Zašto su ovi izbori u Americi tako bitni? Pa, za početak, o njima ovisi do kuda će Trumpovo ludilo ići

Razlog za otkazivanje skupa – loša frizura

U subotnje predvečerje, na kraju šabata koji je počeo pokoljem Židova u sinagogi u Pittsburghu, predsjednik je stao za govornicu i s okupljenima na predizbornom skupu podijelio svoja intimna razmišljanja. “Znate”, rekao im je, “dosta sam razmišljao o tome trebam li doći večeras na ovaj skup. Možda sam ipak trebao otkazati. Ali nisam, samo zbog vas!” Tu je rulja planula u spontani aplauz, a predsjednik je nastavio: “Ali moram priznati, razmišljao sam da otkažem cijelu stvar. Moji ljudi su mi rekli, Gospodine predsjedniče, možda da otkažete. Zašto? Stvar je u tome da sam jutros, kad sam krenuo iz Washingtona, stao da dam izjavu novinarima…”

Tu rulja prekida zviždanjem i urlanjem protiv medija, što se predsjedniku sviđa. Pušta ih da se ispušu, pa nastavlja: “Padala je kiša, pa sam stao ispod krila aviona na aerodromu. Oni su me toliko ispitivali – dogodio se napad u Pittsburghu, užasna stvar – ali oni su toliko ispitivali da sam svejedno pokisnuo, čak i ispod krila aviona. I onda su mi rekli, Gospodine predsjedniče, kosa vam stvarno ne izgleda dobro, možda da ipak otkažete taj skup? I onda sam se pogledao u ogledalo i stvarno nije dobro izgledala – pogledajte me, i sad je takva! Ovo je stvarno moj dan s lošom kosom! Ali nisam otkazao, samo zbog vas!”

Tako je, ni 12 sati nakon što je u Pittsburghu počinjen najgori zločin nad Židovima u povijesti Amerike, svoje razloge za i protiv održavanja predizbornog skupa objasnio predsjednik Amerike. Razlozi se nisu ticali ubijenih – mrtvi su tu bili usput, da objasne lošu frizuru. Nije ni pomislio da skup otkaže zbog pokolja, ali je razmišljao da ga otkaže zbog loše frizure.

Midtermsi ovise o popularnosti predsjednika

Ako ništa niste znali o Donaldu Trumpu, ovo vas je možda iznenadilo. Ali vjerojatno jeste, pa ste “šokirani, ali ne i iznenađeni” – to je stanje u kojem se Amerika nalazi već dvije godine. No, za razliku od prethodnih 725 dana od njegove pobjede na izborima, idući tjedan može donijeti promjenu – i nabolje i nagore. U utorak se održavaju izbori za Kongres. Amerika možda odbaci Trumpa i sve što ste gore pročitali. A možda ga još strasnije zagrli. Midterms su izbori koji se – kako im ime kaže, održavaju na polovici mandata predsjednika.

Politička praksa kaže da su redovito “referendum o predsjedniku”, gdje birači više poručuju što misle o njemu (zasad samo o njemu, još nijednom o – njoj), nego što misle o drugim problemima. Predsjednički izbori, kažu, ovise o ekonomiji; midtermsi ovise o popularnosti predsjednika i često završe loše po predsjednike. Ako je tako, ovi će srušiti rekorde, jer u suvremenoj američkoj politici nije bilo predsjednika koji u midtermse ulazi s tako niskom popularnošću kao Trump. Ali suspregnite veselje dok ne vidimo što će se doista dogoditi.

A što se uopće bira u utorak? Bira se cijeli Zastupnički dom, što je 435 zastupnika s mandatom od dvije godine, te 35 od 100 članova Senata. Po američkom izbornom sistemu, svaka od 50 saveznih država ima dva senatora s mandatom od šest godina. Svake dvije godine bira se trećina Senata, pa se ove godine izbori provode u 33 savezne države. Još dvoje senatora bira se da zamijene dvojicu koji su se umirovili pa će Minnesota u utorak izabrati oboje svojih senatora. Isti je slučaj i u Mississippiju.

