U tri desetljeća samostalne Republike Hrvatske i njene verzije kapitalizma dogodio se niz prirodnih katastrofa i jedna velika ratna. Štete koje su njima nastale na privatnoj imovini otklanjane su i nadoknađivane javnim novcem bez nekog naročitog propitkivanja i sporenja, a solidarnost cijele zajednice jednostavno se sama po sebi podrazumijevala. I onda se dogodio potres u gradu Zagrebu u kojem je najteže stradala njegova povijesna jezgra, Donji i Gornji grad.
U potresu su stradale i starije građevine u podsljemenskoj zoni te manji broj obiteljskih kuća na području Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije, ali ta oštećena ili djelomično potresom porušena privatna imovina nije izazvala neku naročitu pažnju javnosti te je mogla biti obnovljena javnim novcem po dosadašnjem obrascu, a da nitko tome ne bi prigovarao.
Solidarnost mora biti temeljena na socijalnim kriterijima
Istini za volju nitko nije dovodio u pitanje ni moguću obnovu donjogradskih i gornjogradskih javnih zgrada državnim novcem, spor je nastao samo zbog najave trošenja javnog novca u obnovi privatnih donjogradskih stanova čiji su vlasnici, za potrebe protivnika solidarnosti, svi redom postali Ignjat Glembay, a njihovi zastupnici Puba Fabriczy.
Tako smo saznali da u zagrebačkoj povijesnoj jezgri obitavaju samo ostaci „crvene buržoazije“, koja zbog svoje poslovične neodgovornosti nije dovoljno brinula o svojoj imovini i sada želi nastaviti svoj glembajevski način života crpeći resurse zagrebačke periferije i hrvatske provincije.
Kako bismo odmah izbjegli sve moguće nesporazume, dijete sam Gornjega grada, ali ako se isključe dva zbog trešnje raspadnuta ormara s knjigama i poderotina na vratu moje mačke Lily, potres se za mene praktički nije ni dogodio. Stupanj solidarnosti uređenoga društva morao bi biti temeljen isključivo na socijalnim kriterijima, a ne na predrasudama i lažnim slikama o neodgovornim patricijima, koje nemaju nikakvog utemeljenja u stvarnosti.
Zašto Dalmatinska ulica nije produžena do Kačićeve?
Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba podijelio je za potrebe obnove Donji grad u zone te je izabrao za pilot projekt „Blok 19“, zonu omeđenu Ilicom, Frankopanskom, Dalmatinskom i Medulićevom ulicom. Dalmatinska ulica je kratka i relativno mirna ulica koja spaja Frankopansku i Medulićevu ulicu, dugačka je svega 160 metara i ima 18 kućnih brojeva. Nastala je krajem 19. stoljeća pod prvotnim nazivom Klesarska ulica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako gradske vlasti nisu ni tada bile imune na „diveloperski urbanizam“, ulica nije bila produžena do Kačićeve ulice, a sve zbog zamolbe „Gradske uzorne pivnice“ i gradskoga zastupnika Nikole Štokana vezanoga uz njene interese. Većina sadašnjih zgrada u Dalmatinskoj ulici sagrađena je na samome početku ili u prvim desetljećima prošloga stoljeća. I danas je lako razlikovati zgrade u kojima su bili relativno jeftini najamni stanovi od onih koje su građene za vlastite potrebe tadašnjih kućevlasnika i njihovih obitelji.
Samo na zgradama s obnovljenim fasadama nema vidljive štete
Danas se u Dalmatinskoj ulici nalazi stotinjak stambenih jedinica od kojih je jedna desetina pretvorena u apartmane za kratkoročni najam, tu se nalaze i četiri odvjetnička ureda, jedna zubarska ordinacija, tri kafića, jedan noćni bar, dva frizerska salona i nekoliko uslužnih obrta. U najvećoj uličnoj zgradi nalazi se Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Fasade samo dvije višekatnice nedavno su obnovljene i to su jedine dvije zgrade na kojima nisu vidljiva nikakva oštećenja od potresa.
Sve ostale zgrade izgubile su barem poneki dimnjak, a u većini stanova i zajedničkih hodnika i stubišta nastale su veće ili manje pukotine na zidovima i stropovima. Među trenutnim stanovnicima Dalmatinske ulice ima i imućnih i siromašnih, onih koji su osigurali svoju imovinu i onih koji to nisu zbog ovih ili onih razloga učinili, u većini zgrada cijena pričuve bila je u proteklim desetljećima svega nekoliko kuna po četvornom metru mjesečno, a jedino je u nedavno obnovljenoj višekatnici voljom i marom vlasnika ona određena u dvoznamenkastom iznosu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dalmatinska kao slika svih ulica u Gornjem i Donjem gradu
Priča o Dalmatinskoj ulici i njenim stanovnicima slična je pričama o svim drugim ulicama Gornjega i Donjega grada. Od ukupno 24 997 zgrada na području Grada Zagreba na kojima je nakon potresa evidentirana šteta njih 1311 dobilo je crvenu oznaku zbog trajne neuporabljivosti, a 4 896 zgrada dobilo je žutu oznaku kao privremeno neupotrebljive.
