Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Zbilja smo si dali truda i pokušali pronaći pet najzaljubljenijih parova u Hrvatskoj. Priče su im divne

Parovi za Telegram pričaju o zajedničkim životima, najvećim izazovima i prijelomnim trenucima

Zbilja smo si dali truda i pokušali pronaći pet najzaljubljenijih parova u Hrvatskoj. Priče su im divne

Parovi za Telegram pričaju o zajedničkim životima, najvećim izazovima i prijelomnim trenucima

FOTO: Vjekoslav Skledar

Zamolili smo pet parova da nam ovog Valentinova detaljno, iskreno i otvoreno pričaju o svojoj ljubavi. O svojim malim zajedničkim ritualima, o stvarima koje su ih skoro razdvojile, i onima koje su ih na kraju ipak nekako spojile

Danas je teško ne biti ciničan oko ljubavi, ali odlučili smo da ćemo probati. Barem danas. Zamolili smo pet parova da nam iskreno i otvoreno pričaju o svojoj ljubavi. O svojim malim ritualima, o stvarima koje su ih skoro razdvojile, i onima koje su ih spojile. Gospođa Vesna nam je, recimo, ispričala kako je imala osam godina kad se zaljubila u svog Franju. A sve je zacementirala desetak godina kasnije, kad ga je srela s njegovom tadašnjom curom u autobusu i odlučila tada, baš u tom trenutku, da ga ni jedna druga neće imati. To je bilo prije 58 godina. Ovog svibnja će proslavili 50 godina veze i 47 godina braka.

Dominik i Vanja su, s druge strane, još uvijek na samom početku zajedničkog života. U vezi su tri godine, žive zajedno, žele jednog dana zajedno i imati djecu. Malkicu se možda ne slažu oko broja; Vanja ih želi najmanje četvero, Dominik najviše dvoje. Iako, svjesni su, kažu, da im se kao gay paru to možda nikada ne dogodi. Kroz njih i još nekoliko parova smo, dakle, škicnuli u ljubav. Evo što su nam ispričali.

Vesna (66) i Franjo (74) Futivić, 47 godina u braku

Vesna i Franjo će prvog svibnja proslaviti 50 godina otkako su zajedno. Za tri godine će im biti i pedeset godina braka. “Zaljubila sam se u Franju kad sam imala osam godina. Stvarno. Oko njegove kuće su bili nekakvi radovi pa sam se stalno vrzmala okolo, prešetavala oko građevinskog pijeska i, kao, igrala se ne bi li ga škicnula”, smijulji se gospođa Vesna, blago gledajući svog supruga. No, postojao je jedan problemčić. Franjo je tada imao 17 godina.

“Zamislite si vi to, tolika razlika, a ja potpuno luda za njim. Naravno da je odmah skužil, jer ja nikak nisam mogla sakriti ushićenje kad bismo se sreli”. Franjo se smije. “A što sam mogao? Naravno da ništa od toga tada nisam ozbiljno shvaćao. Zezal sam je i govoril neka ona samo lepo odraste pa ću je oženiti”, priča. Jedanaest godina kasnije, tako je i bilo. Došao je kod Vesninog tate i pitao za njenu ruku. “Tad se to tako delalo. Njezin otac me odmah pitao da li pijem, kartam i volim li žene. Rastužio se kad sam mu na sva pitanja odgovorio – ne. Zezal se; da s kim će onda pod stare dane piti, kartati i tko će mu pronaći neku žensku”, smije se gospon Franjo.

Par je nakon svadbe otišao živjeti kod njegovih na Lašćinu. “Bilo mi je strašno teško. Franju je njegova mama dobila dosta kasno. Imala je 60 godina kad smo počeli živjeti s njima. Možete si zamisliti koji je to generacijski jaz bil između nas”, priča Vesna. Danas dok polako prolazi kroz periode njihova života, kaže da je to jedina stvar koju bi promijenila u njemu. “Trebali smo otići u podstanare. Tko zna možda bi nam bilo lakše. A možda i ne bi, ne znam. Ipak, čini mi se da je za mlade ljude najvažnije da bračni život započnu sami”, kaže.

