
Iako nam dosadašnje iskustvo ne daje pretjerane razloge za optimizam, tim prije jer nismo posve uvjereni u to kakvu Plenković želi karijeru u budućnosti, ostaje činjenica da je ovim odškrinuo vrata za jednu drukčiju politiku. Što god na kraju odlučio, društvo bi i s ovom Vladom ili bez nje svakako puno bolje izgledalo kad bi se afirmiralo na nasljeđu multikulturalne Hrvatske, nego na onom ekskluzivističkom, što je činjenica koju desnica ne želi priznati, kao ni prihvatiti bilo kakvo drugo nasljeđe, osim nacionalističkog.