Možda ste nekidan propustili kroniku Hrvatskog radija u tri – a možda ste je i čuli bez da vam je itko otkrio svu dramu iza kratke vijesti o otkazanom posjetu Jadranu nosača aviona Abraham Lincoln. Borbena grupa američke mornarice nije bez razloga zaobišla priliku da postane ovovjekovna “amerikanska jahta u splitskoj luci”; zaobišla ju je jer možda plovi u novi veliki rat. Umjesto šetnje po Pazaru, mornari s grupe brodova predvođene nosačem poslani su u Perzijski zaljev, na rub teritorijalnih voda zemlje koja još nema nuklearno oružje, ali i to se možda promijeni.
Da USS Lincoln nije ni trebao pristati u splitskoj luci, ne bismo imali nikakvog doticaja s ovom iranskom pričom – sumnjam da bi se ovom zgodom javili zagovornici rasističke “iranske teorije” podrijetla Hrvata. Ali zapravo imamo puno doticaja i s tom pričom, i s vrijednostima koje stoje u njenoj pozadini. Jer to je priča o svijetu u kojem živimo, dapače, o boljem dijelu svijeta u kojem živimo. Plovna ruta nosača aviona skrenuta je zato jer je na njenom cilju bio netko problematičan. Ja ću vam dokazati da je i na njenom početku bio netko problematičan. Sve se, bar za početak, vrti oko predsjednika Donalda Trumpa i njegova odbijanja iranskog nuklearnog sporazuma.
Sporazum je postigao dotad nezamislivo
Putanja koja će gotovo sigurno dovesti do propasti sporazuma s Iranom počela je Trumpovom odlukom iz svibnja prošle godine da povuče Ameriku iz dogovora koji je upravo Washington inicirao i na njemu najintenzivnije radio. Zapravo, počela je u studenom 2016. kad je Trump pobijedio na izborima. “Ja sam u životu sklopio mnogo sporazuma i mogu vam reći da nikad – ali baš nikad – nisam vidio tako loš sporazum kao što je ovaj s Iranom”, govorio je Trump u kampanji. Takva ocjena nije imala temelja – sporazum nije bio savršen, ali je nakon više od desetljeća uspio u dotad nezamislivom zadatku: Iran je prekinuo nuklearni program i dao se podvrgnuti najrigoroznijim inspekcijama koje je međunarodna zajednica ikad ikome uvela.
Ne samo da je svaki kvadratni centimetar iranskih nuklearnih instalacija stavljen pod konstantni nadzor, da je jedan reaktor umirovljen tako da je u njegovu jezgru uliveno nekoliko tona betona, nego je sporazumom uveden i automatski mehanizam za obnovu sankcija u slučaju da Teheran prekrši dogovoreno. Time je izbjegnuta potreba za odlučivanjem “od slučaja do slučaja”. Sankcije su uvijek politička odluka, a okolnosti u kojima se donose – kao i odnosi među velikim silama – mogu se dramatično promijeniti tijekom godina. Iranski nuklearni sporazum zaobišao je tu opasnost i propisao kad će, kako i koje sankcije ponovno stupiti na snagu u slučaju kršenja sporazuma – bez rasprave, automatski.
Zašto su sankcije protiv Irana uspjele
Bio je to veliki uspjeh međunarodnih pregovarača – bio bi i da su pregovarali s manje moćnom državom od Irana. Druga strana nagodbe – razlog zašto je Teheran pristao na takve rigorozne uvjete – bio je manje opipljiv, ali Iranu jednako obećavajući kao što je ostatku svijeta bilo iransko odustajanje od nuklearne bombe. Pregovarači iz šest država – pet stalnih članica Vijeća sigurnosti (SAD, Kina, Velika Britanija, Francuska i Rusija) plus Njemačka – obvezali su se da će ukinuti nezapamćeno oštre sankcije kojima je Iran godinama bio podvrgnut i da će početi s njim trgovati, što bi dovelo do ekonomskog oporavka te zemlje.
