Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Božo Kovačević , | Snima: PIXSELL

Zašto nas predstavnici Katoličke crkve i njezini ultrakonzervativni adlatusi uporno lažu o Istanbulskoj

Kovačević objašnjava zašto se Crkva boji ratifikacije i što pritom radi

Sjetimo li se svega što je u proteklih nekoliko godina Katolička crkva u Hrvatskoj učinila ne bi li ukinula sekularni karakter države i nametnula svoju koncepciju obitelji, odgoja i škole, onda postaje jasno zašto crkvena hijerarhija smatra opasnom ratifikaciju Istanbulske konvencije. Implementacija odredaba konvencije u domaće zakonodavstvo i njihova učinkovita provedba ugrozila bi ambiciju crkvene hijerarhije da pravila i vrijednosti koje prihvaćaju vjernici nametne cijelom društvu

Tisuće prosvjednica i prosvjednika u povorci koja je 8. ožujka navečer prošetala ulicama Zagreba prilično su jasno pokazale čemu se suprotstavljaju. Brojni transparenti ukazivali su na potrebu unapređivanja ili zaštite ekonomskih, socijalnih i reproduktivnih prava žena. O pravu žena da odlučuju o svom tijelu, o tome hoće li ili neće rađati, o pravu na besplatnu kontracepciju i na besplatni pobačaj bez prisilnog savjetovanja s bilo kim govorili su mnogi od tih transparenata kao i vatrene govornice na pozornici postavljenoj na Zrinjevcu. Isto tako jasno su odbačene ideje o ponovnom uvođenju prisilnog državnog ili crkvenog institucionalnog posredovanja u slučaju zahtjeva za rastavu braka.

Iskazana je averzija prema aktualnoj upotrebi demografije kao pokušaja da se znanstveno utvrđene činjenice zloupotrijebe u interesu politike usmjerene na smanjivanje stečenih ljudskih, ponajprije ženskih prava. Nikakve dvojbe nije bilo o tome kome je upućena poruka Mi smo praunuke vještica koje niste uspjeli spaliti. Premda je zahtjev za ratifikaciju Istanbulske konvencije upućen državnim vlastima, jasno je da je bio adresiran i na one koji se toj ratifikaciji protive, dakle, opet Katoličkoj crkvi i fundamentalističkim udrugama koje ona instrumentalizira.

Ofenziva konzervativnih snaga

Već desetljećima prvomajske i osmomartovske manifestacije su u demokratskim zemljama u većoj mjeri bile obilježene podsjećanjem na povijest borbe za radnička prava i za društvenu ravnopravnost žena negoli osjećajem da su ta prava u tolikoj mjeri ugrožena da se treba boriti za njihovo očuvanje. Kako je radništvo s vremenom postajalo fragmentirano i obezglavljeno a socijaldemokracija dezorijentirana u svijetu neoliberalne dominacije financijskog kapitala nad ekonomijom, sve više je dolazilo do izražaja inzistiranje na nematerijalnim pravima i imperativu daljnjeg ukidanja društvene segregacije dotad marginaliziranih skupina.

Od države se tražilo više nego što je već postignuto u nadmetanju tradicionalno potlačenih s vlašću, tradicijom, kapitalom i privilegiranim skupinama, ali je prevladavao osjećaj da dosegnuta razina prava uglavnom nije ugrožena. Ovogodišnji zagrebački osmomartovski skup protekao je u znaku iskrene zabrinutosti zbog očite ofenzive konzervativnih snaga koje dovode u pitanje sekularni karakter države i općenito afirmiraju predmoderne načine razmišljanja o državi, politici, obrazovanju i ljudskim pravima.

Baš ništa što konzervativci tvrde nije istina

Baš ništa što predstavnici Katoličke crkve i njezini ultrakonzervativni adlatusi govore o Istanbulskoj konvenciji nije istina. Notorna laž je da ta konvencija potiče djecu predpubertetskog uzrasta da mijenjaju spol, laž je da se u konvenciji govori o tome da će muškarci i žene koristiti iste javne zahode, odnosno, da će muškarci koji se deklariraju kao žene moći ulaziti u ženske zahode i da će, ako ih netko pokuša u tome spriječiti, taj netko biti kažnjen. Neki ljudi sa znanstvenim titulama zagovornicama i zagovornicima ratifikacije te konvencije usplahireno postavljaju slijedeća pitanja:

Je li istina da je spolna orijentacija potpuno nezavisna od biološkog spola, „rodnog identiteta“ i „rodnog izražaja“?

Podržavate li promjenu pojmova u rodnom listu tako da se pojmovi majka i otac zamijene drugima, poput roditelj 1 i roditelj 2?

Podržavate li ideju da se zakonski dopusti promjena spola samo na zahtjev, bez medicinskog pregleda osobe koja to traži i utemeljene liječničke preporuke?