Vesna i Franjo Snima: Vjekoslav Skledar

“Franjini roditelji bili su stari ljudi, njegov otac je bio šuster koji je u kući imao radionu, tako da zapravo nikad nisu izlazili. Stalno su nam prigovarali, pogotovo kad bismo nas dvoje odlučili otići u kino ili negdje van. Prigovarali su nam da tako nikad nećemo ništa uštedjeti. To su sve bile neke sitnice koje su mi se u jednom trenutku nagomilale. Moja mama je umrla ubrzo nakon naše svadbe, zatim je stigao i naš prvi sin Igor, a Franjo je po cijele dane bio na poslu. Imala sam osjećaj da sam u svemu sama. Da sam imala gdje, vjerojatno bih pobjegla”, odjednom posve iskreno Vesna progovara o najtežem periodu u braku.

No, držao ju je cilj kojeg su si zajedno postavili; da će se napokon barem malo odvojiti od njegovih roditelja. Digli su kredit, podigli još jedan kat na Franjinoj obiteljskoj kući i napravili si stan. Kasnije su dobili kćer Maju, a sad imaju i troje unučadi. Inače, Vesna je bila tajnica i stenodaktilografkinja, a Franjo je bio grafičar. Često bi poslije posla u poduzeću otišao s kolegama u gostionu i vratio se doma tek kasno. No, jedne večeri se nije vratio.

“Nije došao taj dan, ni tu noć, ni sljedeći dan. Već sam ga pokopala u glavi, a Franjina mama je u tom trenutku rekla samo – šteta čovjeka, bar je čavao znao zabiti. Mislila sam da mu se nešto dogodilo. Kako u to vrijeme nije bilo telefona, obilazila sam bolnice i išla na policiju u Petrovoj. Tamo su me pokušavali smiriti, a jedan policajac mi je rekao da ne radim strku samo zato što se “čovjek stisnul kraj neke ženske”, prisjeća se Vesna. “Bila sam toliko zaljubljena i blesava da sam povjerovala kad se napokon vratio sljedeći dan navečer i rekao mi da su ih zaključali u kafiću jer je Tito stigao u Zagreb pa nitko nije smio van iz lokala dok on nije otišao iz grada”. “Tek sam joj nakon nekoliko godina rekel istinu da sam ostal se zabavljati s prijateljima”, smije se Franjo.

Odjednom, vraćaju se 50 godina unazad, na dan kad je sve stvarno počelo. “Išla sam na Gornji grad, na modnu reviju moje prijateljice. Imala sam oko 17 godina. U busu je bio Franjo sa svojom tadašnjom djevojkom koju nisam mogla smisliti. E tad sam si rekla – neće biti njezin i gotovo! Franjo me pitao gdje idem, ja sam mu odgovorila, a on se okrenuo toj svojoj i rekao: ‘Nada, tebi je mama rekla da se moraš odmah vratiti’. Tipično muški”, smije se Vesna. “Nada je otišla kući, a mi smo od tog dana zajedno. Ja sam u to vrijeme bila i kratko zaručena s jednim dečecom koji je radio u Njemačkoj. Moji nisu ni znali za to. Odmah sam sve raskinula”.


Dominik Valić (20) i Vanja Boškovski (27), tri godine u vezi

Dominik i Vanja su plesači. Vanja više voli klasičan i suvremeni ples, Dominik hip hop. Upoznali su se 2013., bio je studeni, već dosta hladno, u Novom Sadu. Tamo se održavalo neko plesno natjecanje na kojem su obojica plesali. Skužili su se na kavi, za vrijeme jedne od pauzi. Svaki je sjedio za stolom sa svojom ekipom, ali svako malo bi se škicnuli. Pa malo hrabrije gledali. Dok na kraju nisu naprosto buljili. No, formalno su se upoznali tek par dana kasnije, preko zajedničkog trenera. Tad su shvatili da su obojica iz Rijeke. No, sve je ostalo na razgovoru; vratili su se svojim životima u Rijeku.

Ipak, Vanji se Dominik nije prestao vrzmati po glavi. Nekoliko dana kasnije, pronašao ga je na Facebooku. I bocnuo. “Malo sam ga uhodio i tako je sve počelo”, smije se Vanja. Počeli su se dopisivati. Kažu, bez nekog forsiranja; tek bi tu i tamo otišli na neku kavu. “Znalo je proći i po tri, četiri mjeseca da se ne čujemo”, prisjeća se Vanja. “Meni je tako odgovaralo. Nisam još bio načisto sam sa sobom, jednostavno mi je to davalo vremena da si posložim sve u glavi”, dodaje Dominik. No, onda se ples opet umiješao u priču. Vanja je počeo voditi plesnu grupu u studiju u kojem je Dominik tad plesao. Stalno su bili blizu jedan drugome, počeli su pomalo plesati zajedno, sve se polako počelo slagati… “Na Badnjak prije tri godine, nazvao sam Vanju i rekao mu: idemo probati”, kaže Dominik.