U konačnici, sankcije su upalile jer iranski režim – unatoč brojnim kršenjima ljudskih prava i sloboda – ipak ima kakvu-takvu legitimaciju među građanima. Sjeverna Koreja ne mijenja politiku pod sankcijama jer one pogađaju stanovništvo, ali ne i vladajuću kliku. U Iranu postoje stranke i (vrlo ograničena) sloboda političkog djelovanja; dio vlasti bira se na izborima. Zato pitanje imaju li građani što jesti predstavlja politički problem u Teheranu, ali ne i u Pjongjangu. I zato su sankcije protiv Irana uspjele, a one protiv Koreje nisu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Razlog promjene iranske politike
Kad je sporazum postignut, brojne europske i kineske tvrtke pohrlile su osvojiti dio velikog iranskog tržišta, posebno njegov tehnološki sektor koji su desetljeća sankcija zakočila negdje u 1980-ima. Iranske aviokompanije, na primjer, imaju najstariju flotu od svih zemalja izvan Afrike, a neki modeli koji tamo još lete već dugo ne postoje ni na kojoj drugoj pisti na svijetu. To je, ukratko, bio temeljni deal iranskog nuklearnog sporazuma iz 2015. godine – Iran će odustati od nuklearnog programa, a zauzvrat će dobiti priliku da u međunarodnoj ekonomiji sudjeluje kao normalna država.
Ta je temeljna nagodba u praksi trajala vrlo kratko – poništio ju je dolazak Trumpa na vlast, pa njegova odluka da Amerika istupi iz sporazuma. Iran se nečega odrekao, nadajući se benefitima sudjelovanja u globalnoj ekonomiji. Trump se potrudio da Iran svejedno isključi iz međunarodne ekonomije. Sad Iran kaže – OK, ako ste se vi predomislili, možemo se i mi predomisliti. Teheran nije doveo nuklearni sporazum u pitanje samo zato što je Amerika istupila iz njega. Dapače, Iran se sporazuma pridržava i danas, godinu dana nakon što ga je Trump napustio. Pravi razlog promjene iranske politike leži u barem dvije dodatne razine: obje je skuhala Trumpova administracija i obje nesrazmjerno pogađaju Islamsku Republiku, unatoč činjenici da se pridržavala dogovorenog.
Prva razina je ekonomska – dolaskom Trumpa na vlast, praktički su propale sve nade za gospodarski rast Irana; druga je strateška razina – administracija signalizira da Americi nije prihvatljiv ni Iran bez bombe, a kamoli Iran s nuklearnim oružjem. To su razlozi zbog kojih je Iran okrenuo ploču; ti bi razlozi mogli Ameriku dovesti u nezavidnu dilemu: ili napasti Iran ili pustiti da teokratski režim u Teheranu proizvede nuklearnu bombu i učvrsti se jednom za svagda. To su, iz američke perspektive, dva scenarija iz pakla – možda vam se čini da Washington želi rat s Iranom, ali tu se varate.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Teheran uporno trpi i frustriran je
Temeljni dogovor između Teherana i ostatka svijeta bio je jednostavan: Iran odustaje od nuklearnog programa, a zauzvrat dobiva mogućnost da izvozi naftu, sudjeluje u globalnom bankarskom sustavu, uzima kredite, privlači investicije itd. No, Trumpovim istupanjem iz nuklearnog sporazuma sve je to palo u vodu. Uzmimo za primjer Siemens, koji je trebao ući u ozbiljne poslove u Iranu nakon ukidanja sankcija. Teheran je zaustavio nuklearne centrifuge, ali je Trump nastavio prijetiti svima koji posluju s Iranom.
Siemensu je to bio jasan signal – par vrlo unosnih poslova u Iranu značio bi kraj bilo kakvih poslova u Americi. Tvrtka je odabrala Ameriku. Slično razmišljaju i brojne međunarodne banke, bez čijeg kapitala Iran ne može mrdnuti. To nije logika na kojoj je sklopljen nuklearni sporazum – ali je postala logika koju je nametnuo Trump. Iz te perspektive, Iran je vidio vrlo malo koristi od svoje odluke da odustane od nuklearnog programa. No, i dalje je mogao izvoziti naftu, što čini glavninu BDP-a te zemlje. Onda je, prošlog mjeseca, Trump najavio da će kažnjavati sve zemlje koje uvoze iransku naftu.
