Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto ogroman dio srpskog društva, i nakon 25 godina, odbija priznati što se desilo u Srebrenici

Prošlo je 25 godina od smaknuća 8372 ljudi

Nevjerojatno je da nakon što je snimka javnog smaknuća u Srebrenici predstavljena široj javnosti, čak i u prime-timeu RTS-a, najveći dio srpskog društva, kao i onoga u Republici Srpskoj, uključujući političke elite uporno pokušava relativizirati tu vrstu industrijskog smaknuća ljudi.

Svatko tko je imao dovoljno hrabrosti i želuca da pogleda onu užasavajuću snimku pronađenu kod jednog od pripadnika postrojbe Škorpioni, jedne od onih koja je strijeljala ljude u srebreničkom genocidu, ne može je nikad zaboraviti. Čak puno manje same kadrove, koliko razgovor i apsolutnu neljudskost onih koji su bili toliko mirni da nakon njih strijeljaju tu djecu i k tome sve to skupa još i snime.

Iako je genocid u Srebrenici detaljno istražen i dokumentiran, javno dostupan na stranicama haškog suda pa i unatoč činjenici što je Ivica Đikić napisao dokumentarni roman o Ljubiši Beari, čovjeku koji je imao jednu od ključnih uloga u operativnoj organizaciji smaknuća 8372 ljudi, ova snimka ostaje najpotresniji dokument tog užasa. Stoga je apsolutno nevjerojatno da nakon što je ona predstavljena široj javnosti, čak i u prime-timeu RTS-a, najveći dio srpskog društva, kao i onoga u Republici Srpskoj, uključujući političke elite uporno pokušava relativizirati tu vrstu industrijskog smaknuća ljudi.

Katarza je izostala

Pri čemu je sasvim izvjesno kako to odbijanje nije uzrokovano političkom računicom, budući da je u međunarodnoj javnosti čitava priča oko ratnih zločina i unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine zapravo zaključena, k tome toliko cinično da je Srebrenica ostala u sastavu RS-a. Ostaju nam stoga samo dva moguća razloga ovako snažnog odbijanja da se stvari nazovu pravim imenom i da dođe do istinske katarze.

Jedna, ujedno i bolja mogućnost odnosi se na nepodnošljivost činjenice da se takav zločin nosi na savjesti, dok se druga odnosi na njegovo potajno odobravanje. Trećeg razloga jednostavno nema i za nadati se da je ovaj prvi znatno prisutniji od drugoga, jer se jedino radom na njemu može postići katarza nekada. Istina je naravno da je svojevremeno čak i Milorad Dodik javno govorio kako je riječ o genocidu i kako se čak i Aleksandar Vučić ukazao na komemoraciji, međutim uslijed kasnije relativizacije i odbijanja da se stvari nazovu pravim imenom te da užas Srebrenice bude dio školskih programa i javnog diskursa, katarza je izostala.

Svaka zajednica bi prije svega morala njegovati kulturu sjećanja

Logično je naravno da trauma Srebrenice čini jedan od ključnih ujedinjavajućih identitetskih momenata kod Bošnjaka i da se memorija vezana uz genocid institucionalizirano i pojedinačnim umjetničkim i znanstvenim radovima čuva. No, ljudi koji su tamo ubijeni, jednako kao i današnje te sve buduće generacije moći će živjeti u normalnom društvu koje je uspjelo nadići traume iz prošlosti tek kada taj genocid bude činio isto takvu ujedinjavajuću identitetska činjenicu među Srbima.

Isti princip trebao bi vrijediti i za sva druga mjesta zločina i stradanja, odnosno svaka zajednica bi prije svega morala njegovati kulturu sjećanja na ona mjesta na kojima se u njihovo ime nešto napravilo. Dok se to ne dogodi nastavit ćemo se vrtjet u krug bez mogućnosti da izađemo iz njega i probavimo prošlost.

Neuspješna politika suočavanja s prošlošću nevladinih organizacija

Ogromna je tragedija to da su se na ovim prostorima u ratu za jugoslavensko nasljeđe, nakon svih užasa iz Drugog svjetskog rata, pri čemu u prvom redu mislim na Holokaust, a potom i na Jadovno, Jasenovac i Staro sajmište u Beogradu te brojne pokolje koje su kolaboracionistički vojnici poduzimali protiv ljudi samo zbog njihovog porijekla, mogli dogoditi Srebrenica, Vukovar i Ovčara, Omarska, Prijedor, Dretelj, Manjača, Sarajevo, Mostar, Pakračka poljana, Lora i čitav niz mjesta koje bi mogli još dugo ovako nabrajati.

Objektivno govoreći, očito je da niti nakon četvrt stoljeća tu prošlost nismo probavili i da se politika suočavanja s prošlošću na kojoj su uglavnom radile nevladine organizacije pokazala kao neuspješna. Stoga je definitivno došlo vrijeme da iza suočavanja s prošlošću konačno ozbiljno stanu države. Barem toliko smo dužni svim tim stradalim ljudima.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
172 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program