Dominik i Vanja Snima: Vjekoslav Skledar

Kad pričaju o budućnosti, vrlo su staloženi. Žele djecu, ali prvo žele sigurnost. Razmišljat će o tome, kažu, tek kad si sve poslože u životu. “Za početak, voljeli bismo prestati biti podstanari i imati nešto svoje, negdje uz more. Kad postanemo potpuno financijski stabilni, onda ćemo pričati o tome”, kažu. “Ja sam oduvijek svima govorio kako bih volio posvojiti dijete. Zašto ne bih nekome uljepšao život? Bio bih najsretniji kad bih imao bar četvero djece”, priča Vanja dok ga Dominik gleda dosta šokirano, ali smije se. “”Dobro, ja ne bih baš četvero, možda najviše dvoje”, veselo priča, a onda nešto tiše dodaje: “Ipak, pomirio sam se s činjenicom da možda od toga nikad ništa ne bude”.

Vanja je ranije imao nekoliko veza, Dominiku je ovo prva. Bilo je nekoliko cura u igri, ali nikad nije bio s dečkom. Kad su tek počeli, nitko od njihovih frendova nije znao da su zajedno.”Kad bismo išli na kave s društvom, držali bismo se za ruke ispod stola. Bilo je fora, imali smo svoju slatku tajnu”, pričaju. Rekli su im tek nakon tri, četiri mjeseca. “Naši frendovi su super, ali nam je svejedno bilo teško otvoriti se. Govorili smo svakome posebno. Srećom, u to smo vrijeme dosta izlazili. Doslovno bismo svaki dan išli van s nekim drugim iz društva i rekli mu da smo zajedno. Bili su nam golema podrška”, pričaju.

Dominik i Vanja Snima: Vjekoslav Skledar

Roditelji su, nažalost, malo kompliciranija priča. “Sa svojima ne pričam o svojoj vezi. Oni se prave da ne znaju za Dominika. Odlučio sam ići linijom manjeg otpora i prestati im objašnjavati”, priča Vanja. “I moji se prave da ne znaju. Valjda im je tako lakše. Normalno se družimo, ali o tome ne razgovaramo”, govori Dominik. “Oni su odrasli u nekom drugom vremenu, ne zamjeramo im ništa”, kažu blago, bez gorčine. U kolovozu prošle godine počeli su živjeti zajedno, a svađaju se, tvrde, samo oko toga tko će iznijeti smeće i prošetati psa Egona kojeg su udomili u rujnu. Kad ih pitate za brak smiju se, dodajući: “Kakav brak, mislite partnerstvo?”. “Ma meni to i nije toliko bitno. To je samo papir”, kaže Vanja. Dominik ima malo drukčiji stav: “Ja bih volio imati taj naš poseban dan”. Vanja mu se nježno nasmije i dodaje: ”Morat ćemo onda riješiti nešto”.


Lynder Musimbi (31) i Tomislav Ćorluka (34), pet godina u vezi i godinu dana u braku

Tomislav je jedan dan, po običaju, visio na fejsu. Bila je 2010. godina, i iako je već bio strašno popularan, broj ljudi koji su koristili Facebook još uvijek je, realno, bio mizeran, barem ako ga uspoređujete s današnje dvije milijarde. Iznenadio se kad mu je odjednom iskočio profil neke lijepe žene. Pisalo je da je iz Kenije, taman je tih dana stalno guglao Afriku jer je tamo užasno želio otići. Instinktivno joj je poslao poruku. Samo joj je napisao ‘Hi’. Lynder mu je vratila ‘Hi’. Od tog dana, sljedeće dvije godine Tomislav i Lynder neprestano su se dopisivali, doslovno o svemu. A onda je došao dan kad je mlada Afrikanka pristala doći u Hrvatsku. Dogovorili su se da će ostati tri mjeseca. “Bila sam poput neke zaljubljene tinejdžerke kad sam odlučila doći”, priča 31-godišnjakinja. U Hrvatsku je stigla jedne subotnje večeri krajem listopada 2012. Tomislav je dva dana nakon njezina dolaska morao zbog posla otići u Slovačku na tjedan dana, no to joj je prešutio “Bojao sam se to najaviti ranije, kako slučajno ne bi otkazala put. Ovako sam joj tek u nedjelju rekao – sutra moram na put”, priča investicijski bankar. Lynder je tako ostala sama s mamom Ćorluka u obiteljskoj kući u Sesvetama. “Još uvijek si mi dužan za to”, gleda ga prijekorno, ali u očima joj se vidi da se smije.

