Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto si hrvatski ustaše naprosto ne zakače plavi cvjetić – tajni simbol nacista, i prestanu nas daviti sa ZDS

Vrijeme je da plavi različak zamijeni pozdrav Za dom spremni

Javno zalaganje za korištenje toga pozdrava bilo je dosad savršen način za nekažnjeno uživanje u još uvijek zabranjenom voću, nešto poput njemačkog i austrijskog nošenja cvijeta plavog različka u reveru.

Zapovjedništvo Osamnaestog armijskog korpusa vojske Kraljevine Italije poslalo je 18. ožujka 1943. višem zapovjedništvu kraljevskih oružanih snaga „Slovenija- Dalmacija“ plan pod radnim nazivom „Normaliziranje otoka“. Prema tom planu od 1. travnja do 20. svibnja trebalo je u suradnji s kraljevskom mornaricom i kraljevskim zrakoplovstvom provesti operaciju čišćenja otoka tijekom koje će biti provedena i „evakuacija mase sposobnih muškaraca starijih od 15 godina za koje ne postoji uvjerenje da su skloni vlastima“ te da je zbog provođenja „logističkih mjera potrebno računati da će ta masa biti znatna.“

Tako su krajem travnja te godine združene snage talijanske kraljevske vojske i karabinjera iz Božave i antikomunističke milicije (Milizia volontaria anticomunista Zara-MVAC) iz Kistanja stigle u Dragove na Dugom otoku. Dragove su selo od pedesetak kuća smješteno iznad dvije uvale s crkvom i grobljem na samom vrhu brijega.

Kobni natpis na suhozidu – ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’

Kako se i priliči tadašnjim običajima glavar sela dočekao je zapovjednika združenih snaga da bi ga uvjerio kako su mještani smjerni i lojalni Kraljevini Italiji i da u selu i okolici nema ni partizana ni komunista. Seoski put na kojem je glavar dočekao Talijane i njihove lokalne kooperante bio je ograđen suhozidom, a jedan od pripadnika MVAC-a popeo se, zbog nikad utvrđenih razloga, na taj suhozid i u vrtu s druge strane zida ugledao na pola skriveni kamen na kojem je običnom olovkom bilo napisano: „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“.

Kako je za nesreću taj pripadnik MVAC-a znao čitati odmah se pohvalio svojim umijećem i upozorio zapovjednika združenih snaga na stravičnu parolu te je ovaj bez ikakvog oklijevanja naredio glavaru sela da odmah okupi sve odrasle muškarce u susjednoj kući. Glavar je nevoljko ispunio zadaću i nakon što su svi pristigli, združene snage sprovele su ih u mjesnu crkvu koja je poslužila kao privremeni zatvor. Talijanski zapovjednik svečano je objavio da će svi odrasli muškarci zatočeni u crkvi ujutro biti strijeljani, a desetak kuća po njegovom odabiru zapaljeno, među njima i kuće koje su sagradili moj pradjed i djed. Pradjed je bio odavno mrtav, djed je od 1920. živio u predgrađu New Yorka, a otac je još uvijek bio u šibenskom Sjemeništu.

Lokalni župnik preklinjao je Talijane da strijeljaju samo njega

Jedini preostali slobodni odrasli muškarac koji je mogao pregovarati sa zapovjednikom združenih snaga i tražiti ga da promijeni svoju suludu odluku bio je lokalni župnik don Bepo (Josip Rudić), rodom iz Sali, najvećeg mjesta na Dugom otoku. Prema seoskoj legendi don Bepo je cijelu noć preklinjao talijanskog zapovjednika da umjesto talaca zatočenih u crkvi Talijani strijeljaju njega. Ujutro su združene snage Kraljevine Italije pokazale milost te su ubile samo jednog mještanina, Vicu Buterina, a nakon što su spalile njegovu kuću, ostale članove obitelji otpremile su u logor na Molatu.

Zatočenici iz crkve pušteni su svojim domovima nakon što su ih pripadnici kraljevske vojske i njihovi lokalni kooperanti solidno premlatili. Važno je ponoviti da je jedini razlog za sve to bio natpis na kamenu u seoskom vrtu jedne kuće. Nekoliko dana kasnije združene snage Kraljevine Italije više nisu imale milosti. Spalile su od Dragova desetak kilometara udaljena sela Savar i Poljane te ubile 44 tamošnja mještana. U ta dva tjedana akcije „Normalizacija otoka“ na Dugom otoku i susjednim manjim otocima, Sestrunj, Zverinac i Rava, ubijeno je ili strijeljano 112 ljudi, u logoru na Molatu zatočeno njih 98, a ukupno je spaljeno 90 kuća.

Kako je poruka napisana na kamenu barem djelomično realizirana

Četiri mjeseca kasnije poruka napisana na kamenu u vrtu barem je djelomično realizirana. Talijanske kraljevske oružane snage morale su položiti oružje pred onima koji su bili predmet njihovog čišćenja. Tako se u Božavi 120 kraljevih karabinjera i vojnika 10. rujna 1943. predalo Anti Dragiću iz Savra, dvojici njegovih partizanskih drugova i prevoditelju Marijanu Vidučiću iz Dragova, kojeg je kao šibenskog sjemeništarca talijanska kapitulacija zatekla na ljetnim praznicima. Ante Dragić je Talijane nakon predaje i prigodno održanog mitinga ukrcao na brod kojim su oni sretno i bez većih peripetija otplovili do Malog Lošinja.

