Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto proglasi radikalne ljevice o fakultetu Katarine Kitarović konkuriraju za najgore istupe u 2019.

Napadi na nečije dijete, ne radi pijanstva ili krađe nego akademskog uspjeha, najniža su razina javnog diskursa

Ovom logikom Mate Rimac opljačkao je hrvatski narod - umjesto da svoju investiciju Hyundai podijeli širim slojevima društva, oni su je odlučili plasirati samo u jednu privatnu tvrtku. Da nije bilo Rimac Automobila, Hyundaijevog novca bilo bi za sve.

Svaki put kad kakav lokalni svećenik, ohrabren zdravicom, stane mlatiti o endehaziji, ili neki mladi radikal krene o liberalnoj demokraciji kao najvećem problemu Zapada, ili nabrijani teoretičar s urotama o cjepivu, mediji se nalaze pred teško rješivom zagonetkom: ignorirati redikule i tako im uskratiti najveće zadovoljstvo, što bi se moglo protumačiti i kao štetna šutnja, pogotovo ako stvar eskalira, ili, ipak, reagirati odmah i bez uzmaka.

Točnog odgovora vjerojatno nema, a u ovu kategoriju istupa spadaju nedavni proglasi Radničke fronte o fakultetu Katarine Kitarović, ekstremistički napisi u kojima se uspjeh neke djevojke koristi za obračun s politikom njene majke, te se još, da istup na fejsu začini, ubacuju insinuacije kako je primljena nezasluženo, za pare. “Dosta je da se domaće elite školuju u inozemstvu osiguravajući svojoj djeci sve – drugima oduzimajući sve“, pišu.

“Ali za to smo se, uostalom, i borili”, stoji u ranijoj objavi. “Da kći predsjednice ‘zbog svojih sposobnosti’ ide na Harvard, dok sirotinji ostaje da ide konobariti na Jadran 16 sati dnevno za crkavicu, a kao nagradu će možda dobiti to da će jednom imati čast u nekom skupom resortu u Dubrovniku poslužiti Katarinu Kitarović nekim koktelom od 150 kn”.

Reputacija je temeljna vrijednost kojom sveučilišta trguju

Najprije, nekoliko činjenica. Vodeća američka sveučilišta usvojila su takozvanu “need-blind” politiku upisa: tijekom razmatranja nekog kandidata u obzir ne uzimaju njeno ili njegovo financijsko stanje, odnosno eventualnu potrebu za stipendiranjem (programiranu sljepoću za financijske potrebe budućih studenata neka sveučilišta ipak ograničavaju na domaće studente, Amerikance; Harvard nije među njima, njihov need-blind vrijedi i za strance).

Na taj način osiguravaju dvije stvari: prvo, njima itekako važno, daleko veći bazen kandidata iz kojeg mogu birati buduće studente, što znači veću socio-ekonomsku raznolikost unutar studentskog tijela koja, vjeruju, vodi do poželjne raznolikosti iskustava, mišljenja, vještina i ukupnog naučnog doprinosa, a time i boljih rezultata.

Drugo, temeljna valuta kojom sveučilišta trguju jest reputacija. Nama, naviklima na urušavanje temeljnih akademskih vrijednosti – ili, u slučaju Muzičke akademije, vrlo doslovnog urušavanja – to je možda potonulo u zaborav, no reputacija je jedino što velika sveučilišta imaju: radi nje, studenti tamo žele studirati, donatori donirati, predavači predavati, a istraživači istraživati.

Mali primjer utjecajne masačusetsko-njujorške obitelji Lamont

Na kampusu harvardskog sveučilišta nalazi se nekoliko knjižnica – neke, impozantne i goleme, obiluju važnom arhivskom građom i vrijednim izvornim dokumentima, dok su druge manje i daleko ugodnije za kasnovečernje učenje. Sredinom četrdesetih novac za izgradnju jedne od njih donirao je američki bankar Thomas Lamont.

Njegova praunuka upisala je Harvard sredinom 2000-ih – njene sestre u tome nisu uspjele, kao ni brojni drugi pripadnici utjecajne masačusetsko-njujorške obitelji Lamont – bez obzira na to što zgrada s imenom njihovog oca, djeda ili pradjeda stoji nasred kampusa. Upisivanje svih pripadnika obitelji Lamont, bez obzira na zasluge i rezultate, značilo bi odreći se reputacije, a ugrožavanje reputacije smrt je za sveučilište. Upravo zato primjenjuju need-blind politiku upisa (i upravo zato je nedavni američki skandal s podmićivanjem za upis bio toliko razoran).

Sedamdeset posto studenata uključeno je u neki oblik stipendiranja

Dalje, same obrazovne institucije ulažu velika sredstva i napore u očuvanje kakve-takve imovinske ravnopravnosti studenata. Gotovo pedeset posto prosječnog budžeta američkog fakulteta odlazi na stipendiranje studenata; ne samo iz altruističkih pobuda, svi bježe od etikete elitizma, isključivosti, privilegiranosti i nedostižne skupoće.

