Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto se Rusija i Zapad sad ponašaju kao nezreli tinejdžeri? Pa, jer su siroti već godinama frustrirani

Božo Kovačević analizira pozadinu koja je dovela da trenutne eskalacije napetosti između Zapada i Rusije

Nedvojbeni ruski uspjesi, koji na Zapadu proizvode frustracije, doveli su do toga da je – umjesto očekivanog uvažavanja i povratka u krug zemalja koje na ravnopravnoj osnovi raspravljaju i odlučuju o globalnoj politici – Rusija doživjela daljnju izolaciju, otvoreno ignoriranje i sadističko ponižavanje u vidu protjerivanja diplomata. Ukratko, na gotovo očajničke apele da bude primijećena, saslušana, uvažena i cijenjena, Rusija je od Zapada dobila neprijateljsku reakciju uvrijeđene frajle. Mislim da bi dobro bilo da se politički lideri s obiju strana barikade, o čijim odlukama ovisi sudbina svijeta, prestanu ponašati kao nedozreli tinejdžeri

Pokušamo li odgonetnuti uzroke sadašnje ubrzane eskalacije napetosti između Zapada i Rusije, ustanovit ćemo da je frustracija ključni motiv za postupanje na obje strane. Političke elite Sjedinjenih Država nezadovoljne su činjenicom da je propuštena prilika da se unilateralni moment – stanje nakon raspada SSSR-a kad je Amerika ostala kao jedina vojna i ekonomska supersila – iskoristi za uspostavu trajne globalne američke dominacije.

Samodopadnost gospodara svijeta poljuljana je terorističkim napadima 11. rujna 2001. godine. Spoznaja da su organizatoru tih napada Osami Bin Ladenu utočište pružili talibani, američki saveznici koji su se u Afganistanu osamdesetih godina suprotstavljali sovjetskoj okupaciji, bila je svojevrsna gorka pilula. Činjenica pak da osvetnički pohod protiv Afganistana nije uspješno okončan ni sedamnaest godina nakon što je započeo osnova je za frustraciju.

Amerika kao na traci proizvodi vlastite neprijatelje

Napad na Irak 2003. godine trebao je, prema zamislima neokonzervativaca koji su tada imali presudan utjecaj na predsjednika Busha mlađeg, biti primjer uspješnog nametanja demokracije u dijelu svijeta u kojem zapadne, američke vrijednosti još nisu uhvatile korijen u društvu. Neokonzervativni ideolozi nisu smatrali potrebnim preispitati razloge zbog kojih se njihov dojučerašnji saveznik Sadam Husein, koji je za račun Amerike ratovao protiv Irana nakon što je ondje provedena islamska revolucija, prometnuo u glavnog američkog neprijatelja u regiji.

Nakon što je Sadamov režim svrgnut, važnu ulogu u Iranu preuzeli su šiiti, pripadnici iste struje islama kojoj pripadaju Iranci. U pokušaju da se spriječi utjecaj Irana Amerikanci su, zajedno sa svojim sunitskim saveznicima u regiji, pomagali različite sunitske skupine u Iraku. Za neke željeni, za neke neželjeni rezultat takvih akcija bilo je stvaranje ISIL-a. Tako je Zapad, nakon što je u iračkom ratu ubijeno više od milijun ljudi, po drugi put pripomogao stvaranju organizacije kojoj je Zapad glavni neprijatelj. Teroristički napadi ISIL-a na Zapadu samo su produbljivali frustraciju činjenicom da Zapad, osobito Amerika, kao na traci proizvodi vlastite neprijatelje.

Slijepo povjerenje Zapada u važnost demokracije

Arapsko proljeće 2011. godine izgledalo je kao festival demokracije. Premda Amerika nije bila ključni igrač u poticanju pobune protiv Gadafija, ipak je pomogla Francuzima i Englezima da ga svrgnu i time omogućila da ga njegovi unutrašnji neprijatelji zvjerski smaknu. Posljedica rušenja tog režima je današnja nefunkcionalna libijska država čiji je teritorij koridor za beskrajne rijeke afričkih izbjeglica koje se žele domoći Europe. Kolateralna žrtva bio je američki veleposlanik kojega su ubili pripadnici paramilitarnih snaga koje je Zapad koristio kao saveznike u svrgavanju Gadafija. Nedvojbeno još jedan razlog za frustraciju.

Slijepo povjerenje Zapada u važnost demokracije za ljude koji žive izvan zapadnog kulturnog kruga poljuljano je ubrzo nakon što je demokratski izabrana islamistička vlast u Egiptu počela provoditi svoj teokratski, fundamentalistički program. Zapad je blagonaklono gledao pad Mubarakove vojne diktature kao što sad neskriveno podržava al-Sisijevu vojnu diktaturu. Teško da se takav ishod pokušaja izvoza američkog pogleda na svijet može smatrati zadovoljavajućim.

