Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto su u obilježavanje kraja I. svjetskog rata uklopili promociju knjige Ive Pilara? To je van razuma

Hitler i Mussolini bili su, svaki iz svojih razloga, sponzori i pokrovitelji djelomične kratkotrajne realizacije Pilarovih maštarija

Stota obljetnica završetka Prvog svjetskog rata trebala je biti spomen na Matu Peseka i njegovih šest domobrana koji su jurišajući na kotu trista trinaest junački pali za slavu Cara i Monarhije, a ne prigoda za reciklažu notornih crno-žutih snova i ratno-huškačkih floskula doktora Ive Pilara.

“Nastupit će upravo obrnuto, hrvatska će država odieliti Hrvate od Srba, jer će Hrvati biti za hrvatsku državu, a Srbi protiv nje. Ne će Hrvati i Srbi nastupati protiv cjelokupne države, nego će država morati zaštićivati Srbe i priečiti Hrvate, da se svojom vlašću ne posluže previše odlučno i da odviše revno ne primiene na Srbe ono, što su na svojim vlastitim leđima iskusili od Mađara. Položaj središnjih vlasti postat će mnogu ugodniji, njihov će zadatak biti samo da reguliraju i prieče zloporabe posjeda vlasti. Srbi će osim toga biti toliko snažna manjina, da će se i sami moći braniti.” […]

Taj se sasvim pravilni i neizbježni razvoj može zapriečiti samo jednim: time da se muslimanima i katolicima dade vlast da se brane, a jedini uspješni i prirodni oblik za to jest katoličko-muslimanska hrvatska država.” […] Da me se krivo ne shvati. Nipošto ne želim nasilni postupak Hrvata prema Srbima, kao što su to pokušale učiniti pojedine frakcije Starčevićeve stranke. Od toga bi na Monarhiju pala samo još veća mržnja. […] Načelo neka bude obrana bez progona.

Posegnuvši za mislima Gfrörerovim o hrvatskoj državi, imao sam pred očima veličanstvenu obrambenu akciju, sustav država od Baltičkog mora do Jadrana, koji će biti bedem protiv nadirućeg i ekspanzivnog Iztoka. Pored poljske države, pored doduše pravoslavne, ali protubizantske Bugarske – s vremenom možda i Ukrajine – zamišljam si na jugoistoku još jednu katoličko-muslimansku Hrvatsku, koja je prirodno, tisuću godina starom predajom učvršćeno i nepogrešivo oruđe obrane, tim vrednije, što ono ne bi djelovalo samo u pravcu jugoistoka, nego i u pravcu jugozapada. Ja sam, polazeći od moje poviestne i poviestno-filozofske spoznaje najdublje uvjeren, da bi to oruđe obrane, koje mi lebdi pred očima, da bi ta hrvatska država imala sva svojstva, da bude jugozapadni mostobran ovog velikog pojasa bedema, u kome bi kraljevina Poljska tvorila sjeveroiztočni mostobran.”

“Ova historija jednoga detalja bitke kod Bistrice Lesne napisana je u počast pokojnoga gospodina desetnika Peseka Mate i šestorice mrtvih domobrana drugoga bataljona druge satnije, i to: Trdaka Vida, Blažeka Franje, Loborca Štefa, Lovreka Štefa, Pecaka Imbre i Križa Matije, koji su svi pali kod junačke navale na kotu broj trista trinaest, prolivši tako svoju kraljevsku ugarsku domobransku krv u slavu hiljadugodišnjeg kraljevstva Szent Istvána, u smislu Mađarsko-hrvatske nagodbe od godine 1868. Počivali u miru!

Gospodin pričuvni desetnik Pesek Mato i šest junaka ove naše pripovijesti, svi su oni živjeli u početku tihim i gorkim životom kojim žive milijuni naših ljudi što se već stoljećima pate na našem blatu te ga svakog proljeća i jeseni preoravaju da bi iz njega izvukli šaku-dvije zrnja i pojeli režanj pšenične gibanice na Uskrs i na Božić. […] U vjekovnoj magli tlake i rabote, dimnice i kmetstva i batina, u onoj feudalnoj magli koja se još godine devet stotina i četrnaeste pod vladom Franje Josipa Prvoga povijala nad našim selom kao žalosno velo, svi naši junaci osjećali su taj svoj život kao neku stvar još od Gospodina Boga stvorenu, i njihov djed i pradjed (ne budi im potuženo) živjeli su tako, pak što tu ima da se misli i što se tu može?”

Sve to kako stoji stvorio je Sam Gospodin Bog (slava Mu budi i dika), i muži i jesu bokci, kada ih je Sam Gospodin Bog bokcima stvorio, i tako je zapisano na farofu i na katastru, u paragrafima na kotaru i u zakonima kod suda, gdje je Gospodin Bog postavio Gospodu da paze na muže bokce da dobro vrše deset zapovijedi gospodnjih, da plaćaju porez i prireze i namete i da idu u soldate, a kada se to Njemu svidi bogme i u rat.”

