Čitava priča oko Adidasovih tenisica posvećenih Jugoplastici, s naglaskom na spot u kojem košarkaš Paško jede ćevape s ajvarom pa ide na trening, savršeno je pokazala koliko smo kao društvo izgubili samopoštovanje i samopouzdanje, unatoč tome što se službeno radi na proizvodnji istih već desetljećima.
No, jedna stvar je željeti u nešto vjerovati i raditi od toga mitologiju, a sasvim drugo je ono što čovjek misli o sebi i društvu i zemlji u kojima živi kad ostane sam sa sobom. Jugoplastika je naravno bila nevjerojatno moćan sportski kolektiv i njena prošlost bi bila velika sve i da nije osvojila tri titule prvaka Europe za redom točno na kraju jedne ere.
Međutim, s te tri titule klub se upisao u vječnost, izdignuo iznad ostalih klubova velike prošlosti te je na kraju zasluženo proglašen najvećom momčadi 20. stoljeća.
Klub više nije prepušten sam sebi
U posljednje vrijeme, nakon što je godinama bio prepušten sam sebi, klub je dobio ozbiljnu i kontinuiranu potporu Grada Splita, uglavnom je osigurao egzistenciju, solidno je uložio u marketing pa i u brend Jugoplastike i ide ka rezultatima koji u novonastalim okolnostima predstavljaju maksimum.
U jeku čitave priče, koja se u ovoj točki razdvaja od samog kluba i njegove egzistencije, došla je informacija kako je Adidas u čast Jugoplastike izbacio novi model tenisica u limitiranom izdanju što je svima imponiralo i nema skoro nikoga tko je na tu informaciju ostao ravnodušan.
Prihvaćanje kulturnih stereotipa
Dijelom naravno zbog ponosa što je ozbiljan svijet još jednom odao počast tom klubu, a možda i puno više zbog toga što bi naprosto bilo cool imati te tenisice, što nema smisla negirati. Međutim, nakon toga objavljena je i reklama za njih, u kojoj smo se sreli sa svim vrstama kulturnih predrasuda s jedne strane i općim oduševljenjem javnosti i medija kod nas s druge strane.
To prihvaćanje kulturnih stereotipa koje ti je svijet nametnuo odavno je poznato i eksploatirano, jednako u umjetnosti, kao i u turizmu. Kusturica je, npr. čitavu karijeru izgradio na stereotipnom prikazu Balkana, a desetljećima se također uzgaja turistički mit o Dalmatincima koji žive bezbrižno, krpe ribarske mreže, šetaju u mornarskim majicama i po čitav dan pjevaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koja su dva ključna problema reklame
Dva su problema s ovom reklamom. Prvi je što uzgaja sve najgore kulturne predrasude prema ovim prostorima, u ovom konkretnom slučaju prema Splitu i k tome autori misle da je to jako zabavno, a drugi što najveći dio javnosti sve te stereotipe prihvaća i euforično dijeli po društvenim mrežama.
Nije naravno u pitanju jedu li se u Splitu ćevapi i to s ajvarom, jer se oni doista masovno konzumiraju, pri čemu postoji par kultnih mjesta na koja se uvijek ide po njih. Problem je što takav pristup u idejnom smislu odgovara tezi kako je rat iz devedesetih posljedica ukorijenjenih plemenskih mržnji na divljem Balkanu, a ne konkretnih društveno-političkih okolnosti i odluka.
Na tim tezama su također mnogi izgradili svjetske znanstvene karijere, za što je knjiga Roberta Kaplana ‘Balkanski duhovi’ možda i najbolji primjer. Kada, pak, naša javnost oduševljeno pristaje na takvu sliku samih sebe, ona doista iskazuje očiti nedostatak samopoštovanja pa i svijesti o samoj sebi i vlastitom nasljeđu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priču o talentu, radu i profesionalizmu
Košarkaški klub Jugoplastika predstavlja priču o talentu, mukotrpnom radu i nevjerojatnom profesionalizmu jednog sportskog kolektiva, ali u njenim temeljima leži snažni industrijski Split, odnosno veliki pogon firme Jugoplastika koji je to sve financijski podržavao i omogućavao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stoga bi istinski subverzivan spot bio onaj koji bi prikazao kolonu, uglavnom radnica Jugoplastike, dok ulaze u krug tvornice, a Paško se istovremeno u ranu zoru diže i odlazi na Maljkovićev dril. Štoviše, takva reklama bi bila toliko subverzivna, da bi bila i gledana.
Društvo s manjkom samopoštovanja
Zbog svega navedenog prava slika propasti društva nije bila u času kad se s početkom rata šampionska momčad definitivno rasula, ostavivši tek mladog Žana Tabaka na početku karijere, nego onda kad je tvornica temeljito minirana da bi ustupila mjesto Kerumovom tržnom centru Joker.
Društvo pak koje ništa ne proizvodi i svodi se isključivo na turizam i usluge ne može imati jednaku razinu samopoštovanja kao ono koje proizvodi. Ali bi moralo imati snažno kulturno pamćenje, da ono u devedesetima nije namjerno potisnuto. Ta dva faktora objašnjavaju i sadržaj i prihvaćenost spota. Nažalost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto mislim da je reklama za Adidasove tenisice posvećene Jugoplastici nepodnošljiva
U čemu je problem sa spotom u kojem košarkaš Paško jede ćevape s ajvarom pa ide na trening
Dva su problema s ovom reklamom. Prvi je što uzgaja sve najgore kulturne predrasude prema ovim prostorima, u ovom konkretnom slučaju prema Splitu i k tome autori misle da je to jako zabavno, a drugi što najveći dio javnosti sve te stereotipe prihvaća i euforično dijeli po društvenim mrežama
Čitava priča oko Adidasovih tenisica posvećenih Jugoplastici, s naglaskom na spot u kojem košarkaš Paško jede ćevape s ajvarom pa ide na trening, savršeno je pokazala koliko smo kao društvo izgubili samopoštovanje i samopouzdanje, unatoč tome što se službeno radi na proizvodnji istih već desetljećima.
