Još jedan članak o propasti brodogradilišta Uljanik, pogotovo ako ga piše laik, neće nimalo pomoći radnicima ni dioničarima te kompanije. No, možda bi postavljanje pitanja i laička potraga za odgovorima u javno dostupnim dokumentima mogli barem omogućiti da se shvati što se i zašto zbivalo u toj kompaniji.
Reagirajući na napise u medijima koji su ukazali na to da je besmisleno neprestano trošiti državni novac za pokrivanje gubitaka, Uprava Uljanika je objasnila da je ta kompanija, u vrijeme kad su druga brodogradilišta poslovala s gubicima i kad ih je država više puta sanirala da bi uopće opstala, bila uspješnija od drugih i da od države nije dobila ni izdaleka onoliko novca koliko su dobila druga brodogradilišta. Uljanik je od 1992. do danas od države dobio znatno manje nego što su to dobila brodogradilišta 3. maj i Brodosplit.
Ono što Uprava Uljanika kaže svodi se, zapravo, na ovo: mi smo u prošlosti bili uspješni pa smo dobili premalo novca od države koja je financijski pomagala neuspješnima, gubitašima; da bismo ispravili tu nepravdu, i mi smo odlučili postati gubitaši te od države očekujemo da nama sada plati barem onoliko koliko je u prošlosti plaćala gubitašima.
Uljanik je ostao bez kapitala, pa se morao zadužiti kod banaka
Dojam da se poslovodstvo Uljanika drži upravo te logike potvrđuju njihova daljnja objašnjenja o uzrocima gubitaka. Drugim brodogradilištima je država priznala da pomorsko dobro kojim su raspolagala vrijedi onoliko koliko im je bilo potrebno da u sklopu restrukturiranja pokriju gubitke. Uljaniku, koji nije bio gubitaš, priznato je da pomorsko dobro vrijedi onoliko koliko je procijenio sudski vještak, a to je bilo znatno manje od nerealno visoke vrijednosti koja je priznata drugim brodogradilištima.
Iduće objašnjenje za gubitke svodi se na to da nakon prodaje dionica radnicima fondovi nisu dokapitalizirali kompaniju pa je ona ostala bez kapitala zbog čega se morala zaduživati kod banaka. Dakako, u reagiranju Uljanika ne spominje se tko je trebao voditi pregovore s fondovima i uvjeriti ih u opravdanost ulaganja. Iz perspektive Uprave za sve su krivi drugi, a svoje opredjeljenje da država treba podmirivati gubitke kompanije unatoč tome što zakonodavstvo EU to izričito zabranjuje Uprava ne smatra problematičnim.
Radnici koji su vlasnici 47 posto dionica nisu se ponašali kao dioničari
Donošenje Lex Agrokora, očito su, i u Uljaniku i u političkom establišmentu Istre shvatili kao presedan na koji se mogu osloniti. Doduše, uz malu korekciju. Ne mogu zaboraviti istup istarskog župana Flege u Otvorenom kad je tvrdio da nema smisla raspravljati o uzrocima krize u Uljaniku nego se Vlada, po uzoru na Agrokor, treba posvetiti rješavanju problema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nekoliko tisuća radnih mjesta treba spasiti pod svaku cijenu. O tome tko je, kako i zašto doveo u pitanje tih nekoliko tisuća radnih mjesta, u slučaju Uljanika ne treba raspravljati. Zapravo, čini se da je Uljanik trebao zaposliti još nekoliko tisuća radnika kako bi bio veći pritisak na Vladu da riješi gorući problem s mogućim dalekosežnim socijalnim i političkim implikacijama.
Posljednjih dana postalo je jasno da se radnici, odnosno fizičke osobe koje su vlasnici 47 posto dionica, nisu ponašali kao dioničari. Njihovi predstavnici u Nadzornom odboru i Skupštini uredno su prihvaćali godišnja izvješća o negativnom poslovanju kompanije. Njih profit nije zanimao. Zanimale su ih plaće i dok su one uredno stizale, nisu postavljali pitanja o poslovnoj politici rukovodstva kompanije.
