Zašto Plenkovićevi napadi na legla mržnje i priče o transformaciji HDZ-a ne zvuče pretjerano uvjerljivo

U priči Andreja Plenković da je zaokrenuo smjer HDZ-a postoji priličan problem. Zove se Andrej Plenković

Tko zna sjeti li se hrvatski premijer, dok se danas zgraža nad terorizmom koji vidi u ovotjednim pucnjevima na Markovom trgu, prvih dana ove godine. Tad je, naime, podršku HDZ-ovoj kandidatkinji za predsjednicu Republike Kolindi Grabar-Kitarović u drugom krugu izbora dala - Julienne Bušić. Žena koja je prije više desetljeća sudjelovala u otmici aviona što je završila smrću policajca od bombe postavljene u američkoj zračnoj luci

Andrej Plenković je, mora se priznati, u svoje četiri godine HDZ uspio donekle odmaknuti od desnog radikalizma. Dio ekstremnijih političara koji su bili na listama HDZ-a ili članovi stanke, poput Ivana Penave, Zlatka Hasanbegovića ili Željka Glasnovića ispali su iz igre. Nadalje, politika pijeteta prema svim žrtvama rata koju vodi Plenkovićeva stranka, pogotovo otkad je SDSS strateški partner vladajuće koalicije, znači ozbiljan pokušaj pomirenja s prošlošću i građenja Hrvatske kao zemlje svih njezinih građana.

U cijeloj priči o smjeru u kojem je Andrej Plenković zaokrenuo HDZ, međutim, postoji prilično velik problem – Andrej Plenković. Čovjek koji cijeli ovaj tjedan spominje “radikalizaciju”, “gnijezda huškanja” i “napad s elementima terorizma”, naime, ima dramatičan problem s vlastitom vjerodostojnošću. A onda to postaje i problem promjene smjera HDZ-a. Nije, naime, pretjerano zaključiti da je njen glavni motiv tek jednostavan, licemjeran pokušaj održanja na vlasti. Za takav zaključak ne nedostaje elemenata, naprotiv – ima ih previše.

Podrška s elementima terorizma

Tko zna sjeti li se hrvatski premijer, dok se danas zgraža nad terorizmom koji vidi u ovotjednim pucnjevima na Markovom trgu, prvih dana ove godine. Tad je, naime, podršku HDZ-ovoj kandidatkinji za predsjednicu Republike Kolindi Grabar-Kitarović u drugom krugu izbora dala – Julienne Bušić. Žena koja je prije više desetljeća sudjelovala u otmici aviona što je završila smrću policajca od bombe postavljene u američkoj zračnoj luci. HDZ je tu podršku veselo objavio na svojim društvenim mrežama prvog dana 2020. godine.

Što je napravio premijer koji danas, devet i pol mjeseci kasnije priča o terorističkim elementima napada na Markov trg i zgraža se nad “huškačkim elementima u društvu”? Ništa. Odnosno, manje od ništa. “Primio sam na znanje tu potporu i nemam drugih komentara”.

Nije dobro

Nije, naravno, to jedini put kad je premijer Plenković bio na potezu, a da je napravio gotovo ništa. U studenom 2018. godine Pučka pravobraniteljica objavila je dramatičnu analizu (ne)postupanja državnih tijela (među kojima i cijelog niza ministarstava u Plenkovićevoj Vladi) u pogledu relativizacije zločina NDH. U analizi je posložen cijeli niz propusta, ignoriranja i prešutnog podržavanja revizionizma, od toleriranja pozdrava “Za dom spremni” do državnih financijskih potpora udrugama s alternativnim tumačenjem povijesti Drugog svjetskog rata.

Naslov analize koju je napravila Pučka pravobraniteljica posebno je zanimljiv u kontekstu aktualnog Plenkovićevog aktualnog propitivanja o tome tko je posijao sjeme mržnje: “Relativizacija zločina NDH narušava temeljne vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji”.

Kad je prije nekoliko mjeseci Zoran Milanović demonstrativno napustio Okučane jer su dio službenog protokola bila dvojica momčina s majicama “Za dom spremni”, nije trebalo dugo čekati reakciju premijera. “Treba raditi razliku između pozdrava ‘Za dom spremni’ i ustaškog pokreta. To sam jasno rekao”, kazao je Plenković, dodavši da to što je predsjednik napravio – nije dobro.

Počast i poštovanje

Kad se priča o transformiranom Plenkovićevom HDZ-u, HDZ 2020. nasuprot inačici HDZ 2016. – prilično je jednostavno ukazati na ljude koji su po svojim ranijim javnim istupima mogli hladno danas nastupati u nekoj od političkih formacija koje premijer proziva kao promotore govora mržnje. Kako drugačije objasniti da je, primjerice, današnji premijerov savjetnik Damir Krstičević prije dvije godine kao ministar obrane javno pozdravio dolazak na obljetnicu akcije Medački džep čovjeka koji je odslužio kaznu za ratni zločin, Mirka Norca? Da je ministar branitelja Tomo Medved na pitanje o tome kazao da “svakome treba odati počast i poštovanje za sve što je činio u obrani domovine”? Plenković je cijelu priču ignorirao.

Ili, pak, saborski zastupnik HDZ-a Josip Đakić, koji se u osvit izbornog poraza 2011. godine čudio: “Ranko, Rajko, Zoki, Veljko, Rade…Mislio sam da sastavljaju srpsku Vladu, a ne Hrvatsku”. Ili još jedan saborski zastupnik HDZ-a Vinko Zulim koji je u Saboru ovog ljeta vikao na Katarinu Peović da su joj “preci bili koljači”?

Legla mržnje i okolnosti

“Onaj tko nije shvatio da HDZ 2020. i onaj od prije nekoliko godina više nije isti, taj ima problem percepcije i shvaćanja dubine promjene”, ljutito je jučer iz Bruxellesa govorio Plenković nakon što mu je sletjelo pitanje o tome da je gostovao u “Bujici” koju sad klasificira kao leglo mržnje. Tad su okolnosti, veli premijer, bile nešto drugačije nego danas.

Pa se, eto, legla mržnje koja danas proziva, poput Bujice ili Hrvatskog tjednika, dalo iskoristiti za dolazak na vlast. Kao i Šator, sve te zekanoviće, brune esih, hasanbegoviće, penave i ostale koji su otpali u “transformativnom procesu” stranke i vladajuće koalicije.

Uz ovakvu količinu licemjerja na primjeru vlastite biografije, nije nimalo bezobrazno zapitati što bi danas govorio i gdje bi gostovao Andrej Plenković da je, recimo, Domovinski pokret na srpanjskim izborima dobio samo 2-3 mandata više, a HDZ manje. Okolnosti bi, nema sumnje, u tom slučaju bile nešto drugačije.

Jasmin Klarić
Telegram autor
602 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program