Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto premijer, umjesto da spašava Krstičevića, još uvijek ne odgovara na neka ključna pitanja oko aviona?

Mi još uvijek nemamo osnovne podatke o propalom poslu

Zbog čega je hrvatska Vlada ignorirala činjenicu da nikada nijedna europska država nije kupila izraelske avione te da je zdravorazumski očekivati kako će Lockheed Martin učiniti sve potrebno da zaustavi preprodaju svoga izmijenjenog proizvoda? Kako to da Slovačka može kupiti ganz nove F-16, a Hrvatska se mora bakćati s kramom starijom od pilota koji njome trebaju upravljati. Slovačka i Hrvatska imale su 1995. gospodarstva približno iste veličine, a danas je slovačko za 75% veće od hrvatskog

Ukrajinski oligarh Dmytro Firtash prvi put je uhićen u Beču 2014. na zahtjev SAD-a zbog njegove navodne upletenosti u podmićivanje osmorice indijskih državnih dužnosnika prilikom nabave titanija za američki Boeing. Gospodin Firtash, inače jedan od najbogatijih Ukrajinaca uspio je nekako prikupiti 125 milijuna eura za jamčevinu te još uvijek boravi u Beču izbjegavajući svim mogućim pravnim sredstvima svoje izručenje američkom pravosuđu. Kako je ukrajinski oligarh prijatelj Vladimira Putina te bivši poslovni partner Paula Manaforta, kratkotrajnog šefa predizborne predsjedničke kampanje Donalda Trumpa proglašenog krivim za zavjeru, bankovnu prevaru i poreznu utaju, njegov posrednički posao za Boeing iz 2006. privukao je veliku medijsku pažnju.

New York Times je prije sedam dana otkrio da je Boeing te godine zatražio od globalne konzultantske tvrtke McKinsey & Company evaluaciju ponude nabave indijskog titanija vrijedne 500 milijuna dolara godišnje preko ukrajinske tvrtke Dmytra Firtasha. McKinsey je napravio traženo i u priloženom PowerPoint slajdu objasnio da je ukrajinski oligarh „identificirao osam ključnih indijskih dužnosnika“ za koje će biti potrebno primijeniti „tradicionalne birokratske procese uključivši i davanje mita.“ Respektabilna konzultantska tvrtka u svom je slajdu pedantno navela imena svih osam indijskih dužnosnika te iznos od 18,5 milijuna dolara koji im gospodin Firtash treba platiti kako bi isporuka titanija mogla nesmetano teći. Boeing i McKinsey dosad nisu optuženi, ali su neki njihovi zaposlenici saslušavani pred velikom porotom. Na ta dvostruka mjerila odnosila se i primjedba austrijskog ekstradicijskog suca jer američke pravosudne vlasti u cijelom tom slučaju terete samo Dmytra Firtasha, iako postoje čvrsti dokazi da je on trebao dati mito indijskim dužnosnicima uz znanje i za račun američkih tvrtki.

Pismo koje je Lockheed Martin uputio Krstičeviću

Boeing je član IFBEC-a (International Forum on Business Ethical Conduct), nevladine udruge najvećih američkih i europskih proizvođača vojne opreme osnovane 2010. s ciljem promoviranja najboljih etičkih principa i poslovnih praksi u državnim nabavama vojne opreme. Članovi udruge su i Lockheed Martin, proizvođač F-16-ice i švedski SAAB u kojem se proizvodi konkurentski Gripen, ali naravno ne i država Izrael. IFBEC je 2016. objavio studiju Offsets in the Aerospace and Defence Industry u kojoj je naveden podatak da u više od osamdeset država nije moguće sklopiti značajniji ugovor o prodaji vojne opreme i naoružanja bez primjene offset ugovora, znači bez partnerskog odnosa s kupcem koji uključuje razne vrste komercijalnih ugovora za nabavu roba i usluga, ulaganja i investicije, prijenos tehnologije te uključivanje tvrtki iz države koja je kupac u dobavni lanac isporučitelja vojne opreme. Studija sadrži i nalaz OECD-a da je za cijelu industriju najveći problem raširena koruptivna praksa kao posljedica nemogućnosti izravne usporedbe cijena, pogotovo za najsloženije proizvode kao što su borbeni avioni.

