Stvar se može okrenuti i na zezanciju. Evo, recimo, Dario Hrebak. Većina ljudi kad preboli Covid-19 ima imunitet na tu bolest. Zasad nije poznato da se netko rađa imun na koronavirus. Hrebak je, međutim, očito urođen imunitet na – samoizolaciju. Nakon što je na nevjerojatan način iz samoizolacije došao na glasanje o povjerenju Vladi Andreja Plenkovića, Hrebaka samoizolacija nije dokačila niti nakon što je dva sata bio na sjednici saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Na kojoj je bio i Franko Vidović, kojem je kasnije test na koronavirus pokazao – pozitivan.
Naravno, stvar je nešto ozbiljnija. Nije Hrebak jedini, većina članova Odbora i ljudi koji su bili na sjednici (a bilo ih je i iz SOA-e i DORH-a) ne moraju u samoizolaciju, nego idu u sustav pasivnog nadzora, u kojem nema ograničenja kretanja, ali se osobu upućuje da bude opreznija nego inače i javi se liječniku razvije li simptome bolesti.
Osmi mjesec
Objašnjenja epidemiologa o tome da nije nužno da u samoizolaciju idu oni koji nisu bili u bliskom kontaktu s Frankom Vidovićem zvuče logično. Ali… Pandemija je već u osmom mjesecu trajanja. Nije li dosad bilo vremena, načina i razloga da se javnost upozna s ključnom razlikom u tretmanu kontakta u zatvorenom prostoru – jer su se dosad, bar je takav dojam, svi redom slali u samoizolaciju? Nije li već nebrojeno razreda poslano u cijelosti u samoizolaciju (a ne pasivni nadzor, za koji je malo tko do danas čuo) ako bi se pojavio samo jedan zaraženi učenik ili učenica?
Pritom, dan u kojem je šira javnost naučila – i to na primjeru saborskih zastupnika i čelnika istražnih tijela i tajnih službi – da postoji i pasivni nadzor koji je, usput, ekonomski neusporedivo podnošljiviji i jeftiniji od bolovanja zbog samoizolacije, dan je u kojem je Hrvatska za oko 50 posto nadmašila dosadašnji rekord u broju zaraženih.
Na rubu živaca
Dan u kojem Hrvatska i dalje priča o motivima radikalizacije društva i napadu s elementima terorizma na Markov trg. Dan koji je posljednji radni prije oluje ovrha koji bi mogla započeti s ponedjeljkom. Ukratko, dan u kojem je zemlja na rubu živaca.
Kad se u tom danu javnosti otkriva, na primjeru saborskog odbora, da postoji i stanoviti pasivni nadzor u slučaju kontakta sa zaraženim, to je potpuni krah komunikacijske strategije upravljanja pandemijom i ozbiljan politički debakl. Čije ćemo posljedice, očito, osjećati u daljnjem prelasku ruba spomenutog na početku ovog odlomka i pripadajućim ispadima u virtualnoj i stvarnoj javnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto zbog zaraženog učenika u izolaciju ide cijeli razred, a zbog zaraženog zastupnika tek par ljudi?
Objašnjenja epidemiologa o tome da nije nužno da u samoizolaciju idu oni koji nisu bili u bliskom kontaktu s Vidovićem zvuče logično. Ali…
Pandemija je već u osmom mjesecu trajanja. Nije li dosad bilo vremena, načina i razloga da se javnost upozna s ključnom razlikom u tretmanu kontakta u zatvorenom prostoru - jer su se dosad, bar je takav dojam, svi redom slali u samoizolaciju? Nije li već nebrojeno razreda poslano u cijelosti u samoizolaciju (a ne pasivni nadzor, za koji je malo tko do danas čuo) ako bi se pojavio samo jedan zaraženi učenik ili učenica?
Stvar se može okrenuti i na zezanciju. Evo, recimo, Dario Hrebak. Većina ljudi kad preboli Covid-19 ima imunitet na tu bolest. Zasad nije poznato da se netko rađa imun na koronavirus. Hrebak je, međutim, očito urođen imunitet na – samoizolaciju. Nakon što je na nevjerojatan način iz samoizolacije došao na glasanje o povjerenju Vladi Andreja Plenkovića, Hrebaka samoizolacija nije dokačila niti nakon što je dva sata bio na sjednici saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Na kojoj je bio i Franko Vidović, kojem je kasnije test na koronavirus pokazao – pozitivan.
Naravno, stvar je nešto ozbiljnija. Nije Hrebak jedini, većina članova Odbora i ljudi koji su bili na sjednici (a bilo ih je i iz SOA-e i DORH-a) ne moraju u samoizolaciju, nego idu u sustav pasivnog nadzora, u kojem nema ograničenja kretanja, ali se osobu upućuje da bude opreznija nego inače i javi se liječniku razvije li simptome bolesti.
Osmi mjesec
Objašnjenja epidemiologa o tome da nije nužno da u samoizolaciju idu oni koji nisu bili u bliskom kontaktu s Frankom Vidovićem zvuče logično. Ali… Pandemija je već u osmom mjesecu trajanja. Nije li dosad bilo vremena, načina i razloga da se javnost upozna s ključnom razlikom u tretmanu kontakta u zatvorenom prostoru – jer su se dosad, bar je takav dojam, svi redom slali u samoizolaciju? Nije li već nebrojeno razreda poslano u cijelosti u samoizolaciju (a ne pasivni nadzor, za koji je malo tko do danas čuo) ako bi se pojavio samo jedan zaraženi učenik ili učenica?
Pritom, dan u kojem je šira javnost naučila – i to na primjeru saborskih zastupnika i čelnika istražnih tijela i tajnih službi – da postoji i pasivni nadzor koji je, usput, ekonomski neusporedivo podnošljiviji i jeftiniji od bolovanja zbog samoizolacije, dan je u kojem je Hrvatska za oko 50 posto nadmašila dosadašnji rekord u broju zaraženih.
Na rubu živaca
Dan u kojem Hrvatska i dalje priča o motivima radikalizacije društva i napadu s elementima terorizma na Markov trg. Dan koji je posljednji radni prije oluje ovrha koji bi mogla započeti s ponedjeljkom. Ukratko, dan u kojem je zemlja na rubu živaca.
Kad se u tom danu javnosti otkriva, na primjeru saborskog odbora, da postoji i stanoviti pasivni nadzor u slučaju kontakta sa zaraženim, to je potpuni krah komunikacijske strategije upravljanja pandemijom i ozbiljan politički debakl. Čije ćemo posljedice, očito, osjećati u daljnjem prelasku ruba spomenutog na početku ovog odlomka i pripadajućim ispadima u virtualnoj i stvarnoj javnosti.