Rusija se suprotstavila prekrajanju granica u Siriji

Sirija je trebala biti tek jedna kockica bliskoistočnog domina koja je bila predodređena da padne pod valom demokratske plime Arapskog proljeća. Zapravo, zapadne su zemlje zamislile prekrajanje Sirije po modelu po kojem su oktroirale današnje bliskoistočne države na svojim bivšim kolonijalnim teritorijima. Pokušaju vanjskog uredovanja u Siriji s ciljem svrgavanja režima i prekrajanja granica suprotstavila se Rusija koju je Asad, kao legalno izabrani predsjednik međunarodno priznate države, pozvao da mu pomogne. Dodatni motiv za ruski angažman predstavljala je činjenica da je upravo u Siriji jedina ruska vojna baza izvan teritorija Ruske Federacije. Ona pomorska baza u Sevastopolju nalazi se na Krimu koji je Ruska Federacija anektirala 2014. godine.

Pokušaju Amerike, kojoj je nespretno asistirala EU, da po svojoj zamisli uredi odnose u Ukrajini žestoko se suprotstavila Rusija. Odluka da se prekrše norme međunarodnog prava o nepovredivosti granica i da se time preuzme rizik konfrontacije sa Zapadom samo pokazuje koliko je za aktualnu rusku vlast važno onemogućiti obojane revolucije i daljnje širenje NATO pakta na istok, na teritorije koji su pripadali Sovjetskom Savezu. Rusija je onemogućila da se prevrat u Ukrajini dogodi onako kako su to zamislili njegovi zapadni scenaristi. I na primjeru Ukrajine više je razloga za frustraciju negoli za zadovoljstvo Zapada. Činjenica da Amerika može biti zadovoljna posljedicama ukrajinske krize dok je Europa ekonomski i politički uzdrmana ukazuje na to da su interesi pojedinih zapadnih igrača međusobno suprotstavljeni.

Zapadne političare zabrinjava Putinova popularnost

Ratni pohodi koji kao da su poduzimani iz čiste obijesti, neodgovorno rušenje nepoćudnih režima popraćeno humanitarnim i sigurnosnim katastrofama te financijska kriza 2008. godine koju Zapadu nije nametnuo nitko izvana – sve to pridonijelo je slabljenju povjerenja u postojeće institucije i političke lidere koji ih predstavljaju. Sve veći broj ljudi u zemljama Zapada zbog ovih ili onih razloga odbija povjerovati da je ono što im se događa jedino moguće, neizbježno i za njih najbolje. Sve učestaliji politički uspjesi protestnih pokreta i pobjede antisistemskih kandidata poput Donalda Trumpa jasno pokazuju koliko su duboke frustracije stanovništva zanemarenog u političko- poslovnim kombinacijama društvenih elita na Zapadu. Daljnji znak krize Zapada, znak postojanja ozbiljne frustracije, predstavljao je uspjeh skupine neodgovornih lakrdijaša koji su većinu britanskih glasača uspjeli uvjeriti da je Brexit koristan za njih.

Činjenica koja možda najviše zabrinjava zapadne političare je nedvojbena popularnost ruskog lidera ne samo u Rusiji, nego i u njihovim zemljama. Donedavno je izgledalo da je soft power, sposobnost da se promidžbom i pažljivo izabranim načinima prikazivanja privlačnih prizora iz života pridobiva ljude da prihvate zapadne političke, ekonomske i kulturne obrasce, ekskluzivno zapadni način pridobivanja simpatija i da takvo sredstvo ne može biti upotrijebljeno protiv Zapada. Putinova popularnost i na Zapadu unatoč činjenici da su ruski financijski, tehnički i ljudski resursi za primjenu soft power višestruko manji negoli zapadni pruža dodatni razlog za frustracije na Zapadu. Ta frustracija pokazuje se time da Zapad svoja propagandna djelovanja naziva soft power, nečim što ima pozitivne konotacije, a istovrsne uspješne ruske operacije nazivaju se hibridnim ratovanjem, nečim što je a priori negativno i neprihvatljivo.

Frustracije ne manjka ni na ruskoj strani

Ni na ruskoj strani ne manjka frustracija. Za mnoge je Ruse raspad Sovjetskog Saveza, svojevrsne replike carske Rusije, bio neočekivan i neshvatljiv ishod Hladnoga rata. Druga svjetska vojna velesila od koje je strepio cijeli Zapad šaptom je pala bez odlučujućeg boja. Unatoč užasima koje im je priskrbio sovjetski staljinistički režim, mnogim je sovjetskim građanima bilo važno da žive u zemlji koja je smatrana velesilom. Ruska Federacija, ostatak ostataka Sovjetskog Saveza, ni u kojem pogledu nije bila velesila. Raspad države, raspad društva, naglo osiromašenje velike većine stanovništva, smrtnost veća nego za vrijeme rata, predatorski kapitalizam i korupcija obilježili su Jeljcinovo vrijeme devedesetih. Kako se Jeljcinova vladavina povezuje s demokracijom, demokracija je u Rusiji za većinu stanovništva pojam ozračen krajnje negativnim konotacijama. Ruska Federacija devedesetih godina velikoj je većini Rusa mogla biti samo izvor frustracija.