Ishod mnogih kriza indirektno ovisi o ishodu ovih izbora

Kako god da izađu, izbori će imati ogromne posljedice – u prvom redu na vladavinu Donalda Trumpa, na klimu u zemlji i smjer kojim će dalje ići Amerika, vrlo konkretno na sudbinu istrage Boba Muellera o ruskom uplitanju u prošle izbore i Trumpovim vezama s Kremljem, ali i puno šire od toga – utjecat će na međunarodni položaj Amerike i vanjsku politiku, a time će odrediti i način na koji Amerika rješava – ili ne rješava, ili stvara – probleme diljem svijeta. Ishod mnogih kriza indirektno ovisi o ishodu ovih izbora, pobijedili republikanci ili demokrati.

Republikanci u ovom trenutku kontroliraju sve tri grane vlasti – zakonodavnu, izvršnu i najvišu sudbenu. Njihov uspon počeo je još 2010. s prvim midtermsima Baracka Obame, kad su osvojili Zastupnički dom, koji drže i danas. Četiri godine kasnije, na Obaminim drugim midtermsima 2014., demokratima su preoteli Senat. Dvije godine kasnije Trump je šokirao svijet i pobijedio na predsjedničkim izborima. Tako su republikanci, uz zakonodavnu, dobili i izvršnu vlast. Vrhovni sud otprije je imao konzervativnu većinu, tj. petoricu od devetero sudaca imenovali su republikanski predsjednici. Imenovanjima novih sudaca – Neila Gorsucha i Bretta Kavanaugha – Trump je samo potvrdio republikansku dominaciju u toj grani vlasti.

Postoje četiri potencijalna ishoda

Ispitivanja javnosti ukazuju da će republikanci izgubiti barem dio Kongresa. U igri su dvije stranke u dva doma, pa postoje četiri moguća ishoda: 1) “red wave” ili održanje republikanske većine i u Zastupničkom domu i u Senatu; 2) “blue wave” ili pobjeda demokrata u oba doma; 3) “flip House” ili pobjeda demokrata u Zastupničkom domu i očuvanje republikanske većine u Senatu; i 4) “flip Senate” ili pobjeda demokrata u Senatu i očuvanje republikanske većine u Zastupničkom domu. Posljednja opcija postoji samo u teoriji, zbog političke geografije koja je zadana – tako je pao grah kad se određivao redoslijed kojim se provode izbori za Senat.

Rekao sam već da se u utorak bira 35 senatora. U ovom ciklusu republikanci brane samo devet senatskih mjesta, a demokrati čak 26. Na svakog ugroženog republikanskog, dolazi troje ugroženih demokratskih senatora. Stvar je malo manje dramatična kad se pogleda koje su države u igri, ali je i dalje značajno opasnija za demokrate nego za republikance. Od devet republikanskih mjesta u Senatu, samo su dva opasno ugrožena – u Nevadi i u Arizoni.

Nevada naginje demokratima, glasala je za Hillary Clinton, i republikanski senator Dean Heller nije siguran hoće li biti reizabran, iako u agregiranim istraživanjima javnosti zaostaje za samo 0,2 postotna poena. Arizona je republikanska utvrda, ali je senator Jeff Flake – ustrajni kritičar predsjednika – otišao u mirovinu svjestan da bi ga Trumpovi ljudi uništili u republikanskim predizborima. Utrka se vodi između dvije kongresnice – republikanke Marthe McSally, bivše borbene pilotkinje, i demokratkinje Kyrsten Sinema, bivše zelene aktivistkinje. Istraživanja daju prednost demokratkinji, ali od samo jednog poena – tu dakle ništa nije riješeno.

Zašto će demokrati teško osvojiti Senat

Puno su veće slabosti na demokratskoj strani, koja treba obraniti 26 senatskih mjesta. Istina, mnoga od njih su sigurna jer su u demokratskim državama – Kaliforniji, New Yorku, Havajima, Vermontu (gdje će treći mandat bez problema osvojiti Bernie Sanders) i Massachusettsa (drugi mandat za Elizabeth Warren). No, dok republikanci imaju samo dva ozbiljno ugrožena senatska mjesta, demokrati ih imaju šest – u Zapadnoj Virdžiniji, Sjevernoj Dakoti, Montani, Missouriju, Indiani i na Floridi.

