Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto u Zagrebu gradimo opći spomenik Holokaustu, umjesto da se konačno obračunamo s ustaškim zločinima?

Dr. sc. Snješka Knežević o suštinskim problemima najavljenog važnog spomenika

U Zagrebu se planira Spomenik za šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu. Najviši funkcionari Židovske općine Zagreb, dr. Ognjen Kraus, predsjednik i Sanja Zoričić Tabaković, predstavnica židovske nacionalne manjine u Gradu Zagrebu, u pismu gradonačelniku Milanu Bandiću, postavljaju nekoliko pitanja, od kojih je glavno: zašto se uz središnji europski memorijal, sagrađen 2005. u Berlinu, u Zagrebu podiže spomenik iste namjene i istoga naziva. Ovdje bi trebalo očekivati spomenik žrtavama ustaške NDH, u čije je doba ubijeno 80 posto pripadnika židovske zajednice, "a ne utopiti ih u šest milijuna svih židovskih žrtava". Iznose motive: "neutraliziranje ustaškog zločina, rehabilitacija NDH, prekrajanje povijesti i izjednačavanje žrtava ustaških rasnih zakona i svih žrtava Drugog svjetskog rata te minoriziranje hrvatske antifašističke borbe"

S velikim spomenicima podignutim unatrag petnaestak godina u znak sjećanja na sve žrtve Holokausta, Berlin je postao memorijalno središte bez premca. Prvenstvo nosi Spomenik umorenim Židovima Europe otvoren javnosti 2005., slijede spomenici progonjenim homoseksualcima 2008., umorenim Sintima i Romima 2012. i žrtvama eutanazije 2014. Obuhvaćajući nacionalno-etničke i socijalne grupe osuđene na definitivno uništenje (Endlösung) i masovno pogubljenje u doba nacionalsocijalizma na području Trećeg Rajha i okupiranih dijelova Europe, taj višedijelni memorijalni ansambl uspostavlja se podjednako kao njemački i europski glavni, zajednički manifest sjećanja i opomene na genocid.

Sam po sebi govori već njegov položaj u najužem središtu Berlina, na području povijesnog parka Tiergartena, u neposrednoj blizini najvećih simbola povijesti, države i kulture u prošlosti i sadašnjosti: Brandenburških vrata, Velike zvijezde (Groβer Stern) sa Stupom Pobjede, palače Reichstaga, obližnjeg recentnog kompleksa Band des Bundes sa zdanjimja u službi parlamenta i vlade te sjedištem saveznog kancelara, pa Kulturforum Berlin s nizom zgrada namijenjih kulturi, umjetnosti i znanosti, među njima arhitektonski monumenti Nove nacionalne galerije i Filharmonije, napokon Potsdamerplatz, spektakularno izgrađen poslije ujedinjenja… Sve reprezentativna svjedočanstva obnove, započete i prije pada Zida i nastavljene poslije.

Berlin ima 42 spomenika namijenjenih sjećanju na Holokaust

Mjesto, dimenzije i forma memorijala, okupljenih na prostorima spajanja desetljećima raspolućenoga grada nose jasnu poruku: integracije sjećanja, opomene i upozorenja u svakidašnjicu njemačke metropole i danas najvitalnijeg europskog velegrada. Osim ovih velikih solista, Berlin sadrži 42 spomenika, spomen-obilježja i spomen-područja namijenjenih sjećanju na Holokaust, nastalih uglavnom od 1980-ih godina. Glavni memorijali se pak sustavno tematski upotpunjavaju drugima, manjima: tako je u Buchu, na sjevernom šiljku grada, 2012. podignut spomenik žrtvama eutanazije u ondašnjim lječilištima i 2014. djeci radnica na prisilnom radu, a u Berlinu iste godine spomenik žrtvama prisilnog rada…

Iako nisu memorijali u doslovnom smislu, Židovski muzej Berlin i dokumentacijski centar Topografija terora snažno i ciljano razvijaju temu sjećanja još prije velikog spomenika židovskim žrtvama Holokausta i 2005. godine. Muzej, dotad neviđenom arhitektonskom simbolikom i gotovo šokantnom ekspresijom Daniela Libeskinda; Topografija terora podjednako impresivnom konzervatorskom i muzeografskom evokacijom kvarta nacističkih glavnih ustanova na licu mjesta i prezentacijom dokumentacije zločina i nasilja od 1933. do 1945.

