Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto se šef učiteljskog sindikata prebacio u politiku i usred štrajka počeo igrati za Miroslava Škoru?

Milanovića i ostale su otpisali, a od predsjednice se nije moglo očekivati bog zna što. Ostaje samo Škoro.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je u statusu na društvenim mrežama, dakako, dala neodređenu podršku “podcijenjenim i potplaćenim službenicima u školstvu, zdravstvu i ostalim djelatnostima”, ali i podsjetila da je “do nepravednih smanjenja koeficijenata dovela bivša Vlada 2012. godine”. Predsjedničina izjava bila bi fenomenalna da nitko u Hrvatskoj ne zna gledati na kalendar. Ni na kompjutere. Ni mobilele. Ni pametne satove.

Nekad se valja zadržati na rubu Ockhamove britve. Jer objašnjenje koje je najjednostavnije ne djeluje uvijek i najlogičnije da bi se primijenio poznati princip zaključivanja po kojem je od dvije teorije o istoj pojavi ispravnije odabrati jednostavniju.

Evo, recimo prosvjed sindikata školstva. Najjednostavniji zaključak kojim bi se obuhvatilo ono što se događalo posljednjih dana je da je organizacijski odbor štrajka, koji već 15 dana traje u osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj, odlučio igrati i u predsjedničkoj kampanji. I to za Miroslava Škoru.

Čudnovata matematika

Činjenica da su na nedavnom performansu pred zgradom Vlade sindikalisti pjevali i na Škorine melodije nije bila pretjerano sumnjiva. Predsjednički kandidat je, naime, vrlo popularan pjevač lakih nota i mnoge njegove pjesme su dio opće pop-kulture. Jasne političke poruke i pažljivo odabrane preferencije na tiskovnoj konferenciji sindikalista Branimira Mihalinca, jednog od glavnih lica aktualnog štrajka su, međutim, nešto sasvim drugo. Radi se, jednostavno, o podršci jednom jedinom predsjedničkom kandidatu.

Mihalinec je prvo, govoreći o predsjedničkim kandidatima, zanemario sve osim troje anketno najjačih igrača. Zadržavati se na njih troje u političkim analizama ishoda izbora je jedna stvar, obično determinirana anketnom matematikom, no ta znanstvena disciplina izbacuje drugačije rezultate kad je se primijeni na sindikalne jednadžbe. Naime, za Kolindu Grabar-Kitarović, Zorana Milanovića i Miroslava Škoru kani glasati 74,7 posto građana. Zašto sindikate ne zanima podrška kandidata koji predstavljaju više od četvrtine birača? I dobar dio njih, naime, ima djecu koju (ne) šalju u škole, a o podršci i strpljenju roditelja itekako ovisi i uspjeh onog za što se sindikati bore.

Karikatura

Mihalinec je, međutim, u istom dahu uspio raspi… razljutiti i dodatnu četvrtinu birača (i roditelja), kazavši kako ga uopće ne zanima što o plaćama zaposlenih u osnovnom i srednjem školstvu misli predsjednički kandidat Zoran Milanović jer je on koeficijente u svom mandatu – smanjio. Zanimljivo, činjenica da su koeficijenti u školstvu povećani 2014. godine i da je tad premijer i dalje bio Milanović, ne samo da nije dirnula Mihalineca, nego je nije ni spomenuo. Možda mu nije bila prinesena pozornosti.

I tako se knjiga predsjedničkih kandidata od kojih štrajkaši traže podršku svela na samo dva slova i manje od polovice biračkog (i roditeljskog tijela). Ali, i to samo naizgled. Jer, kakvu podršku su sindikalisti – u sukobu s Vladom koju vodi HDZ – mogli očekivati od predsjedničke kandidatkinje koju od svih milijun stranaka u Hrvatskoj podržava jedino – HDZ? Samo karikaturalnu, naravno.

Koja je danas godina?

Predsjednica je, pritom, uspjela i nadmašiti očekivanja. U statusu na društvenim mrežama je, dakako, dala neodređenu podršku “podcijenjenim i potplaćenim službenicima u školstvu, zdravstvu i ostalim djelatnostima”, ali i podsjetila da je “do nepravednih smanjenja koeficijenata dovela bivša Vlada 2012. godine”.

Predsjedničina izjava bila bi fenomenalna da nitko u Hrvatskoj ne zna gledati na kalendar. Ni na kompjutere koji u donjem desnom kutu imaju datum. Ni na mobitele. Ni pametne satove.
Danas je 2019. godina. Predsjednica je, pa… predsjednica, od siječnja 2015. Njena stranka je od iste godine na vlasti. Premijera ima od 2016. godine. Da bi se promijenili koeficijenti plaća nije potrebna dvotrećinska većina u Saboru. Nije potrebna ni obična. Samo Vladina uredba. Ako, dakle, postoji politička volja, tajnica u Vladi bi uredbu o povećanju koeficijenata možda mogla napisati i brže od svojedobnog razrješenja za Mostove ministre.

Zašto?

Ukratko, Kolinda Grabar-Kitarović se očekivano i obilato osramotila. Što cijelu priču o podršci zahtjevima sindikata od strane predsjedničkih kandidata svodi na samo jedno jedino slovo (ili notu) – Miroslava Škoru i onih anketnih 19,1 posto birača (i roditelja) koji njega podržavaju.

Podržati bilo kojeg predsjedničkog kandidata je, naravno, sasvim legitimna stvar. Ova, međutim, razlogu zbog kojeg su učitelji i profesori obustavili rad, a djeca ne mogu na nastavu, što su vrlo ozbiljne stvari, vrlo ozbiljno odmaže. Što nas ostavlja s jednim jedinim pravim pitanjem – zašto?

Jasmin Klarić
Telegram autor
207 članaka Više o autoru
Više s weba