Sve ovo događa se u međunarodnim okolnostima u kojima vjerodostojna i kvalificirana tijela UN-a svaka tri mjeseca potvrđuju da se Iran “pridržava uvjeta iz nuklearnog sporazuma”. To znaju jer svake minute nadziru nekoliko stotina poznatih ili potencijalnih lokacija na kojima bi iranski režim mogao varati i pokušati potajice proizvesti bombu. To se ne događa, nema bombe ni plana da je se proizvede, ali Iran svejedno trpi. To je izvor frustracije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Američki plan da se Iran odvrati od dominacije
Trumpova administracija i drugim potezima šalje nedvosmislenu poruku da s Iranom ne želi imati posla osim preko nišana. Ambiciju za uspostavu šijitske hegemonije u nizu bliskoistočnih država, u čije se ratove Iran upleo, nemoguće je opravdati. No, Trumpov Washington tu prodaje konja za magarca: zbog uloge Irana u nizu građanskih ratova na Bliskom istoku dovodi u pitanje monumentalni dogovor kojim je Iran bio odustao od nuklearnog programa. To bi vodilo samo jednom ishodu – Iran bi i dalje bio prisutan, od Libanona preko Sirije i Iraka do Jemena, ali više ne kao regionalna sila, nego kao nuklearna sila.
U Trumpovu krugu vjeruju kako su prijetnje najsigurniji način da se Iran odvrati od planova dominacije. Zato eskaliraju odnose, radikaliziraju pozicije, umanjuju izglede za dogovor i u konačnici osnažuju tvrdolinijaše u Teheranu. Stanje u regiji još je manje normalno: u Izraelu vlada ekstremna desnica, u suglasju sa zločinačkim režimom u Saudijskoj Arabiji. Bez američke vojne sile ne bi bilo ni Izraela ni Saudijske Arabije. Svejedno, američki predsjednik brani stavove Bibija Netanjahua i Mohameda bin Salmana kao da im je glasnogovornik.
U društvu tih luđaka snagu gube manji luđaci – umjerena struja u Teheranu. Predsjednik Hasan Rohani premeće se u radikala koji najavljuje istupanje iz nuklearnog sporazuma; sudbina ministra vanjskih poslova Džavada Zarifa visi o koncu. Što policy planneri u Washingtonu misle – tko će doći kad njima otkuca zadnji čas? Vjerojatno imaju dobar odgovor, jer se netko valjda konzultirao s državnim tajnikom Mikeom Pompeom prije nego što je ovaj naglo prekinuo turneju po Europi, u zadnji čas otkazao Angelu Merkel, i odletio u Bagdad ne bi li tamošnjeg premijera – šijitskog političara koji je po svemu iranski pijun – upozorio da Iran sprema napad na američke snage. Bagdad, u kojem se Pompeo iznenada pojavio, područje je najintenzivnijeg nadmetanja dviju zemalja u kojem Iran stoji bolje od Amerike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad hoćete rat, ne prijetite nosačima; šaljete avione
Sve ovo bilo bi dovoljno da Iran zaključi kako američke ambicije neće biti zadovoljene bez promjene režima. Ako je i bilo dvojbe, odagnao ju je Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton kad je najavio da će borbenu grupu s nosačem aviona preusmjeriti u Perzijski zaljev. Kad hoćete rat, ne prijetite nosačima, nego šaljete avione s nosača; zato Boltonov potez nije gesta rata, nego gesta zveckanja ratom – tu je Trumpova administracija doktorirala. Iznenada preusmjeren u Perzijski zaljev, USS Abraham Lincoln morao je otkazati posjet Splitu i razočarati sve u Hrvatskoj koji su se htjeli zabaviti s nekim od pet tisuća mornara.
Ovaj niz taktičkih odluka američke administracije, gledan iz iranske perspektive, sugerira da planovi Washingtona nisu dobronamjerni, nego vode prema konfliktu. Ne treba imati iluzija da su iranska vlada, vojska ili drugi centri moći – dobronamjerni akteri. No, na zapadnim akterima je veća odgovornost, upravo zato jer žele dokazati da se može odgovornije i bolje upravljati.
