Zbilja, zašto u školama još nemamo Građanski odgoj? Sve ukazuje na to da nam treba godinama

Svakodnevica označava alarm za uzbunu da nam iz škola, kroz sustavan građanski odgoj, moraju početi izlaziti odgovorni i tolerantni građani

Posve je pogrešno, pritom, Građanski odgoj percipirati kao nekakvu zamjenu Vjeronauku ili ih međusobno dovoditi u animozitet. Baš u toj slijepoj ulici obično završavaju izlišne, prazne, promašene ideološke prepirke koje se svode na ili-ili. Ako je Vjeronauk sastavni dio hrvatskih školskih satnica, bez perspektive da će se to promijeniti, i učenik-vjernik mora moći u školi pohađati krucijalan predmet za razvoj vlastitih građanskih kompetencija, znanja i vještina.

Homoseksualnim bi osobama trebalo zabraniti javne istupe jer na taj način loše utječu na mlade i nije posve sigurno je li NDH bila fašistička tvorevina ili ne. Ovo su, između ostaloga, stavovi koje su u velikom istraživanju prije pet godina uvelike iskazali tadašnji hrvatski maturanti. Istraživanja mladih u narednim godinama, ocrtala su i njihovu širu sliku; oni jednostavno ne vjeruju javnim institucijama niti medijima. Povrh toga, skloni su nacionalizmu i autoritarizmu i u značajnom su deficitu demokratske i političke kulture.

Zaključci brojnih istraživanja stavova i vrijednosti mladih ljudi u Hrvatskoj uvijek se vrte oko onog krucijalnog; potrebno je sustavno i strukturirano uvesti građanski odgoj i obrazovanje u škole. O ovome se intenzivno priča posljednjih dana, u svjetlu tragedije s početka tjedna. Međutim, iako znanost to utemeljeno sugerira već godinama, građanskog odgoja i obrazovanja uporno, godinama, u školama nema u preporučenom, sustavnom i strukturiranom obliku.

Izolirani otoci entuzijasta

On nikako da postane samostalni predmet, izborni ili obvezni, a razloge tome valja tražiti u (zapravo napornom) dugogodišnjem nedostatku političke podrške za taj korak. Građanski se odgoj tako provodi tek u pojedinim, izoliranim školskim ili lokalnim otocima i to kao međupredmetna tema ili kao izvannastavna aktivnost. Kvaliteta njegove provedbe, pritom, ovisi o dvije stvari: entuzijazmu učitelja i nastavnika ili lokalnoj samoupravi koja je prepoznala važnost GOO-a i odlučila ga provoditi u svojim školama.

Međupredmetno se, navodno, provodi u sklopu Škole za život, no to se nikako ne prati pa ne znamo njegove učinke. Kao izvannastavnu aktivnost provodi ga nekolicina gradova i županija nakon što se tzv. riječki model pokazao uspješnim. Nakon prve godine izvannastavne provedbe GOO-a u Rijeci, istraživanje Grada Rijeke i Odsjeka za pedagogiju riječkog Učiteljskog fakulteta iz 2017. pokazalo je pozitivne promjene u stavovima učenika koji su ga pohađali.

Primjerice, kao najvrijednija znanja koja su usvojili, učenici su isticali spoznaju o važnosti pomaganja i uvažavanja drugih, o ljudskim pravima, zdravoj prehrani i opasnostima na društvenim mrežama. Nevjerojatno za hrvatske školske prilike, no tražili su veću satnicu i deblju knjigu, a o onome što su učili na Građanskom, aktivno su raspravljali doma s roditeljima.

Tko vuče za opstanak?

Izvannastavni model od Rijeke su, potom, preuzimale Krapinsko-zagorska i Istarska županija te gradovi Sisak, Osijek. Ipak, ova pohvalna provedba GOO-a ne obuhvaća sve učenike i skoncentrirana je u bazenima regionalnih entuzijasta.

Problem je i edukacija nastavnika za provedbu Građanskog odgoja; ona nije dio inicijalnog obrazovanja učitelja i nastavnika na fakultetima. Preostaju, dakle, osobna dobra volja i entuzijazam nastavnika da sudjeluju u edukacijama koje, u pravilu, provode organizacije civilnoga društva. Zapravo, Građanski odgoj već godinama u Hrvatskoj na neki način vuku, u sinergiji, entuzijastični nastavnici i civilno društvo, uz sporadične vjetrove u leđa osviještenih lokalnih jedinica. Centralna država ovdje nije ni od kakve pomoći. Štoviše, često i odmaže.

Krucijalan trenutak

Treba se sjetiti 27 milijuna kuna teškog EU natječaja, za jačanje građanskih kompetencija djece i mladih, kojeg država uporno ne raspisuje već četvrtu godinu zaredom. Taj je novac inicijalno namijenjen za projekte suradnje organizacija civilnog društva sa školama kako bi se, eto, barem na neki način osnažilo učiteljice i učitelje za provedbu kakvog-takvog građanskog odgoja.

Međutim, detaljna, alarmantna istraživanja i sve netolerantnija i radikalnija hrvatska stvarnost šalju politici vrlo jasnu poruku o tome da se nalazimo u krucijalnom trenutku da obrazovanje za aktivno, osviješteno i tolerantno građanstvo postane dostupno baš svim hrvatskim učenicima.

Svakodnevica kao alarm

To se može učiniti kroz izborni ili, idealno, obvezni predmet. Na tom bi tragu trebalo povećavati izbornost u školama, proširivati satnicu, no sve su to, iz pozicije prijeke potrebe za građanskim obrazovanjem, minorni predkoraci koje valja poduzeti. Posve je pogrešno, pritom, Građanski odgoj percipirati kao nekakvu zamjenu Vjeronauku ili ih međusobno dovoditi u animozitet.

Baš u toj slijepoj ulici obično završavaju izlišne, prazne, promašene ideološke prepirke koje se svode na ili-ili. Ako je Vjeronauk sastavni dio hrvatskih školskih satnica, bez dogledne perspektive u kojoj bi se to promijenilo, i učenik-vjernik mora moći u školi pohađati krucijalan predmet za razvoj vlastitih građanskih kompetencija, znanja i vještina. Ponovimo, pet je do 12 da nam iz škola, kroz sustavan, strukturiran i konkretan predmet, počnu izlaziti odgovorni, osviješteni i tolerantni građani. Svakodnevica nas, ponekad bolno, na to podsjeća.

Dora Kršul
Telegram autor
385 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program