No, jedna stvar je željeti u nešto vjerovati i raditi od toga mitologiju, a sasvim drugo je ono što čovjek misli o sebi i društvu i zemlji u kojima živi kad ostane sam sa sobom. Jugoplastika je naravno bila nevjerojatno moćan sportski kolektiv i njena prošlost bi bila velika sve i da nije osvojila tri titule prvaka Europe za redom točno na kraju jedne ere.
Međutim, s te tri titule klub se upisao u vječnost, izdignuo iznad ostalih klubova velike prošlosti te je na kraju zasluženo proglašen najvećom momčadi 20. stoljeća.
Klub više nije prepušten sam sebi
U posljednje vrijeme, nakon što je godinama bio prepušten sam sebi, klub je dobio ozbiljnu i kontinuiranu potporu Grada Splita, uglavnom je osigurao egzistenciju, solidno je uložio u marketing pa i u brend Jugoplastike i ide ka rezultatima koji u novonastalim okolnostima predstavljaju maksimum.
U jeku čitave priče, koja se u ovoj točki razdvaja od samog kluba i njegove egzistencije, došla je informacija kako je Adidas u čast Jugoplastike izbacio novi model tenisica u limitiranom izdanju što je svima imponiralo i nema skoro nikoga tko je na tu informaciju ostao ravnodušan.
Prihvaćanje kulturnih stereotipa
Dijelom naravno zbog ponosa što je ozbiljan svijet još jednom odao počast tom klubu, a možda i puno više zbog toga što bi naprosto bilo cool imati te tenisice, što nema smisla negirati. Međutim, nakon toga objavljena je i reklama za njih, u kojoj smo se sreli sa svim vrstama kulturnih predrasuda s jedne strane i općim oduševljenjem javnosti i medija kod nas s druge strane.
To prihvaćanje kulturnih stereotipa koje ti je svijet nametnuo odavno je poznato i eksploatirano, jednako u umjetnosti, kao i u turizmu. Kusturica je, npr. čitavu karijeru izgradio na stereotipnom prikazu Balkana, a desetljećima se također uzgaja turistički mit o Dalmatincima koji žive bezbrižno, krpe ribarske mreže, šetaju u mornarskim majicama i po čitav dan pjevaju.
Koja su dva ključna problema reklame
Dva su problema s ovom reklamom. Prvi je što uzgaja sve najgore kulturne predrasude prema ovim prostorima, u ovom konkretnom slučaju prema Splitu i k tome autori misle da je to jako zabavno, a drugi što najveći dio javnosti sve te stereotipe prihvaća i euforično dijeli po društvenim mrežama.
Nije naravno u pitanju jedu li se u Splitu ćevapi i to s ajvarom, jer se oni doista masovno konzumiraju, pri čemu postoji par kultnih mjesta na koja se uvijek ide po njih. Problem je što takav pristup u idejnom smislu odgovara tezi kako je rat iz devedesetih posljedica ukorijenjenih plemenskih mržnji na divljem Balkanu, a ne konkretnih društveno-političkih okolnosti i odluka.
Na tim tezama su također mnogi izgradili svjetske znanstvene karijere, za što je knjiga Roberta Kaplana ‘Balkanski duhovi’ možda i najbolji primjer. Kada, pak, naša javnost oduševljeno pristaje na takvu sliku samih sebe, ona doista iskazuje očiti nedostatak samopoštovanja pa i svijesti o samoj sebi i vlastitom nasljeđu.
Priču o talentu, radu i profesionalizmu
Košarkaški klub Jugoplastika predstavlja priču o talentu, mukotrpnom radu i nevjerojatnom profesionalizmu jednog sportskog kolektiva, ali u njenim temeljima leži snažni industrijski Split, odnosno veliki pogon firme Jugoplastika koji je to sve financijski podržavao i omogućavao.
Stoga bi istinski subverzivan spot bio onaj koji bi prikazao kolonu, uglavnom radnica Jugoplastike, dok ulaze u krug tvornice, a Paško se istovremeno u ranu zoru diže i odlazi na Maljkovićev dril. Štoviše, takva reklama bi bila toliko subverzivna, da bi bila i gledana.
Društvo s manjkom samopoštovanja
Zbog svega navedenog prava slika propasti društva nije bila u času kad se s početkom rata šampionska momčad definitivno rasula, ostavivši tek mladog Žana Tabaka na početku karijere, nego onda kad je tvornica temeljito minirana da bi ustupila mjesto Kerumovom tržnom centru Joker.
Društvo pak koje ništa ne proizvodi i svodi se isključivo na turizam i usluge ne može imati jednaku razinu samopoštovanja kao ono koje proizvodi. Ali bi moralo imati snažno kulturno pamćenje, da ono u devedesetima nije namjerno potisnuto. Ta dva faktora objašnjavaju i sadržaj i prihvaćenost spota. Nažalost.