Židovski muzej, instalacija Šaleket (Palo lišće)

Tegobni put od ideje do realizacije svakog memorijala

Iz vremenske perspektive od petnaestak godina postavlja se pitanje, je li na djelu ideloški projekt, pripreman podosta prije i intenziviran poslije njemačkog ujedinjenja? Može li se hipotetički povezati s pojmom Wiedergumachung, za koji gotovo nema ekvivalenta u drugim jezicima, a dijelom ga pokrivaju riječi popravak, reparacija, restitucija? Poslije Drugog svjetskog rata on je imao značenje materijalne kompenzacije za nacistički kriminal, ali se od sredine 1990-ih proširio na etičku ravan, odnosno na pitanja prevladavanja prošlosti, pa su se njime počeli baviti historiografija i sociologija, politologija i nadasve filozofija.

Diskusija je zahvatila i osnažila kulturu sjećanja: obeštećenje za povijesnu nepravdu nužno zaziva potrebu sjećanja na nju. Pojam i proces Wiedergumachung izazvali su (i izazivaju) kritičke analize i ocjene, a one upućuju na oprez u tumačenju veze recentne memorijalne kulture u Njemačkoj s njima. Je li ona izraz i rezultat etičke reparacije? Ili kraće: pročišćenja, katarze?

Bilo tako ili ne – jer postoje uvjerenja, u Njemačkoj, Izraelu, ali i drugdje, da se prošlost ne može prevladati, da rane mogu zacijeliti, ali ožiljci ostaju i bole – stoji činjenica, da su odluke o ovim velikim memorijalima, njihovu podizanju, mjestu i financiranju donosili parlament, vlada, berlinski senat i sva nadležna tijela uglavnom konsenzusom. Bitan je bio poticaj udruženja ili institucija pogođenih grupa, ali i utjecaj mnogih ličnosti, znanstvenika i intelektualaca, političara i aktivista u profiliranju pojedinih tema i pitanja. No geneza svakog od navedenih memorijala svjedoči najprije o tegobnom putu od ideje do realizacije, o otezanjima i odugovlačenjima, pa i otporima.

Za genezu memorijalu indikativni su datum i poticatelji

Jesu li memorijali žrtvama Holokausta bili lakmus za ispitivanje postnacističkog njemačkog društva, jesu li to ostali i za današnje društvo? I što mu je donijelo to iskustvo? Govori li ono nešto i drugim sredinama koje imaju slične probleme? Izvjesno je pak, da su memorijali osim satisfakcije stvarno pogođenima, nekima donijeli izravne koristi: politici kao ideološka legitimacija, ekonomiji (turizmu) kao vrelo prihoda. Tako je memorijal Holokaustu (kako se skraćeno naziva Spomenik umorenim Židovima Europe) već prve godine posjetilo tri i pol milijuna ljudi, a posjeti se istim tempom nastavljaju: najviše je posjećivano mjesto u centru Berlina, kao što Židovski muzej Berlin pripada najfrekventiranijim muzejima.

Memorijal umorenim Židovima Europe
Memorijal umorenim Židovima Europe, 2711 stela različite visine

Za genezu memorijalu Holokaustu indikativni su datum i poticatelji: godina 1988. i Lea Rosh (1936.), Židovka, feministica i aktivistica zajedno s Eberhardom Jäckelom (1929.-2017.), povjesničarom razdoblja nacizma koji se počeo zalagati za spomenik nakon posjeta Jad Vašemu. Na natječaju, raspisanom tek 1994., pobijedio je rad Christine Jackob-Marks: kosa betonska ploha, površine 20.000 m², na kojoj bi bila ispisana imena žrtava. Ali kancelar Helmut Kohl (1930.-2017.) odbio je prijedlog, dok je više zastupnika pokušavalo u parlamentu spasiti ideju. Godine 1997. ponovno su naručeni projekti i prihvaćen je prijedlog arhitekta Petera Eisenmana (1932.) i kipara Richarda Serre (1938.), koji su zamislili polje stela na površini od 19.000 m².