Znači, više od tri četvrtine zgrada na kojima su bila prijavljena oštećenja bilo je upotrebljivo odmah nakon potresa, te je za očekivati da je većina vlasnika tih zgrada, kao i onih sa žutim oznakama, u međuvremenu prionula poslu te o vlastitom trošku ili na teret pričuve i osiguravajućih društava sanirala sva vidljiva oštećenja krovišta, zidova i stropova, te obnovila dimnjake i ugradila kondenzacijske bojlere računajući na državne potpore obećane za tu namjeru.
Uzbuna zbog 3000 privatnih zgrada i obiteljskih kuća
Ako je tome tako, a radovi koje smo gledali u proteklim mjesecima dokaz su da privatni suvlasnici zgrada označenih žutim i zelenim naljepnicama uglavnom nisu čekali na donošenje Zakona o obnovi Grada Zagreba, ova cijela uzbuna oko ulaganja javnog novca u privatnu imovinu dignuta je zbog ne više od 3000 privatnih ili privatno-gradsko-državnih zgrada i obiteljskih kuća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prijedlogom Zakona je predviđeno da Republika Hrvatska sudjeluje sa 60 %, a Grad Zagreb odnosno druge dvije županije s 20 % u financiranju „obnove konstrukcije zgrade“ prema Prilogu III „Tehničkog propisa o izmjeni i dopunama tehničkog propisa za građevinske konstrukcije“, koji je objavljen u Narodnim novinama 1. srpnja 2020.
U tome dokumentu predviđene su četiri razine popravka, a kako se prva razina odnosi na popravak „nekonstrukcijskih elementa“ koji država i grad ne sufinanciraju, a takvih je zgrada 18 790, očito je da će obećani „seizmički certifikati“ biti u narednim godinama dodijeljeni samo onima čije su zgrade danas potpuno neupotrebljive i čije konstrukcije moraju biti obnovljene, pojačane ili moraju imati cjelovitu obnovu.
Ljudi će i dalje živjeti u zgradama opasnim po život
Svi ostali u Donjem i Gornjem gradu, osim onih u novosagrađenim interpolacijama, i dalje će živjeti i raditi u zgradama koje potresi jačine veće od 6 stupnjeva po Richteru čine neupotrebljivima i po njihove živote opasnima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ta činjenica ne može biti promijenjena nikakvim Zakonom o obnovi i sufinanciranjem države i grada, već isključivo drugačijim zakonskim rješenjima koja će onemogućiti uporabu objekata koji nemaju odgovarajuću „protupotresnu sigurnost“ primjerenu lokaciji. Za tako krupan zalogaj potrebno je jako puno desetljeća i još više novca koji Republika Hrvatska i njeni žitelji nemaju, a neće tako skoro ni imati.
Četvrtina zgrada daleko od dovoljne seizmičke sigurnosti
Prema popisu iz 2011. u Hrvatskoj je bilo 1 496 558 nastanjenih stanova, od čega je njih 112 217 bilo sagrađeno prije 1919., 84 963 od 1919. do 1945, a 138 858 od 1945. do 1960. što znači da je četvrtina ukupnoga stambenog fonda jako daleko od odgovarajuće konstruktivne seizmičke sigurnosti. Kako je samo 18,25 % stambenih jedinica izgrađeno nakon 1990. treba biti jako oprezan u obećanjima o velikim financijski povoljnim obnovama kuća i zgrada.
Treba znati da je i u Italiji, u kojoj seizmičke aktivnosti ne zaostaju za onima na Balkanu, više od 60 % stambenog fonda izgrađeno prije 1970. godine. I oni imaju sasvim dovoljno svojih kuća i zgrada poput onih u zagrebačkoj Dalmatinskoj ulici, čije konstrukcije nemaju dovoljnu seizmičku sigurnost, tako da aspiranata na pare iz europskih fondova ima na pretek.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto se digla tolika drama oko ulaganja javnog novca u privatnu imovinu uništenu u potresu?
