Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto smatram da treba povećati plaće, prije svega u zdravstvenom sustavu, obrazovanju i policiji

Politikom niskih plaća zaposlene bi trebalo nagnati da se zapošljavaju u proizvodnji ili da pokreću vlastite biznise. No problem malih plaća u Hrvatskoj posljedica je također strukture njenog gospodarstva. Tu dominiraju turizam i uslužne djelatnosti gdje su plaće svagdje u svijetu slabije, a preveliki je broj zaposlenih u državnim i javnim službama te u lokalnoj upravi i samoupravi bio bi pretežak teret za puno bogatije države, a kako neće za siromašnu Hrvatsku. Budući da u Hrvatskoj nema ozbiljne proizvodnje pa nema stvaranja novih vrijednosti, kako u nas, primjerice, nije razvijena informatičke industrije koja je iznimno profitabilna, onda zapravo ne čudi što su realne nadnice među najnižima u EU.

Dosadašnje vlade, financijski stručnjaci, poslodavci, ali i dio javnosti, vrlo često su do sada bili iznimno kritični prema zahtjevima pojedinih sindikata za povećanje plaća. Najnovija akcija sindikata međutim kojom se traži od vlade Andreja Plenkovića da povisi plaće, prije svega zaposlenima u zdravstvenom sustavu, obrazovanju i Ministarstvu unutarnjih poslova, ima veću potporu nego ikada prije. Dva su razloga za to: po kupovnoj moći građana Hrvatska je na samom dnu Europske unije, dok su istodobno financije i budžet vrlo stabilni, čak je ostvaren i stanoviti suficit u državnom proračunu.

Dakle, ima novaca za one čiji je rad ozbiljno potplaćen i za one koji su do sada najslabije prolazili u raspodjeli državnog novca. A to su prije svega odnosi na liječnike i medicinske sestre, učitelje i profesore u osnovnom i srednjem obrazovanju te na policajce. Plaće za ta zanimanja i u hrvatskim okvirima ispod su svake prihvatljive razine, a da se ne govori o razlikama do kojih se dolazi uspoređujući ih s primanjima istih profesija u inozemstvu. Potpora povećanju plaća njihovih plaća bit će još veća ako će se pri tomu napravi distinkcija između doktora, medicinskih sestara, učitelja i nastavnika te policajaca te administracije i birokracije koja ne bi trebala participirati u povišicama.

Prosječna bruto cijena sata rada dva i pol puta viša u EU

Po brojim pokazateljima hrvatski građani su među najsiromašnijima u EU, premda neki podaci i nisu tako loši. Tako, primjerice, minimalna plaća u Bugarskoj iznosi 260 eura, u Litvi 400, u Rumunjskoj 407, u Latviji 430, u Mađarskoj 444, u Hrvatskoj 462 eura. Bolje od Hrvata prolaze Česi koji imaju minimalnu plaću od 477 eura, Slovaci 480, Estonci 500, Poljaci 502, a Slovenci 842 eura. U Grčkoj minimalna plaća iznosi 683 eura, u Francuskoj 1,498, u Njemačkoj 1,497, u Irskoj 1,613, u Luksemburgu 1,998 eura.

U Hrvatskoj je tijekom 2018. radnik u prosjeku bio plaćen po satu 10,1 euro dok je dnevnica u Bugarskoj iznosila 5,4 eura, u Rumunjskoj 6,9, u Latviji 9,3, u Litvi 9, u Mađarskoj 9,2, u Poljskoj 10,1, u Češkoj 12,6, u Grčkoj 16,1, u Slovenija 18,1 u Španjolskoj 21,4, u Irskoj 32,1 te u Norveškoj 50 eura. Prosječna bruto cijena sata rada u EU lani je, prema istim podacima, iznosila 27,4 eura, što je dva i pol puta više nego u Hrvatskoj.

Što se pak tiče brutto društvenog proizvoda, BDP-a, po glavi stanovnika, od Hrvatske su slabiji, što, dakako, nije nikakva utjeha, samo Bugarska s 9,080 eura godišnje, Rumunjska s 12, 184, Poljska s 14,469 eura. Hrvatska po stanovniku ima BDP od 14. 637 eura, Mađarska 16,016, Slovačka 19. 462, Češka 23. 085, Slovenija 26, 586 eura, dok Nijemci imaju po glavi stanovnika 48, 670 eura, Irska 75,700, Norveška 82, 372, te Švicarska 83,583 eura.