Većina demokratskih senatora u tim crvenim državama izabrana je prije šest godina na krilima Obamina reizbora. (Europljanima zbunjujuće, u američkoj političkoj ikonografiji “crveno” označava desnicu tj. republikance (zato Trump nosi crvenu kravatu), a “plavo” ljevicu tj. demokrate. Također, “liberalno” ne znači što u Europi – to nije treća opcija, ono što bismo u Europi označili “žutim”; ovdje “liberal” znači isto što i “ljevičar” u Europi.)

S tako nepovoljnom izbornom kartom, nagnutom u korist republikanaca, demokrati će teško osvojiti Senat. Drugim riječima, da i jedni i drugi izgube sve ugrožene senatore – šest minus dva, republikanci bi završili s četvero senatora više nego prije izbora. No, postoji mogućnost da demokrati obrane svih 26 senatskih mjesta i preotmu republikancima neka od njihovih. Ali u tom bi se slučaju demokratski polet osjetio i na rezultatima izbora za Zastupnički dom. Zato eliminiram opciju 4) – gotovo je nemoguće preoteti Senat, a da to ne znači i pobjedu u Houseu.

Što će izgubiti republikanci, a što demokrati

Još par riječi o Senatu. Vrlo je moguće da će republikanci izgubiti bar jedno mjesto – prije Arizonu, nego Nevadu – a možda i oba. Izgledi su doslovno fifty-fifty u obje države. S druge strane, gotovo je sigurno da će demokrati izgubiti Sjevernu Dakotu. Missouri je jako klimav, Indiana i Florida malo manje, ali nisu sigurni. U Zapadnoj Virdžiniji i Montani vjerojatno ne prijeti velika opasnost. No, eventualni uspjeh na Zapadu poništio bi se gubitkom u Dakoti i moguće u Missouriju. Tako da bismo opet bili na nuli. A nula znači da ostaje postojeći omjer – 51 republikanac, 49 demokrata. Postoji i mogućnost “neriješenog” rezultata – 50 senatora iz svake stranke, ali to bi bila pobjeda za republikance, jer u tom slučaju presudni glas daje potpredsjednik, koji je predsjednik Senata. A Mike Pence je, kao što znate, republikanac.

Istraživanja ne upućuju da će demokrati uzeti Senat. To bi se dogodilo samo ako obrane sva svoja senatska mjesta (tu smo na postojećem omjeru 49-51), ali neizbježno izgube Sjevernu Dakotu (sad smo na 48-52), osvoje Arizonu i Nevadu (izvedivo, ali smo i dalje 50-50), te onda osvoje barem još jedno mjesto za minimalnu većinu 51-49. Dva su kandidata za to – Tennessee i Teksas, obje debelo crvene države. Tennessee je sličan Arizoni – senator kritičan po Trumpa se umirovio i demokratima odškrinuo vrata. Omiljeni bivši guverner Phil Bredesen vratio se iz penzije, kotirao bolje od Trumpove Marshe Blackburn. No, njegova se prednost istopila.

Posljedice Teksaka mogu biti senzacionalne

Teksas je druga priča, iako po anketama izgleda kao Tennessee. Sve ostalo je drukčije i imat će utjecaja na Ameriku bez obzira na ishod. Posljedice mogu biti senzacionalne. Možda demokrat u Teksasu pobijedi – onda se nemojte iznenaditi ako on 2020. postane predsjednik Amerike. Možda u utorak tijesno izgubi – onda se nemojte iznenaditi ako bude potpredsjednik. Sličan je put u Illinoisu, gdje je demokratima lakše, prošao Obama, od čijeg uspona u nacionalnu politiku 2004. demokrati nisu imali političara s karizmom i vještinom kakvu ima Beto O’Rourke.