Tomislavova mama nije znala engleski pa su jedna drugoj sve pisale na papir, a zatim zivkale Tomislava da prevede. “Doslovno smo imale ispisanu knjigu”, kaže Lynder. “To je bio test”, smiju se oboje. Možda i je, jer je Lynder u međuvremenu zatrudnjela i na kraju u Hrvatskoj ostala dvije godine. Ipak, ostala joj je hrpa papirologije koju je morala srediti u Keniji, a i intenzivno joj je nedostajala obitelj. Odlučila se na neko vrijeme vratiti kući svojima, i sa sobom povesti kćerkicu Branice koja je tad imala godinu i pol. Tomislav je razumio njezinu želju da vidi obitelj i, koliko god mu je to zvučalo zastrašujuće, pomirio se s tim da Lynder u Keniji ostane nešto duže. Međutim, bilo je još teže neko što je očekivao. Ubrzo je pao u ozbiljnu depresiju, nije ga puno toga zanimalo, a s vremenom je natukao i kilograme.

“Stalno smo se čuli preko Skypea, ali to nije bilo to. Najgore mi je bilo kad me Branice htjela zagrliti ili poljubiti, pa bi ručicama išla prema ekranu. Nije razumjela kako je moguće da me može vidjeti, a ne može me dotaknuti. Nakon nekog vremena ta nemoć ju je počela jako frustrirati, pa bi me samo kratko pozdravila i otišla”, prisjeća se Tomislav. Lynder se s vremenom ozbiljno zabrinula za svoju ljubav i nakon 13 mjeseci odlučila se vratiti u Hrvatsku. Prošlog proljeća su se vjenčali kod matičara, a ovog ljeta će imati i crkveno vjenčanje. “Bit će zanimljivo kad dođu njeni iz Kenije i moji Bosanci”, smije se Tomislav.

Lynder i Tomislav Vjekoslav Skledar

“Vjenčanje kod matičara smo odradili brzinski. Mislili smo to napraviti i prije, ali taman kad bi uspjeli ovjeriti dokumente iz Kenije, ovi hrvatski bi prestali vrijediti. Zato smo ovaj put vjerovali da ćemo uspjeti, pa smo rezervirali termin kod matičara iako nismo imali sve potrebne dokumente. Kako Hrvatska nema kenijsko veleposlanstvo, trebali smo pronaći državu koja ima i kenijsko i hrvatsko veleposlanstvo. Odlučili smo ići preko Beča”, pričaju. “Sve dokumente iz Kenije sam prvo nosio tamo u kenijsko, a zatim i u hrvatsko veleposlanstvo na ovjeru. Sve smo prikupili u srijedu, a vjenčanje je bilo u petak. Nazvao sam prijatelja koji je prevoditelj i rekao mu: Silvano, imaš dva dana za prevesti sve ovo. A zatim sam se javio prijatelju Svenu da je kum za dva dana. On je već imao organiziranu proslavu ženinog rođendana, tako da smo odmah nakon svadbenog ručka svi otišli tamo. Nitko nam nije vjerovao da smo se upravo vjenčali, no kad su vidjeli Lynder u vjenčanici, shvatili su da se ne zezamo”, priča Tomislav.

Par međusobno priča kombinirajući engleski i hrvatski. Sjećaju se par zabavnih jezičnih nesuglasica koje su im se znale događati u početku. Recimo, čim je Lynder stigla u Zagreb, Tomislav ju je odlučio upoznati sa svojim kumovima. “Kad sam joj rekao da idemo upoznati kumu i kuma, dakle kad sam izrekao te riječi na hrvatskom, sirota je problijedila. Nije više riječ prozborila. Ništa mi nije bilo jasno”, priča. Na svahiliju kuma, naime, znači p****, pa nije baš čudno da je Lynderino raspoloženje palo. “Pomislila sam da su bijelci zbilja luđaci i da je sve ono iz filmova istina”, priča. Kad su oboje skužili o čemu se radi, nisu se mogli prestati smijati. Cijelo susjedstvo zna za tu priču i svi su se neko vrijeme pozdravljali s “bok kuma” i umirali od smijeha. Tomislav je jedno vrijeme imao i jednu poštapalicu koju je njegovu ljubav strašno zbunjivala. Stalno je govorio “je li”, a ona je uporno guglala da otkrije što to govori. Mislila je da je čovjek uporno naziva jelenom. Šutjela je dok joj jedan dan nije prekipjelo, a Tomislav je ipak,u međuvremenu izbacio poštapalicu.