Slijede promjene: najprije dopuna podzemnim objektom Kuće sjećanja, preimenovanom u Mjesto informacije, potom je na želju Kohla prema Tiergartenu, kao tampon, umetnuto 41 stablo, na što se Serra povukao. Godine 1999. Bundestag donosi odluku o financiranju. Sljedeće godine osnovana je zaklada koja će upravljati spomenikom, Jad Vašem izražava spremnost da dostavi popis imena svih žrtava, što se tada smatralo osobitim ustupkom. Gradnja je počela 2003. i zastala zbog sumnje da je jedna tvornica u sklopu inače odavno denacificirane kompanije Degussa proizvodila ciklon B za logore smrti. Napokon je 2004. predstavljen dio spomenika, odnosno polovica od 2711 predviđenih stela i počela se uređivati izložba u podzemnom izložbenom objektu, koju je ingeniozno s poljem stela organski povezala Dagmar von Wilcken (1958.). Memorijal je svečano otvoren 10. svibnja 2005.

Proturječne reakcije i različita percepcija spomenika

Od početka spomenik je izazivao tumačenja i kritike. Stele su neke podsjećale na grobove nalik sarkofazima na nekim židovskim grobljima, tako u Pragu i Jeruzalemu; drugi su ih proglasili kenotafom i uspoređivali s vojničkim nadgrobnim spomenicima; siva boja podsjetila je pak treće na pepeo spaljenih ljudi, rasut u vodama ili na poljima. Zakladi se činilo da nejednaki kvadri i prividno titravo tlo proizvode osjećaj nesigurnosti i nelagode, što je i bila intencija autora. Peter Eisenman nazvao je spomenik “mjestom bez određena značenja” (Place of no meaning) i ustvrdio da oprimjeruje novu ideju sjećanja. No ona nije nailazila na razumijevanje: polje stela ničime ne upućuje na Holokaust i zahtijeva dodatnu informaciju. Kao primjer navodila se Topografija terora, koje kao autentično mjesto ne treba objašnjavati.

Tadašnji predsjednik Židovskog središnjeg vijeća u Njemačkoj Ignatz Bubis (1927.-1999.), koji je s Helmutom Kohlom utvrdio mjesto i dogovorio gradnju, izjavio je čak da Židovi takav spomenik ne trebaju za komemoriranje svojih žrtava, čime je provocirao pitanje čemu uopće služi. No Gerhard Schröder (1944.), kancelar od 1998. do 2005., poželio je dok se spomenik gradio da postane mjesto “koje se rado pohodi” – što se i zbilo. Memorijal postojano izaziva proturječne reakcije i različitu percepciju. Tako je 2017. izraelsko-njemački pisac, muzičar i satiričar Shabak Shapira (1988.) na internetskoj stranici Yolocaust – spoju riječi Yolo (akronima fraze „You only live once“, popularne u masovnoj kulturi) i Holocaust, donio 12 bezveznih selfija posjetitelja snimljenih na memorijalu zajedno s dokumentarnim slikama logora smrti, izazvavši smjesta pola milijuna klikova i proteste autora, na što je ukonio selfije, ali objavio komentare. Akcija je stekla globalnu popularnost.

Memorijal umorenim Židovima Europe, u unutrašnjosti spomenika
Memorijal umorenim Židovima Europe, izložba Mjesto informacije

Spomenik progonjenim homoseksualcima

U jeku diskusije o Eisenmanovu konceptu memorijala, 2003. godine, Bundestag (parlament) donio je odluku o podizanju središnjeg spomenika progonjenim homoseksualcima. Prijedlog su još 1993. podnijela dva udruženja: Inicijativa Ne zaboravimo homoseksualne žrtve nacizma i Savez lezbijki i pederasta, najveća nevladina organizacija za ljudska prava i samopomoć koja objedinjuje 100 društava i broji 4.400 članova. U Frankfurtu je potom 1994. podignut spomenik “Anđeo”, a 1995. u Kölnu “Ružičasti trokut”. Natječaju, raspisanom 2006., prethodio je javni kolokvij koji je rezultirao zaključkom, da spomenik mora uputiti na razlike “u nacističkom ponašanju prema homoseksualnim muškarcima i ženama” i biti trajno upozorenje “na netoleranciju, neprijateljstvo i isključivanje pederasta i lezbijki”.