Postojanje rizika za Upravu je istoznačno gubitku
No, na popisu dioničara nalazimo i takve institucionalne dioničare koji ne bi smjeli biti ravnodušni prema strmoglavom padu vrijednosti svoje imovine. Državni Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP) vlasnik je približno 10 posto dionica Uljanika, gotovo isto toliko ima Croatia osiguranje, a daljnjih 2,5 posto dionica su u vlasništvu Adris grupe koja je, vlasnik Croatia osiguranja. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje vlasnik je 7,7 posto dionica Uljanika, a Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje daljnjih 3,9 posto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako tome pridodamo vlasničke udjele privatnih fondova, onda je jasno da se među dioničarima nalaze oni koji znaju pročitati financijsko izvješće i znaju ocijeniti kako se Uprava nosi s rizicima promjene tečaja, s kreditnim rizicima, s rizikom likvidnosti, rizikom kamatnih stopa i tržišnim rizikom.
Temeljem izvješća o poslovanju Uljanika može se zaključiti da je za Upravu postojanje rizika istoznačno gubitku. Upravljanje rizicima podrazumijeva takve radnje i postupke koji smanjuju moguće negativne učinke i omogućuju da se temeljem suočavanja s rizikom katkad ostvari i zarada, a ne samo gubitak.
Zašto su drugi dioničari tolerirali neprestane gubitke?
Nije jasno zašto su ovi drugi dioničari tolerirali neprestano generiranje gubitaka i pad vrijednosti svoje imovine. Njihovi predstavnici u Skupštini društva i u Nadzornom odboru morali su od Uprave zatražiti da promijeni poslovnu politiku ili, ako to Uprava ne učini, da je smijene. U javno dostupnim dokumentima o radu tih tijela nema traga o tome da je itko pokušao učiniti takvo što.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako su vjerovali Upravi, zašto nisu dokapitalizirali kompaniju i omogućili joj da svoje obveze prema dobavljačima i radnicima izvršava bez pretjerano velikog zaduživanja kod banaka? Ili su računali na to da će država pokrivati sve gubitke nastale zbog nesposobnosti Uprave da se uspješno nosi s rizicima poslovanja? Čini se da su u slučaju Uljanika dioničari i njihovi predstavnici bili jednako neodgovorni kao i članovi Uprave.
Hrvatska Vlada očito nije čula za slučaj Leeja Iacocca
Godine 1978. iskusni menadžer u automobilskoj industriji Lee Iacocca preuzeo je posrnuli Chrysler. Zatražio je kredit od države što je tada bio nezabilježen slučaj u američkoj gospodarskoj povijesti. Kao predsjednik Chryslera i osoba najodgovornija za restrukturiranje kompanije Iacocca si je odredio godišnju plaću u iznosu od jednog dolara. Kad je kompanija opet postala profitabilna, dobio je i primjerenu plaću i sve pripadajuće bonuse koje su mu razdragani dioničari rado odobrili jer im je donosio zaradu uspješnim pozicioniranjem kompanije na tržištu.
Takva logika bila je, očito, potpuno strana Vladi RH i izvanrednom povjereniku za Agrokor koji si je visoku plaću odredio neovisno o ishodu procesa kojim je rukovodio. Način razmišljanja Iacocce ne krasi ni članove Uprave Uljanika, ali ni članove Nadzornog odbora i dioničare. Vidljivo je to iz godišnjih izvještaja o poslovanju u kojima se redovito navode naknade za ključni menadžment. U tu kategoriju spadaju članovi Uprave, članovi Nadzornog odbora i ostali menadžeri.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dioničari su dopuštali lošim menadžerima određivanje vlastite plaće
Tako je 2015. godine za naknade ključnim menadžerima isplaćeno 25.740.000 kuna. Kako ih je bilo 62, to znači da je njihova mjesečna prosječna bruto plaća bila 34.597 kuna. Godine 2016. za naknadu 85 ključnih menadžera isplaćeno je 32.757.000 kuna, ili 32.115 kuna mjesečno za svakoga u prosjeku. Broj ključnih menadžera u 2017. godini smanjen je na 52, a na njih je potrošeno 20.443.000 kuna ili 32.761 mjesečno svakom. Dakako, nisu svi dobivali isti iznos. Neka su primanja vjerojatno bila niža od prosjeka, a neka – osobito ona članova Uprave – znatno viša.