Hrana je skuplja za skoro 50 posto nego u Rumunjskoj

Svi ti podaci, premda su loši jer su nas je pristigla ili prestigla velika većina bivših socijalističkih država od kojih smo do 1990. bile neusporedivo bogatiji, ipak ne odražavaju pravo stanje stvari. Situacije je, naime, po građane Hrvatske još puno lošija. Prosječna plaća u Hrvatskoj, primjerice, viša je za gotovo 40 posto od one u Rumunjskoj, no kupovna moć rumunjskih građana ipak je veća od hrvatskih građana. S osjetno manjim plaćama Rumunji ipak mogu kupiti čak 10 posto roba i usluga više od Hrvata. Da stvar bude još i puno gora, hrana koja je najvažnija i za koju Hrvati odvajaju najveći dio zarade, skuplja je za skoro 50 posto nego u Rumunjskoj. Kruh u Hrvatskoj čak je skuplji nego u superbogatoj Nizozemskoj. I druge robe i usluge u Hrvatskoj znatno su skuplje nego u Rumunjskoj.

Tako su režije više za 20 posto, troškovi telefona i mobitela za 83 posto, obuća i odjeća su skuplji za 15 posto, prijevoz 23 posto… Zbog toga su realni prihodi građana Hrvatske, odnosno njihova kupovna moć građana, na samom dnu u EU. Po tom najvažnijem kriteriju od Hrvata su samo siromašniji građani Bugarske, dok su stanovnici svih ostalih država, pa čak i Rumunjske, Slovačke, Mađarske, Poljske, koji su nekoć imali neusporedivo niži standard od nas, danas daleko ispred Hrvatske. Još neki podaci pokazuju koliko građani Hrvatske osiromašuju u odnosu na žitelje EU. Primjerice, u Španjolskoj, gdje prosječna plaća iznosi 1,749 eura, dakle, više je nego dvostruko veća nego u Hrvatskoj, hrananje osjetno jeftinija nego u nas, a slična je situacija u Estoniji,nČeškoj, Poljskoj, Portugalu, Slovačkoj…

Još jedan podatak zorno pokazuje zaostajanje

Cijene prehrambenih artikala u Hrvatskoj na razini su od 97 posto prosjeka EU, dok u Poljskoj iznose tek 69 prosjeka EU, dakle, za 30 posto su jeftiniji nego u Hrvatskoj. U Sloveniji hrana stoji gotovo isto kao u Hrvatskoj, no njihova prosječna godišnja neto plaća iznosim11,820 eura godišnje, dok je ona u Hrvatskoj 8,209 eura. Česi imajumprosječnu godišnju neto plaću 8,409 eura, Estonci 9,702, a Danci 32,165 te Nijemci 26,810 eura.

Još jedan podatak zorno pokazuje kako Hrvatska dramatično zaostaje za svim članicama EU. Od 2008. kupovna moć građana Hrvatske, koja je tada iznosila 60 posto prosjeka EU, do 2018. narasla je za samo 3 posto te je dosegnula 63 posto prosječne kupovne moći u EU. U tih deset godina kupovna moć bugarskih građana narasla je za 11 posto i iznosi 56 posto prosjeka EU, u Rumunjskoj je narasla za 17 posto i dana iznosi 70 posto prosjeka u EU. U Poljskoj je pak kupovna moć narasla za 17 posto pa nije čudno da nas je u tih deset godina sa 77 posto prosjeka EU, daleko nadmašila.

Dakle, svi ti podaci govore u prilog nužnog povećanja plaća. Vlada se pri tomu ne može, kao što je to bio slučaj proteklih godina, opravdavati da nema novaca. Dovoljno je pri tomu spomenuti samo nekoliko primjera koliko se iz državnog proračuna, ali i po drugim osnovama, poklanja, primjerice, Crkvi, koliko se izdvaja za Hrvate u BiH, koliko se namjerava platiti za kupovinu vojnih zrakoplova, pa da se vidi kako je Vlada Andreja Plenkovića široke ruke prema svima, osim spram svojih građana. Kad se zalaže za povećanje plaća onda valja upozoriti kako se ono ne bi smjelo odnositi na državnu i javnu birokraciju niti na uposlene u lokalnim organima uprave i samouprave.

Nema stvaranja novih vrijednosti

Kad se već ne mogu ukinuti stotine prekobrojnih općina te nepotrebnih županija, kad se ne može provesti reforma odnosno smanjenje državne i javne uprave, onda bi se barem tamo zaposlene trebalo destimulirati za zapošljavanje u tim, u velikoj većini, nepotrebnim sinekurama.

Politikom niskih plaća zaposlene bi trebalo nagnati da se zapošljavaju u proizvodnji ili da pokreću vlastite biznise. Problem malih plaća u Hrvatskoj posljedica je također strukture njenog gospodarstva. Tu dominiraju turizam i uslužne djelatnosti gdje su plaće svagdje u svijetu slabije, a preveliki je broj zaposlenih u državnim i javnim službama te u lokalnoj upravi i samoupravi bio bi pretežak teret za puno bogatije države, a kako neće za siromašnu Hrvatsku. Budući da u Hrvatskoj nema ozbiljne proizvodnje pa nema stvaranja novih vrijednosti, kako u nas, primjerice, nije razvijena informatičke industrije koja je iznimno profitabilna, onda zapravo ne čudi što su realne nadnice među najnižima u EU.