U narednih godinu dana, prije nego što su partizani oslobodili Zadar i okolicu, njemačka je vojska svega u tri navrata bila na Dugom otoku. Ustaše i domobrani, valjda zbog pomanjkanja plovila ili nedostatnog vladanja pomorskim vještinama, nisu se nikada ukazali ni na Dugom otoku ni na susjednim otocima. To je vjerojatno razlog zašto nitko ni na jednom suhozidu nije napisao „Za dom spremni!“ ili barem, prema predsjednici Republike, prethodnu opernu verziju „Za dom!“.

I jedno i drugo je lako shvatiti. Dugi otok nije imao struju sve do 1962. što znači da sve do pojave tranzistorskih radio prijemnika krajem pedesetih godina prošlog stoljeća stanovništvo Dugog otoka nije moglo uživati u opernim arijama, čak ni onim domoljubnim. Istina, za ustaše, poglavnika i njihovu navodnu državu čuli su iz pričanja partizana nakon njihovog povratka iz bitaka i borbi na kopnu, ali nije sigurno da je netko od povratnika našao naročito važnim spominjati pozdrav kojim se služe njihovi neprijatelji.

Predsjednica nikome nije vjerovala da je ZDS ustaški pozdrav

Zbog toga je lokalno otočko stanovništvo s veseljem primilo vijest da je i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović otkrila kako „Za dom spremni!“ nije stari hrvatski pozdrav. Tako je naime otpala mogućnost da samo oni, zbog svih gore navedenih razloga, nisu znali za taj stari pozdrav pa su uzalud gubili glavu zbog pisanja „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“ A mogli su lijepo u miru živjeti pišući po suhozidima „Za dom spremni!“ Još uvijek je potpuno nejasno zašto predsjednica Republike nije povjerovala riječima povjesničara dr. Zlatka Hasanbegovića, kao nespornog autoriteta za ta pitanja, koji je još početkom rujna 2017. javno rekao kako pozdrav „Za dom spremni“ nije „stari hrvatski pozdrav već ustaški koji sa sobom nosi hipoteku“.

Ili umirovljenom generalu HOS-a Anti Prkačinu koji je nekoliko dana kasnije gostovao na televiziji N1 i ustvrdio da je HOS preuzeo taj pozdrav „baš zbog toga što je bio ustaški“ i jer se HOS-ovac postaje tako da kažeš „HOS-ovac i ustaša sam.“ Budući da je gospođa Grabar-Kitarović iznimno obrazovana i načitana osoba vjerojatno joj je promakla i činjenica da se i sam ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić u jednom razgovoru za emigrantske novine u Argentini 1957. pohvalio kako je on sam sklepao spomenuti pozdrav, skromno dodajući kako su kasnije drugi iz ljubavi prema njemu dodali i „za poglavnika“.

Znači, nakon što je i predsjednica Republike uvidjela zabludu u kojoj je živjela neutvrđeni broj godina još dvije skupine Hrvatica i Hrvata vjeruju da je „Za dom spremni!“ stari hrvatski pozdrav. Prvu skupinu čine oni koji vjeruju da je taj pozdrav prvi put uklesan na Baščanskoj ploči i njima nema pomoći. Druga skupina vrlo dobro zna tko je autor pozdrava „Za dom spremni!“, ali joj je nekako nezgodno javno izražavati ljubav i privrženost njegovoj ideji, a još manje djelu. Javno zalaganje za korištenje toga pozdrava bilo je dosad savršen način za nekažnjeno uživanje u još uvijek zabranjenom voću, nešto poput njemačkog i austrijskog nošenja cvijeta plavog različka u reveru.

Plavi cvijet kao znak raspoznavanja arijevske čistoće

Georg von Schönerer vodio je u krajem devetnaestog stoljeća u tadašnjoj Austro-Ugarskoj pangermanski pokret u kojem nitko od članova, ali ni njihovih obitelji i prijatelja, nije mogao biti Židov ili Slaven. Tako su članovi pokreta morali prije svog vjenčanja javno dokazati arijevsko porijeklo svoje izabranice. Cilj pokreta bio je ujedinjenje svih germanskih zemalja i istjerivanje svih Židova i Slavena. Kako je cvijet plavog različka bio najmiliji cvijet njemačkoga cara Wilhelma I, von Schönerer je tražio od austrijskih Nijemaca da u zapučku nose taj cvijet kao znak raspoznavanja arijevske čistoće. U tridesetim godinama prošlog stoljeća nacistička partija u Austriji bila je zabranjena te su njeni fanovi kao tajni znak raspoznavanja isto nosili u reveru cvijet plavog različka.

Austrijska radikalno desničarska stranka FPÖ koristila je sve do 2017. plavi različak kao svoj simbol negirajući bilo kakvu vezu između nevinog cvijeta i nacističkih sentimenata. Kandidat te stranke na predsjedničkim izborima 2016. i trenutni ministar prometa Norbert Hofer vrlo rado je u različitim prilikama svoj zapučak kitio plavim različkom. André Pogenborg, jedan od šefova krajnje desničarske i ksenofobne njemačke stranke AfD napustio je početkom siječnja tu stranku zbog njenog navodnog skretanja „ulijevo“. Osnovao je novu, još ekstremniju partiju kojoj je dao inspirativni naziv Aufbruch deutscher Patrioten (Buđenje njemačkih domoljuba), a sukladno lirskom nazivu kao zaštitni znak nove stranke izabran je cvijet plavog različka.

Vrijeme je da i hrvatski ljubitelji Centaureae cyanus prestanu s davežom oko starog hrvatskog pozdrava. Puno je jednostavnije ukrasiti se cvijetom plavog različka. To što je Georg von Schönerer uz Židove htio protjerati i sve Slavene nas se ionako ne tiče. Znanstveno je dokazano dam smo mi Goti ili Geti ili tako nešto.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
186 članaka Više o autoru
Više s weba