Nagradu je dobio dvojac, Danac Michael Elmgren (1961.) i Norvežanim Ingar Dragset (1969.), koji su u duhu Eisenmanova radikalizma predložili jednostavni betonski kvadar (3.5 m) s ostakljenim otvorom u kojem se može vidjeti kratak film o dva muškarca kako se ljube. Spomenik sadrži ploču na njemačkom i engleskom jeziku koja podsjeća na progone homoseksualaca, o čemu u javnosti dugo vremena nije bilo govora, štoviše, to se prešućivalo, dok 2002. donošenjem zakona o pravima homoseksualaca nisu rehabilitirane žrtve zloglasnog nacističkog paragrafa 175.

Dodatnu raspravu potaknuo je Savez lezbijki i pedera javnom diskusijom s umjetnicima, kojima je prigovoreno da planirani spomenik upućuje samo na homoseksualnost muškaraca, ne i žena. Neki su smatrali da spomenik treba biti posvećen samo muškim žrtvama, zato što nacisti nisu toliko progonili lezbijke. Najposlije je prihvaćena želja Saveza da se uključe negativna iskustva progona lezbijki. Kompromis je pronađen odlukom da se film mijenja i tako uz muški homoseksualizam prikaže i ženski. To je realizirano 2012. filmom “Poljubac bez kraja”, ali 2014. nije raspisan natječaj za novi film, kako je određeno 2006., pa je vraćen prvotni.

Memorijal homoseksualcima progonjenima u nacionalsocijalizmu
Memorijal homoseksualcima, video sekvenca Poljubac bez kraja

Sporovi zbog spomenika žrtvama Porajmosa (romski naziv za Holokaust)

Više diskusije i neslaganja potaknuo je spomenik žrtvama Porajmosa, što je romski naziv za Holokaust koji Židovi nazivaju Šoa. Odluku o podizanju spomenika Savezna vlada donijela je 1992. na prijedlog Središnjeg vijeća njemačkih Sinta i Roma, a lokacija, u blizini Brandenburških vrata i preko puta palače Reichstaga utvrđena je tek 2001. Spor se najprije vodio o posveti spomenika: vlada je predvidjela naziv Cigani, što je Središnje vijeće njemačkih Sinta i Roma odbilo kao uvredljivo. No vladi je potporu 2005. dala Alijansa Sinta Njemačka. Drugi je problem bila usporedba genocida nad Židovima i s genocidom nad Romima, o čemu nikako nije bilo suglasnosti, pa je napokon 2007. dvoma znanstvenim institucijama povjerena izrada “Kronologije genocida nad Sintima i Romima”.

Oslonom na navode iz govora kancelara Helmuta Schmidta (1918.-2015.) iz 1982. i predsjednika Romana Herzoga (1934.-2017.) iz 1996. – kad je 27. siječnja proglasio nacionalnim danom sjećanja na Holokaust, sedam godina prije UN-a – autori izjednačuju genocid nad Sintima i Romina s genocidom nad Židovima i odbijaju tezu istaknutih povjesničara Holokausta Guentera Lewyja (1932.) i Yehude Bauera (1926.) o singularnosti i nemjerljivosti Šoe. Zbog razlika u mišljenjima spomenik se nije počeo graditi 2004., kako je bilo predviđeno, nego tek 2008., s time da bude dovršen 2009. godine. No i to se otezalo još tri godine zbog sukoba s autorom spomenika. Svečano je otvoren 24. listopada 2012. Financiran je saveznim sredstvima (gotovo tri milijuna €) kao memorijal od nacionalne i međunarodne važnosti.

Memorijal Sintima i Romima Europe umorenima u nacionalsocijalizmu: Crno more
8. Memorijal Sintima i Romima Europe, trokut (Winkel), simbol stradanja

Autor je globalno poznat izraelski umjetnik Dani Karavan (1930.) kojem je spomenik povjeren narudžbom, bez natječaja, čime je uvjetovao suradnju. Estetikom i simbolikom bitno se razlikuje od dotadašnjih spomenika. U intervjuu radikalno lijevom časopisu Jungle World 2012. Karavan tvrdi da je on svojedobno izabrao lokaciju: “Htio sam se što više približiti Reichstagu… htio sam mjesto tišine, mjesto za kontemplaciju”. U memorijal se ulazi kroz uska vrata u zidu od mliječnog stakla, na kojem je ispisana Kronologija genocida nad Sintima i Romima. U sredini je okrugli bazen („zdenac“) s crnim dnom, „beskrajnom dubokim“.