Neugodna pozicija za europske potpisnike sporazuma
Možda mu to nije bila namjera, ali Iran je ovim potezom stavio Europsku uniju u nemoguću poziciju – preciznije, to je napravio Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, tri članice koje su potpisnice nuklearnog sporazuma. One bi trebale odlučiti kome se prikloniti: tradicionalnom savezniku Americi ili velikoj državi s Bliskog istoka, koja može biti važan trgovački partner, ali je pod vlašću protuliberalnog teokratskog režima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čak i da zažmire na razlike u vrijednosnim sustavima, Europljanima neće biti lako. Jer svaka poštena analiza može doći do samo jednog temeljnog zaključka – Iran se držao potpisanog sporazuma, Amerika nije. Pozicija europskih država u ovom sporu nije definirana samo time, nego je dodatno komplicira kalkulacija o tome kakva će biti reakcija Trumpove administracije, s kojom se ne žele potpuno razići. Iran, s druge strane, ima puno šire polje za bilo kakvu akciju. Najizglednije je da će za 60 dana doista i oni istupiti iz sporazuma koji više nitko ne brani.
U Trumpovoj Americi teško je išta predvidjeti sa sigurnošću, ali je gotovo jednako teško zamisliti scenarij u kojem bi zbog ovog pitanja izbio pravi sukob, rat. Sve će ostati na – kako bi se to reklo finim rječnikom – nekinetičkim sredstvima. Dakle, ništa neće eksplodirati, nitko neće biti ubijen. No, Iran će se na kraju balade naći puno bliže nuklearnoj bombi nego što je to bilo predviđeno. Sporazum koji je na izdisaju predviđao je da bi Teheran mogao doći do bombe negdje oko 2030. godine. Sad bez sporazuma moramo razmišljati o 2020. godini. Ubrzanje od cijelog jednog desetljeća nije palo s kruške – ako se dogodi, možemo zahvaliti Donaldu Trumpu.
Trump instinktivno osjeća, ali intelektualno ne razumije
Aktualni američki predsjednik uvijek je govorio da je sporazum s Iranom najgori koji je on ikad vidio. I onda je lani istupio iz njega. U međuvremenu nije napravio doslovno ništa ne bi li čak pokušao postići bolji sporazum s Iranom. Kao što je često slučaj s Trumpom, svi znamo što se njemu ne sviđa; nitko još nije vidio ishod koji se njemu sviđa i do kojega bi on doveo. Tu je praksa nijema. Zato je dobro pitanje – kamo vodi Trumpova politika. Maksimalni pritisak Washingtona očito nije urodio kvalitetnijim sporazumom od onoga koji je Trump naslijedio od Obame. Je li svijet danas sigurniji s Trumpom?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mnogi ljudi u administraciji boje se da bi Trumpovo uvećavanje problema i pretjerivanje u reakciji mogli dovesti do neželjenog ishoda. Mogli bismo bezrazložno završiti u neprijateljskim vodama, gdje se nešto sporedno odjednom napuše preko svake mjere i sve nas posvađa.
Pogledajte što Trump radi u inozemstvu i prizor je još više ozbiljan. On sluša savjetnike poput Boltona i drugih intervencionista, a onda sluša sebe i geslo pod kojim je dobio izbore – “America First”. Trumpov problem je u tome što on instinktivno osjeća, ali intelektualno ne razumije razliku između ta dva pristupa vanjskoj politici. Tu je sličan kraljici Daenerys Targaryen – i on želi oslobađati robove u Essosu, a u isto vrijeme se ne libi biti krvoločni pretendent u Westerosu. To je plemenit pokušaj, ali ga je teško izvesti bez dovoljne zalihe zmajeva.
Zbog svega što Trump radi, Iran će vjerojatno za 60 dana doista napustiti nuklearni sporazum. Što onda?
