Svoj uspjeh ponovio je 2010. Pobjeda na izborima 2006. uslijedila je godinu dana nakon raskola tamošnjeg HDZ-a te isticanja jednoga predsjedničkog kandidata u ime HDZ-a, a drugoga u ime HDZ-1990. Komšić je izbore 2010. dobio s više od 60 posto glasova onih koji su izašli na izbore i iskoristili svoje pravo da glasaju za člana Predsjedništva iz redova hrvatskog naroda. Sva tri HDZ-a, dva iz BiH i jedan iz Hrvatske, tada su unisono optužila Komšića da je pobijedio zahvaljujući glasovima Bošnjaka koji su umjesto da glasaju za člana Predsjedništva iz redova bošnjačkoga naroda odlučili izabrati člana Predsjedništva iz redova hrvatskoga naroda.
Članovi Predsjedništva trebali bi predstavljati sve građane
Tri člana Predsjedništva BiH biraju se u dvije izborne jedinice na način da člana Predsjedništva iz redova srpskoga naroda biraju građani Republike Srpske, a članove Predsjedništva iz redova hrvatskoga i bošnjačkoga naroda građani Federacije BiH gdje je 2013. prema popisu stanovništva živjelo 1.562.000 Bošnjaka, 497.000 Hrvata, 56.000 Srba i 104.000 ostalih. To znači da pod pretpostavkom da svi Hrvati i Bošnjaci odluče glasovati samo za jednog od „svojih“ kandidata još uvijek preostaje preko 7 posto onih koji nemaju taj privilegij da biraju „svoga“ pa moraju, ako žele glasovati, birati „tuđega“. U Republici Srpskoj prema istome popisu živjelo je 970.000 Srba, 26.000 Bošnjaka, 15.000 Hrvata i 10.000 ostalih. Budući da je cijela Republika Srpska izborna jedinica samo za člana Predsjedništva iz redova srpskog naroda, 17 posto njenih građana koji nisu etnički Srbi može birati samo „tuđega“ člana.
Prema Ustavu BiH Bošnjaci, Hrvati i Srbi njeni su konstitutivni narodi, ali izabrani članovi Predsjedništva iz redova tih triju naroda nisu njihovi predstavnici već trebaju brinuti za interese svih građana svoje države. To je temelj spora. Vladajuća politika u Republici Hrvatskoj uvjerena je da se vitalni interesi Hrvata u BiH mogu braniti jedino pod uvjetom da u Predsjedništvu BiH sjedi Hrvat koji vjeruje da Hrvati u BiH imaju Republiku Hrvatsku kao prvu i BiH kao rezervnu domovinu.
Premijer Andrej Plenković izjavio je kako nije dobro da „pripadnici jednoga konstitutivnog naroda na teritoriju Federacije biraju predstavnika u Predsjedništvo drugome narodu“. Čelnik Mosta Božo Petrov, valjda u natjecanju za simpatije hrvatskih birača s korijenima u BiH koji dijele stavove vladajućih, otišao je korak dalje i zatražio bojkot izabranoga člana Predsjedništva BiH Željka Komšića kazavši da on „ne smije biti primljen u Zagrebu kao predstavnik Hrvata jer on to nije!“ Kako član Predsjedništva BiH iz redova hrvatskoga naroda postaje prilikom dolaska u Zagreb predstavnik Hrvata iz BiH poznato je samo Boži Petrovu.
Jesu li Bošnjaci organizirano ili spontano birali ‘tuđeg’
Nakon 90,42 posto obrađenih biračkih mjesta Željko Komšić dobio je 193.000 glasova ili 52,83 posto, Dragan Čović 130.000, a ostala tri kandidata za člana Predsjedništva iz redova hrvatskoga naroda zajedno 41.000 glasova. Nakon istog broja obrađenih biračkih mjesta Šefik Džaferović, kandidat SDA za člana Predsjedništva iz redova bošnjačkoga naroda dobio je 187.000 glasova ili 36,89 posto Denis Bećirović, kandidat SDP-a, 171.000 , a preostala četiri kandidata 149.000 glasova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Razlika u rezultatu između Komšića i Čovića iznosi 63.000 glasova, a između bošnjačkih kandidata Džaferovića i Bećirovića svega 16.000 glasova. Znači, prema izrečenom službenom stavu hrvatske vladajuće politike barem sto tisuća Bošnjaka odlučilo je Hrvatima u BiH izabrati Komšića umjesto da svojim glasovima presude u srazu između kandidata SDA i SDP-a o članu Predsjedništva iz svoga naroda. Jesu li to Bošnjaci učinili organizirano ili spontano zasad nije poznato. Ako je bilo organizirano tko je, kada i kako taj plan osmislio i realizirao, a ako je bilo spontano što je to nagnalo stotinu tisuća Bošnjaka da zanemare izbor „svoga“ člana Predsjedništva i prionu odabiru „tuđega“.