Ankica (78) i Mihael (83) Basić, 56 godina u braku

“Mi smo vam bili susjedi. Ja sam inače iz Karlovca, a Mihael iz Požege. No, 1957. došao je u Karlovac na vojnu službu. Završio je vojnu akademiju i dobio stan u mojoj zgradi. Meni je bilo tek 17. Prvo smo bili najbolji prijatelji, a onda smo se, kasnije, zaljubili”, priča gospođa Ankica. Sa suprugom će na ljeto proslaviti 57. godišnjicu braka. Kao i uvijek, u kući u Vodicama gdje ljetuju s obitelji. Dok su još bili samo prijatelji, Ankica je morala otići u Beograd, tamo je upisala višu vojnu medicinsku školu. Sve to vrijeme dopisivali su se neprekidno. Kad je diplomirala, a datuma se jako dobro sjeća (25. srpnja,1961.), deset dana kasnije bila je udata. Ankica se vratila kući, a Mihael ju je praktički dočekao s gotovom svadbom. Bio je 5. kolovoza kad su se vjenčali. “Bilo mi je vrijeme da se ženim pa sam zgrabio priliku”, smije se gospodin Mihael kojeg supruga, inače, iz milja zove Miško.

“Bila je mirna i staložena, to mi se svidjelo”, dodaje. “Moj muž je u to vrijeme bio najzgodniji dečko u Karlovcu. Uvijek je bio pristojan i jako elegantan”, priča Ankica. “Intenzivno smo se dopisivali cijelu moju zadnju godinu studija. Pazite, ja sam godinu i pol u Beogradu čak imala i zaručnika. No on je bio stipendist iz Skopja i morao se tamo vratiti, a meni se nije dalo ići s njim. Mišku ništa od toga tada nisam spominjala”, priča, smijuljeći se. “Ma sumnjao sam ja da ona ima nekoga tamo. Ali sam si mislio: pa ne bi se ona tako sa mnom dopisivala da ima nešto ozbiljno s nekim”, objašnjava. Ipak, nakon puno pisama uspio ju je nagovoriti da se uda za njega.

“Ja se čak nisam htjela odmah udavati, htjela sam još ići studirati medicinu. Zapravo ne znam kako mu je uspjelo nagovoriti me. Čak je sve pripremio. Doslovno je sam organizirao cijelu svadbu. Slavlje je bilo u kući njegovih roditelja u Požegi”, priča Ankica. Tri i pol godine su živjeli u Karlovcu, a onda su se preselili u Zagreb. Dobili su dva sina, sad već 56-godišnjeg Roberta i 49-godišnjeg Gorana. Danas imaju dvije unuke i dva unuka. Zajedno su preživjeli Mihaelova dva moždana udara i Parkinsonovu bolest, a ako ih pitate za zdravlje odmah će vam spomenuti i njegove probleme s prostatom te vratnu kralježnicu i koljena koji muče Ankicu. Posljednje četiri godine žive u domu Maksimir i tu im je, kažu, lijepo.

Ankica i Mihael Snima: Vjekoslav Skledar

Inače, oboje su cijeli život radili u smjenama, vječito su bili dežurni; Ankica u bolnici, a Mihael u vojsci. Zato su lovili svaki trenutak da budu zajedno. “Znalo je proći i po dva, tri dana da se ne vidimo. To nam je bilo strašno. Zato smo više od svega voljeli navečer leći u krevet i jedno drugome prepričavati sve što nam se dogodilo taj dan ili u proteklih nekoliko dana”, pričaju. Kad ih pitate što ih je držalo zajedno toliko dugo, kažu upravo to: “Razgovor. I razumijevanje. To nas je spasilo. O svemu smo razgovarali i sve smo probleme rješavali zajedno”.

