Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto svim HDZ-ovim Josipama Rimac treba baš ovakva, zemlja podijeljena na ‘Hrvate’ i ‘Jugoslavene’

Dvije Hrvatske; ona domoljubna Josipe Rimac i ona druga, nenarodna i vazda sumnjiva

FOTO: Pixsell/Tomislav Metelko

Josipa Rimac samo je još jedan dokaz zašto se HDZ ne može promijeniti dok god je na vlasti, a pitanje je može li se i kada je u opoziciji. Naime, HDZ svojim predsjednicima ne oprašta gubitak vlasti, a za povratak na vlast HDZ je uvijek nudio nepatvoreni i sirovi nacionalizam, jer je rođački kapitalizam uvijek bio dio paketa pa ga nije bilo potrebno dodatno ni nuditi ni promicati.

Prvi predsjednik moderne hrvatske Republike Franjo Tuđman, uz mnoge svoje javne opsesije, imao je i onu o „pomirbi djece i unuka partizana i ustaša.“ Ta „pomirba“ trebala se temeljiti na dvije premise: njegovoj slavnoj rečenici izrečenoj na prvome Općemu Saboru HDZ-a kako „NDH nije bila samo fašistička tvorevina nego i izraz volje i želje hrvatskoga naroda“ te na danas zaboravljenoj i prešućivanoj izjavi kako se „partizanski pokret u Hrvatskoj razvijao na bazi antiustaškog raspoloženja i na osnovi težnje hrvatskog naroda da osigura svoju slobodu u budućnosti, a na programu partizanskog pokreta.“

U devedesetim godinama prošloga stoljeća, najprije zbog rata, a kasnije zbog polupredsjedničkog modela i autokratskog stila vladanja prvoga predsjednika, partizanskog generala i velikog štovatelja lika i djela Josipa Broza Tita, te dvije Hrvatske nisu se ni mogle ni trebale miriti jer se zbog tih razloga nisu ni javno sukobljavale.

Marginalizacija Bleiburga i isticanje Titove hrabrosti

Za Franju Tuđmana događaji vezani uz Bleiburg i nakon njega bili su „krvavo gušenje stvarne i tobožnje kontrarevolucije nekih godinu-dvije nakon rata. No, to su zakonitosti svake revolucije. To važi i za Francusku revoluciju i za hrvatsko i slovensko tlo. Zbog takvoga stava prvoga hrvatskog predsjednika redovni svibanjski skup u Bleiburgu za sve vrijeme njegove vladavine bio je potpuno marginaliziran, a dvije „nepomirene“ Hrvatske, u ondašnjim otežanim uvjetima bez interneta i društvenih mreža, nisu oko njega ni mogle ni trebale ratovati.

Isto tako nije bilo ni previše prostora ni mogućnosti za javno propitkivanje povijesne uloge Josipa Broza Tita jer je Franjo Tuđman, tadašnji nesporni autoritet za sva, a ne samo za povijesna pitanja, javno ustvrdio kako je Tito „imao hrabrosti, odvažnosti i državničke dalekovidnosti da se suprotstavi Staljinu u ono doba kada je pred Staljinom klečala čitava istočna Europa. Titoizam je značio rješavanje nacionalnoga pitanja u okviru socijalističke revolucije, zadržavanje državnosti jedne socijalističke zemlje.

Plenković, naravno, ne bi ponovio Tuđmanove riječi

Možemo li zamisliti Andreja Plenkovića da 22. lipnja na proslavi Dana antifašističke borbe ponovi Tuđmanovu izjavu kako je Komunistička partija Hrvatske bila „antifašistička, antiustaška i u većini revolucionarno-partizanska jer je vodila borbu protiv fašizma, protiv NDH, za suverenu hrvatsku državu, za uništenje hegemonizma i protiv potlačenosti?“

Naravno da premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković neće ovoga, ali ni bilo kojega drugog lipnja ponoviti te riječi Franje Tuđmana javno izgovorene prije tri desetljeća, baš kao što nikada neće imati hrabrosti citirati prvoga predsjednika svoje stranke i kazati da je „Tito bio odgovor na izazove svoga vremena“. Kada jednom čelnici HDZ-a ponove tih nekoliko rečenica Franje Tuđmana, u koga se teatralno zaklinju u svakoj važnoj i nevažnoj prigodi ili obljetnici, u Hrvatskoj će Drugi svjetski rat napokon prestati biti tema javnoga i virtualnoga ratovanja.

Ništa drugo osim nacionalizma nisu mogli ponuditi

Nije stvar u tome da te Tuđmanove riječi ponavljaju Zoran Milanović ili Davor Bernardić, to se od njih ionako očekuje, jer hrvatski politički prostor nije zagađen neoustašlukom kao reakcijom na današnja ili jučerašnja nametanja Tuđmanovih povijesnih pogleda na NOB, KPH, partizanski pokret, revoluciju, socijalizam, samoupravljanje, Jugoslaviju i Josipa Broza Tita, već ponajviše zbog pomanjkanja bilo kakvoga drugog ideološkog i političkog ljepila za sve one koji bi trebali još jednom dati svoj glas HDZ-u.

Bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko i njegovi tadašnji medijski savjetnici trudili su se vratiti Hrvatsku u 1945. kako bi spriječili tadašnje posvemašnje rasulo HDZ-a, jer ništa drugo osim nacionalizma, revizionizma, lustracije i klijentelizma, svome demoraliziranom i demotiviranom članstvu nisu ni mogli ponuditi.

Plenkoviću nije bilo suđeno da provede transformaciju

Djelomični debakl takve politike bila je dobra prilika da Andrej Plenković pomakne HDZ prema centru i oslobodi krajnje desni politički prostor za novu političku opciju koja će predstavljati one kojima je neskrivena ljubav prema endehaziji, što zbog snova o ljepoti i nevinosti obiteljskoga stabla, što zbog nekih drugih iracionalnih razloga, ipak važnija od svega.

Nažalost, taj pomak se nije dogodio jer se političke stranke i u ovim krajevima mogu mijenjati i transformirati samo kada su, nakon izgubljenih izbora, poslane u opozicijske klupe. Budući da je Josipi Rimac oporbena klupa samo nepotrebno gubljenje dragocjenoga vremena, a Josipa Rimac je pokazni model vladajuće partije, Andreju Plenkoviću nije bilo suđeno da provede toliko puta najavljenu transformaciju HDZ-a nakon koje će biti transformirana i sama Hrvatska.

Kome treba HDZ u kojemu nema mjesta za sve Josipe?

Iskreno, što je HDZ bez Josipe Rimac i kome treba HDZ u kojemu više nema Josipe? Ako u novome i transformiranom HDZ-u nema mjesta za sve Josipe koje naštimavaju javne nabave i natječaje, za sve nećake u agencijama i prijateljice u ministarskim kabinetima, za sva srdačna i prijateljska javna i nejavna partnerstva, onda takav HDZ treba dokinuti jer još žešći nacionalizam i još veću endehazijsku nostalgiju na političkome tržištu mogu ponuditi i drugi.

Zbog toga je premijer Andrej Plenković bio pronašao dovoljno važno mjesto za Josipu Rimac i u svojoj administraciji, zbog toga i jest Josipi Rimac samo nebo bila granica. Hoće li se u tome stremljenju i stalnome uspinjanju prema vrhu Josipa zaklinjati u lik i djelo Tomislava Karamarka ili Andreja Plenkovića, ionako je za sve Josipe to samo stvar povijesnoga trenutka, a ne nekakvoga političkog i ideološkog promišljanja.

HDZ se ne može promijeniti dok god je na vlasti

Josipa Rimac samo je još jedan dokaz zašto se HDZ ne može promijeniti dok god je na vlasti, a pitanje je može li se i kada je u opoziciji. Naime, HDZ svojim predsjednicima ne oprašta gubitak vlasti, a za povratak na vlast HDZ je uvijek nudio nepatvoreni i sirovi nacionalizam, jer je rođački kapitalizam uvijek bio dio paketa pa ga nije bilo potrebno dodatno ni nuditi ni promicati.

Takav HDZ koji želi monopol nad „hrvatstvom“ i domoljubljem, koji u čast svoje parlamentarne pobjede proglašava državne praznike, koji uvijek ima na zalihi dovoljan broj Josipa, koji u strahu od izbornoga poraza i gubitka krajnje desnih glasova nije kadar jasno i javno ponoviti nekoliko gore citiranih Tuđmanovih rečenica o endehaziji, partizanskome pokretu, revoluciji i Titu, nužno dijeli Hrvatsku na potpuno pogrešan, a za sadašnjost i budućnost, neizmjerno štetan način.

Od vremena Tuđmana u HDZ-u nije nedostajalo Josipa

Kada će hrvatsko biračko tijelo biti podijeljeno na „europski“ način, na one koji glasaju za neonaciste, nacionaliste, klerikalce, euroskeptike, konzervativce, demokršćane, liberale, eurofederaliste, socijaldemokrate, socijaliste, neokomuniste i zelene, a ne na „Hrvate“, „Jugoslavene“ i nešto miješane sitneži, u središtu predizborne borbe bit će uloga, lik i povijesno djelo Josipe Rimac.

Još od vremena Franje Tuđmana u HDZ-u nikada nije nedostajalo Josipa, one su bile više pravilo nego izuzetak, a da bi sve još neotkrivene i samozatajne Josipe mogle i dalje svojim pregalaštvom usrećivati najprije sebe, a onda i izabrane, trebaju postojati dvije Hrvatske, ona domoljubna Josipe Rimac i ona druga, nenarodna i vazda sumnjiva.

Istini za volju, za sve one kojima treba Josipa Rimac ta podjela nije lišena samorazumljivog izbornog rizika, ali upravo zbog toga Hrvatska i ima sve svoje županije, gradove i općine, sva svoja javna poduzeća i ustanove, pa kada se i dogodi da Josipe više ne mogu određivati točke dnevnoga reda u Banskim dvorima, ostaju im isto tako važni dnevni redovi nebrojenih skupština, vijeća, ravnateljstava i uprava.