Neke analize su jednostavno suvišne.
Kad je u pitanju politika to se uglavnom odnosi na fenomene koji su toliko očiti da je trošenje medijskog prostora na njih jednostavno gubljenje vremena. Recimo, politička budućnost HNS-a nakon “Titanic-zaokreta” iz 2017. godine doima se prilično nepostojećom, baš kao i perspektiva svih silnih “Bandićevih žetončića” koji su još dodatnom broju ljudi temeljito zgadili parlamentarnu demokraciju kao takvu.
Naravno, kao i u sportu, i u politici uvijek valja ostaviti jedan mali zarezić, prostor za lucky-punch koji ruši nadmoćnog protivnika ili gol iz kontre u zadnjoj minuti sudačke nadoknade, ali takav preokret u ovim slučajevima je izgledan otprilike kao i da hrvatski svemirski program do kraja desetljeća postane konkurentan NASA-inom.
Slučaj Šikanjić
Ipak, iznenadna podrška koju je Zoranu Milanoviću za još nepostojeću predsjedničku kandidaturu izrazio predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak, vratila je nakratko fokus na “narodnjake” i Vrdoljaka, strateške političke partnere HDZ-a, kako im tepaju (ili ih trolaju?) mediji.
Ovdje se treba vratiti na posljednji mjesec 2017. godine, kad pisanje o ludilu na HRT-u još nije bilo toliko moderno. Tad je u emisiju Hrvatskog radija “U mreži prvog” kao gost pozvan i komentator HRT-a Milorad Šikanjić. Čovjek je u programu odradio ono zbog čega je i pozvan – komentirao aktualna politička zbivanja, a tad je jedna od aktualnijih stvari bio i ulazak HNS-a u Vladu Andreja Plenkovića.
William od Ockhama
Šikanjić je između ostalog, ustvrdio kako je odlazak HNS-a u koaliciju s HDZ-om “krađa mandata iz sefa Kukuriku koalicije”, Vrdoljaka u politici ocijeno “moralnim lešom”, te dodao da će zaudarati svi koji ga podržavaju. Uskoro je od strane uprave vlastite kuće na stol dobio prijedlog izvanrednog otkaza i jedva je, vjerojatno zbog burne reakcije javnosti, izbjegao put na Zavod za zapošljavanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Veza između njegovih ocjena i Vrdoljakove podrške Milanoviću je franjevački svećenik i filozof koji je djelovao početkom 14. stoljeća, William od Ockhama. On je, naime, postavio princip po kojem se u dvojbi između dviju teza koje predviđaju isti ishod kao najvjerojatnija odabire najjednostavnija. Princip poznat pod nazivom Occamova oštrica ima jako veze sa zaudaranjem koje je spominjao Šikanjić.
Tjeranje sfinge
Najjednostavnije objašnjenje Vrdoljakove potpore bivšem predsjedniku SDP-a je to da se šef HNS-a želi vlastitu “popularnost” u javnosti prenijeti makar dijelom na lik i djelo mogućeg budućeg predsjedničkog kandidata i tako pokvariti Milanovićeve šanse u bitci protiv (vjerojatno) Kolinde Grabar-Kitarović i ostalih. Nema tu puno filozofije, Vrdoljak je strateški partner HDZ-a (disclaimer – ovo nije trolanje) i nije izgledno da bi radio u korist štete kandidatkinje koju podržava stranka Andreja Plenkovića. Štoviše, obzirom na rejting šefa HNS-a u javnosti, prilično je izvjesno da njegova podrška ne bi nimalo usrećila aktualnu stanovnicu Pantovčaka.
Moguće je, također, da je Vrdoljakova podrška vrsta mamca koja bi trebala natjerati Milanovića da prestane glumiti sfingu u vezi s predsjedničkim izborima i konačno precrta jednu od jednostavnih opcija hoću/neću. Nije to mala stvar – jer objava nečijeg ulaska u kampanju odmah njegovoj konkurenciji jasno ocrtava konture (pa i troškove) potencijalne protukampanje. Konkretno, ukoliko se predsjednica odluči na utrku za drugim mandatom, nije ni blizu isto hoće li joj protivnik biti Zoran Milanović ili ne. Također, nije isto ni to hoće li odluku o Milanovićevoj kandidaturi doznati danas ili za šest mjeseci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Srce, ruke i lopata
Naposljetku, kao potpuno teoretsku mogućnost, na samom rubu urnebesnog humora, valja spomenuti i to da je Vrdoljak jednostavno bio iskren, da misli da je Milanović super, a on sam čovjek koji mu svojom javnom podrškom ne radi štetu, nego čak i donosi korist.