Za razliku od Arizone i Tennesseeja, gdje su se senatori umirovili, O’Rourke je krenuo na aktualnog senatora, Teda Cruza. Političar koji ambicijom nadilazi svoju državu, Cruz je bio glavni takmac Trumpu za nominaciju 2016. On je savršeni teksaški senator – konzervativniji čak i od svoje države, nalinkan na obilate izvore financiranja. Kako smo onda došli do toga da Republikanska stranka mora trošiti milijune na oglašavanje u Teksasu? Zašto Trump – koji mrzi Cruza i Cruz mrzi njega – mora spašavati republikanca u Teksasu? Objašnjenje proizlazi iz te tri osobe – Trumpa, Cruza i O’Rourkea – a malo i iz promijenjene demografije.

Trump ih je puno koštao, ali i Cruz je problem

Republikance je najviše koštao Trump: u dvije godine uspio je što ni najluđi analitičar nije očekivao – iz biračke baze je otjerao bijele žene iz bogatih predgrađa, koje su bile glavna karika republikanske koalicije. Bijele žene iz srednje klase nosile su republikance zadnjih pola stoljeća; Trump ih je izgubio. Čak 66 posto fakultetski obrazovanih bijelih žena ne podržava Trumpa; 65 posto kaže da će glasati za demokrate.

Drugi uzrok problema je Cruz: uzrastao na valu Tea Partyja, čak i među tim ekstremistima se isticao kao ekstreman. Odbijanje Obaminog proračuna i blokada državnih institucija koje je Cruz smislio i proveo skupo je koštalo stranku. Osim toga, Cruz – blago rečeno – nije najsimpatičnija osoba. “Da ubijete Teda Cruza u dvorani Senata i da vam se za to sudi u Senatu, svi bi glasali da vas se oslobodi”, izjavio je svojedobno republikanski senator Lindsey Graham. Vidio je to i demokratski kongresnik iz El Pasa: tako problematičnog političara, zaključio je O’Rourke, može se poraziti, čak i u crvenom Teksasu.

Cruz nije očekivao O’Rourkea

Ankete kažu da će O’Rourke ipak izgubiti, ali će – na zaprepaštenje republikanaca – izgubiti tijesno. Što to govori o Teksasu? I što je politička budućnost O’Rourkea? Mnogi u njemu vide “reinkarnaciju” Bobbyja Kennedyja: iako ga odmalena nazivaju španjolskim nadimkom Beto, on se punim imenom doista zove Robert Francis O’Rourke. Rodio se četiri godine nakon ubojstva Roberta Francisa Kennedyja, brata ubijenog predsjednika Johna Kennedyja. Ali sličnosti su ozbiljnije od imena i irskog podrijetla. Beto na Bobbyja podsjeća karizmom kakva je rijetka u političara koji nisu fanatici: ostavlja dojam da vjeruje u ono što govori.

To radi s lakoćom i zanosom na kojemu mu može pozavidjeti cijeli Kongres. Govori što mnogi u Teksasu ne žele čuti (protivi se zidu prema Meksiku, traži državljanstvo za imigrante) i svejedno ruši rekorde – njegov politički event na stadionu u Austinu, gdje je svirao s Willijem Nelsonom, i službeno je najveći predizborni skup u povijesti Amerike – došlo mu je 55 tisuća Teksašana. Za usporedbu, na završni skup Hillary Clinton 2016. u Philadelphiji – gdje su bili Obame, Bill Clinton i Bruce Springsteen – došlo je upola toliko ljudi. Trump je prijetio da će organizirati još veći skup s Cruzom, ali se na kraju zadovoljio s mitingom u dvorani od nekih 8,000 ljudi.

Najbolniji aspekt O’Rourkeove kandidature je ono što Cruz nije očekivao – Beto ga je nadmašio u parama. Skupio je 70 milijuna dolara, prema Cruzovih 30 milijuna. Nikad u povijesti niti jedan kandidat za Senat – iz bilo koje stranke, u bilo kojoj državi – nije skupio toliko novca kao Beto O’Rourke. To je brojka kakvu susrećete u predsjedničkim utrkama, a ne u financijskom izvještaju unaprijed otpisanog demokratskog kandidata za Senat iz Teksasa. I to nije slučajno.