Priča o uličici u Zagrebu koja se može preslikati na gotovo sve ulice Gornjega i Donjega grada
Radovi koje smo gledali u proteklim mjesecima dokaz su da privatni suvlasnici zgrada označenih žutim i zelenim naljepnicama uglavnom nisu čekali na donošenje Zakona o obnovi Grada Zagreba, ova cijela uzbuna oko ulaganja javnog novca u privatnu imovinu dignuta je zbog ne više od 3000 privatnih ili privatno-gradsko-državnih zgrada i obiteljskih kuća
U tri desetljeća samostalne Republike Hrvatske i njene verzije kapitalizma dogodio se niz prirodnih katastrofa i jedna velika ratna. Štete koje su njima nastale na privatnoj imovini otklanjane su i nadoknađivane javnim novcem bez nekog naročitog propitkivanja i sporenja, a solidarnost cijele zajednice jednostavno se sama po sebi podrazumijevala. I onda se dogodio potres u gradu Zagrebu u kojem je najteže stradala njegova povijesna jezgra, Donji i Gornji grad.
U potresu su stradale i starije građevine u podsljemenskoj zoni te manji broj obiteljskih kuća na području Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije, ali ta oštećena ili djelomično potresom porušena privatna imovina nije izazvala neku naročitu pažnju javnosti te je mogla biti obnovljena javnim novcem po dosadašnjem obrascu, a da nitko tome ne bi prigovarao.
Solidarnost mora biti temeljena na socijalnim kriterijima
Istini za volju nitko nije dovodio u pitanje ni moguću obnovu donjogradskih i gornjogradskih javnih zgrada državnim novcem, spor je nastao samo zbog najave trošenja javnog novca u obnovi privatnih donjogradskih stanova čiji su vlasnici, za potrebe protivnika solidarnosti, svi redom postali Ignjat Glembay, a njihovi zastupnici Puba Fabriczy.
Tako smo saznali da u zagrebačkoj povijesnoj jezgri obitavaju samo ostaci „crvene buržoazije“, koja zbog svoje poslovične neodgovornosti nije dovoljno brinula o svojoj imovini i sada želi nastaviti svoj glembajevski način života crpeći resurse zagrebačke periferije i hrvatske provincije.
Kako bismo odmah izbjegli sve moguće nesporazume, dijete sam Gornjega grada, ali ako se isključe dva zbog trešnje raspadnuta ormara s knjigama i poderotina na vratu moje mačke Lily, potres se za mene praktički nije ni dogodio. Stupanj solidarnosti uređenoga društva morao bi biti temeljen isključivo na socijalnim kriterijima, a ne na predrasudama i lažnim slikama o neodgovornim patricijima, koje nemaju nikakvog utemeljenja u stvarnosti.
Zašto Dalmatinska ulica nije produžena do Kačićeve?
Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba podijelio je za potrebe obnove Donji grad u zone te je izabrao za pilot projekt „Blok 19“, zonu omeđenu Ilicom, Frankopanskom, Dalmatinskom i Medulićevom ulicom. Dalmatinska ulica je kratka i relativno mirna ulica koja spaja Frankopansku i Medulićevu ulicu, dugačka je svega 160 metara i ima 18 kućnih brojeva. Nastala je krajem 19. stoljeća pod prvotnim nazivom Klesarska ulica.
Kako gradske vlasti nisu ni tada bile imune na „diveloperski urbanizam“, ulica nije bila produžena do Kačićeve ulice, a sve zbog zamolbe „Gradske uzorne pivnice“ i gradskoga zastupnika Nikole Štokana vezanoga uz njene interese. Većina sadašnjih zgrada u Dalmatinskoj ulici sagrađena je na samome početku ili u prvim desetljećima prošloga stoljeća. I danas je lako razlikovati zgrade u kojima su bili relativno jeftini najamni stanovi od onih koje su građene za vlastite potrebe tadašnjih kućevlasnika i njihovih obitelji.
Samo na zgradama s obnovljenim fasadama nema vidljive štete
Danas se u Dalmatinskoj ulici nalazi stotinjak stambenih jedinica od kojih je jedna desetina pretvorena u apartmane za kratkoročni najam, tu se nalaze i četiri odvjetnička ureda, jedna zubarska ordinacija, tri kafića, jedan noćni bar, dva frizerska salona i nekoliko uslužnih obrta. U najvećoj uličnoj zgradi nalazi se Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Fasade samo dvije višekatnice nedavno su obnovljene i to su jedine dvije zgrade na kojima nisu vidljiva nikakva oštećenja od potresa.
Sve ostale zgrade izgubile su barem poneki dimnjak, a u većini stanova i zajedničkih hodnika i stubišta nastale su veće ili manje pukotine na zidovima i stropovima. Među trenutnim stanovnicima Dalmatinske ulice ima i imućnih i siromašnih, onih koji su osigurali svoju imovinu i onih koji to nisu zbog ovih ili onih razloga učinili, u većini zgrada cijena pričuve bila je u proteklim desetljećima svega nekoliko kuna po četvornom metru mjesečno, a jedino je u nedavno obnovljenoj višekatnici voljom i marom vlasnika ona određena u dvoznamenkastom iznosu.