Trumpova administracija šalje nedvosmislenu poruku da s Iranom ne želi imati posla osim preko nišana
U Trumpovoj Americi teško je išta predvidjeti sa sigurnošću, ali je gotovo jednako teško zamisliti scenarij u kojem bi zbog ovog pitanja izbio pravi sukob, rat. Sve će ostati na – kako bi se to reklo finim rječnikom – nekinetičkim sredstvima. Dakle, ništa neće eksplodirati, nitko neće biti ubijen. No, Iran će se na kraju balade naći puno bliže nuklearnoj bombi nego što je to bilo predviđeno. Sporazum koji je na izdisaju predviđao je da bi Teheran mogao doći do bombe negdje oko 2030. godine. Sad bez sporazuma moramo razmišljati o 2020. godini. Ubrzanje od cijelog jednog desetljeća nije palo s kruške – ako se dogodi, možemo zahvaliti Donaldu Trumpu
Možda ste nekidan propustili kroniku Hrvatskog radija u tri – a možda ste je i čuli bez da vam je itko otkrio svu dramu iza kratke vijesti o otkazanom posjetu Jadranu nosača aviona Abraham Lincoln. Borbena grupa američke mornarice nije bez razloga zaobišla priliku da postane ovovjekovna “amerikanska jahta u splitskoj luci”; zaobišla ju je jer možda plovi u novi veliki rat. Umjesto šetnje po Pazaru, mornari s grupe brodova predvođene nosačem poslani su u Perzijski zaljev, na rub teritorijalnih voda zemlje koja još nema nuklearno oružje, ali i to se možda promijeni.
Da USS Lincoln nije ni trebao pristati u splitskoj luci, ne bismo imali nikakvog doticaja s ovom iranskom pričom – sumnjam da bi se ovom zgodom javili zagovornici rasističke “iranske teorije” podrijetla Hrvata. Ali zapravo imamo puno doticaja i s tom pričom, i s vrijednostima koje stoje u njenoj pozadini. Jer to je priča o svijetu u kojem živimo, dapače, o boljem dijelu svijeta u kojem živimo. Plovna ruta nosača aviona skrenuta je zato jer je na njenom cilju bio netko problematičan. Ja ću vam dokazati da je i na njenom početku bio netko problematičan. Sve se, bar za početak, vrti oko predsjednika Donalda Trumpa i njegova odbijanja iranskog nuklearnog sporazuma.
Sporazum je postigao dotad nezamislivo
Putanja koja će gotovo sigurno dovesti do propasti sporazuma s Iranom počela je Trumpovom odlukom iz svibnja prošle godine da povuče Ameriku iz dogovora koji je upravo Washington inicirao i na njemu najintenzivnije radio. Zapravo, počela je u studenom 2016. kad je Trump pobijedio na izborima. “Ja sam u životu sklopio mnogo sporazuma i mogu vam reći da nikad – ali baš nikad – nisam vidio tako loš sporazum kao što je ovaj s Iranom”, govorio je Trump u kampanji. Takva ocjena nije imala temelja – sporazum nije bio savršen, ali je nakon više od desetljeća uspio u dotad nezamislivom zadatku: Iran je prekinuo nuklearni program i dao se podvrgnuti najrigoroznijim inspekcijama koje je međunarodna zajednica ikad ikome uvela.
Ne samo da je svaki kvadratni centimetar iranskih nuklearnih instalacija stavljen pod konstantni nadzor, da je jedan reaktor umirovljen tako da je u njegovu jezgru uliveno nekoliko tona betona, nego je sporazumom uveden i automatski mehanizam za obnovu sankcija u slučaju da Teheran prekrši dogovoreno. Time je izbjegnuta potreba za odlučivanjem “od slučaja do slučaja”. Sankcije su uvijek politička odluka, a okolnosti u kojima se donose – kao i odnosi među velikim silama – mogu se dramatično promijeniti tijekom godina. Iranski nuklearni sporazum zaobišao je tu opasnost i propisao kad će, kako i koje sankcije ponovno stupiti na snagu u slučaju kršenja sporazuma – bez rasprave, automatski.
Zašto su sankcije protiv Irana uspjele
Bio je to veliki uspjeh međunarodnih pregovarača – bio bi i da su pregovarali s manje moćnom državom od Irana. Druga strana nagodbe – razlog zašto je Teheran pristao na takve rigorozne uvjete – bio je manje opipljiv, ali Iranu jednako obećavajući kao što je ostatku svijeta bilo iransko odustajanje od nuklearne bombe. Pregovarači iz šest država – pet stalnih članica Vijeća sigurnosti (SAD, Kina, Velika Britanija, Francuska i Rusija) plus Njemačka – obvezali su se da će ukinuti nezapamćeno oštre sankcije kojima je Iran godinama bio podvrgnut i da će početi s njim trgovati, što bi dovelo do ekonomskog oporavka te zemlje.