Najvažnija knjiga hrvatske političke misli?

Prva tri odlomka izabrana su iz završnoga poglavlja “Die Sudslawische frage und der weltkrieg” (“Južnoslavensko pitanje i Svjetski rat”) Ive Pilara. Knjiga je objavljena 1918. na njemačkome jeziku jer je prvenstveno bila namijenjena bečkim carskim krugovima u nastojanju da se u zadnji čas potakne nova administrativna podjela umiruće austro-ugarske monarhije. Ovdje korišten hrvatski prijevod napravio je Fedor Pucek i objavljen je 1943. u endehazijskom Zagrebu te ponovo 1990. u Varaždinu.

U nedjelju je u Hrvatskom državnom arhivu u sklopu svečanosti obilježavanja 100. godišnjice završetka Prvog svjetskog rata i 100. godišnjice od tiskanja knjige održana i promocija novog izdanja knjige za koju neki uvaženi prvaci desnice misle da je “najvažnija knjiga hrvatske političke misli” te da treba postati obavezno štivo novih naraštaja.

Krleža je nepoznanica Hrvatskom državnom arhivu

Tri odlomka iz novele Miroslava Krleže “Bitka kod Bistrice Lesne” iz njegove antiratne zbirke “Hrvatski bog Mars”, poznata su svakom iole pažljivijem gimnazijalcu, ali ne i onima koji su u Hrvatskom državnom arhivu obilježavali stotu godišnjicu prvog svjetskog klanja. Njih sudbina desetnika Mate Peseka i njegovih šest domobrana ionako nikada nije naročito zanimala jer u protivnom ne bi se divili onome koji je Hrvatsku sanjao kao “oruđe obrane i dio jugozapadnog mostobrana u velikom pojasu bedema.”

U vrijeme kada je Ivo Pilar pisao svoje geopolitičke konstrukcije u slavu očuvanja crno-žute monarhije, Mato Pesek, Vid Trdak i desetine tisuća drugih hrvatskih domobrana za nju su fatalistički ginuli. Za Pilara i njegove današnje obožavatelje njihova individualna žrtva je samorazumljiva, smislena i opravdana. Pilar zagovara opstanak Austro-Ugarske kada se nje odriču čak i frankovci. On najavljuje novi svjetski sukob u vrijeme kada još nije završio ni prvi jer želi da se u njemu ostvari njegova vizija nezavisne katoličko-muslimanske Hrvatske.

Zašto se institut zove po Ivi Pilaru je misterij

Adolf Hitler i Benito Mussolini sigurno nisu čitali “Južnoslavensko pitanje”, ali su svaki iz svojih razloga bili sponzori i pokrovitelji djelomične kratkotrajne realizacije Pilarovih maštarija. Kada je krajem 1991. Skupština Sveučilišta u Zagrebu osnovala “Institut za primijenjena društvena istraživanja” dala mu je ime doktora Ive Pilara, posljednjeg zagovornika crno-žute monarhije na ovim prostorima i proroka gradnje velikog pojasa katoličkih bedema isprekidanih pravoslavnim i katoličko-muslimanskim zidinama.

Zbog čega je ta znanstvena institucija dobila upravo njegovo ime i danas je misterij. Tu enigmu nije uspio razriješiti čak ni dr. Zlatko Hasanbegović koji u sklopu samog Instituta vodi Centar za istraživanje života i djela dr. Ive Pilara.

Stota godišnjica kraja rata trebala je biti prigoda za mir

Promocija Pilarove knjige uklopljena je u obilježavanje stote obljetnice završetka prvog svjetskog sukoba protivno svakom zdravom razumu i očekivanim porukama s takvih obljetnica. Francuski predsjednik Emmanuel Macron, kao domaćin prošlotjednog središnjeg skupa na kojem je sudjelovalo više od šezdeset čelnika država i vlada, rekao je da je “svaki nacionalizam izdaja patriotizma.” Tim svojim riječima postavio je novu “željeznu zavjesu”, ali ovaj put ona nije na granici između zapadne i istočne Europe ili na bilo kojoj drugoj granici.

Ona danas dijeli fanove Trumpa, Putina, Orbana, Salvinija, a u Hrvatskoj u nedostatku živih inačica, odavno blagopočivajućeg doktora Pilara, od onih koji ne žele ponavljati tragične epizode iz prošlosti. Zbog toga je stota obljetnica završetka Prvog svjetskog rata trebala biti spomen na Matu Peseka i njegovih šest domobrana koji su jurišajući na kotu trista trinaest junački pali za slavu Cara i Monarhije, a ne prigoda za reciklažu notornih crno-žutih snova i ratno-huškačkih floskula doktora Ive Pilara.