Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto Vukovar ne može naprijed? Već 25 godina rat je naprosto zlatni žeton s kojim se u politici ne može promašiti

Zločin je mumificirati društvo u stanju bijesa. Ne činite to Vukovaru i Hrvatskoj

Lijepu riječ 'pomirenje' nećete vidjeti ni u jednom službenom državnom i Vladinom dokumentu. Zar to nije simptom? Najbolje što se može naći je 'suživot', a to je jadno ime za imitaciju života u kojoj se ljude uči da samo navuku na lice grč suzdržanosti i da javno baš ne iskaljuju svoje bjesove. Ne da prevladaju zazor i mržnju, nego da ih malo pritaje u svoja četiri zida.

Osnove psihologije kažu da se u svakom bolnom tugovanju moraju proći četiri stupnja do konačnog otpuštanja i smirenja. To su prvo odbijanje, pa bijes, pa depresija i onda konačno prihvaćanje. Danas u Vukovaru ponovno vidimo da naše društvo nije apsolviralo ni pola tog puta. Evo nas na punih 24 godine od završetka Domovinskog rata, a Hrvatsku se i dalje na svaki mogući način mumificira na drugoj od četiri stepenice izlječenja: u stanju bijesa koji ima trajati vječno.

Teški čekić tog okivanja društva u željezne rešetke psihološkog ne-napretka udara iz politike koja je prva bila dužna osmisliti politike za pomirenje i normalizaciju života svih današnjih i sutrašnjih građana ove zemlje. Ali neće i uporno radi upravo suprotno. Lijepu riječ “pomirenje” nećete vidjeti ni u jednom službenom državnom i Vladinom dokumentu. Zar to nije simptom? Najbolje što se može naći je “suživot”, a to je jadno ime za imitaciju života u kojoj se ljude uči da samo navuku na lice grč suzdržanosti i da javno baš ne iskaljuju svoje bjesove. Ne da prevladaju zazor i mržnju, nego da ih malo pritaje u svoja četiri zida.

Umjesto života konstruirali smo, dakle, suživot jer rat je ovdje već četvrt stoljeća zlatni žeton s kojim se u politici i vladanju ne može promašiti.

Društveni status i novac

Ako promašiš sve ostalo, uvijek ti ostaje demon starog dobrog neprijatelja i strašna simbolika patnje, žrtve i destrukcije. Na tome parazitiraju i profiterska skupine kojima odgovara da rat ostane beskrajno nedovršen jer je to jedini adut koji im danas može osiguravati i opet reosiguravati značaj, društveni status i novac. Niz tu tiražnu vodu u velikoj mjeri idu čak i mainstream mediji. Jedne dnevne novine danas su izdale CD koji se zove “Glavu dolje, ruke na leđa”, a ne, recimo, kakav film o vukovarskim studentima i projektima koje oni pripremaju za budućnost.

To je pothranjivanje i loženje bijesa. A onda ta bujica, naravno, ponese i veliki dio građana koji taj napadni i oslužbenjeni narativ, s pridodanom etiketom posebnog pijeteta, onda smatraju jedinim poželjnim i preuzimaju ga kao atestirani izraz pravog domoljublja.

Upravo je objavljeno istraživanje o razlozima iseljavanja iz Hrvatske u Irsku, Njemačku i ostale zemlje koje je na dobrom uzorku provela skupina istraživača s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Osim slabih plaća i korupcije treći je najjači razlog bijega u inozemstvo “osjećaj opće netrpeljivosti u društvu”. Doista, tko želi odgajati djecu u tome i neprekidno u tome?

Naslovi kao kraljevske bule

I potpuno je sigurno da se i iz tog bitnog razloga najveći egzodus stanovništva odigrao upravo u Vukovarsko-srijemskoj županiji gdje je pritisak mumificiranja u prošlosti najteži. O tome bi trebali povesti računa gradonačelnik Vukovara Penava i njegovi politički sponzori, ali njima to nije ni na kraj pameti. On spada u tu sljedbu kojoj se stanje vječnog rata isplati još daleko bolje nego Bandićevim pajdašima kućice na Trgu bana Jelačića. To je gola i cinična računica isto kao i Plenkovićevo ustanovljenje vukovarskog blagdana na dan stradanja pod krvavom čizmom Miloševićevog fašizma, kao i status “memorijalne bolnice” koji dobiva vukovarska, kao i pravo da se sudjelovanje u ratu prijavljuje danas i dovijeka.

A dok se vlasti nabacuju praznim počastima i naslovima kao bezvrijednim kraljevskim bulama, grad koji je najviše postradao u krvoproliću Domovinskog rata se prazni. BDP mu je danas dvostruko niži od predratnog dok je na razini Hrvatske 30 posto viši, a unatoč svim divnim poticajnim mjerama, zaobilaze ga i investitori. Budućnost želi pravi mir i pravi, normalan život, a ne plastični suživot kroz stisnute zube. To, međutim, ne ide i nije u planovima.

Smije li rat biti gotov?

I onda, upravo prije vukovarske obljetnice, ponovno dolazi na stol pitanje treba li se i smije li se rat proglasiti gotovim ili je to zabranjeno. Da je gotov i da se napokon moramo okrenuti budućnosti poručio je mirno svima još prije sedam godina general Ante Gotovina koga valjda nikome ne treba posebno predstavljati kao ikonu Domovinskog rata. Bilo je to u jesen 2012. na zagrebačkom aerodromu, nakon što je u Haagu oslobođen i pušten kući. Sada je to za njim ponovio i Zoran Milanović na svojim izbornim plakatima.

I koga će to blagotvorno pozivanje na konačnu normalizaciju života najviše uzrujati nego baš tog drugog predsjedničkog kandidata Miroslava Škoru koji je u doba Vukovara pjevao po Americi i, umjesto puške, “na ramenu je”, kako sam kaže, “nosio tamburicu”. On nije za to da se rat proglasi okončanim ni u osvit 2020. godine. Bolje da zauvijek ostanemo na pola puta, u vječnom bijesu, crnim kolonama, maskirnim uniformama i antagonizmima koji paraliziraju i razbolijevaju ovaj narod i nove generacije. Jer Škoro računa da tu ima štofa za njegovu pobjedu. A ako to možda nije dovoljno, možemo prekopati i Jasenovac. Uvijek prekopavati umjesto da zatrpavamo i gradimo kako bi ratovi trajali dok traju političke ambicije. Pa ne činite to, pobogu, Vukovaru i Hrvatskoj.

Sanja Modrić
Telegram autor
94 članka Više o autoru
Više s weba