Dodatni problem mogao bi nastati ako u Njemačkoj dođe do usporavanja gospodarskog rasta ili čak recesije. To bi moglo bitno utjecati na pad prihoda od turizma, dio naših građana na radu u toj zemlji mogao bi ostati bez posla, a sve to bi onda značilo i manje novčane doznake iz inozemstva. I na kraju, moglo bi doći do pada izvoza u Njemačku koje je naše najveće izvozno tržište. No, značajan broj ekonomskih stručnjaka smatra kako je pretjerana panika koja je posljednjih tjedana stvorena u Njemačkoj, posljedica genetskog straha u toj državi od inflacije koja je iznjedrila fašizam te dovela Adolfa Hitlera na vlast.

Prije svega nema značajnijeg pada investicija

Opravdanje kako ne može doći do povećanja plaća zbog moguće recesije u Njemačkoj, pa i drugim članicama EU, također, barem po tvrdnji Vladimira Gligorova, doktora ekonomskih znanosti i dugogodišnjeg analitičara u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije, nije previše ozbiljno. Gligorov, naime, objašnjava kako, doduše, najnoviji podaci o kratkoročnim kretanjima industrijske proizvodnje u Njemačkoj i Italiji te problemi oko izlaska Velike Britanije iz EU, ukazuju na mogućnost dođe do dodatnog usporavanja gospodarskog rasta, pa možda i recesije ako se ona definira kao posljedica pada proizvodnje u dva tromjesečja za redom.

“Međutim kad se gledaju dugoročniji podaci, primjerice, oni o investicijama i potrošnji, to se ne vidi, štoviše svi su trendovi u Europi kod velikih zemalja pozitivni. Ako se tomu dodaju kretanja u istočnoeuropskih zemlja koje imaju relativno pristojan rast, premda njihov doprinos nije veliki, onda se vidi da se ne može dogoditi ništa slično onome iz katastrofalne financijske krize 2008. ili 2009. godine.

Prije svega nema značajnijeg pada investicija, a osim toga, ako se izuzme Italija, onda dugoročni trendovi u Francuskoj, Njemačkoj, pa i Velikoj Britaniji, a to podrazumijeva investicije, zaposlenost, potrošnju, pokazuju da krize nema na vidiku, premda postoje rizici od usporavanja rasta. Ali ponavljam ništa dramatično ne ukazuje na recesiju. A kad bi i došlo do problema tada, primjerice, Njemačka ima mogućnosti efikasno reagirati jeftinim zaduživanjem s negativnim kamatama te osjetnim povećanjem javnih ulaganja, s tim da je investiranje u takozvane fiksne fondove i dalje na relativno visokoj razini. Doduše Europa ne može očekivati ni ubrzavanje rasta jer problemi s Brexitom, trgovački ratovi te neke druge neizvjesnosti, utječu na usporavanje rasta. No, kad bi i došlo do kratkotrajne recesije, Njemačka bi ju relativno brzo riješila fiskalnom politikom. Stoga ne treba očekivati neke dramatične promjene.”

Kako spriječiti odlazak visokokvalificirane radne snage

Što se pak tiče situacije u Hrvatskoj doktor Gligorov upozorava da još uvijek nije završen izlazak iz krize iz 2008. “Oporavak ide veoma sporo, prvo su trendovi bili negativni, onda se krenulo naprijed, ali sporo u odnosu na druge zemlje. Razlog tomu je monetarni i fiskalni režim koji je uspostavljen 1994., zbog kojega je monetarna politika praktički imobilizirana. Prilagođavanje novim uvjetima jako je sporo jer ne postoje instrumenti pomoću kojih se na njih može utjecati. Hrvatska narodna banka može utjecati preko deviznih rezervi, što i čini, ali to je dosta ograničenih dometa. Fiskalna politika je dosta stegnuta jer je zacrtano da se održava pod kontrolom inflacija, dug, tečaj, a s obzirom da se želi uvesti euro, ta će politika biti još restriktivnija…”

Doktor Gligorov kaže kako Hrvatska, zbog toga što u velikoj mjeri zavisi od trgovine s Njemačkom i Italijom, može imati problema. “No, Hrvatska ne može bog zna što učiniti. Mogla bi, dakako, provesti strukturne reforme, ali to je nemoguće očekivati jer su one vrlo komplicirane i teške. I još jedan problem koji se ne može riješiti preko noći: za razliku od prije kad je na rad u inozemstvo odlazila nekvalificirana radna snaga, sada dolazi do odljeva kvalificirane i visoko kvalificirane radnika što već stvara, u budućnosti će još više, praviti ozbiljne probleme nacionalnoj ekonomiji.”

Upravo ta upozorenja govore u prilog povećanja plaća kako bi se, među ostalim, spriječio odlazak visokokvalificirane radne snage što može biti na duže staze pogubno zna gospodarstvo.

Mladen Pleše
Novinar
464 članka Više o autoru
Više s weba