Nakon što se uozbiljimo i obrišemo suzice, zaključit ćemo da Vrdoljak jednostavno nakon svega zvuči “kao pjesnik što ne vjeruje u vlastite stihove” (Zabranjeno pušenje – Srce, ruke i lopata). Što vraća priču na stvarnost Hrvatske narodne stranke. Iako će dužnosnici te stranke lakonski ponavljati kako oni u “anketama nikad dobro ne stoje, ali na izborima…”, brojke ih temeljito demantiraju.
Titanic tone
Primjerice, u listopadu 2011. godine, pred parlamentarne izbore HNS je imao solidnih 5,6 posto, što se doima gigantskim u odnosu na današnje brojke – u jednoj redovnoj anketi su na 1,8 posto, a u drugoj u rubrici “ostali”. Što je još značajnije, očito je da su birači liberalnog centra koji su HNS znali dogurati na parlamentarnim izborima i preko sedam posto glasova (2007. godine) prešli stranci koja je nastala pretprošlog ljeta, nakon “Titanic-zaokreta” ekipe koja je pod svaku cijenu htjela biti na vlasti. Glas je, naime, u veljači ne samo prvi put po prosječnom rejtingu pretekao HNS, već je sa 2,7 posto Vrdoljakovu stranku ostavio daleko iza sebe. Neke analize su, dakle ipak, jednostavno suvišne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne, ozbiljno, zašto Vrdoljak hoda okolo i urla da će za predsjednika podržati Zorana Milanovića?
Najjednostavnije objašnjenje neočekivane potpore MIlanoviću je pokušaj kontaminiranja kandidature bivšeg premijera
Novinar HRT-a Milorad Šikanjić je u emisiji svoje kuće krajem 2017. godine, između ostalog, ustvrdio kako je odlazak HNS-a u koaliciju s HDZ-om "krađa mandata iz sefa Kukuriku koalicije", Vrdoljaka u politici ocijeno "moralnim lešom", te dodao da će zaudarati svi koji ga podržavaju. Uskoro je na stol dobio prijedlog izvanrednog otkaza i jedva je, vjerojatno zbog burne reakcije javnosti, izbjegao put na Zavod za zapošljavanje. Potpora Vrdoljaka Milanoviću mogla bi imati veze baš sa zaudaranjem koje je spominjao Šikanjić.
Neke analize su jednostavno suvišne.
Kad je u pitanju politika to se uglavnom odnosi na fenomene koji su toliko očiti da je trošenje medijskog prostora na njih jednostavno gubljenje vremena. Recimo, politička budućnost HNS-a nakon “Titanic-zaokreta” iz 2017. godine doima se prilično nepostojećom, baš kao i perspektiva svih silnih “Bandićevih žetončića” koji su još dodatnom broju ljudi temeljito zgadili parlamentarnu demokraciju kao takvu.
Naravno, kao i u sportu, i u politici uvijek valja ostaviti jedan mali zarezić, prostor za lucky-punch koji ruši nadmoćnog protivnika ili gol iz kontre u zadnjoj minuti sudačke nadoknade, ali takav preokret u ovim slučajevima je izgledan otprilike kao i da hrvatski svemirski program do kraja desetljeća postane konkurentan NASA-inom.
Slučaj Šikanjić
Ipak, iznenadna podrška koju je Zoranu Milanoviću za još nepostojeću predsjedničku kandidaturu izrazio predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak, vratila je nakratko fokus na “narodnjake” i Vrdoljaka, strateške političke partnere HDZ-a, kako im tepaju (ili ih trolaju?) mediji.
Ovdje se treba vratiti na posljednji mjesec 2017. godine, kad pisanje o ludilu na HRT-u još nije bilo toliko moderno. Tad je u emisiju Hrvatskog radija “U mreži prvog” kao gost pozvan i komentator HRT-a Milorad Šikanjić. Čovjek je u programu odradio ono zbog čega je i pozvan – komentirao aktualna politička zbivanja, a tad je jedna od aktualnijih stvari bio i ulazak HNS-a u Vladu Andreja Plenkovića.
