Jednom daleko u budućnosti, kad zbunjeni arheolozi budu pokušavali naći odgovor na pitanje kakva je pobogu bila država ta Hrvanska, Hvranska, Hrvatska, kako li se već zvala, zlatnu žilu mogli bi pronaći u Nerežišćima.
Ta drevna Hrvanska, Hrvatska, kako već, bila je, zapravo, dosta jednostavna zemljica. Ona u kojoj je supruga lokalnog šerifa kupila pašnjake za 60 tisuća kuna. Zatim je općinsko vijeće na koje, naravno, njen suprug lokalni šerif nema nikakvog utjecaja – prenamijenilo gomilu takvog zemljišta u građevinsko, pa šerifova obitelj odjednom u rukama ima zemlju vrijednu 2,8 milijuna kuna. To je, ipak, tek pola priče.
Priča o Hrvanskoj
Ne, budući arheolozi neće previše pričati o Malti, off-shore fondovima. Em je malo kompliciranije, em nije ključno za definiciju Hrvanske, ovaj Hrvatske, kao države. Ključna je karta koju je odigrao lokalni šerif, kad je medijska kaša već dobro provrela – George Soros, Jugoslavija, rušenje HDZ-a, a tad, u tim drevnim vremenima, rušenje HDZ-a bilo je jednako rušenju Hrvanske. Hrvatske.
Tako je taj lokalni šerif, Kuščević se zvao, sam sebe smjestio u centar međunarodne zavjere, polugu kojom se ruši njegova stranka, vlast i vjerojatno država sama. Svi silni centri moći, ostarjeli globalni muteži u tamnim dizajnerskim odijelima, uz pomoć najvećih umova koje svjetski novac može platiti, tako su negdje na obalama Ženevskog jezera, uz dobro ohlađeni Dom Perignon mjesecima tražili kako ugasiti tu neumornu točkicu otpora.
Njega!
Tu ponositu Hrvnasku, Hrv.. Hrvatn… Hrvatsku, zemlju gordog naroda kojemu je kušin stina, a nekima se i trava, od koje sline cure ovcama i kozama, čudom pretvarala u skupocjene vile i debele račune na bankama. Vijećalo se mjesecima, moguće i godinama, dok neki genijalac nije prstom upro u korpulentnog ministra upečatljive bradice. “Njega! Maknemo li njega, pada Hrvanska. Ovaj, Hrvatska”.
No, Kuščevićeve bizarne tvrdnje (poput: “Nisam ja cilj već sredstvo, oni nisu organizatori već oruđe, a cilj je ono što nisu uspjeli 1990.-tih sve uz pomoć Soroševog novca”) nisu možda samo stvar očajničke i izgubljene obrane neobranjivog ili neloš predmet zajebancije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čekanje prenamjene HDZ-a
Odigravanje Soroseve karte možda je za ministra koji je jednom nogom na kraju ozbiljne političke karijere, a drugom na kori banane, zapravo pokušaj identifikacije s krajnjom stranačkom desnicom. Onom koja je oduvijek sumnjičavo gledala na globalne pokušaje obrane liberalne demokracije i koja sve više dobiva na snazi kako Andrej Plenković gubi kontrolu.
Stoga je Kuščević, kao nekad, možda zapravo pozivanjem na Sorosa i zavjere “lijevih aktivista” zapravo još jednom pokušao za šaku kuna kupiti političko zemljište i čekati. Kad se “prenamijeni” vodstvo stranke, tko zna, možda bi pravovremeno samopretvaranje u žrtvu soroševaca moglo vrijediti još koji milijunčić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto nije ludo da iza Kuščevićevog bizarnog zazivanja Sorosa stoji prefrigan ulog u vlastitu budućnost
Pokušava li se ministar pred padom predstaviti žrtvom Sorosevaca kako bi dobio podršku sve jače stranačke desnice?