U konačnici, sankcije su upalile jer iranski režim – unatoč brojnim kršenjima ljudskih prava i sloboda – ipak ima kakvu-takvu legitimaciju među građanima. Sjeverna Koreja ne mijenja politiku pod sankcijama jer one pogađaju stanovništvo, ali ne i vladajuću kliku. U Iranu postoje stranke i (vrlo ograničena) sloboda političkog djelovanja; dio vlasti bira se na izborima. Zato pitanje imaju li građani što jesti predstavlja politički problem u Teheranu, ali ne i u Pjongjangu. I zato su sankcije protiv Irana uspjele, a one protiv Koreje nisu.
Razlog promjene iranske politike
Kad je sporazum postignut, brojne europske i kineske tvrtke pohrlile su osvojiti dio velikog iranskog tržišta, posebno njegov tehnološki sektor koji su desetljeća sankcija zakočila negdje u 1980-ima. Iranske aviokompanije, na primjer, imaju najstariju flotu od svih zemalja izvan Afrike, a neki modeli koji tamo još lete već dugo ne postoje ni na kojoj drugoj pisti na svijetu. To je, ukratko, bio temeljni deal iranskog nuklearnog sporazuma iz 2015. godine – Iran će odustati od nuklearnog programa, a zauzvrat će dobiti priliku da u međunarodnoj ekonomiji sudjeluje kao normalna država.
Ta je temeljna nagodba u praksi trajala vrlo kratko – poništio ju je dolazak Trumpa na vlast, pa njegova odluka da Amerika istupi iz sporazuma. Iran se nečega odrekao, nadajući se benefitima sudjelovanja u globalnoj ekonomiji. Trump se potrudio da Iran svejedno isključi iz međunarodne ekonomije. Sad Iran kaže – OK, ako ste se vi predomislili, možemo se i mi predomisliti. Teheran nije doveo nuklearni sporazum u pitanje samo zato što je Amerika istupila iz njega. Dapače, Iran se sporazuma pridržava i danas, godinu dana nakon što ga je Trump napustio. Pravi razlog promjene iranske politike leži u barem dvije dodatne razine: obje je skuhala Trumpova administracija i obje nesrazmjerno pogađaju Islamsku Republiku, unatoč činjenici da se pridržavala dogovorenog.
Prva razina je ekonomska – dolaskom Trumpa na vlast, praktički su propale sve nade za gospodarski rast Irana; druga je strateška razina – administracija signalizira da Americi nije prihvatljiv ni Iran bez bombe, a kamoli Iran s nuklearnim oružjem. To su razlozi zbog kojih je Iran okrenuo ploču; ti bi razlozi mogli Ameriku dovesti u nezavidnu dilemu: ili napasti Iran ili pustiti da teokratski režim u Teheranu proizvede nuklearnu bombu i učvrsti se jednom za svagda. To su, iz američke perspektive, dva scenarija iz pakla – možda vam se čini da Washington želi rat s Iranom, ali tu se varate.
Teheran uporno trpi i frustriran je
Temeljni dogovor između Teherana i ostatka svijeta bio je jednostavan: Iran odustaje od nuklearnog programa, a zauzvrat dobiva mogućnost da izvozi naftu, sudjeluje u globalnom bankarskom sustavu, uzima kredite, privlači investicije itd. No, Trumpovim istupanjem iz nuklearnog sporazuma sve je to palo u vodu. Uzmimo za primjer Siemens, koji je trebao ući u ozbiljne poslove u Iranu nakon ukidanja sankcija. Teheran je zaustavio nuklearne centrifuge, ali je Trump nastavio prijetiti svima koji posluju s Iranom.