Dugoročne šanse Beta O’Rourkea su ozbiljne

Ako niste nikad čuli Beta O’Rourkea, pomoći će vam YouTube. Ako vam se ne da, zamislite Obamu, oduzmite mu retoričku virtuoznost ali priznajte solidnu retoriku i srčanost, pripišite mu malo vanjskog coola (skejtbord, bend iz mladosti), dodajte dozu empatije – ubacite recimo toplinu Michelle Obama – i olakšajte mu tako da isključite rasizam koji Obamu uvijek prati: ovo je ipak Amerika, a Beto je Irac iz Teksasa, ne crnac iz Chicaga.

Zato su njegove dugoročne šanse ozbiljne, pobijedio ili izgubio na ovim izborima. Betova neposredna sudbina visi o jednoj niti – ako na izbore izađe dovoljno latinosa, porazit će Cruza. Teksas se promijenio od vremena kad ste zadnji put čekirali: to više nije samo država kauboja i naftaša, nego sve više hispanofona i etnički raznolika država, kao što je i Amerika hispanofonija i raznolikija. No, latinosi su drugi najgori po izlasku na izbore nakon mladih birača. Tu leži vjerojatni razlog O’Rourkeova poraza.

Savršeni potpredsjednički kandidat. Ili predsjednički

Za razliku od ostalih zvijezda ove političke sezone, O’Rourke je krenuo ne samo težim, nego najtežim putem. Najveća zvijezda, Alexandria Ocasio Cortez, bit će izabrana u Kongres u sigurnom demokratskom okrugu u New Yorku. Stupila je na scenu tako što je s nekoliko tisuća glasova u predizborima nadmašila demokrata iz establišmenta. To je bio uspjeh socijalističkog, Berniejevog krila stranke. Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi poput Ocasio Cortez, tako sigurni u svoja uvjerenja, bitke vode tamo gdje nema republikanaca, nego je glavni protivnik demokrat, a onda na putu do Kongresa nema drugih prepreka.

O’Rourke je odabrao upravo suprotan pristup – pa iako ovog puta vjerojatno neće ući u Senat, mobilizirao je stotine tisuća ljudi u Teksasu, gdje demokrata gotovo da nije bilo još od Lyndona Johnsona. To je hrabrije i efektnije od Ocasio Cortez. I iz nacionalne perspektive O’Rourke je iznenađenje: demokratski političar koji može sam osvojiti Teksas – ili ga na knap izgubiti – i pritom skupiti $70 milijuna. Savršeni potpredsjednički kandidat, ako ne i predsjednički. Za Beta ćemo, vjerujem, čuti i nakon izbora.

Ostajemo, dakle, na dvije moguće opcije

Zbog izborne geografije u Senatu će i dalje sjediti Ted Cruz i republikanska većina, kažu ankete. Ostajemo tako na dvije opcije: ili “red wave”, gdje bi republikanci zadržali oba doma, ili “flip House”, gdje Senat ostaje republikancima, a House nakon osam godina prelazi demokratima. Što će se dogoditi čitamo iz anketa i, još pouzdanije, iz postupaka demokrata i republikanaca – kad negdje odustanu od oglašavanja jer vide da je utrka izgubljena i prebace novac u onu koja je još živa; kad zaoštre retoriku oko pitanja koje im ide na ruku, ili promijene temu ako im šteti. Kad se sve zbroji, izgleda ovako: republikanci i demokrati suglasni su da će Zastupnički dom prijeći u demokratske ruke – republikanci nemaju iluzija da bi ga mogli zadržati, demokrati su potpuno sigurni u pobjedu (Nancy Pelosi to je čak i javno rekla prije par dana).

U Senatu je kompliciranije. Republikanci vjeruju da imaju 90 posto šanse zadržati većinu, ali se boje – i Trump je imao samo 2 posto šanse, pa je postao predsjednik. Rano glasanje premašilo je rekorde, što veseli demokrate.U nekim državama glasalo je 20 *puta* više ljudi nego prije četiri godine. Veća izlaznost igra za demokrate jer oni koji slabo glasaju – mladi, crnci, latinosi – u pravilu su demokratski birači. Ovo su prvi izbori u povijesti Amerike u kojima većinu birača čine milenijalci. Birači od 18 do 35 godina nadmašili su baby-boomerse, rođene od 1945. do 1965., koji su utjecali na politiku još od Richarda Nixona. No, milenijalci ne glasaju – 2014. ih je glasalo 16 posto. Bit će uspjeh ako sad izađe više od 20 posto. To nije dobro za demokrate. Midtermsi inače imaju nisku izlaznost, ali se ove godine očekuje najviša od 1960-ih. I dalje će to biti oko 50 posto – polovica nacije neće odlučivati o svojoj sudbini, nego će ostati doma.

