Kako se bliži datum unutarstranačkih izbora u HDZ-u i bilježi se pojačana aktivnost kod svih Plenkovićevih oponenata, dolazimo u situaciju u kojoj će se javnost s većim ili manjim interesom zabavljati s vijestima o stanju u HDZ-u. Što je i logično, budući da je to od prvih dana bila i ostala partija vlasti, koja na parlamentarnim izborima gubi rijetko i isključivo u izvanrednim okolnostima.
Ono što je, međutim postalo pomalo zabrinjavajuće jest činjenica da se kao neupitna stvar počelo doživljavati tvrdnje da je riječ o nekakvom idejnom sukobu unutar stranke, po kojem kao jedan dio HDZ-a želi otvoreno desničariti, dok mu drugi, u ovom slučaju trenutačno vladajući, dio stranke to ne dozvoljava. U tako projiciranoj stvarnosti Plenković i Jandroković se doživljavaju kao neki posljednji Mohikanci na barikadama pristojnog građanskog desnog centra, nasuprot ekstremistima s druge strane.
Platforma za mobiliziranje unutar stranke
Slika je, jasno prilično zavodljiva onima koji su sebe i druge uspjeli uvjeriti da je HDZ ikad bio išta više od radikalno nacionalističke, isključivo desničarske stranke koja je izgradila klijentelistički sustav, potpuno imun na korupciju. Iz svega do sada napisanog, očito je kako ne dijelim to uvjerenje.
Moguće je i vrlo vjerovatno, štoviše, da pojedinci poput Penave, Culeja, Kovača, Stiera, Kuščevića, Brkića i sličnih istinski vjeruju u to da stranka gubi ideološki profil koji njima savršeno odgovara, jednako kao što je izvjesno da će na toj platformi mobilizirati određenu podršku unutar stranke, na isti način na koji je to napravio Škoro na nedavnim izborima, ali to naprosto nije točno. Tu je Andrej Plenković, za razliku od kolege Klarića, potpuno u pravu.
Umjesto Hasanbegović i Esih, Culej i Kuščević
Jasmin Klarić je tako u svom tekstu na Telegramu zaključio kako premijer i sebe i druge obmanjuje uvjeravajući javnost kako nije odvukao stranku ulijevo, iako mu u Vladi više ne sjedi Zlatko Hasanbegović, niti mu je Bruna Esih dio izborne većine, a isto tako nije niti u koaliciji s konzervativnim Mostom, nego s liberalnim HNS-om, koji podržava povorku ponosa. Sve ovo je, naravno točno, uostalom u jednoj točki se i slažu, budući da je u posljednjoj izjavi Plenković zaključio kako je čitav problem desnice s njim u tome što jedan čovjek više nije ministar kulture.
Ali bez obzira što ovih nekoliko stvari predstavljaju neupitne činjenice, one ne daju pravu sliku stvari. Da, većinu više ne čine Hasanbegović i Esih, ali je čine Culej, Kuščević i predsjednik splitskog HDZ-a Petar Škorić. Pa i Glasnović. Koja je to duboka ideološka razlika između prvospomenutog dvojca i ovih potonjih?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Onemogućavanje kurikularane reforme
Istina je, također da je Plenković ušao u koaliciju s liberalnim HNS-om, izbacivši iz Vlade Most, ali je isto tako istina da je ta famozna kurikularana reforma koja je uzeta kao ključni razlog HNS-ovog pristanka da uđe u vlast, a naišla je na snažan otpor iz desničarskih i klerikalnih krugova, ponajprije na pitanjima programa iz hrvatskog jezika i povijesti, potpuno zaustavljena i zapravo onemogućena, što je i bio cilj desnice.
Istina je, također i da je Plenković progurao Istanbulsku konvenciju, ali je jednako činjenica da je formirao besmisleno povjerenstvo za povijesna pitanja i sasvim lijepo udomio ploču s ustaškim natpisom i simbolikom deset kilometara od Jasenovca. Na koncu, istina je da Zlatko Hasanbegović nije više ministar kulture, ali je isto tako istina da je aktualna ministrica u potpunosti nastavila njegovu politiku, samo ovaj put u rukavicama. Od odnosa prema neprofitnom medijima, pa dalje. O svemu tome, odnosno o karakteru Plenkovićevog HDZ-a možda najbolje govori stanje na HRT-u, koji izgleda kao da smo se vratili u devedesete.
Ušminkano, manekensko lice desnice
Drugim riječima, koliko god mnogi ljudi pokušavali prikazati ovaj sukob kao ideološki, on je realno isključivo kadrovski i to je mjesto na kojem se prvi put oko nečega mogu složiti s hadezeovskim ekstremistima. Oni, naime vjeruju da Andrej Plenković kao čelni čovjek stranke ne reprezentira vjerno karakter te stranke, što je najveća moguća istina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedina razlika između našeg viđenja je u tome što su oni uvjereni kako on tamo ne pripada i koristi tu poziciju za ideološko preoblikovanje stranke, dok sam ja uvjeren da se on ovakav savršeno uklapa u HDZ i to upravo iz razloga jer služi tome da kao ušminkano, manekensko lice zamagli pravi desničarski karakter stranke i sadržaj vlastite vladavine.
Zašto mislim da sukob u HDZ-u zbilja nema veze s ideologijom, već isključivo s kadroviranjem
Markovina objašnjava zašto se, napokon, slaže s Plenkovićem
Da, većinu više ne čine Hasanbegović i Esih, ali je čine Culej, Kuščević i predsjednik splitskog HDZ-a Petar Škorić. Pa i Glasnović. Koja je to duboka ideološka razlika između prvospomenutog dvojca i ovih potonjih?
