Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto štrajk završava s koeficijentom u ratama? Da bi Plenković zamaskirao svoj teški poraz

Zahtjevi štrajkaša neće biti ispunjeni odmah - to je Plenkovićeva osveta.

Učiteljski stalež izborio je pobjedu, doduše sa stanovitom odgodom. Ali nekompetencija prvaka ove vlasti lupa u mozak kao izvor opravdanog straha da ni sve ostale probleme ovog društva nema tko rješavati na zadovoljavajući i miran način. To je, na žalost, jedina ozbiljna poruka koju je Hrvatskoj odaslao premijer Plenković za vrijeme ovog štrajka.

Da bi se štrajk u školama napokon okončao, bilo je nužno da se zahtjevi prosvjetara ispune, ali da pritom premijer sačuva dojam da nije totalno izgubio. Zato ovo povećanje koeficijenta ide u ratama. I zato će kratkih rukava ostati sirote spremačice i kuharice. Inače za takvo što nema nikakve potrebe, ni financijske, ni organizacijske. No, kad već moram popustiti, barem nećete to što tražite dobiti odmah i svi nego kako ja kažem. To je Plenkovićeva osveta.

Premijerov štetni inat

Da je na kraju balade dao sve odjednom i svima, cijela bi se Hrvatska s pravom pitala zbog čega to nije napravio odavno pa ove opće pobune ne bi ni bilo, ne bi se cijela država mjesec i pol bavila računicama o standardu školskog rada i ne bi se sada ukidali i skraćivali školski praznici. Ali ovako se Plenkovićevo katastrofalno rukovanje štrajkom može bar probati predstaviti u malo boljem svjetlu, a ne samo kao štetni inat. Što zapravo jest. Pa gdje upali – upali. U svakoj školi zato moraju ogledno ispaštati po dvije čistačice za koje nema promjene koeficijenata.

No, premda su sada svi sretni što se djeca vraćaju u svoje učionice, premijeru nakon svega ovoga ostaje u dosjeu veliki minus dok se učiteljima i nastavnicima piše veliki plus. Gdje jedan pobijedi, drugi je izgubio, a unatoč svim izmotavanjima, jasno je da je ovdje teško poražen premijer. I to ne zato što je razdjelnica između pobjede i poraza u ovoj stvari morala biti tako drastična, nego zbog toga što premijer nije odigrao ni korektno, ni pošteno, a svakako ni efikasno.

Laž kao istina

Lako ćemo se sjetiti kako je službene mantra ispočetka bila da nema novaca i da bi podizanje koeficijenta školama za tih 6,11 posto maltene upropastilo državni budžet. To su svaki dan trubili svi ministri i HDZ-ovi glavešine na čelu s ministrom financija Marićem. Kasnije smo vidjeli da to nije bila istina nego najobičnija laž jer je Plenković iznebuha objavio da će u toj navodnoj neviđenoj besparici dići plaće svima u državnim i javnim službama. A riječ je sada o 230.000 zaposlenih, ne više samo o prosvjetarima koji su jedna šestina od toga.

Kako je Vlada izračunala da sama sebi odjednom može skočiti u usta nikad nije uvjerljivo objašnjeno nego su se jednostavno pravili da nitko nije ni čuo ni upamtio što su govorili prije i da javnost ne zna zbrojiti dva i dva. Nakon priče o tome da nastavnici miniraju državne financije, i to iz golih političkih pobuda, lansirana je i ona o navodnoj nedodirljivosti koeficijenata.

Martina Dalić kaže: ‘Mjesec dana’

No brzo se ispostavilo da je ova Vlada desetak puta potiho podizala koeficijente raznim kategorijama zaposlenika koji primaju plaće iz proračuna. A onda su novinari objavili i iznose pojedinih koeficijenata iz kojih se vidi da se nastavničko osoblje doista drži za budale. Značajno veće koeficijente nego učitelji i profesori imaju, na primjer, stručni savjetnik u Hrvatskoj matici iseljenika, koordinator za medije u Policiji, voditelj knjižnice i šef restorana u Ministarstvu obrane itd.

Neki sretnik koji vodi Ured dobrodošlice u Državnom uredu za Hrvate izvan Hrvatske šije iz skoro za dvostruko. Plenkovićeva najdraža suradnica i bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić izjavila je danas Večernjem listu da se red na skali koeficijenata može napraviti za mjesec dana dok je Plenković najavio da će uzeti strane konzultante koji će vrednovanje rada državnih i javnih službi vagati pola godine.

Kriv je – socijalizam

U šuplji PR Vladine politike prema učiteljima isturen je akademik Zvonko Kusić koji se rasprostro po svim medijima da bi za degradaciju prosvjete optužio socijalizam upokojen prije 30 godina. Kao dokaz da se štrajk raspada izvučena je sinjska Osnovna škola Marko Marulić gdje je ravnatelj, naravno, revnosni HDZ-ovac. A predsjednica Kolinda izjašnjavala se o štrajku kao pitijska proročica da nikome ne bi bilo jasno što je htjela reći.

Premijer je mjesec dana imao prečeg posla nego da razgovara sa sindikatima ponašajući se kao onaj Tuđmanov čuvar državnog pečata Ivan Milas iza koga je ostala krilatica da “kilo mozga vrijedi dvije marke”.

Sarkazam prema učiteljima

Na štrajk bi se povremeno usputno osvrnuo uz kakvu nadmenu sarkastičnu primjedbu, a na pregovorima se pojavio tek prije nekoliko dana, kad mu je ipak sinulo da bi frka mogla postati opasna po njega samoga. U međuvremenu, dok se iz Vlade pucalo ucjenama i prijetnjama, među kojima je i ona da se dani u štrajku prestaju plaćati, premijer se obavezao da će Hrvatska od 2024. izdvajati za obranu 9,4 milijarde kuna na godinu dok sada trošimo 6,7 milijardi. Eh, da, i kupili su 393 nova automobila.

No, evo, finale je nakon dugih tjedana konačno objavljen i to je dobro. Gotovo je. Učiteljski stalež izborio je pobjedu, doduše sa stanovitom odgodom. Ali nekompetencija prvaka ove vlasti lupa u mozak kao izvor opravdanog straha da ni sve ostale probleme ovog društva nema tko rješavati na zadovoljavajući i miran način. To je, na žalost, jedina jasna i ozbiljna poruka koju je Hrvatskoj odaslao premijer Plenković za vrijeme ovog štrajka.