Ako republikanci uspiju, tko će Trumpa obuzdati?

Političke posljedice svakog od ovih mogućih ishoda nije teško predvidjeti. Počnimo s najmanje vjerojatnim “crvenim valom”, gdje republikanci zadržavaju oba doma. (Napomena: danas nažalost više ne postoji “Republikanska stranka” koja bi i po čemu bila različita od “Trumpove stranke” ili Trumpove korporacije.) Uspjeh republikanaca na izborima Trumpu bi potvrdilo da je u pravu u svemu što radi – gotovo izgubljene izbore preokrenuo je u svoju korist, što znači da je čudotvorac.

Tko će ga više obuzdati u njegovim namjerama? Zašutkat će svaku kritiku i provesti sve što želi. U zadnje dvije godine naučili smo da on puno priča, ali se rijetko koja od njegovih najgorih i najopasnijih ideja doista provede u djelo, bilo zato što ih spominje samo da raspali birače, bilo zato što bi njihova primjena doista bila samo šteta bez koristi. S izbornom potvrdom trampizma, manevarski prostor “snaga razuma” bio bi dokinut. Trump će reći da ima mandat za svaku užasnu politiku koja mu je ikad pala na pamet.

Koje su sve konkretne posljedice takvog scenarija

To će se prvo vidjeti u istrazi ruske afere: počistit će ministarstvo pravosuđa, a Muellerova istraga bit će ugašena u par mjeseci. Neće biti političkog lijeka da je se spasi, jer će sve poluge vlasti kontrolirati Trump. Jedina utjecajna institucija ostat će mediji. Trump će eskalirati retoriku – već ih zove “narodnim neprijateljima” – sve dok netko ne uzme oružje i ne ode korak dalje od bombi prošlog tjedna poslanih CNN-u.

Kad se budu brojili mrtvi, Trump će reći da nije kriv on, nego “fake news” novinari. S vremenom će mnogi odustati od kritike jer će vagati između vlastitog života i profesije. Neće Trump biti prvi koji je ugušio medije – dugo već to gledamo, od Tuđmana do Orbána. Ovo zvuči kao kataklizma, ali je zapravo samo stvarnost preslikana na nekoliko mjeseci unaprijed: sve navedeno već se događa, a bit će samo gore ako Trump dobije ove izbore.

U scenariju ‘plavog vala’ Trumpovo ludilo bilo bi obuzdano

Taj scenarij srećom je najmanje izgledan. U scenariju “plavog vala”, gdje demokrati preuzimaju oba doma Kongresa, Trumpovo ludilo bilo bi institucionalno obuzdano, ali bi on vjerojatno pokušao zloupotrebiti preostale poluge vlasti da sebe i članove obitelji zaštiti od kaznenog progona. Došlo bi do situacije nalik onoj s Nixonom 1975. godine, samo bez alkohola. Trump bi bio ranjena zvijer u kavezu na koji nasrću demokrati, a zadatak njegovih suradnika bio bi da ga pokušaju urazumiti ili politički neutralizirati. Na vrhuncu afere Watergate, Nixonov ministar obrane James Schlesinger naložio je vojsci da bilo kakva eventualna naredba sve učestalije pijanog predsjednika o raspoređivanju vojske na američkom teritoriju ili o nuklearnom napadu na bilo koju metu ne smije biti provedena bez njegova odobrenja i supotpisa državnog tajnika Henryja Kissingera.