Tako je taj lokalni šerif, Kuščević se zvao, sam sebe smjestio u centar međunarodne zavjere, polugu kojom se ruši njegova stranka, vlast i vjerojatno država sama. Svi silni centri moći, ostarjeli globalni muteži u tamnim dizajnerskim odijelima, uz pomoć najvećih umova koje svjetski novac može platiti, tako su negdje na obalama Ženevskog jezera, uz dobro ohlađeni Dom Perignon mjesecima tražili kako ugasiti tu neumornu točkicu otpora.
Jednom daleko u budućnosti, kad zbunjeni arheolozi budu pokušavali naći odgovor na pitanje kakva je pobogu bila država ta Hrvanska, Hvranska, Hrvatska, kako li se već zvala, zlatnu žilu mogli bi pronaći u Nerežišćima.
Ta drevna Hrvanska, Hrvatska, kako već, bila je, zapravo, dosta jednostavna zemljica. Ona u kojoj je supruga lokalnog šerifa kupila pašnjake za 60 tisuća kuna. Zatim je općinsko vijeće na koje, naravno, njen suprug lokalni šerif nema nikakvog utjecaja – prenamijenilo gomilu takvog zemljišta u građevinsko, pa šerifova obitelj odjednom u rukama ima zemlju vrijednu 2,8 milijuna kuna. To je, ipak, tek pola priče.
Priča o Hrvanskoj
Ne, budući arheolozi neće previše pričati o Malti, off-shore fondovima. Em je malo kompliciranije, em nije ključno za definiciju Hrvanske, ovaj Hrvatske, kao države. Ključna je karta koju je odigrao lokalni šerif, kad je medijska kaša već dobro provrela – George Soros, Jugoslavija, rušenje HDZ-a, a tad, u tim drevnim vremenima, rušenje HDZ-a bilo je jednako rušenju Hrvanske. Hrvatske.
Tako je taj lokalni šerif, Kuščević se zvao, sam sebe smjestio u centar međunarodne zavjere, polugu kojom se ruši njegova stranka, vlast i vjerojatno država sama. Svi silni centri moći, ostarjeli globalni muteži u tamnim dizajnerskim odijelima, uz pomoć najvećih umova koje svjetski novac može platiti, tako su negdje na obalama Ženevskog jezera, uz dobro ohlađeni Dom Perignon mjesecima tražili kako ugasiti tu neumornu točkicu otpora.
Njega!
Tu ponositu Hrvnasku, Hrv.. Hrvatn… Hrvatsku, zemlju gordog naroda kojemu je kušin stina, a nekima se i trava, od koje sline cure ovcama i kozama, čudom pretvarala u skupocjene vile i debele račune na bankama. Vijećalo se mjesecima, moguće i godinama, dok neki genijalac nije prstom upro u korpulentnog ministra upečatljive bradice. “Njega! Maknemo li njega, pada Hrvanska. Ovaj, Hrvatska”.
No, Kuščevićeve bizarne tvrdnje (poput: “Nisam ja cilj već sredstvo, oni nisu organizatori već oruđe, a cilj je ono što nisu uspjeli 1990.-tih sve uz pomoć Soroševog novca”) nisu možda samo stvar očajničke i izgubljene obrane neobranjivog ili neloš predmet zajebancije.
Čekanje prenamjene HDZ-a
Odigravanje Soroseve karte možda je za ministra koji je jednom nogom na kraju ozbiljne političke karijere, a drugom na kori banane, zapravo pokušaj identifikacije s krajnjom stranačkom desnicom. Onom koja je oduvijek sumnjičavo gledala na globalne pokušaje obrane liberalne demokracije i koja sve više dobiva na snazi kako Andrej Plenković gubi kontrolu.
Stoga je Kuščević, kao nekad, možda zapravo pozivanjem na Sorosa i zavjere “lijevih aktivista” zapravo još jednom pokušao za šaku kuna kupiti političko zemljište i čekati. Kad se “prenamijeni” vodstvo stranke, tko zna, možda bi pravovremeno samopretvaranje u žrtvu soroševaca moglo vrijediti još koji milijunčić.