Već sam jednom napisao da službenome Zagrebu Sarajevo nikada nije bilo Ljubljana, Rim, Budimpešta, Beograd ili Podgorica, glavni grad jedne od susjednih država. Zbog toga je bilo normalno da hrvatski premijeri i ministri dolaze u posjet Mostaru kao Šibeniku, da veleposlanica BiH u Rimu za vrijeme svog mandata postane zastupnica HDZ-a iz Republike Hrvatske u Europskome parlamentu ili da potpredsjednik Sabora Republike Hrvatske vodi predizbornu kampanju u BiH. Krajnji rezultat takve politike lako je mjerljiv kroz egzodus Hrvata iz BiH i njihovu potpunu marginalizaciju u krajevima u kojima nisu većina.
Ključni trenutak u kojem je Dodić postao saveznik HDZ-u u BiH
Milorad Dodik odavno je od svoga separatističkog garda i proklamirane velikosrpske politike izgradio imidž najvećeg balkanskog kabadahije, a što ga je učinilo i glavnim pouzdanikom Kremlja na ovim prostorima. S tim i takvim Dodikom Dragan Čović i HDZ BiH sklopili su neformalno savezništvo i danas se čude kao pura dreku izbornom rezultatu te svoje premudre politike. Jer ako su stvarno desetine tisuća Bošnjaka pohrlile na birališta kako bi Hrvatima nametnule Komšića, onda su to mogle učiniti samo zato što su u Čoviću vidjeli Dodika i njegov palanački secesionizam.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sva ta hrvatska maskarada i prenemaganje s europskim putem susjedne nefunkcionalne države, sav taj paternalizam i licemjerje, sve je to još i moglo imati nekog smisla, ali samo do onoga otužnog trenutka kada je Milorad Dodik HDZ-u u BiH postao saveznik. Jer kao što je sporazum iz Graza, dogovoren između Mate Bobana i Radovana Karadžića u svibnju 1992., prethodio hrvatsko-bošnjačkom ratu, tako bi i svaki hrvatski javni ili tajni pakt s Dodikom imao kobne posljedice i to ne samo na današnje hrvatsko-bošnjačke odnose, nego i na sve države u regiji.
Andrej Plenković, za razliku od nekih drugih iz vrha vlastite stranke i Pantovčaka, sigurno neće brisati suze zbog izbornog poraza Dragana Čovića. Hoće li te zaslužene batine iskoristiti i za temeljitu rekonstrukciju hrvatske politike prema susjednoj državi među ostalim ovisi i o načinu okončanja njegova sukoba s Milijanom Brkićem. U konačnici, i Brkić je odgovoran za Čovićev debakl.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto se HDZ pravi da Čovićevo savezništvo s Dodikom i to što je izgubio izbore nema veze jedno s drugim?
Ako su desetine tisuća Bošnjaka pohrlile na birališta kako bi Hrvatima nametnule Komšića, to su učinile samo iz jednog razloga
Milorad Dodik odavno je od svoga separatističkog garda i proklamirane velikosrpske politike izgradio imidž najvećeg balkanskog kabadahije, a što ga je učinilo i glavnim pouzdanikom Kremlja na ovim prostorima. S tim i takvim Dodikom Dragan Čović i HDZ BiH sklopili su neformalno savezništvo i danas se čude kao pura dreku izbornom rezultatu te svoje premudre politike. Jer ako su stvarno desetine tisuća Bošnjaka pohrlile na birališta kako bi Hrvatima nametnule Komšića, onda su to mogle učiniti samo zato što su u Čoviću vidjeli Dodika i njegov palanački secesionizam.