Protivnici ratifikacije Istanbulske konvencije koji postavljaju ta pitanja impliciraju da svi zagovornici ratifikacije na ta pitanja daju pozitivan odgovor, da je to nužan ideološki preduvjet da bi netko uopće mogao biti zagovornikom ratifikacije i da je sve to zajedno povezano sa sadržajem te konvencije. Pritom se u konvenciji uopće ne govori o tome čemu se ti njezini gorljivi protivnici suprotstavljaju. Ali dobar dio njih izbjegava govoriti o glavnoj svrsi konvencije, a to je sprječavanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Pitanja koja protivnici ratifikacije na postavljaju

Pojavili su se i oni protivnici ratifikacije koji upozoravaju da samim činom ratifikacije neće biti iskorijenjeni zločini iz strasti, kakvi se najčešće pojavljuju u krugu obitelji. Potrebno je samo dosljedno provoditi već postojeće zakone koji propisuju kazne za svaki oblik nasilja, pa tako i za obiteljsko nasilje. Do problema u međuljudskim odnosima, pa i do zločina, dolazi zbog nesavršene ljudske prirode, a „obitelj, religija, škola i sredina u kojoj odrastamo“ trebaju nas učiniti plemenitim bićima, govore ti protivnici ratifikacije.

Ako se složimo s tim autorima da je normativni optimizam, koji od same ratifikacije konvencije očekuje smanjivanje broja slučajeva nasilja protiv žena i u obitelji, pretjeran i neutemeljen, ipak ostaje otvoreno pitanje: što ako su te tradicionalne institucije – osobito patrijarhalna obitelj, ženomrzačka religija i autoritarna škola – generatori reprodukcije nasilja prema ženama? Takva pitanja protivnici ratifikacije na postavljaju.

Jasno je zašto Crkva ratifikaciju smatra opasnom

A upravo tradicionalno razumijevanje odnosa u obitelji i predodžba o tome što su muški a što ženski poslovi može biti uzrokom nasilja nad ženama ako one odluče ne prihvaćati te tradicionalne uloge i poslove. Isto tako, uzrokom pojave obiteljskog nasilja može biti inzistiranje žene na rastavi braka, a da pritom nije zadovoljen uvjet koji Katolička crkva dopušta kao onaj koji ženidbu čini nemogućom, a to je trajna spolna nemoć muškarca. Ako crkvene instancije odbijaju priznati ijedan drugi razlog za rastavu braka, nije li onda pritisak oktroiranih crkvenih posrednika, zapravo, nasilje nad ženom koja želi razvrgnuti brak i ograničavanje njezine slobode?

Sjetimo li se svega što je u proteklih nekoliko godina Katolička crkva u Hrvatskoj učinila ne bi li ukinula sekularni karakter države i nametnula svoju koncepciju obitelji, odgoja i škole, onda postaje jasno zašto crkvena hijerarhija smatra opasnom ratifikaciju Istanbulske konvencije. Implementacija odredaba konvencije u domaće zakonodavstvo i njihova učinkovita provedba ugrozila bi ambiciju crkvene hijerarhije da pravila i vrijednosti koje prihvaćaju vjernici nametne cijelom društvu.

Što gospođa Markić uporno prešućuje

Nakon što je zbunjene katolkinje plašila prizorima raspomamljenih muškaraca koji mašu svojim spolovilima u ženskim javnim zahodima tvrdeći da će to biti izravna posljedica ratifikacije Istanbulske konvencije, Željka Markić je cjelokupnu hrvatsku javnost pokušala zastrašiti tvrdnjama o gubitku državnog suvereniteta Hrvatske jer je ta konvencija nadređena domaćem zakonodavstvu, a dodatna strašna stvar je ta da će proizvoljni međunarodni nadzor nad Hrvatskom provoditi fantomsko tijelo GREVIO čije članove imenuju autori Istambulske konvencije.

Pritom ta agitatorica nije rekla da je svaka konvencija koju neka država ratificira nadređena domaćem zakonodavstvu, odnosno, zakoni moraju biti usklađeni s odredbama takvih multilateralnih dogovora. Isto tako neupućenoj javnosti nije objasnila da je Republika Hrvatska stranka nekoliko desetaka konvencija i drugih multilaterlanih dogovora i da je ratifikacija svake od njih implicirala dobrovoljno odricanje dijela suvereniteta u korist vrijednosti oko kojih su se dogovorile države potpisnice. Isto tako nije objasnila da je GREVIO kratica za skupinu stručnjaka za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koji će nadzirati provedbu odredaba konvencije i, u slučaju urgentne potrebe, predlagati poduzimanje mjera.

Razumije se da nije smatrala potrebnim naglasiti da svaka konvencija određuje stanoviti vid nadzora nad načinima njezine provedbe kao i procedure koje se primjenjuju u slučajevima odstupanja od pravila na čiju primjenu su države-stranke konvencije pristale. Dakle, Istanbulska konvencija se time ne razlikuje od drugih multilateralnih dogovora koje je Hrvatska već ratificirala. Ista agitatorica je ustvrdila da članice i članove GREVIO-a imenuju autori Istambulske konvencije što je, naravno, netočno. Imenuje ih odbor sastavljen od predstavnica i predstavnika država-stranaka konvencije.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
32 članka Više o autoru