Naravno da nije jednostavno. Cijela država je, zapravo, preko noći dramatično promijenila način na koji živi, a izolacija u kojoj smo odjednom osvanuli neće proći možda i mjesecima. O gospodarskoj nesigurnosti, povrh zdravstvene, ne treba trošiti riječi, jer ionako sve sasvim dovoljno podsjeća na jeftin scenarij za distopijski film.
Stoga je jasno da nije jednostavno držati stvari pod kontrolom, kako ne bi došlo do toga da se samo vezivno tkivo društva krene raspadati. Međutim, u demokracijama nikad nije jednostavno. Sama bit tog društvenog sustava je da se odluke ne donose čeličnom voljom i junačkom odlučnošću. Nepogrešivi vođe, naime, postoje samo u bajkama za jako malu djecu i horor pričama iz stvarnog života.
Ritualna šizofrenija
Naravno, dakle, da nije jednostavno provoditi odluke Nacionalnog stožera civilne zaštite o ograničavanju okupljanja građana. Da je (i) policija pod pritiskom. I da se mogu događati opasna iskakanja iz pravila službe i općeg ponašanja snaga reda u demokratskoj zemlji.
Pogotovo kad su i poruke Nacionalnog stožera tjednima zvučale gotovo ritualno šizofreno. Obično bi prvo netko od zdravstvenih djelatnika objašnjavao kako je dobro izaći na zrak, pa bi ministar unutarnjih poslova, gledajući ispod oka, strogim glasom poručivao kako treba ostati doma.
Potres prerezao skandal
Šizofrene poruke de facto vrhovnog državnog tijela u ovoj krizi najviše su došle do izražaja u subotu, 21. ožujka, kad su policijske patrole u velikim gradovima s ulica tjerale ljude poručujući im da je uvedena karantena. Što nije bilo istina, karantena nije uvedena ni danas, a evo nas skoro već u travnju.
Medijsko propitivanje skandaloznog razilaženja u vrhu ekipe koja vodi borbu protiv pandemije, dakle, činjenice da civilni dio stožera tvrdi da je izlazak vani dobar za zdravlje (naravno, uz držanje distance) i policijske megafone s kojih je ulicama odzvanjala (welcome, distopijo) prijetnja o karanteni, prekinuo je dan poslije u 6.23 sati katastrofalan zagrebački potres. Negdje u fusnotama straha i zbrajanja šteta prošla je informacija da je, eto, dio policajaca krivo shvatio upute, one koje su se i dalje nastavile slati iz Stožera predviđenim ritmom – civilni dio upućuje na korist od izlaska vani, a policijski na to da se svakako ostane doma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je moguće?
A onda je, vikend poslije, policija u Splitu “primijenila silu” prema socijalno distanciranim šetačima, među kojima je, eto nesreće, bila i novinarka Slobodne Dalmacije. Unatoč upornim, i koliko se da vidjeti, dosta solidnim uspjesima da se priča čim prije prekrije prašinom zaborava, na nekoliko pitanja će ipak trebati odgovoriti s ozbiljnom preciznošću.
Kako je moguće da je policija reagirala prema ljudima koji nisu bili u grupama brojnijim od pet? Kako je moguće da je policija tjerala ljude s ceste, a ne s “mjesta javnog okupljanja”? Kako je moguća primjena nasilja nad čovjekom sa strane koji je policajce u civilu samo pitao “Što to radite?”. Kako je, pobogu, moguće da policajci naređuju brisanje snimaka s mobitela? Je li istina, kako se piše po društvenim mrežama, da neki policajci u Splitu rade probleme čim je na ulici više od jedne osobe, primjerice, otac s djetetom? Koliko se često ove protuzakonite radnje primjenjuju prema građanima koji nemaju pristup medijima?