Zanimljivo je da je u Konsolidiranom godišnjem izvješću za 2017. godinu navedeno da 2016. godine naknade za ključni menadžment nisu podijeljena na 85 osoba, kako je to pisalo u izvješću za 2016. godinu, nego samo na njih 45. Isto tako piše da nije podijeljeno ukupno 32.757.000 kuna, nego samo 19.948.000, što po osobi u prosjeku iznosi 35.940 mjesečno. Da sam član Nadzornog odbora ili Skupštine, pitao bih Upravu koji je podatak točan, onaj objavljen u izvješću za 2016. ili onaj objavljen u izvješću za 2017. godinu.
No, neovisno o toj pojedinosti, ostaje jedna činjenica. Dioničari su dopuštali da očito neuspješni menadžeri sebi određuju plaće. Te plaće ne bi bile previsoke i ne bi bile nezaslužene da je kompanija poslovala uspješno. Dapače, u tom slučaju trebale bi biti znatno veće. Ovako, dokumenti o poslovanju Uljanika otkrivaju kako su dioničari i Nadzorni odbor nagrađivali ljude koji su u propast odveli kompaniju i tisuće njezinih zaposlenika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dioničari Uljanika i njihovi predstavnici u Upravi sustavno su tolerirali generiranje gubitaka
Dokumenti o poslovanju Uljanika otkrivaju kako su dioničari nagrađivali ljude koji su kompaniju odveli u propast
Predstavnici dioničara u Skupštini društva i u Nadzornom odboru morali su od Uprave zatražiti da promijeni poslovnu politiku ili, ako to Uprava ne učini, da je smijene. U javno dostupnim dokumentima o radu tih tijela nema traga o tome da je itko pokušao učiniti takvo što. Ako su vjerovali Upravi, zašto nisu dokapitalizirali kompaniju i omogućili joj da svoje obveze prema dobavljačima i radnicima izvršava bez pretjerano velikog zaduživanja kod banaka? Ili su računali na to da će država pokrivati sve gubitke nastale zbog nesposobnosti Uprave da se uspješno nosi s rizicima poslovanja? Čini se da su u slučaju Uljanika dioničari i njihovi predstavnici bili jednako neodgovorni kao i članovi Uprave.
Još jedan članak o propasti brodogradilišta Uljanik, pogotovo ako ga piše laik, neće nimalo pomoći radnicima ni dioničarima te kompanije. No, možda bi postavljanje pitanja i laička potraga za odgovorima u javno dostupnim dokumentima mogli barem omogućiti da se shvati što se i zašto zbivalo u toj kompaniji.
Reagirajući na napise u medijima koji su ukazali na to da je besmisleno neprestano trošiti državni novac za pokrivanje gubitaka, Uprava Uljanika je objasnila da je ta kompanija, u vrijeme kad su druga brodogradilišta poslovala s gubicima i kad ih je država više puta sanirala da bi uopće opstala, bila uspješnija od drugih i da od države nije dobila ni izdaleka onoliko novca koliko su dobila druga brodogradilišta. Uljanik je od 1992. do danas od države dobio znatno manje nego što su to dobila brodogradilišta 3. maj i Brodosplit.
Ono što Uprava Uljanika kaže svodi se, zapravo, na ovo: mi smo u prošlosti bili uspješni pa smo dobili premalo novca od države koja je financijski pomagala neuspješnima, gubitašima; da bismo ispravili tu nepravdu, i mi smo odlučili postati gubitaši te od države očekujemo da nama sada plati barem onoliko koliko je u prošlosti plaćala gubitašima.