William od Ockhama
Šikanjić je između ostalog, ustvrdio kako je odlazak HNS-a u koaliciju s HDZ-om “krađa mandata iz sefa Kukuriku koalicije”, Vrdoljaka u politici ocijeno “moralnim lešom”, te dodao da će zaudarati svi koji ga podržavaju. Uskoro je od strane uprave vlastite kuće na stol dobio prijedlog izvanrednog otkaza i jedva je, vjerojatno zbog burne reakcije javnosti, izbjegao put na Zavod za zapošljavanje.
Veza između njegovih ocjena i Vrdoljakove podrške Milanoviću je franjevački svećenik i filozof koji je djelovao početkom 14. stoljeća, William od Ockhama. On je, naime, postavio princip po kojem se u dvojbi između dviju teza koje predviđaju isti ishod kao najvjerojatnija odabire najjednostavnija. Princip poznat pod nazivom Occamova oštrica ima jako veze sa zaudaranjem koje je spominjao Šikanjić.
Tjeranje sfinge
Najjednostavnije objašnjenje Vrdoljakove potpore bivšem predsjedniku SDP-a je to da se šef HNS-a želi vlastitu “popularnost” u javnosti prenijeti makar dijelom na lik i djelo mogućeg budućeg predsjedničkog kandidata i tako pokvariti Milanovićeve šanse u bitci protiv (vjerojatno) Kolinde Grabar-Kitarović i ostalih. Nema tu puno filozofije, Vrdoljak je strateški partner HDZ-a (disclaimer – ovo nije trolanje) i nije izgledno da bi radio u korist štete kandidatkinje koju podržava stranka Andreja Plenkovića. Štoviše, obzirom na rejting šefa HNS-a u javnosti, prilično je izvjesno da njegova podrška ne bi nimalo usrećila aktualnu stanovnicu Pantovčaka.
Moguće je, također, da je Vrdoljakova podrška vrsta mamca koja bi trebala natjerati Milanovića da prestane glumiti sfingu u vezi s predsjedničkim izborima i konačno precrta jednu od jednostavnih opcija hoću/neću. Nije to mala stvar – jer objava nečijeg ulaska u kampanju odmah njegovoj konkurenciji jasno ocrtava konture (pa i troškove) potencijalne protukampanje. Konkretno, ukoliko se predsjednica odluči na utrku za drugim mandatom, nije ni blizu isto hoće li joj protivnik biti Zoran Milanović ili ne. Također, nije isto ni to hoće li odluku o Milanovićevoj kandidaturi doznati danas ili za šest mjeseci.
Srce, ruke i lopata
Naposljetku, kao potpuno teoretsku mogućnost, na samom rubu urnebesnog humora, valja spomenuti i to da je Vrdoljak jednostavno bio iskren, da misli da je Milanović super, a on sam čovjek koji mu svojom javnom podrškom ne radi štetu, nego čak i donosi korist.
Nakon što se uozbiljimo i obrišemo suzice, zaključit ćemo da Vrdoljak jednostavno nakon svega zvuči “kao pjesnik što ne vjeruje u vlastite stihove” (Zabranjeno pušenje – Srce, ruke i lopata). Što vraća priču na stvarnost Hrvatske narodne stranke. Iako će dužnosnici te stranke lakonski ponavljati kako oni u “anketama nikad dobro ne stoje, ali na izborima…”, brojke ih temeljito demantiraju.
Titanic tone
Primjerice, u listopadu 2011. godine, pred parlamentarne izbore HNS je imao solidnih 5,6 posto, što se doima gigantskim u odnosu na današnje brojke – u jednoj redovnoj anketi su na 1,8 posto, a u drugoj u rubrici “ostali”. Što je još značajnije, očito je da su birači liberalnog centra koji su HNS znali dogurati na parlamentarnim izborima i preko sedam posto glasova (2007. godine) prešli stranci koja je nastala pretprošlog ljeta, nakon “Titanic-zaokreta” ekipe koja je pod svaku cijenu htjela biti na vlasti. Glas je, naime, u veljači ne samo prvi put po prosječnom rejtingu pretekao HNS, već je sa 2,7 posto Vrdoljakovu stranku ostavio daleko iza sebe. Neke analize su, dakle ipak, jednostavno suvišne.