Povjerenje i odgovornost
Odgovori na ova pitanja nisu samo stvar razrješenja jednog incidenta, pa čak ni više njih (ako ih je doista bilo). Odgovori na ova pitanja, hitni i nedvosmisleni, bit su budućeg povjerenja u sam rad Nacionalnog stožera civilne zaštite. A povjerenje u njihov rad je presudno za nastavak koliko-toliko efikasne borbe protiv zdravstvene ugroze usred koje smo se svi odjednom probudili.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sami odgovori, međutim, neće biti dovoljni. Pitanje demokracije ne zaustavlja se samo na transparentnosti. Ključna je i odgovornost, jer, ne bude li odgovornosti, netko drugi će sutra opet mlatiti šetače na ulicama gradova i zapovijedati im brisanje sadržaja mobitela. I tu dolazimo do dijela na kojem priča postaje nevjerojatno, mučno poznata.
Nasilje se više ne događa Drugima
Hrvatsku policiju se, naime, već godinama optužuje za nasilje prema građanima. Za njihovo protjerivanje i za oštećivanje njihovih mobitela kako bi im se otežala komunikacija ili dokumentiranje onog što se događa. Samo što to nisu – pardon, nisu bili, građani Republike Hrvatske i stvari se nisu događale na ulicama hrvatskih gradova. Radilo se o migrantima i mučne scene su se događale na granicama.
Ministar Davor Božinović i cijela policijska vertikala godinama nas je uvjeravala da rade po zakonima i da nema prekoračenja ovlasti. U mnogima od tih uvjeravanja su uhvaćeni u neistinama. Unutarnja kontrola koja se aktivirala nakon prijava ustanovila bi, ipak, kako je sve bilo u redu i kako policija postupa po zakonu. Ministar Božinović je najavio da će, svakako, situaciju iz Splita ispitati unutarnja kontrola MUP-a. Nalaze čekamo bez daha.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog povjerenja u sustav treba odgovoriti i na ovo: Tko će odgovarati za policijsko nasilje nad šetačima u Splitu?
Javnost bi hitno trebala dobiti jasne i nedvosmislene odgovore oko okvira policijskog ponašanja
Sami odgovori neće biti dovoljni. Pitanje demokracije ne zaustavlja se samo na transparentnosti. Ključna je i odgovornost, jer, ne bude li odgovornosti, netko drugi će sutra opet mlatiti šetače na ulicama gradova i zapovijedati im brisanje sadržaja mobitela. I tu dolazimo do dijela na kojem priča postaje nevjerojatno, mučno poznata.
Naravno da nije jednostavno. Cijela država je, zapravo, preko noći dramatično promijenila način na koji živi, a izolacija u kojoj smo odjednom osvanuli neće proći možda i mjesecima. O gospodarskoj nesigurnosti, povrh zdravstvene, ne treba trošiti riječi, jer ionako sve sasvim dovoljno podsjeća na jeftin scenarij za distopijski film.
Stoga je jasno da nije jednostavno držati stvari pod kontrolom, kako ne bi došlo do toga da se samo vezivno tkivo društva krene raspadati. Međutim, u demokracijama nikad nije jednostavno. Sama bit tog društvenog sustava je da se odluke ne donose čeličnom voljom i junačkom odlučnošću. Nepogrešivi vođe, naime, postoje samo u bajkama za jako malu djecu i horor pričama iz stvarnog života.
Ritualna šizofrenija
Naravno, dakle, da nije jednostavno provoditi odluke Nacionalnog stožera civilne zaštite o ograničavanju okupljanja građana. Da je (i) policija pod pritiskom. I da se mogu događati opasna iskakanja iz pravila službe i općeg ponašanja snaga reda u demokratskoj zemlji.
Pogotovo kad su i poruke Nacionalnog stožera tjednima zvučale gotovo ritualno šizofreno. Obično bi prvo netko od zdravstvenih djelatnika objašnjavao kako je dobro izaći na zrak, pa bi ministar unutarnjih poslova, gledajući ispod oka, strogim glasom poručivao kako treba ostati doma.