Krug je, prema Karavanu, simbol jednakosti, a voda simbolizira suze. U sredini bazena je kut (Winkel), koji podsjeća na znak kojim su bili obilježeni logoraši, a na njemu cvijet, „simbol života, žalosti i sjećanja“, koji se kad uvene nadomješta svježim cvijetom. Na rubu bazena upisana je na njemačkom, engleskom i romskom jeziku pjesma Auschwitz Santina Spinellija – Aleksijana (1964.), romskog pjesnika, glazbenika i profesora za jezik i kulturu Roma Sveučilišta u Trstu: „Upalo lice/ugašene oči/hladne usne/tišina/razderano srce/bez daha/bez riječi/bez suza.“ Akustična instalacija donosi kompoziciju za violinu Mare Manuschenge Romea Franza (1966.), istaknutog predstavnika tzv. manousche-jazza, komponiranu za spomenik.

Revizija zbog kritika spomenika žrtvama zloglasne centrale za eutanaziju

Spomenik žrtvama eutanazije nalazi se na povijesnom mjestu, na adresi Tiergartenstrasse 4, gdje je pod kodnim nazivom T4 djelovala centrala za eutanaziju. Vila je 1944. izgorjela pošto je bila pogođena bombom, centrala je premještena, a ostaci su uklonjeni 1950-ih. Tek 1980-ih građanske grupe počele su posjećati na zloglasno mjesto i 300.000 žrtava – neizlječivo ili psihički bolesnih, invalida i tzv. neprilagođenih, a 1987. upriličio je povjesničar Götz Haydar Aly (1947.) pokretnu izložbu u autobusu, parkiranom više tjedana ispred obližnjeg kompleksa Berlinske filharmonije.

Potom je sljedeće, 1988. godine, na povijesnoj lokaciji T4 postavljena skulptura Richarda Serre pod nazivom Berlin Junktion: sastoji se od dvije, gotovo vertikalne, izvijene plohe od kortena (rđavog čelika) koje tvore uzak, malo skošen, jedva prohodan koridor. Na tlu je spomen-ploča s tekstom, na kojoj se među ostalim navodi: “Većina žrtava ubijena je u plinskim komorama, planiranim izgladnjivanjem i trovanjem. Žrtve su dopremane iz psihijatrijskih klinika i dječjih bolnica, iz staračkih domova, sirotišta i lazareta, iz logora. Broj žrtava je velik, a broj osuđenih počinitelja malen.”

Memorijal žrtvama eutanazije: Berlin Junktion i Mjesto informacije

Memorijal je izazvao kritike: Serrina skulpturu da je neprimjerena, spomen-ploča gotovo neprimjetna, a natpis se i ne vidi, pa su se sve više javljali zahtjevi za revizijom koncepta. Kao upotpunjenje postavljen je 2008. informacijski pano. Potom je 2011. Bundestag je odlučio proširiti memorijal na zajednički prijedlog frakcija vodećih stranaka. Raspisan je javni natječaj, na kojem je prvu nagradu dobila radna zajednica u sastavu: arhitektica Ursula Wilms (1963.), vrtni arhitekt, sveučilišni profesor Heinz W. Hallmann (1940.) i umjetnik svjetla Nikolaus Koliusis (1953.).

U parku, gdje je i dalje Serrina skulptura, oni su postavili prema sredini malo nagnutu betonsku plohu u boji antracita duž koje je osovljen proziran, svjetloplavi stakleni zid, dugačak 30 metara. Zid je okružen dugačkim pultom s tekstovima, audio i video konzolama. Zahvaljujući toj instalaciji, namijenjoj obuhvatnoj informaciji, ansambl se otada naziva Memorijalno i informacijsko mjesto za žrtve nacionalističkog umorstva eutanazijom.