Ni Schlesinger ni Kissinger nisu imali ovlasti za takvu uputu, jer je predsjednik vrhovni zapovjednik. To što je napravio Schlesinger u drugim bi se okolnostima zvalo tihim državnim udarom. Ali Schlesinger je igrao dalekosežniju igru od državnog udara. Nije se zaustavio na uputi glavnom stožeru, nego se potrudio glas o tome dođe do samog Nixona. Zato što je znao da bi pokušaj instrumentalizacije vojske bio osujećen, Nixon nikad nije ni pokušao to napraviti – iako ljudi oko njega kažu da mu nije bila strana ideja o raspoređivanju tenkova oko Bijele kuće (nuklearni napad, kažu, nije spominjao ni najpijaniji).

Najizgledniji scenarij: Trump i demokrati će dijeliti vlast

Ovog tjedna vidjeli smo da i Trump – kad ne zna što bi drugo napravio – upomoć zove vojsku. U predizbornoj predstavi na granicu s Meksikom šalje 15 tisuća vojnika, više nego što ih Amerika ima u Afganistanu, da se “bore” protiv kolone od oko tri tisuće izbjeglica, mahom žena s djecom, iz Hondurasa. Na svakog izbjeglicu Trump šalje pet vojnika. Problem je što ga vojska mora poslušati. Ministar obrane Jim Mattis, glas razuma ove dvije godine, očito je na odlasku (Trump ga je javno diskvalificirao nazvavši ga “zapravo demokratom”); državni tajnik Mike Pompeo je Trumpova pudlica. Pitanje je ima li u ovom kabinetu ikoga tko bi se usudio suprotstaviti Trumpu kao što se Schlesinger preventivno suprotstavio Nixonu. Sretna okolnost možda bude to što demokrati neće preuzeti cijeli Kongres, pa se Trump neće osjećati kao ranjena zvijer u kavezu. To nas dovodi do zadnjeg scenarija.

Najizglednije je da će Trump i demokrati dijeliti vlast – Senat će ostati u rukama republikanaca, a Zastupnički dom prijeći demokratima. To znači da će Trump vjerojatno uspjeti počistiti ministarstvo pravosuđa i dovesti u pitanje Muellerovu istragu. No, demokratska većina u Houseu moći će reagirati na taj Trumpov manevar i zaštititi Muellera. Demokrati će izluđivati Trumpa bezbrojnim i beskrajnim kongresnim povjerenstvima koja će ispitivati sve što je ikad taknuo – od ruske afere preko nepotizma u zapošljavanju vlastite kćeri i zeta kao savjetnika u Bijeloj kući pa sve do vrlo izglednog kongresnog naloga se objavi Trumpova porezna kartica – sjetite se, on je prvi predsjednik u pola stoljeća koji i dalje skriva taj dokument i sve moguće sukobe interesa koje on može otkriti.

Republikanci bi mogli držati Trumpa u šaci

Ako izbori završe djelomičnom pobjedom demokrata, bit će to i njima velika potvrda – utrka za Senat ove je godine ionako bila utrka uzbrdo, ali su ipak ostvarili pobjedu u Zastupničkom domu, što je jasan signal da većina građana neće progutati sve što im Trump servira. Pravo pitanje je zapravo što će se u tom trenutku dogoditi s onim što smo do pred dvije godine zvali Republikanskom strankom. Hoće li ona ostati Trumpova stranka i posljedično izumrijeti kad Trump – prije ili kasnije – ode s političke scene, ili će se regenerirati i postati kritična prema predsjedniku koji krši sve norme i vrijednosti za koje su se republikanci zalagali?

Trump je republikance do ovih izbora držao u šaci jer je upravljao biračkom bazom i svakoga tko mu se usprotivio mogao lako eliminirati u stranačkim predizborima. No, nakon utorka Trump republikance više neće držati u šaci jer je njihov mandat siguran barem dvije godine, a njegova prijetnja daleka i apstraktna. Dapače, republikanci bi mogli držati Trumpa u šaci. Mogli bi prepoznati da im njegovo divljanje dugoročno šteti. U okladi između pojedinca i institucije, pametan čovjek uvijek se kladi na instituciju – premda ona bila i osramoćena Republikanska stranka. To bi moglo vratiti malo normalnosti u američki politički sistem. Znam da zvuči idealistično i iluzorno, ali ja sam i dalje optimist. Postoji svijet i nakon Trumpa.