Siemensu je to bio jasan signal – par vrlo unosnih poslova u Iranu značio bi kraj bilo kakvih poslova u Americi. Tvrtka je odabrala Ameriku. Slično razmišljaju i brojne međunarodne banke, bez čijeg kapitala Iran ne može mrdnuti. To nije logika na kojoj je sklopljen nuklearni sporazum – ali je postala logika koju je nametnuo Trump. Iz te perspektive, Iran je vidio vrlo malo koristi od svoje odluke da odustane od nuklearnog programa. No, i dalje je mogao izvoziti naftu, što čini glavninu BDP-a te zemlje. Onda je, prošlog mjeseca, Trump najavio da će kažnjavati sve zemlje koje uvoze iransku naftu.
Sve ovo događa se u međunarodnim okolnostima u kojima vjerodostojna i kvalificirana tijela UN-a svaka tri mjeseca potvrđuju da se Iran “pridržava uvjeta iz nuklearnog sporazuma”. To znaju jer svake minute nadziru nekoliko stotina poznatih ili potencijalnih lokacija na kojima bi iranski režim mogao varati i pokušati potajice proizvesti bombu. To se ne događa, nema bombe ni plana da je se proizvede, ali Iran svejedno trpi. To je izvor frustracije.
Američki plan da se Iran odvrati od dominacije
Trumpova administracija i drugim potezima šalje nedvosmislenu poruku da s Iranom ne želi imati posla osim preko nišana. Ambiciju za uspostavu šijitske hegemonije u nizu bliskoistočnih država, u čije se ratove Iran upleo, nemoguće je opravdati. No, Trumpov Washington tu prodaje konja za magarca: zbog uloge Irana u nizu građanskih ratova na Bliskom istoku dovodi u pitanje monumentalni dogovor kojim je Iran bio odustao od nuklearnog programa. To bi vodilo samo jednom ishodu – Iran bi i dalje bio prisutan, od Libanona preko Sirije i Iraka do Jemena, ali više ne kao regionalna sila, nego kao nuklearna sila.
U Trumpovu krugu vjeruju kako su prijetnje najsigurniji način da se Iran odvrati od planova dominacije. Zato eskaliraju odnose, radikaliziraju pozicije, umanjuju izglede za dogovor i u konačnici osnažuju tvrdolinijaše u Teheranu. Stanje u regiji još je manje normalno: u Izraelu vlada ekstremna desnica, u suglasju sa zločinačkim režimom u Saudijskoj Arabiji. Bez američke vojne sile ne bi bilo ni Izraela ni Saudijske Arabije. Svejedno, američki predsjednik brani stavove Bibija Netanjahua i Mohameda bin Salmana kao da im je glasnogovornik.
U društvu tih luđaka snagu gube manji luđaci – umjerena struja u Teheranu. Predsjednik Hasan Rohani premeće se u radikala koji najavljuje istupanje iz nuklearnog sporazuma; sudbina ministra vanjskih poslova Džavada Zarifa visi o koncu. Što policy planneri u Washingtonu misle – tko će doći kad njima otkuca zadnji čas? Vjerojatno imaju dobar odgovor, jer se netko valjda konzultirao s državnim tajnikom Mikeom Pompeom prije nego što je ovaj naglo prekinuo turneju po Europi, u zadnji čas otkazao Angelu Merkel, i odletio u Bagdad ne bi li tamošnjeg premijera – šijitskog političara koji je po svemu iranski pijun – upozorio da Iran sprema napad na američke snage. Bagdad, u kojem se Pompeo iznenada pojavio, područje je najintenzivnijeg nadmetanja dviju zemalja u kojem Iran stoji bolje od Amerike.
Kad hoćete rat, ne prijetite nosačima; šaljete avione
Sve ovo bilo bi dovoljno da Iran zaključi kako američke ambicije neće biti zadovoljene bez promjene režima. Ako je i bilo dvojbe, odagnao ju je Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton kad je najavio da će borbenu grupu s nosačem aviona preusmjeriti u Perzijski zaljev. Kad hoćete rat, ne prijetite nosačima, nego šaljete avione s nosača; zato Boltonov potez nije gesta rata, nego gesta zveckanja ratom – tu je Trumpova administracija doktorirala. Iznenada preusmjeren u Perzijski zaljev, USS Abraham Lincoln morao je otkazati posjet Splitu i razočarati sve u Hrvatskoj koji su se htjeli zabaviti s nekim od pet tisuća mornara.