Memorijal žrtvama eutanazije: Mjesto informacije

Topografija terora predstavlja ostatke najvažnijih nacističkih ustanova

Dokumentacijski centar Topografija terora nije u doslovnom smislu memorijal, iako se bavi nacističkom strahovladom i zločinom od 1933 do 1945. I on se nalazi na povijesnom, autentičkom mjestu: in vivo, u arheološkom sloju, predstavlja ostatke najvažnijih nacističkih ustanova, među njima Gestapoa, centrale SS-a (Zaštitnog odjela) i SD-a (Službe sigurnosti Reichsführera, zapovjednika SS-a). Njihove su ruševine uklonjene 1950-ih, ali su očuvani podrumski prostori i temelji. Prva izložba upriličena je još 1987., a istražena i sabrana građa postat će temelj budućeg dokumentacijskog centra.

Godine 1992. osnovana je zaklada i raspisan javni natječaj za zgradu sa stalnom izložbom. Prvonagrađeni rad švicarskog arhitekta Petera Zumthora (1943.) nije realiziran zbog previsokih troškova i spora s autorom, a svojom ostavkom Reinhard Rürup (1943.), znanstveni direktor zaklade, dao je 2004. javnosti do znanja da dosad nije isporučena svota određena za pripremu te da su Grad i Savez „izrazito ravnodušni“, a njihova potpora „mlaka“.

Topografija terora: ostaci zgrada u arheološkom sloju i nova izložbena zgrada

Sljedeće, 2005. godine raspisan je novi javni natječaj, a od 309 pristiglih radova, odnosno od 23 rada izabrana za žiriranje, prvu su nagradu dobili već spomenuti Ursula Wilms i Heinz W. Hallman. Predložili su dvokatni, ostakljeni kvadar (s 3.500 m² površine u svim etažama), koji je u uglednom časopisu Domus ocijenjen „podjednako funkcionalnim i elegantnim“ i bez vidljivije simbolike. Uz muzejsko-dokumentacijski objekt, duž jarka u kojem su prezentirani ostaci nekadašnjih nacističkih građevina i ulice u kojoj su se nalazile, ali i zaštićeni dijelovi Berlinskog zida, uređena izložba na otvorenom.

Sadrži pet postaja koje pružaju povijesni pregled lokacije Topografija terora, njezine slike u doba nacizma i u poratno doba, kada je desetak godina služila kao odlagalište ruševina i autodrom. Radovi su počeli 2007, a centar je svečano otvoren 2010. Topografijom terora upravlja istoimena zaklada, muzej je u sklopu Državnih muzeja u Berlinu. Svim drugim memorijalima upravlja upravlja Zaklada Spomenika za umorene Židove Europe.

Topografija terora: izložba na otvorenom duž ostataka Berlinskog zida

U 2017. raspisani natječaji za spomenike u Londonu i Zagrebu

Protekle, 2017. godine raspisana su dva natječaja za spomenike žrtvama Holokausta: u Londonu i Zagrebu. National Holocaust Memorial u Londonu namijenjem je sjećanju na sve žrtve Holokausta i nacističkog zločina: uz Židove, i na Rome, Slavene, tzv. neprilagođene osobe, homoseksualce i političke protivnike Hitlerovog režima. Sastavni i jednakovažan dio je edukacijski centar. Lokacija je određena u parku Victoria Tower Garden, u blizini zgrade parlamenta i rijeke Temze. Za projekt je raspisan međunarodni natječaj, na koji se javilo 92 natjecatelja iz 26 zemalja, među njima Daniel Libeskind, Zaha Hadid Architects, Norman Foster i drugi.

Prvu nagradu dobio je team Adjaye Associates i Ron Arad Architects pod vodstvom Sir Davida Adjaye (1966.), gansko-britanskog arhitekta, koji se proslavio kao projektant „Nacionalnog muzeja afričko-američke povijesti i kulture“ u Washingtonu (2016.). Spomenik tvori monumentalna struktura sastavljena od nakošenih zidova/lamela, koji se stupnjevito smanjuju do ulaza u podzemni dio gdje je smješten edukacijski centar (2.650 m²). „Kompleksnost priče o Holokaustu, uključujući britanski kontekst tvori seriju s vremenom zgusnutih slojeva. Naš projekt otkriva te slojeve, ne dopuštajući da budu pokopani u povijesti.“ (Adlaye, prigodom predstavljanja projekta u Muzeju Victoria and Albert).