Potres prerezao skandal
Šizofrene poruke de facto vrhovnog državnog tijela u ovoj krizi najviše su došle do izražaja u subotu, 21. ožujka, kad su policijske patrole u velikim gradovima s ulica tjerale ljude poručujući im da je uvedena karantena. Što nije bilo istina, karantena nije uvedena ni danas, a evo nas skoro već u travnju.
Medijsko propitivanje skandaloznog razilaženja u vrhu ekipe koja vodi borbu protiv pandemije, dakle, činjenice da civilni dio stožera tvrdi da je izlazak vani dobar za zdravlje (naravno, uz držanje distance) i policijske megafone s kojih je ulicama odzvanjala (welcome, distopijo) prijetnja o karanteni, prekinuo je dan poslije u 6.23 sati katastrofalan zagrebački potres. Negdje u fusnotama straha i zbrajanja šteta prošla je informacija da je, eto, dio policajaca krivo shvatio upute, one koje su se i dalje nastavile slati iz Stožera predviđenim ritmom – civilni dio upućuje na korist od izlaska vani, a policijski na to da se svakako ostane doma.
Kako je moguće?
A onda je, vikend poslije, policija u Splitu “primijenila silu” prema socijalno distanciranim šetačima, među kojima je, eto nesreće, bila i novinarka Slobodne Dalmacije. Unatoč upornim, i koliko se da vidjeti, dosta solidnim uspjesima da se priča čim prije prekrije prašinom zaborava, na nekoliko pitanja će ipak trebati odgovoriti s ozbiljnom preciznošću.
Kako je moguće da je policija reagirala prema ljudima koji nisu bili u grupama brojnijim od pet? Kako je moguće da je policija tjerala ljude s ceste, a ne s “mjesta javnog okupljanja”? Kako je moguća primjena nasilja nad čovjekom sa strane koji je policajce u civilu samo pitao “Što to radite?”. Kako je, pobogu, moguće da policajci naređuju brisanje snimaka s mobitela? Je li istina, kako se piše po društvenim mrežama, da neki policajci u Splitu rade probleme čim je na ulici više od jedne osobe, primjerice, otac s djetetom? Koliko se često ove protuzakonite radnje primjenjuju prema građanima koji nemaju pristup medijima?
Povjerenje i odgovornost
Odgovori na ova pitanja nisu samo stvar razrješenja jednog incidenta, pa čak ni više njih (ako ih je doista bilo). Odgovori na ova pitanja, hitni i nedvosmisleni, bit su budućeg povjerenja u sam rad Nacionalnog stožera civilne zaštite. A povjerenje u njihov rad je presudno za nastavak koliko-toliko efikasne borbe protiv zdravstvene ugroze usred koje smo se svi odjednom probudili.
Sami odgovori, međutim, neće biti dovoljni. Pitanje demokracije ne zaustavlja se samo na transparentnosti. Ključna je i odgovornost, jer, ne bude li odgovornosti, netko drugi će sutra opet mlatiti šetače na ulicama gradova i zapovijedati im brisanje sadržaja mobitela. I tu dolazimo do dijela na kojem priča postaje nevjerojatno, mučno poznata.
Nasilje se više ne događa Drugima
Hrvatsku policiju se, naime, već godinama optužuje za nasilje prema građanima. Za njihovo protjerivanje i za oštećivanje njihovih mobitela kako bi im se otežala komunikacija ili dokumentiranje onog što se događa. Samo što to nisu – pardon, nisu bili, građani Republike Hrvatske i stvari se nisu događale na ulicama hrvatskih gradova. Radilo se o migrantima i mučne scene su se događale na granicama.
Ministar Davor Božinović i cijela policijska vertikala godinama nas je uvjeravala da rade po zakonima i da nema prekoračenja ovlasti. U mnogima od tih uvjeravanja su uhvaćeni u neistinama. Unutarnja kontrola koja se aktivirala nakon prijava ustanovila bi, ipak, kako je sve bilo u redu i kako policija postupa po zakonu. Ministar Božinović je najavio da će, svakako, situaciju iz Splita ispitati unutarnja kontrola MUP-a. Nalaze čekamo bez daha.