Uljanik je ostao bez kapitala, pa se morao zadužiti kod banaka
Dojam da se poslovodstvo Uljanika drži upravo te logike potvrđuju njihova daljnja objašnjenja o uzrocima gubitaka. Drugim brodogradilištima je država priznala da pomorsko dobro kojim su raspolagala vrijedi onoliko koliko im je bilo potrebno da u sklopu restrukturiranja pokriju gubitke. Uljaniku, koji nije bio gubitaš, priznato je da pomorsko dobro vrijedi onoliko koliko je procijenio sudski vještak, a to je bilo znatno manje od nerealno visoke vrijednosti koja je priznata drugim brodogradilištima.
Iduće objašnjenje za gubitke svodi se na to da nakon prodaje dionica radnicima fondovi nisu dokapitalizirali kompaniju pa je ona ostala bez kapitala zbog čega se morala zaduživati kod banaka. Dakako, u reagiranju Uljanika ne spominje se tko je trebao voditi pregovore s fondovima i uvjeriti ih u opravdanost ulaganja. Iz perspektive Uprave za sve su krivi drugi, a svoje opredjeljenje da država treba podmirivati gubitke kompanije unatoč tome što zakonodavstvo EU to izričito zabranjuje Uprava ne smatra problematičnim.
Radnici koji su vlasnici 47 posto dionica nisu se ponašali kao dioničari
Donošenje Lex Agrokora, očito su, i u Uljaniku i u političkom establišmentu Istre shvatili kao presedan na koji se mogu osloniti. Doduše, uz malu korekciju. Ne mogu zaboraviti istup istarskog župana Flege u Otvorenom kad je tvrdio da nema smisla raspravljati o uzrocima krize u Uljaniku nego se Vlada, po uzoru na Agrokor, treba posvetiti rješavanju problema.
Nekoliko tisuća radnih mjesta treba spasiti pod svaku cijenu. O tome tko je, kako i zašto doveo u pitanje tih nekoliko tisuća radnih mjesta, u slučaju Uljanika ne treba raspravljati. Zapravo, čini se da je Uljanik trebao zaposliti još nekoliko tisuća radnika kako bi bio veći pritisak na Vladu da riješi gorući problem s mogućim dalekosežnim socijalnim i političkim implikacijama.
Posljednjih dana postalo je jasno da se radnici, odnosno fizičke osobe koje su vlasnici 47 posto dionica, nisu ponašali kao dioničari. Njihovi predstavnici u Nadzornom odboru i Skupštini uredno su prihvaćali godišnja izvješća o negativnom poslovanju kompanije. Njih profit nije zanimao. Zanimale su ih plaće i dok su one uredno stizale, nisu postavljali pitanja o poslovnoj politici rukovodstva kompanije.
Postojanje rizika za Upravu je istoznačno gubitku
No, na popisu dioničara nalazimo i takve institucionalne dioničare koji ne bi smjeli biti ravnodušni prema strmoglavom padu vrijednosti svoje imovine. Državni Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP) vlasnik je približno 10 posto dionica Uljanika, gotovo isto toliko ima Croatia osiguranje, a daljnjih 2,5 posto dionica su u vlasništvu Adris grupe koja je, vlasnik Croatia osiguranja. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje vlasnik je 7,7 posto dionica Uljanika, a Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje daljnjih 3,9 posto.
Ako tome pridodamo vlasničke udjele privatnih fondova, onda je jasno da se među dioničarima nalaze oni koji znaju pročitati financijsko izvješće i znaju ocijeniti kako se Uprava nosi s rizicima promjene tečaja, s kreditnim rizicima, s rizikom likvidnosti, rizikom kamatnih stopa i tržišnim rizikom.
Temeljem izvješća o poslovanju Uljanika može se zaključiti da je za Upravu postojanje rizika istoznačno gubitku. Upravljanje rizicima podrazumijeva takve radnje i postupke koji smanjuju moguće negativne učinke i omogućuju da se temeljem suočavanja s rizikom katkad ostvari i zarada, a ne samo gubitak.
Zašto su drugi dioničari tolerirali neprestane gubitke?