“Sjećanje nije dovoljno. Novi memorijal bit će izraz naše privrženosti civilnim vrijednostima. Stajat će u sjeni parlamenta da opominje što se događa kad se sruše demokracija i civilno društvo” (Sir Peter Bazalgette, predsjednik žirija i predstavnik Fondacije Holocaust Memorial UK). Posebnu vrijednost memorijalu pridaje mjesto: Victoria Tower Garden, park otvoren 1914., napućen spomenicima namijenjenima demokraciji, ukidanju ropstva, borbi za ljudska prava, među kojima je glasovita skulptura “Građani Calaisa” Augusta Rodina. S parkom graniči Westminsterska palača, sjedišta Parlamenta, spomenik najviše simboličke i identitetske vrijednosti. Realizacija se predviđa 2021., a sredstva osiguravaju država, različite fondacije i privatni donatori.

Nekoliko pitanja predstavnika židovske manjine gospodinu Bandiću

U Zagrebu se pak planira „Spomenik za šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu“. Natječaj je Grad Zagreb raspisao u travnju (2017.), a radovi su u srpnju predstavljeni javnosti izložbom. Na dan njezina otvaranja najviši funkcionari Židovske općine Zagreb, dr. Ognjen Kraus, predsjednik i Sanja Zoričić Tabaković, predstavnica židovske nacionalne manjine u Gradu Zagrebu, u pismu gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću, postavljaju nekoliko pitanja. Najprije, kako to da židovska zajednica Zagreba i Hrvatske nije uopće bila uključena u projekt, što je “bez presedana u svjetskim razmjerima”. No glavno je pitanje: zašto se uz središnji europski memorijal, sagrađen 2005. u Berlinu, u Zagrebu podiže spomenik iste namjene i istoga naziva.

Ovdje bi trebalo očekivati spomenik žrtavama ustaške NDH, u čije je doba ubijeno 80 posto pripadnika židovske zajednice, “a ne utopiti ih u šest milijuna svih židovskih žrtava”. Iznose motive: “neutraliziranje ustaškog zločina, rehabilitacija NDH, prekrajanje povijesti i izjednačavanje žrtava ustaških rasnih zakona i svih žrtava Drugog svjetskog rata te minoriziranje hrvatske antifašističke borbe” – i zaključuju, da će planirani spomenik “manje ili tek djelomično služiti komemoriranju ubijenih Židova Zagreba i NDH, a više ciljevima koji nemaju veze s time”.

Prešućivanje poznatog i posvjedočenog ustaškog genocida

Iz svojega komentara o slučaju zagrebačkog memorijala Holokaustu (u časopisu Gordogan, 35-36, 2017.) izdvajam za ovu prigodu nekoliko misli. Nakon veličanstvenog berlinskog spomenika žrtvama Šoe memorijali su se podizali bilo u ime sjećanja na pojedine pogođene grupe, kao u Berlinu, bilo u čast lokalnim žrtvama, kao u gradovima nekadašnjeg Trećeg Rajha i okupiranih područja Europe. To znači da je u kolektivnoj svijesti berlinski memorijal stekao važnost i razinu univerzalne poruke o Šoi, kakvu je mnogo prije odaslao Jad Vašem. Stvarne motive naoko humanističkog i dobrano zakašnjelog zagrebačkog projekta razotkrivaju Kraus i Zoričić Tabaković: zaobilaženjem autentično ustaškog zločina skreće se pažnja na nacistički zločin kao veći i najveći, kao univerzalno zlo i negativnu baštinu Europe. Ispravljanje povijesti i prešućivanje poznatog i posvjedočenog ustaškog genocida dio je žilave borbe neoustaških grupacija i pokreta da izbore za sebe i svoje nasljeđe pravo javnog postojanja u hrvatskom društvu i državi.

Židovski muzej Berlin: Toranj Holokausta i Vrt egzila
U unutrašnjosti Tornja Holokausta

Trideset osmero autora koji su se odazvali natječaju moralo je zadovoljiti zahtjev za univerzalnom porukom Šoe – nakon Eisenmanovog memorijala, ali i Libeskindovog berlinskog Židovskog muzeja, i uz to iznijeti nešto novo i vlastito. No težeći općemu, oni nužno posežu za motivima koji su uporabom, preradom i obradom s vremenom postali stereotipi: Davidova zvijezda i menora, trokut (Winkel) i brojevi kao oznake na odjeći i tijelu logoraša; kolosijeci i željeznički pragovi, bodljikava žica, šiljci i šipke, rampa i most, stup i zidovi – izvijeni ili nagnuti tvoreći tjesnace, pa tunel, vrata, osmatračnica i uvijek ponovno labirint.

