Čovjek bi rekao da je lekcija jako dobro naučena i znanje utvrđeno. Na kraju krajeva, prošlo je tek pet godina, što čak ni u današnjem hiperbrzom vremenu notifikacija i bombardiranja oceanom informacija nije previše. Pogotovo ako se baviš politikom. Stoga je bilo za očekivati da su tako očite lekcije s prethodnih predsjedničkih izbora nezaobilazna stvar opće političke kulture. Očekivanja su, međutim, tako često samo pristojnije ime za zablude.
Večernji list, naime, danas donosi priču o tome da i Dalija Orešković i Zoran Milanović, dvoje po anketama najozbiljnijih potencijalnih izazivača Kolinde Grabar-Kitarović, smatraju kako bi trebalo razmotriti ukidanje direktnog biranja predsjednika/ce Republike. Ono što je posebno zanimljivo je razmišljanje iz Starta o tome da bi, ne osvoje li mandat na europskim izborima, mogli propustiti predsjedničke, odnosno, podržati kandidata ili kandidatkinju neke druge stranke ili koalicije.
Živi zid
Prije pet godina u ovo vrijeme Živi zid nije postojao. Doslovno. Stranka u kojoj su bili Pernar, Sinčić i ostatak ekipe zvala se Savez za promjene i na izborima koji su se održali u svibnju 2014. su spektakularno propali, ne uspjevši doseći niti pola postotka glasova.
U kolovozu mijenjaju ime u Živi zid, no ankete ih i dalje, sve do kraja godine, uopće ne primjećuju. Međutim, na predsjedničkim izborima nastupio je Ivan Vilibor Sinčić, mladić koji je u kampanji išao s porukama o borbi protiv pokvarenog sustava i zaštiti najslabijih. Prošao je senzacionalno dobro. U prvom krugu predsjedničkih izbora, održanih 28. prosinca 2014. godine bio je treći, sa 16.42 posto osvojenih glasova. Već prva sljedeća anketa, održana u prva dva radna dana 2015. godine, pokazivala je kako je Živi zid na ogromnih sedam posto. Od tad je ta stranka ozbiljan faktor na domaćoj političkoj sceni.
Orah
Druga lekcija je priča o Orahu. Oni su u drugoj polovici te 2014. godine bili totalni političkih hit. Zelena ljevica Mirele Holy u nekim je anketama te jeseni bila i ispred SDP-a, dakle druga stranka u državi. Na predsjedničke izbore, međutim, nisu izašli. Orah je podržao aktualnog predsjednika Ivu Josipovića i baš tu političku odluku analitičari ističu kao početak kraja. Rejting im je u 2015. godini konstantno padao, sve do ispod granice izbornog praga. Na parlamentarnim izborima u studenom te godine, Orah je ostao bez ijednog zastupničkog mandata i od tad u anketama uglavnom gostuje u rubrici “ostali”.
Ono što su prije pet godina bili Orah i Živi zid, danas je niz novijih stranaka i koalicija, od suverenista, Neovisnih za Hrvatsku, preko Amsterdamske koalicije, pa do Starta i Možemo! – nove stranke za koje dobar dio birača još ni ne zna da postoje. Stvari bi, uzimajući u obzir iskustva Oraha i Živog zida, trebale biti savršeno jasne. Problem je u tome što često izraz “trebale bi” znači da – nisu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto su predsjednički izbori važni za nove stranke? Donosimo vam dvije priče: jednu o Orahu, drugu o Živom zidu
Kako je Orah počeo nestajati, a Živi zid nastajati nakon posljednjih predsjedničkih izbora
Prije pet godina u ovo vrijeme Živi zid nije postojao. Doslovno. Stranka u kojoj su bili Pernar, Sinčić i ostatak ekipe zvala se Savez za promjene i na izborima koji su se održali u svibnju 2014. su spektakularno propali, ne uspijevši doseći niti pola postotka glasova. U kolovozu mijenjaju ime u Živi zid, no ankete ih i dalje, sve do kraja godine, uopće ne primjećuju. Međutim, na predsjedničkim izborima nastupio je Ivan Vilibor Sinčić.
Čovjek bi rekao da je lekcija jako dobro naučena i znanje utvrđeno. Na kraju krajeva, prošlo je tek pet godina, što čak ni u današnjem hiperbrzom vremenu notifikacija i bombardiranja oceanom informacija nije previše. Pogotovo ako se baviš politikom. Stoga je bilo za očekivati da su tako očite lekcije s prethodnih predsjedničkih izbora nezaobilazna stvar opće političke kulture. Očekivanja su, međutim, tako često samo pristojnije ime za zablude.
Večernji list, naime, danas donosi priču o tome da i Dalija Orešković i Zoran Milanović, dvoje po anketama najozbiljnijih potencijalnih izazivača Kolinde Grabar-Kitarović, smatraju kako bi trebalo razmotriti ukidanje direktnog biranja predsjednika/ce Republike. Ono što je posebno zanimljivo je razmišljanje iz Starta o tome da bi, ne osvoje li mandat na europskim izborima, mogli propustiti predsjedničke, odnosno, podržati kandidata ili kandidatkinju neke druge stranke ili koalicije.
Živi zid
Prije pet godina u ovo vrijeme Živi zid nije postojao. Doslovno. Stranka u kojoj su bili Pernar, Sinčić i ostatak ekipe zvala se Savez za promjene i na izborima koji su se održali u svibnju 2014. su spektakularno propali, ne uspjevši doseći niti pola postotka glasova.
U kolovozu mijenjaju ime u Živi zid, no ankete ih i dalje, sve do kraja godine, uopće ne primjećuju. Međutim, na predsjedničkim izborima nastupio je Ivan Vilibor Sinčić, mladić koji je u kampanji išao s porukama o borbi protiv pokvarenog sustava i zaštiti najslabijih. Prošao je senzacionalno dobro. U prvom krugu predsjedničkih izbora, održanih 28. prosinca 2014. godine bio je treći, sa 16.42 posto osvojenih glasova. Već prva sljedeća anketa, održana u prva dva radna dana 2015. godine, pokazivala je kako je Živi zid na ogromnih sedam posto. Od tad je ta stranka ozbiljan faktor na domaćoj političkoj sceni.
Orah
Druga lekcija je priča o Orahu. Oni su u drugoj polovici te 2014. godine bili totalni političkih hit. Zelena ljevica Mirele Holy u nekim je anketama te jeseni bila i ispred SDP-a, dakle druga stranka u državi. Na predsjedničke izbore, međutim, nisu izašli. Orah je podržao aktualnog predsjednika Ivu Josipovića i baš tu političku odluku analitičari ističu kao početak kraja. Rejting im je u 2015. godini konstantno padao, sve do ispod granice izbornog praga. Na parlamentarnim izborima u studenom te godine, Orah je ostao bez ijednog zastupničkog mandata i od tad u anketama uglavnom gostuje u rubrici “ostali”.
Ono što su prije pet godina bili Orah i Živi zid, danas je niz novijih stranaka i koalicija, od suverenista, Neovisnih za Hrvatsku, preko Amsterdamske koalicije, pa do Starta i Možemo! – nove stranke za koje dobar dio birača još ni ne zna da postoje. Stvari bi, uzimajući u obzir iskustva Oraha i Živog zida, trebale biti savršeno jasne. Problem je u tome što često izraz “trebale bi” znači da – nisu.