Kada je Dragan Čović, dosadašnji član tročlanog Predsjedništva BiH i kandidat HDZ-a za člana Predsjedništva iz redova hrvatskoga naroda na izborima održanim u nedjelju, u finalu predizborne kampanje počeo prijetiti „dosad neviđenom političkom krizom“ koja će uslijediti u BiH u slučaju njegova izbornog poraza bilo je jasno da je vrag došao po svoje. Željko Komšić, kandidat Demokratske fronte, stranke nastale 2012. uspio je treći put pobijediti na izborima za člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda. To mu je prvi put pošlo za rukom 2006. kao kandidatu SDP-a.
Svoj uspjeh ponovio je 2010. Pobjeda na izborima 2006. uslijedila je godinu dana nakon raskola tamošnjeg HDZ-a te isticanja jednoga predsjedničkog kandidata u ime HDZ-a, a drugoga u ime HDZ-1990. Komšić je izbore 2010. dobio s više od 60 posto glasova onih koji su izašli na izbore i iskoristili svoje pravo da glasaju za člana Predsjedništva iz redova hrvatskog naroda. Sva tri HDZ-a, dva iz BiH i jedan iz Hrvatske, tada su unisono optužila Komšića da je pobijedio zahvaljujući glasovima Bošnjaka koji su umjesto da glasaju za člana Predsjedništva iz redova bošnjačkoga naroda odlučili izabrati člana Predsjedništva iz redova hrvatskoga naroda.
Članovi Predsjedništva trebali bi predstavljati sve građane
Tri člana Predsjedništva BiH biraju se u dvije izborne jedinice na način da člana Predsjedništva iz redova srpskoga naroda biraju građani Republike Srpske, a članove Predsjedništva iz redova hrvatskoga i bošnjačkoga naroda građani Federacije BiH gdje je 2013. prema popisu stanovništva živjelo 1.562.000 Bošnjaka, 497.000 Hrvata, 56.000 Srba i 104.000 ostalih. To znači da pod pretpostavkom da svi Hrvati i Bošnjaci odluče glasovati samo za jednog od „svojih“ kandidata još uvijek preostaje preko 7 posto onih koji nemaju taj privilegij da biraju „svoga“ pa moraju, ako žele glasovati, birati „tuđega“. U Republici Srpskoj prema istome popisu živjelo je 970.000 Srba, 26.000 Bošnjaka, 15.000 Hrvata i 10.000 ostalih. Budući da je cijela Republika Srpska izborna jedinica samo za člana Predsjedništva iz redova srpskog naroda, 17 posto njenih građana koji nisu etnički Srbi može birati samo „tuđega“ člana.
Prema Ustavu BiH Bošnjaci, Hrvati i Srbi njeni su konstitutivni narodi, ali izabrani članovi Predsjedništva iz redova tih triju naroda nisu njihovi predstavnici već trebaju brinuti za interese svih građana svoje države. To je temelj spora. Vladajuća politika u Republici Hrvatskoj uvjerena je da se vitalni interesi Hrvata u BiH mogu braniti jedino pod uvjetom da u Predsjedništvu BiH sjedi Hrvat koji vjeruje da Hrvati u BiH imaju Republiku Hrvatsku kao prvu i BiH kao rezervnu domovinu.
Premijer Andrej Plenković izjavio je kako nije dobro da „pripadnici jednoga konstitutivnog naroda na teritoriju Federacije biraju predstavnika u Predsjedništvo drugome narodu“. Čelnik Mosta Božo Petrov, valjda u natjecanju za simpatije hrvatskih birača s korijenima u BiH koji dijele stavove vladajućih, otišao je korak dalje i zatražio bojkot izabranoga člana Predsjedništva BiH Željka Komšića kazavši da on „ne smije biti primljen u Zagrebu kao predstavnik Hrvata jer on to nije!“ Kako član Predsjedništva BiH iz redova hrvatskoga naroda postaje prilikom dolaska u Zagreb predstavnik Hrvata iz BiH poznato je samo Boži Petrovu.