Cinizam s kojim su zapadni lideri, osobito Amerikanci, kršili obećanja dana ruskoj strani u Rusiji je izazivao samo frustracije. Bakerovo obećanje da se nakon ujedinjenja Njemačke NATO neće ni za inč proširiti na istok bilo je prvo u nizu takvih neispunjenih obećanja. Drugo je bilo Bushovo obećanje da bivše članice Varšavskog pakta neće biti primljene u NATO. Kako je poznato, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunjska i Bugarska primljene su u taj savez. Na koncu, predsjednik Clinton obećao je Jeljcinu da Estonija, Litva i Latvija neće biti primljene u NATO. Neostvarivanje tog obećanja dodatno je povećalo frustracije na ruskoj strani.

Narančasta revolucija još jedan od ruskih poraza

Narančasta revolucija u Ukrajini 2004. godine, u kojoj su pobijedili Viktor Juščenko i Julija Timošenko, bio je još samo jedan u nizu poraza Rusije pred nastupajućim Zapadom. Sav napor Putina i njegove elite usmjeren je na povrat međunarodnog položaja Rusije kao nezaobilaznog čimbenika odlučivanja o globalnim pitanjima i kao uvažavanog partnera. Agresivan odgovor na ukrajinska zbivanja 2014. godine bio je očajnički potez koji je uslijedio nakon što su se ruski predstavnici uvjerili da Zapad, Amerika i Europa, ne žele s njima razgovarati na ravnopravnoj osnovi o mogućim načinima rješavanja ukrajinske krize.

Ako je rezultat američkih predsjedničkih izbora posljedica ruskog neovlaštenog miješanja u njihov tok, onda bi bilo normalno smatrati to ruskim uspjehom. Rusija je pokazala da i ona može činiti drugima ono što drugi neprestano pokušavaju činiti njoj. No, optužbe za miješanje u američke izbore nisu rezultirale povećanim uvažavanjem Rusije kao ozbiljnog suparnika, nego jačanjem sankcija protiv nje i otvorenim pozivanjem ruskih oligarha da onemoguće Putinovu novu kandidaturu ako ne žele da im imovina na Zapadu bude konfiscirana. Premda su ruski građani odgovorili povećanim izlaskom na birališta i dosad nezabilježenom potporom Putinu, Zapad je odgovorio suzdržanošću, ne iskazivanjem većeg stupnja uvažavanja.

Neprijateljska reakcija uvrijeđene frajle

Najava američke administracije 2002. godine da će instalirati proturaketni štit izazvala je negodovanje ruske strane. Amerikanci su ignorirali i izraze ruske zabrinutosti i ruske najave da će izgraditi oružje kojemu se američki antiraketni štit neće moći učinkovito suprotstaviti. Sve je to pružalo ruskoj strani razloge za nezadovoljstvo, za duboku frustraciju.

Kad je ponosno objavio da je Rusija konstruirala oružje nadmoćno američkom, predsjednik Putin je očekivao da će zauzvrat dobiti uvažavanje. Odgovor su bile američke optužbe za rusko poticanje utrke u naoružanju i ubrzano, gotovo panično udruživanja Zapada u povodu slučaja Skripalj. Umjesto uvažavanja, Rusija je suočena s diplomatskom izolacijom, protjerivanjem svojih diplomata i otvorenim ignoriranjem svojih poziva da se slučaj trovanja u Salisburyju rješava u okviru Konvencije o zabrani kemijskog oružja. Združena frustracija Zapada nagnala ga je na nerazumno opsežnu i nedovoljno argumentiranu reakciju na zločin u Salisburyju.

Nedvojbeni ruski uspjesi, koji na Zapadu proizvode frustracije, doveli su do toga da je – umjesto očekivanog uvažavanja i povratka u krug zemalja koje na ravnopravnoj osnovi raspravljaju i odlučuju o globalnoj politici – Rusija doživjela daljnju izolaciju, otvoreno ignoriranje i sadističko ponižavanje u vidu protjerivanja diplomata. Ukratko, na gotovo očajničke apele da bude primijećena, saslušana, uvažena i cijenjena, Rusija je od Zapada dobila neprijateljsku reakciju uvrijeđene frajle. Mislim da bi dobro bilo da se politički lideri s obiju strana barikade, o čijim odlukama ovisi sudbina svijeta, prestanu ponašati kao nedozreli tinejdžeri. Više negoli nerealnim ambicijama i bujajućim frustracijama trebali bi se rukovoditi zdravim razumom ako ih još nije u potpunosti napustio.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
174 članka Više o autoru
Više s weba