Ovaj niz taktičkih odluka američke administracije, gledan iz iranske perspektive, sugerira da planovi Washingtona nisu dobronamjerni, nego vode prema konfliktu. Ne treba imati iluzija da su iranska vlada, vojska ili drugi centri moći – dobronamjerni akteri. No, na zapadnim akterima je veća odgovornost, upravo zato jer žele dokazati da se može odgovornije i bolje upravljati.
Neugodna pozicija za europske potpisnike sporazuma
Možda mu to nije bila namjera, ali Iran je ovim potezom stavio Europsku uniju u nemoguću poziciju – preciznije, to je napravio Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, tri članice koje su potpisnice nuklearnog sporazuma. One bi trebale odlučiti kome se prikloniti: tradicionalnom savezniku Americi ili velikoj državi s Bliskog istoka, koja može biti važan trgovački partner, ali je pod vlašću protuliberalnog teokratskog režima.
Čak i da zažmire na razlike u vrijednosnim sustavima, Europljanima neće biti lako. Jer svaka poštena analiza može doći do samo jednog temeljnog zaključka – Iran se držao potpisanog sporazuma, Amerika nije. Pozicija europskih država u ovom sporu nije definirana samo time, nego je dodatno komplicira kalkulacija o tome kakva će biti reakcija Trumpove administracije, s kojom se ne žele potpuno razići. Iran, s druge strane, ima puno šire polje za bilo kakvu akciju. Najizglednije je da će za 60 dana doista i oni istupiti iz sporazuma koji više nitko ne brani.
U Trumpovoj Americi teško je išta predvidjeti sa sigurnošću, ali je gotovo jednako teško zamisliti scenarij u kojem bi zbog ovog pitanja izbio pravi sukob, rat. Sve će ostati na – kako bi se to reklo finim rječnikom – nekinetičkim sredstvima. Dakle, ništa neće eksplodirati, nitko neće biti ubijen. No, Iran će se na kraju balade naći puno bliže nuklearnoj bombi nego što je to bilo predviđeno. Sporazum koji je na izdisaju predviđao je da bi Teheran mogao doći do bombe negdje oko 2030. godine. Sad bez sporazuma moramo razmišljati o 2020. godini. Ubrzanje od cijelog jednog desetljeća nije palo s kruške – ako se dogodi, možemo zahvaliti Donaldu Trumpu.
Trump instinktivno osjeća, ali intelektualno ne razumije
Aktualni američki predsjednik uvijek je govorio da je sporazum s Iranom najgori koji je on ikad vidio. I onda je lani istupio iz njega. U međuvremenu nije napravio doslovno ništa ne bi li čak pokušao postići bolji sporazum s Iranom. Kao što je često slučaj s Trumpom, svi znamo što se njemu ne sviđa; nitko još nije vidio ishod koji se njemu sviđa i do kojega bi on doveo. Tu je praksa nijema. Zato je dobro pitanje – kamo vodi Trumpova politika. Maksimalni pritisak Washingtona očito nije urodio kvalitetnijim sporazumom od onoga koji je Trump naslijedio od Obame. Je li svijet danas sigurniji s Trumpom?
Mnogi ljudi u administraciji boje se da bi Trumpovo uvećavanje problema i pretjerivanje u reakciji mogli dovesti do neželjenog ishoda. Mogli bismo bezrazložno završiti u neprijateljskim vodama, gdje se nešto sporedno odjednom napuše preko svake mjere i sve nas posvađa.
Pogledajte što Trump radi u inozemstvu i prizor je još više ozbiljan. On sluša savjetnike poput Boltona i drugih intervencionista, a onda sluša sebe i geslo pod kojim je dobio izbore – “America First”. Trumpov problem je u tome što on instinktivno osjeća, ali intelektualno ne razumije razliku između ta dva pristupa vanjskoj politici. Tu je sličan kraljici Daenerys Targaryen – i on želi oslobađati robove u Essosu, a u isto vrijeme se ne libi biti krvoločni pretendent u Westerosu. To je plemenit pokušaj, ali ga je teško izvesti bez dovoljne zalihe zmajeva.