Kako se bliži datum unutarstranačkih izbora u HDZ-u i bilježi se pojačana aktivnost kod svih Plenkovićevih oponenata, dolazimo u situaciju u kojoj će se javnost s većim ili manjim interesom zabavljati s vijestima o stanju u HDZ-u. Što je i logično, budući da je to od prvih dana bila i ostala partija vlasti, koja na parlamentarnim izborima gubi rijetko i isključivo u izvanrednim okolnostima.
Ono što je, međutim postalo pomalo zabrinjavajuće jest činjenica da se kao neupitna stvar počelo doživljavati tvrdnje da je riječ o nekakvom idejnom sukobu unutar stranke, po kojem kao jedan dio HDZ-a želi otvoreno desničariti, dok mu drugi, u ovom slučaju trenutačno vladajući, dio stranke to ne dozvoljava. U tako projiciranoj stvarnosti Plenković i Jandroković se doživljavaju kao neki posljednji Mohikanci na barikadama pristojnog građanskog desnog centra, nasuprot ekstremistima s druge strane.
Platforma za mobiliziranje unutar stranke
Slika je, jasno prilično zavodljiva onima koji su sebe i druge uspjeli uvjeriti da je HDZ ikad bio išta više od radikalno nacionalističke, isključivo desničarske stranke koja je izgradila klijentelistički sustav, potpuno imun na korupciju. Iz svega do sada napisanog, očito je kako ne dijelim to uvjerenje.
Moguće je i vrlo vjerovatno, štoviše, da pojedinci poput Penave, Culeja, Kovača, Stiera, Kuščevića, Brkića i sličnih istinski vjeruju u to da stranka gubi ideološki profil koji njima savršeno odgovara, jednako kao što je izvjesno da će na toj platformi mobilizirati određenu podršku unutar stranke, na isti način na koji je to napravio Škoro na nedavnim izborima, ali to naprosto nije točno. Tu je Andrej Plenković, za razliku od kolege Klarića, potpuno u pravu.
Umjesto Hasanbegović i Esih, Culej i Kuščević
Jasmin Klarić je tako u svom tekstu na Telegramu zaključio kako premijer i sebe i druge obmanjuje uvjeravajući javnost kako nije odvukao stranku ulijevo, iako mu u Vladi više ne sjedi Zlatko Hasanbegović, niti mu je Bruna Esih dio izborne većine, a isto tako nije niti u koaliciji s konzervativnim Mostom, nego s liberalnim HNS-om, koji podržava povorku ponosa. Sve ovo je, naravno točno, uostalom u jednoj točki se i slažu, budući da je u posljednjoj izjavi Plenković zaključio kako je čitav problem desnice s njim u tome što jedan čovjek više nije ministar kulture.
Ali bez obzira što ovih nekoliko stvari predstavljaju neupitne činjenice, one ne daju pravu sliku stvari. Da, većinu više ne čine Hasanbegović i Esih, ali je čine Culej, Kuščević i predsjednik splitskog HDZ-a Petar Škorić. Pa i Glasnović. Koja je to duboka ideološka razlika između prvospomenutog dvojca i ovih potonjih?
Onemogućavanje kurikularane reforme
Istina je, također da je Plenković ušao u koaliciju s liberalnim HNS-om, izbacivši iz Vlade Most, ali je isto tako istina da je ta famozna kurikularana reforma koja je uzeta kao ključni razlog HNS-ovog pristanka da uđe u vlast, a naišla je na snažan otpor iz desničarskih i klerikalnih krugova, ponajprije na pitanjima programa iz hrvatskog jezika i povijesti, potpuno zaustavljena i zapravo onemogućena, što je i bio cilj desnice.
Istina je, također i da je Plenković progurao Istanbulsku konvenciju, ali je jednako činjenica da je formirao besmisleno povjerenstvo za povijesna pitanja i sasvim lijepo udomio ploču s ustaškim natpisom i simbolikom deset kilometara od Jasenovca. Na koncu, istina je da Zlatko Hasanbegović nije više ministar kulture, ali je isto tako istina da je aktualna ministrica u potpunosti nastavila njegovu politiku, samo ovaj put u rukavicama. Od odnosa prema neprofitnom medijima, pa dalje. O svemu tome, odnosno o karakteru Plenkovićevog HDZ-a možda najbolje govori stanje na HRT-u, koji izgleda kao da smo se vratili u devedesete.
Ušminkano, manekensko lice desnice
Drugim riječima, koliko god mnogi ljudi pokušavali prikazati ovaj sukob kao ideološki, on je realno isključivo kadrovski i to je mjesto na kojem se prvi put oko nečega mogu složiti s hadezeovskim ekstremistima. Oni, naime vjeruju da Andrej Plenković kao čelni čovjek stranke ne reprezentira vjerno karakter te stranke, što je najveća moguća istina.
Jedina razlika između našeg viđenja je u tome što su oni uvjereni kako on tamo ne pripada i koristi tu poziciju za ideološko preoblikovanje stranke, dok sam ja uvjeren da se on ovakav savršeno uklapa u HDZ i to upravo iz razloga jer služi tome da kao ušminkano, manekensko lice zamagli pravi desničarski karakter stranke i sadržaj vlastite vladavine.