Tek u nekoliko primjera javljaju se figuralne aluzije, dramatične hipertrofije, dekonstrukcija i deformacija. Razabiru se asocijacije na uzore, ali nema izravnog posezanja za poznatim rješenjima. Hendikep je bila i lokacija: između ugaonog paviljona kolodvora i dominantnog objekta Pošte, u vizuri snopova tračnica, prometa i jada zaboravljene paleoindustrijske zone s ostacima Paromlina i opustošenog Gredelja. Neki su nastojali stvoriti otvorene pjacete ili pak omeđene urbane niše, mnogi posežu za zelenilom kao medijem kontemplacije, ne bi li spomeniku stvorili dolični kontekst i omogućili da u tjesnacu proizvede neku auru, barem ograničena zračenja.

Autentično, povijesno mjesto zločina: zemljište razorene sinagoge u Praškoj

Prvonagrađeni rad kipara Dalibora Stošića i arhitekta Krešimira Rogine donosi jednostavno i većini razumljivo rješenje: monumentalnost i stereotip. Predlažu zid od stiliziranih drvenih kovčega, zbijen i neuredan kao da pada, postavljen na platformu/postolje, odijeljen od Pošte visokim drvećem. Ekspresiju bi jamčile dimenzije, simboliku predmet koji slovi kao ikonički superznak i univerzalni simbol Holokausta – napose nakon Spielbergove „Schindlerove liste“ koja ima važno mjesto u biografiji jednog od inicijatora projekta, Branka Lustiga (1932.).

Umjesto manipulacije velikom europskom povijesnom temom, Zagreb je mogao dobiti odgovor na poseban i vlastit problem – i hipoteku. Hipoteku, zato što memorijala za sve žrtve ustaškog terora i zločina u Hrvatskoj nema. Osim upitne posvete, upitno je i mjesto: zagrebački kolodvor nije bio ni sabirno mjesto, niti su transporti u koncentracijske logore polazili s njega, nego su njime samo prolazili. Autentična mjesta povjesničari su odavno identificirali, ali ona nisu prikladna za spomenik. Izbor mjesta u Berlinu ili u Londonu jasno upućuje na poštovanje prema sadržaju, pa se on smješta u reprezentativne, mahom povijesne javne prostore, usred života grada, katkad i nacije.

Trg sinagoge, prijedlog Nenada Fabijanića za Prašku

No kad je već riječ o Šoi, u Zagrebu postoji mjesto – sedamdesetak godina prazno i opće poznato: zemljište razorene sinagoge u Praškoj, još uvijek parkiralište. To je autentično, povijesno mjesto zločina: kulturocida i memoricida. Njime se bez poziva, poticaja ili dogovora, od 2010. do 2014. bavio arhitekt Nenad Fabijanić. Za Telegram, uz privolu autora ekskluzivno donosim, posljednju verziju studije. Za razliku od većine dosadašnjih prijedloga: rekonstrukcije hrama (ili barem njegovog glavnog pročelja), Fabijanić polazi od činjenice ispražnjenosti mjesta i definitivnog nestanka hrama.

Poruka memorijala zasnovana je na interpretaciji praznine. Dimenzije i prostor hrama evocira njegov tlocrt u arheološkom sloju i visok brončani stup sa zlatno-blistavom zvijezdom na vrhu, na mjestu s kojega potječu fragmenti jedinog očuvanog stupa (pohranjenog u zgradi Židovske općine). Simboliku nosi nizak kompaktan zid na začelju, u punoj širini nekadašnjeg hrama, na njemu su vrata u čiji crni otvor utječe tamna voda: vrata ne vode nikamo. Oporo, pročišćeno do esencije i bez sentimentalnosti – za što se još zalagao Eisenman, Fabijanić donosi homagge hramu i izbrisanoj zajednici. No i taj prijedlog ostat će tek izloškom skorašnje izložbe i nespoznat izazov. Za Prašku postoje drukčiji planovi.

Snješka Knežević
Telegram autor
13 članaka Više o autoru