O tome sam pisao u siječnju prošle godine prije konačne odluke hrvatske Vlade o odabiru izraelske ponude. Tada je tjednik Nacional objavio članak o snažnom pritisku američkog veleposlanstva u Zagrebu te pismu koje je Lockheed Martin uputio ministru obrane Damiru Krstičeviću u kojem ga upozorava kako neće moći od njih kupovati rezervne dijelove za prerađenu izraelsku verziju ukoliko američki tehničari prvo ne pregledaju zrakoplove. Zbog čega je hrvatska Vlada ignorirala činjenicu da nikada nijedna europska država nije kupila izraelske avione te da je zdravorazumski očekivati kako će Lockheed Martin učiniti sve potrebno da zaustavi preprodaju svoga izmijenjenog proizvoda?

Još uvijek nemamo osnovne podatke o propalom poslu

Budući da ministru obrane komunikacijske vještine nisu najveća odlika, hrvatska javnost ni do danas nije saznala osnovne podatke o propalom poslu s Izraelom. Ministarstvo gospodarstva koje je formalno nadležno za moguće offset aranžmane o njima ne zna ništa, Ministarstvo financija predvidjelo je plaćanje avansa u iznosu koji je zatražilo Ministarstvo obrane, a ono ne zna suvislo objasniti različite podatke o cijenama nabave i održavanja aviona koje je samo prezentiralo medijima. Premijer Andrej Plenković čudi se novinarskim pitanjima o političkoj sudbini „njegovoga Damira“, a ministar Krstičević rezignirano javno priznaje da „ima i drugih stvari u životu“ osim ministarske fotelje.

Kad smo se mi još uvijek nadali kako će prva dva polovna F-16 biti pokazana na „hrvatskom nebu u rukama hrvatskih pilota 2020. kada će Hrvatska presjedati Europskom unijom i kada će se slaviti 25. godišnjica Oluje“ slovački ministar obrane Peter Gajdoš stavio je potpis na ugovor o nabavi 14 novih F-16 Block 70/72 koje će Lockheed Martin isporučiti do 2023. Ugovor je vrijedan 1,6 milijardi dolara i po uzoru na hrvatsko-izraelski neuspjeli posao, još uvijek se ništa ne zna o mogućem offset aranžmanu i razlozima zbog kojih je na kraju odabrana skuplja američka, a ne jeftinija švedska ponuda. Nije previše izgledno da će i u ovom slučaju za desetak godina New York Times pronaći PowerPoint slajd s uputom kako je potrebno primijeniti „tradicionalne birokratske procese uključivši i davanje mita“. Naime, gospodin Dmytro Firtash i dalje je u Beču, zauzet svojim ekstradicijskim brigama.

Kako to da Slovačka može kupiti ganz nove F-16, a mi ne?

I na kraju, premijer Andrej Plenković umjesto da spašava vojnika Krstičevića treba odgovoriti na pitanje kako to da Slovačka može kupiti ganz nove F-16, a Hrvatska se mora bakćati s kramom starijom od pilota koji njome trebaju upravljati. Slovačka i Hrvatska imale su 1995. gospodarstva približno iste veličine, a danas je slovačko za 75% veće od hrvatskog. Ako je Hrvatska danas presiromašna za kupnju novih eskadrila ne bi li bilo bolje odgoditi kupnju, ubrzano razviti domaće gospodarstvo do sadašnjeg slovačkog nivoa i onda pozvati šefove prodaja u Lockheed Martinu i SAAB-u da nam daju ponude za dvije nove eskadrile?

Ako je HDZ nakon prvih četvrt stoljeća svoje vladavine uspio Hrvatskoj priuštiti kupnju povremeno rabljenih, cijelo vrijeme garažiranih i kod prvog i jedinog vlasnika očuvanih F-16, nema razloga za ne vjerovati da će nakon drugih četvrt stoljeća povjerene mu vlasti „hrvatskim nebom u rukama hrvatskih pilota“ letjeti kao ispod čekića novi F-16. Moramo se samo nadati da Lockheed Martin u međuvremenu neće prestati proizvoditi model koji je upravo uvalio Slovacima. A kako za F-35 nećemo imati dovoljno para morali bismo i dalje biti bez aviona ili ipak kupiti polovne F-16, uz prethodnu dozvolu Amerikanaca, od Slovaka.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
43 članka Više o autoru