Nekad je nužno odabrati stranu

Zbog čega li samo Bandić čupka živce Plenkoviću oko kvoruma u Saboru? Da nisu Emirati?

Jedini koji po pukoj snazi brojki ima dovoljno zastupnika da sam sruši Vladu je Milan Bandić. Stoga ćemo, gotovo sigurno, još gledati sliku kakva se s Markovog trga emitirala u petak - da zastupnici HDZ-a nervozno iščekuju dolazak Bandićevih zastupnika na glasanje. S druge strane, još je sigurnije da je Milan Bandić posljednji koji će rušiti Plenkovićevu Vladu.

Revolveraška igra živaca je, očito, krenula. Prije neki dan, skoro bez ikakvog spomena u javnosti, prošla je treća godina pobjede HDZ-a na izvanrednim parlamentarnim izborima. Zvono koje označava ulazak u posljednji krug, zadnju godinu mandata, stoga se i službeno oglasilo. Pravila političke igre se, posebno u heterogenim koalicijama, počinju mijenjati.

Svakim danom će održanje na vlasti pomalo gubiti na cijeni u usporedbi s procjenama raznih stranaka vladajuće koalicije o pozicioniranju pred parlamentarne izbore. Kako većina u Saboru nije uvjerljiva, jasno je da će koalicijska trvenja izazivati u javnosti manje ili veće političke drame, kao u aktualnom slučaju SDSS-a nakon napada u Uzdolju, ili HSLS-a i HDSSB-a nakon reakcija Milorada Pupovca na te napade.

Nervozno iščekivanje

Jedini, međutim, koji po pukoj snazi brojki (osim, naravno premijera Andreja Plenkovića) ima dovoljno zastupnika da sam sruši Vladu je Milan Bandić (originalni Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, a ne redatelj koji je nedavno promijenio ime). Stoga ćemo, gotovo sigurno, još gledati sliku kakva se s Markovog trga emitirala u petak – da zastupnici HDZ-a nervozno iščekuju dolazak Bandićevih zastupnika na glasanje. S druge strane, još je sigurnije da je Milan Bandić posljednji koji će rušiti Plenkovićevu Vladu.

Jedan od razloga je činjenica da dobar dio zastupnika u njegovom Klubu nema baš bajnu političku budućnost. Ljudi koji su pretrčali iz redova opozicije (mahom SDP-a) u vladajuće klupe teško da mogu računati na glasove birača izvan najužeg rodbinskog kruga. Stoga je, ne podcjenjujući činjenicu da Milan Bandić kao gradonačelnik najbogatijeg grada u Hrvatskoj sigurno na raspolaganju ima zgodne načine uvjeravanja, ipak teško zamisliti da će sami sebe eliminirati iz Sabora prije kraja mandata.

Nikako na Manhattan

No, povezanost Bandića i Plenkovićeve vlasti je još dublja. Naime, većine u zagrebačkoj Gradskoj skupštini nema, niti će je moći biti bez HDZ-a. Pucanj u Plenkovićevu Vladu, ako ne bi bio dio šireg puča u HDZ-u, izazvao bi sasvim sigurno jednaku odmazdu u gradskoj vijećnici. A bez Skupštine, Bandić ne može u potpunosti vladati Zagrebom, niti može progurati projekte do kojih mu je tako silno stalo, poput onog o zagrebačkom Manhattanu.

Ostaje, stoga, igra živaca. Bandićev “Manhattan” zapeo je na izmjenama GUP-a. Koje su zapele na stolu ministra graditeljstva Predraga Štromara, čovjeka iz HNS-a, stranke koja je zajedno s Bandićevom dio parlamentarne većine. Bandić sam Štromara i HNS ne može slomiti, iako je dosta uporno lansirao uvrede i prema Štromaru i pogotovo ministrici znanosti i obrazovanja iz HNS-ove kvote, Blaženki Divjak.

Stabilna nestabilnost

Ali, možda saborsko otezanje i natezanje može utjecati na Plenkovića da se angažira oko guranja Bandićevog omiljenog projekta kroz sve zakonske i političke prepreke. Stoga ovotjedno kašnjenje i nećkanje zastupnika iz Bandićevog kluba oko saborskog glasanja ne treba promatrati kao zagrijavanje za rušenje Vlade. Već kao igru živaca u kojoj se želi premijeru pokazati
da se njegova vlast, ususret svim tim silnim izborima, egzistencijalno (u političkom smislu) važnim za predsjednika HDZ-a, može javno p(r)okazati nedovoljno stabilnom i nedovoljno učinkovitom.

A sve to vjerojatno može nestati kao rukom odneseno, samo ako Plenković pritisne svoje ljude i svoje političke partnere da udovolje zagrebačkom gradonačelniku i njegovim misterioznim ulagačima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ovdje ipak valja imati na umu i da Plenković, kroz zagrebačku skupštinu, ima mogućnost pritiska na Bandića. Što znači da bi, u ovom posljednjem krugu, posljednjoj godini Vlade koja se uporno pokušavala brendirati pod pojmom “stabilnost”, upravo nestabilnosti moglo biti stalno i na svim razinama.