Jesu li Bošnjaci organizirano ili spontano birali ‘tuđeg’
Nakon 90,42 posto obrađenih biračkih mjesta Željko Komšić dobio je 193.000 glasova ili 52,83 posto, Dragan Čović 130.000, a ostala tri kandidata za člana Predsjedništva iz redova hrvatskoga naroda zajedno 41.000 glasova. Nakon istog broja obrađenih biračkih mjesta Šefik Džaferović, kandidat SDA za člana Predsjedništva iz redova bošnjačkoga naroda dobio je 187.000 glasova ili 36,89 posto Denis Bećirović, kandidat SDP-a, 171.000 , a preostala četiri kandidata 149.000 glasova.
Razlika u rezultatu između Komšića i Čovića iznosi 63.000 glasova, a između bošnjačkih kandidata Džaferovića i Bećirovića svega 16.000 glasova. Znači, prema izrečenom službenom stavu hrvatske vladajuće politike barem sto tisuća Bošnjaka odlučilo je Hrvatima u BiH izabrati Komšića umjesto da svojim glasovima presude u srazu između kandidata SDA i SDP-a o članu Predsjedništva iz svoga naroda. Jesu li to Bošnjaci učinili organizirano ili spontano zasad nije poznato. Ako je bilo organizirano tko je, kada i kako taj plan osmislio i realizirao, a ako je bilo spontano što je to nagnalo stotinu tisuća Bošnjaka da zanemare izbor „svoga“ člana Predsjedništva i prionu odabiru „tuđega“.
Već sam jednom napisao da službenome Zagrebu Sarajevo nikada nije bilo Ljubljana, Rim, Budimpešta, Beograd ili Podgorica, glavni grad jedne od susjednih država. Zbog toga je bilo normalno da hrvatski premijeri i ministri dolaze u posjet Mostaru kao Šibeniku, da veleposlanica BiH u Rimu za vrijeme svog mandata postane zastupnica HDZ-a iz Republike Hrvatske u Europskome parlamentu ili da potpredsjednik Sabora Republike Hrvatske vodi predizbornu kampanju u BiH. Krajnji rezultat takve politike lako je mjerljiv kroz egzodus Hrvata iz BiH i njihovu potpunu marginalizaciju u krajevima u kojima nisu većina.
Ključni trenutak u kojem je Dodić postao saveznik HDZ-u u BiH
Milorad Dodik odavno je od svoga separatističkog garda i proklamirane velikosrpske politike izgradio imidž najvećeg balkanskog kabadahije, a što ga je učinilo i glavnim pouzdanikom Kremlja na ovim prostorima. S tim i takvim Dodikom Dragan Čović i HDZ BiH sklopili su neformalno savezništvo i danas se čude kao pura dreku izbornom rezultatu te svoje premudre politike. Jer ako su stvarno desetine tisuća Bošnjaka pohrlile na birališta kako bi Hrvatima nametnule Komšića, onda su to mogle učiniti samo zato što su u Čoviću vidjeli Dodika i njegov palanački secesionizam.
Sva ta hrvatska maskarada i prenemaganje s europskim putem susjedne nefunkcionalne države, sav taj paternalizam i licemjerje, sve je to još i moglo imati nekog smisla, ali samo do onoga otužnog trenutka kada je Milorad Dodik HDZ-u u BiH postao saveznik. Jer kao što je sporazum iz Graza, dogovoren između Mate Bobana i Radovana Karadžića u svibnju 1992., prethodio hrvatsko-bošnjačkom ratu, tako bi i svaki hrvatski javni ili tajni pakt s Dodikom imao kobne posljedice i to ne samo na današnje hrvatsko-bošnjačke odnose, nego i na sve države u regiji.
Andrej Plenković, za razliku od nekih drugih iz vrha vlastite stranke i Pantovčaka, sigurno neće brisati suze zbog izbornog poraza Dragana Čovića. Hoće li te zaslužene batine iskoristiti i za temeljitu rekonstrukciju hrvatske politike prema susjednoj državi među ostalim ovisi i o načinu okončanja njegova sukoba s Milijanom Brkićem. U konačnici, i Brkić je odgovoran za Čovićev debakl.