Oko dvadeset posto harvardskih studenata ne plaća ništa. Još pedeset posto ih prima značajan oblik financijske pomoći, koji im omogućava da prosječno plaćaju četvrtinu cijene godišnje školarine (oko 12 tisuća dolara, što naravno nije malo, ali je manje od 50 tisuća) – ukupno, sedamdeset posto studenata uključeno je u neki oblik stipendiranja od strane samog sveučilišta koje upisuju, ne računajući moguće privatne stipendije iz raznih zaklada, kompanija i institucija.

Nadobudni klinci s MBA diplomama vs. rođaci s lažiranim papirima

Naprednije vlade same osmišljavaju programe kroz koje potiču ljude da odlaze van, prikupe iskustva, i vrate se primijeniti ih. Početkom 2000-ih Rumunjska je stipendirala veliku količinu dobrih studenata, uglavnom onih koji sami nisu imali uvjete za odlazak na neko od međunarodnih sveučilišta. Postojao je samo jedan uvjet – da se po diplomiranju vrate i nekoliko godina rade u državnoj upravi.

Rumunjskim ministarstvima, uredima, agencijama i tijelima uskoro su hodali nadobudni klinci s MBA diplomama što je, složit ćete se, nešto bolje od toga da njima hodaju jednako nadobudni rođaci s lažiranim papirima.

No, ništa od toga Radničkoj fronti nije poznato, jasno ni poželjno za znati, pa u uistinu začudnom logičkom zapletaju, na upis jedne djevojke svaljuju probleme hrvatskog školstva i društva, te doslovno iskazuju da je njenim upisom drugim građanima nešto oduzeto. Kao da njen uspjeh označava nečiji neuspjeh, kao da nečija dobra ocjena nužno znači, da će netko drugi dobiti lošu. Odnosno, da zato što će netko postati znanstvenik ili inženjer, netko drugi mora biti konobar.

Da nije bilo Mate Rimca i njegovog auta, bilo bi love za sve

Ovom logikom Mate Rimac opljačkao je hrvatski narod – umjesto da svoju investiciju Hyundai podijeli širim slojevima društva, oni su je odlučili plasirati samo u jednu privatnu tvrtku. Da nije bilo Rimac Automobila, Hyundaijevog novca bilo bi za sve.

Najgore od svega, od žustre opijenosti demokratskim socijalizmom, novim terminom kojim marginalna krajnja ljevica manipulira kako bi se pokušala reaktualizirati i demarginalizirati, bez ikakvih dokaza ili saznanja ekstremisti Radničke fronte dovode u pitanje sposobnosti jedne mlade djevojke, stavljajući ih pod pogrdne navodnike.

Razuman argument bio bi, da je dijete uspješne političarke i diplomatkinje imalo određene predispozicije kakve drugima nisu dostupne, pa ajmo vidjeti kako podizanjem kvalitete hrvatskog obrazovnog sustava svima možemo dati veće prilike i bolje alate za buduće uspjehe, bez obzira jesu li djeca diplomata, stolara, programera ili odvjetnika.

Bila bi ludost tvrditi da je izloženost određenim iskustvima, ljudima, mjestima i znanjima nevažna u formiranju ličnosti i životnog usmjerenja, ali ništa manja ludost nije tvrdnja, da je to jedino što je važno, odnosno, za upis presudno. Jer, Katarina Kitarović svoju je priliku morala zgrabiti i realizirati – tvrditi da za upis nisu presudile njene sposobnosti, već ‘sposobnosti’, gruba je objeda, sasvim neutemeljena i prilično neljudska.

Napadi na dijete političarke, ne radi pijanstva ili pronevjere

Etablirana svjetska sveučilišta ne pate od toga da ih pohađaju djeca hrvatskih državnika, afričkih diktatora ili zapadnih demokrata – od toga nemaju baš ništa, osim potencijalnih sigurnosnih problema (a ponekad i reputacijskih). Kroz njihove hodnike i dvorane prošle su tolike tisuće i tisuće talentiranih klinaca, da ih dijete nekog istočnoeuropskog predsjednika zbilja ne može impresionirati; osim ako ih ne impresionira, ne zato što je dijete nekog istočnoeuropskog predsjednika, nego zato što je impresivno.

Od svih problematičnih poteza, gesta, poruka i politika Kolinde Grabar Kitarović, od svega za što smo je, vjerujemo, s pravom kritizirali, napadi na njeno dijete – ne radi pijanstva ili pronevjere, već radi akademskog uspjeha, za koji se većina razvijenog svijeta može složiti da neupitno predstavlja akademski uspjeh – najniža su moguća razina javnog diskursa.

Mogli bismo kazati da je odgajanje kćeri koja djeluje pristojno i ambiciozno, i koja je primljena na vodeća svjetska sveučilišta, jedno od najvećih dosadašnjih postignuća hrvatske predsjednice; no, to bi bilo nepošteno prema njenoj kćeri – ovaj uspjeh pripada isključivo njoj.

Miran Pavić
Novinar i urednik
32 članka Više o autoru
Više s weba