Dalmatinska kao slika svih ulica u Gornjem i Donjem gradu
Priča o Dalmatinskoj ulici i njenim stanovnicima slična je pričama o svim drugim ulicama Gornjega i Donjega grada. Od ukupno 24 997 zgrada na području Grada Zagreba na kojima je nakon potresa evidentirana šteta njih 1311 dobilo je crvenu oznaku zbog trajne neuporabljivosti, a 4 896 zgrada dobilo je žutu oznaku kao privremeno neupotrebljive.
Znači, više od tri četvrtine zgrada na kojima su bila prijavljena oštećenja bilo je upotrebljivo odmah nakon potresa, te je za očekivati da je većina vlasnika tih zgrada, kao i onih sa žutim oznakama, u međuvremenu prionula poslu te o vlastitom trošku ili na teret pričuve i osiguravajućih društava sanirala sva vidljiva oštećenja krovišta, zidova i stropova, te obnovila dimnjake i ugradila kondenzacijske bojlere računajući na državne potpore obećane za tu namjeru.
Uzbuna zbog 3000 privatnih zgrada i obiteljskih kuća
Ako je tome tako, a radovi koje smo gledali u proteklim mjesecima dokaz su da privatni suvlasnici zgrada označenih žutim i zelenim naljepnicama uglavnom nisu čekali na donošenje Zakona o obnovi Grada Zagreba, ova cijela uzbuna oko ulaganja javnog novca u privatnu imovinu dignuta je zbog ne više od 3000 privatnih ili privatno-gradsko-državnih zgrada i obiteljskih kuća.
Prijedlogom Zakona je predviđeno da Republika Hrvatska sudjeluje sa 60 %, a Grad Zagreb odnosno druge dvije županije s 20 % u financiranju „obnove konstrukcije zgrade“ prema Prilogu III „Tehničkog propisa o izmjeni i dopunama tehničkog propisa za građevinske konstrukcije“, koji je objavljen u Narodnim novinama 1. srpnja 2020.
U tome dokumentu predviđene su četiri razine popravka, a kako se prva razina odnosi na popravak „nekonstrukcijskih elementa“ koji država i grad ne sufinanciraju, a takvih je zgrada 18 790, očito je da će obećani „seizmički certifikati“ biti u narednim godinama dodijeljeni samo onima čije su zgrade danas potpuno neupotrebljive i čije konstrukcije moraju biti obnovljene, pojačane ili moraju imati cjelovitu obnovu.
Ljudi će i dalje živjeti u zgradama opasnim po život
Svi ostali u Donjem i Gornjem gradu, osim onih u novosagrađenim interpolacijama, i dalje će živjeti i raditi u zgradama koje potresi jačine veće od 6 stupnjeva po Richteru čine neupotrebljivima i po njihove živote opasnima.
Ta činjenica ne može biti promijenjena nikakvim Zakonom o obnovi i sufinanciranjem države i grada, već isključivo drugačijim zakonskim rješenjima koja će onemogućiti uporabu objekata koji nemaju odgovarajuću „protupotresnu sigurnost“ primjerenu lokaciji. Za tako krupan zalogaj potrebno je jako puno desetljeća i još više novca koji Republika Hrvatska i njeni žitelji nemaju, a neće tako skoro ni imati.
Četvrtina zgrada daleko od dovoljne seizmičke sigurnosti
Prema popisu iz 2011. u Hrvatskoj je bilo 1 496 558 nastanjenih stanova, od čega je njih 112 217 bilo sagrađeno prije 1919., 84 963 od 1919. do 1945, a 138 858 od 1945. do 1960. što znači da je četvrtina ukupnoga stambenog fonda jako daleko od odgovarajuće konstruktivne seizmičke sigurnosti. Kako je samo 18,25 % stambenih jedinica izgrađeno nakon 1990. treba biti jako oprezan u obećanjima o velikim financijski povoljnim obnovama kuća i zgrada.
Treba znati da je i u Italiji, u kojoj seizmičke aktivnosti ne zaostaju za onima na Balkanu, više od 60 % stambenog fonda izgrađeno prije 1970. godine. I oni imaju sasvim dovoljno svojih kuća i zgrada poput onih u zagrebačkoj Dalmatinskoj ulici, čije konstrukcije nemaju dovoljnu seizmičku sigurnost, tako da aspiranata na pare iz europskih fondova ima na pretek.