Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto sve ove manje stranke centra i ljevice, koje kreću na SDP, nemaju baš nikakve šanse ako se ne udruže

Manje stranke centra i ljevice pregovaraju u pet-šest blokova. Ne okupe li se, sve će propasti

FOTO: Vjekoslav Skledar

Kombinacija i varijanti na samo jednom dijelu političkog spektra ima dovoljno za blažu vrtoglavicu. Na raspolaganju imaju i ponešto glasova - postojeće populističke opcije (ne računajući Škoru za kojeg će glasati desniji birači) u golemoj su krizi.

Grozničavo je blaga riječ. Barem ako se govori o političkim pregovorima među strankama centra i ljevice u Hrvatskoj ovih dana, šest-sedam mjeseci prije parlamentarnih izbora. Kao u nekom ludo ubrzanom filmu, neslužbeno se redaju koalicijske kombinacije, ideje o novim strankama, imena i brojevi na izbornim listama. Nikad dosad se u modernoj hrvatskoj političkoj povijesti nije odjednom pregovaralo na toliko ploča i u toliko varijanti kao što se to događa početkom 2020. godine.

Dobra vijest za one koji se ovih dana predoziraju kavom i programsko-kadrovskim kombinacijama o izlasku na izbore je da slobodno plutajućih glasova, odnosno birača svjetonazorski bliskih centru i ljevici, ima još uvijek sasvim dovoljno. Loša? Nastavi li se priča u smjeru u kojem je krenula, nitko ih neće uspjeti prikupiti dovoljno.

Svi sa svima, nitko s HNS-om

Opća slika je jasna. SDP i HDZ su, unatoč svim pričama i svim opravdanim i neopravdanim udarima neprikosnoveni. Oni će, ne bude li milenijski dramatičnih zbivanja, uzeti svojih šezdesetak posto glasova na izborima. Desno od HDZ-a je situacija također manje-više jasna – Škoro konsolidira nezadovoljnike na tom dijelu scene i jedino je bitno pitanje hoće li Most s njim ili samostalno pokušati izbjeći nestanak s političke pozornice.

Jasno je i s kim se nitko neće usuditi u koaliciju – HNS Ivana Vrdoljaka osuđen je nakon radioaktivnog koaliranja s HDZ-om na samostalan izlazak na izbore. Trenutni rejting im je jedan posto, s tendencijom pada.

Dvije “gradonačelničke stranke” u tri dana

No, na centru i ljevici je takva gužva da je nije baš jednostavno ni pokušati klasificirati. Samo u zadnjih nekoliko dana, primjerice, najavljeno je osnivanje čak dvije stranke koje okupljaju, između ostalih – čelnike jedinica lokalne samouprave. Dvije stranke! Jedna se zove Fokus, i po onome što se zna na uglavnom liberalnoj platformi okuplja niz gradonačelnika i načelnika općina iz središnje i sjeverne Hrvatske.

Drugoj je ime – Stranka s imenom i prezimenom. Njen začetnik je gradonačelnik Vrgorca Ante Pranić, a u ekipi bi trebala, između ostalih imati dosadašnju šeficu Starta i predsjedničku kandidatkinju Daliju Orešković, gradonačelnika Knina Marka Jelića, bivšeg gospodarskog stratega HSLS-a Josipa Budimira, dizajnera Borisa Maleševića iza kojeg je netom završena uspješna kampanja Zorana Milanovića, te političkog analitičara Ivicu Relkovića, čovjeka koji je stajao iza uspjeha Mosta 2015. godine.

SDP-ovo pecanje

Ovo je, pritom, samo djelić priče. U bazenu malih lijevih stranaka SDP pokušava pecati istaknutija politička imena. U igri je dosta uglednijih imena, osim Miranda Mrsića i Bojana Glavaševića koji su napustili saborski klub SDP-a, a ponuda socijaldemokrata je uvijek ista – mjesto na stranačkoj, SDP-ovoj listi. Kad su u pitanju stranke s kojima SDP već neko vrijeme surađuje, HSU, HSS-a i Snaga, koalicija bi mogla biti i deklarativno naznačena, ali pregovori o rasporedu na listama su još u punom jeku.

Žestoko pregovara i Mirando Mrsić, svjestan da njegova stranka, Demokrati, kao i mnoge druge sama nema kapacitet za više od mikro-rezultata na izborima. Njegova ideja je okupljanje što šire zajedničke fronte manjih ljevice i centra kako bi se maksimizirao rezultat progresivnih stranaka koje nisu SDP.

Mogu li pametno?

Ljevica će vjerojatno ići sama, u sličnom formatu kao na europskim izborima. Tad su stranke Možemo!, Nova ljevica i Orah osvojile 1,79 posto glasova. No, u Zagrebu je to bilo na samom rubu izbornog praga (4,82 posto) što bi vjerojatno u prvoj izbornoj jedinici (centar Zagreba) bilo dovoljno za saborski mandat.

Svoje mjesto pod suncem traži i centristička koalicija unutar koje bi surađivale stranke Pametno, HSLS i udruga Lipa. Negdje u nekoj od svih spomenutih kombinacija sigurno će sudjelovati Glas, stranka nastala nakon što je HNS otišao u koaliciju s HDZ-om i koja je aktivno sudjelovala u stvaranju Amsterdamske koalicije. Ta koalicija je, međutim, nakon mršavog rezultata i osvojenog jednog mandata na europskim izborima tiho otišla u povijest.

Pitanje za budući kviz

Kombinacija i varijanti na samo jednom dijelu političkog spektra, dakle, ima dovoljno za blažu vrtoglavicu. Na raspolaganju imaju i ponešto glasova – postojeće populističke opcije (ne računajući Škoru za kojeg će glasati desniji birači) u golemoj su krizi. Živi zid je gotovo nestao, Pernarova stranka se (još?) nije afirmirala, Branimir Bunjac osniva svoju stranku, Kolakušić “rješava” europske probleme u Bruxellesu… Svi ti silni pregovori koji se vode na centru i ljevici ciljaju, osim bivših birača SDP-a, na prosvjedne glasove kojih nije malo – samo Živi zid je, primjerice, do raspada rutinski skoro dvije godine prebacivao deset posto.

Ostane li, međutim, cijela priča u pet-šest odvojenih blokova – kakvi su opisani u gornjim redcima – sasvim je izvjesno da niti jedna od “novih”, “uspješnih”, “progresivnih” i sličnih kombinacija neće uspjeti postati ništa osim teškog pitanja za neki budući kviz. Vremena za stvaranje zajedničkog narativa je, naime, još ostalo dramatično malo.