Nije jasno zašto su ovi drugi dioničari tolerirali neprestano generiranje gubitaka i pad vrijednosti svoje imovine. Njihovi predstavnici u Skupštini društva i u Nadzornom odboru morali su od Uprave zatražiti da promijeni poslovnu politiku ili, ako to Uprava ne učini, da je smijene. U javno dostupnim dokumentima o radu tih tijela nema traga o tome da je itko pokušao učiniti takvo što.
Ako su vjerovali Upravi, zašto nisu dokapitalizirali kompaniju i omogućili joj da svoje obveze prema dobavljačima i radnicima izvršava bez pretjerano velikog zaduživanja kod banaka? Ili su računali na to da će država pokrivati sve gubitke nastale zbog nesposobnosti Uprave da se uspješno nosi s rizicima poslovanja? Čini se da su u slučaju Uljanika dioničari i njihovi predstavnici bili jednako neodgovorni kao i članovi Uprave.
Hrvatska Vlada očito nije čula za slučaj Leeja Iacocca
Godine 1978. iskusni menadžer u automobilskoj industriji Lee Iacocca preuzeo je posrnuli Chrysler. Zatražio je kredit od države što je tada bio nezabilježen slučaj u američkoj gospodarskoj povijesti. Kao predsjednik Chryslera i osoba najodgovornija za restrukturiranje kompanije Iacocca si je odredio godišnju plaću u iznosu od jednog dolara. Kad je kompanija opet postala profitabilna, dobio je i primjerenu plaću i sve pripadajuće bonuse koje su mu razdragani dioničari rado odobrili jer im je donosio zaradu uspješnim pozicioniranjem kompanije na tržištu.
Takva logika bila je, očito, potpuno strana Vladi RH i izvanrednom povjereniku za Agrokor koji si je visoku plaću odredio neovisno o ishodu procesa kojim je rukovodio. Način razmišljanja Iacocce ne krasi ni članove Uprave Uljanika, ali ni članove Nadzornog odbora i dioničare. Vidljivo je to iz godišnjih izvještaja o poslovanju u kojima se redovito navode naknade za ključni menadžment. U tu kategoriju spadaju članovi Uprave, članovi Nadzornog odbora i ostali menadžeri.
Dioničari su dopuštali lošim menadžerima određivanje vlastite plaće
Tako je 2015. godine za naknade ključnim menadžerima isplaćeno 25.740.000 kuna. Kako ih je bilo 62, to znači da je njihova mjesečna prosječna bruto plaća bila 34.597 kuna. Godine 2016. za naknadu 85 ključnih menadžera isplaćeno je 32.757.000 kuna, ili 32.115 kuna mjesečno za svakoga u prosjeku. Broj ključnih menadžera u 2017. godini smanjen je na 52, a na njih je potrošeno 20.443.000 kuna ili 32.761 mjesečno svakom. Dakako, nisu svi dobivali isti iznos. Neka su primanja vjerojatno bila niža od prosjeka, a neka – osobito ona članova Uprave – znatno viša.
Zanimljivo je da je u Konsolidiranom godišnjem izvješću za 2017. godinu navedeno da 2016. godine naknade za ključni menadžment nisu podijeljena na 85 osoba, kako je to pisalo u izvješću za 2016. godinu, nego samo na njih 45. Isto tako piše da nije podijeljeno ukupno 32.757.000 kuna, nego samo 19.948.000, što po osobi u prosjeku iznosi 35.940 mjesečno. Da sam član Nadzornog odbora ili Skupštine, pitao bih Upravu koji je podatak točan, onaj objavljen u izvješću za 2016. ili onaj objavljen u izvješću za 2017. godinu.
No, neovisno o toj pojedinosti, ostaje jedna činjenica. Dioničari su dopuštali da očito neuspješni menadžeri sebi određuju plaće. Te plaće ne bi bile previsoke i ne bi bile nezaslužene da je kompanija poslovala uspješno. Dapače, u tom slučaju trebale bi biti znatno veće. Ovako, dokumenti o poslovanju Uljanika otkrivaju kako su dioničari i Nadzorni odbor nagrađivali ljude koji su u propast odveli kompaniju i tisuće njezinih zaposlenika.