Kažu i da su im odlasci na izlete s djecom puno značili. “Svaki vikend bi išli negdje, mislim da nikad nismo ostali doma. Sljeme nam je bilo omiljeno, a voljeli smo ići i u Stubičke toplice”, pričaju. Sjetili su se i svog bračnog putovanja. Nekoliko dana nakon svadbe otišli su na Bled na 10 dana. Išli su vlakom. Bilo je pet ujutro kad su stali u Mariboru; Ankica je na brzinu izašla kako bi se malo osvježila i oprala ruke. Kad se vratila u vlak, nije bilo ni Mihaela ni njihovih stvari. “Uhvatila me strašna panika. I glad! Taman sam se spremala jesti, a hrana mi je bila u koferima”, priča uživljeno. Naime, dok je Ankica čekala u redu za vodu, njihov vlak, s Mihaelom, koferima i hranom, naprosto je krenuo. Trenutak kasnije na njegovo mjesto je došao drugi, potpuno identični vlak. “Ja sam joj vikao s prozora da vlak kreće, ali me ona nije čula”, prisjeća se Mihael. Ankica nije bila jedina koja je izvisila. Vlak je otišao bez još petnaestak putnika. Trčali su do konduktera da mu objasne što se dogodilo, pa ih je ukrcao na taj vlak koji je stajao na mjestu njihovog i stigli 15-ak minuta nakon onog prvog. “Nikad neću zaboraviti kad sam izašla iz vlaka i na kolodvoru vidjela Miška kako me čeka s koferima. Zgrabio me za ruku i rekao: Sad te više nikada ne puštam!”.


Mihaela Vargašević (30) i Vedran Bošković (28), sedam godina u braku

Mihaelu i Vedrana spojila je Opća opasnost, obožavaju rockere iz Županje. Toliko da su oboje bili u Facebook fan grupi benda. Koliko su mu predani pokazuje činjenica da je Mihaela 2010. odlučila sastaviti malu priču, koristeći naslove pjesama Opće opasnosti. Poslala je to svima u grupi, Vedran joj je odgovorio i tako je počelo dopisivanje. Mjesec dana kasnije otišli su na kavu. Šest mjeseci kasnije uselili su zajedno. Još šest mjeseci kasnije bili su vjenčani. To je bilo 2011.

Mihaela danas ima 30 godina, Vedran 28., u braku su sedam godina. “Kad smo tek prohodali Mihaela je živjela na Knežiji, a ja u Dubravi. Tad smo još studirali, radili smo razne studentske poslove i jedva čekali da se vidimo. Jedino logično je bilo da počnemo živjeti zajedno, iako nikad nismo imali osjećaj da žurimo s ičim. Bilo je sve užasno spontano”, priča Vedran. Oboje su iz Slavonije, što ponekad nalaže golemu svadbu, ali njihova se sastojala od 20 ljudi. “Organizirali smo je u nekoliko dana i opet bismo tako”, pričaju. No, nekoliko dana nakon svadbe umrla je Mihaelina baka. Otišli su odmah u Slavoniju, a Mihaelin djed, koji je danas također pokojni, između ostalog se požalio da “tko će njemu sad sav taj kukuruz pobrati”. Pa su njih dvoje ostali još nekoliko dana, pomagali mu brati kukuruz. Danas kad ih pitate gdje su proveli medeni mjesec, reći će vam u kukuruzištu.

Mihaela i Vedran Snima: Vjekoslav Skledar

Kažu da su do prije koju godinu još uvijek neumorno izlazili, odlazili na koncerte i s prijateljima van. No, sad su, kažu, “kao penzići”. “Evo baš smo sad, dok smo se vozili, dogovarali hoćemo li ići večeras u Sax. Laknulo mi je kad je Vedran priznao da mu se baš i ne da. Ne da se ni meni”, smije se Mihaela. Trenutno im se društveni život uglavnom vrti oko još jednog para; Maje i Leopolda, simpatičnih susjedima s kojima provode gotovo svaku večer. Maja, inače, ima 70, a Leopold 77 godina. Redovito zajedno kartaju belu. “To nam je postao ritual”, pričaju Mihaela i Vedran. A ako koju večer ne pojave kod susjeda, gospođa Maja im šalje simpatične poruke poput “očekujemo vas oko pola 8, pozz”, “spava se po noći, sad se karta do utakmice, pusa”, “požurite, kava će se ohladiti” i “pa starce ste potpuno zapostavili, pozz”. To su, inače, roditelji njihova prijatelja koji je nedavno odselio, pa ih sad stalno zeza da su mu ukrali roditelje.

“Prije nekoliko godina čačkala sam po starim fotkama na kompjuteru i naletjela na neke s jednog koncerta, iz vremena kad se još nismo znali. Osim pozornice s izvođačima, na jednoj je bila i glava koja mi je bila poznata. Bila je to Vedranova glava, njegov potiljak zapravo. Sad me stalno zeza da sam ga zapravo cijelo vrijeme uhodila i da je sve ovo bio moj plan”, smije se Mihaela.