GRBIN: Glupo… Zato što gledam oko sebe i vidim da je ono zbog čega sam suspendiran u ovom trenutku u SDP-u stav većine, da ne kažem gotovo svih ljudi koji obnašaju bilo kakve funkcije. Ali, Bože moj, ako će moja suspenzija dovesti do promjena koje su nam nužne, s tim mogu živjeti.

TELEGRAM: Nije Vas možda strah da bi, povrh suspenzije, zbog ovog intevjua mogli imati dodatnih posljedica u stranci?

GRBIN: Istupao sam javno i dosad. Kao što sam rekao na Glavnom odboru kad sam suspendiran, zbog toga neću postati gluh, slijep, a pogotovo ne – nijem.

TELEGRAM: Vi ste prvi, još u rujnu prošle godine, zatražili ostavku Davora Bernardića. Pretpostavljam da i danas, 15 mjeseci poslije i 6-7 postotnih bodova stranačkog rejtinga niže i dalje stojite pri tom zahtjevu?

GRBIN: Nerado priznajem da su stvari kojih sam se tada pribojavao danas postale stvarnost. Tada sam jednostavno smatrao da je bolje reagirati prije nego sve ode predaleko. U međuvremenu stvari su doista otišle daleko i bojim se da su sve radnje koje bi stranka poduzimala danas već debelo zakašnjele.

TELEGRAM: Dakle, više ih nema ni smisla poduzimati?

GRBIN: Ne, daleko od toga. Naša, moja zadaća je pokušavati svojim djelovanjem popraviti stvari, ali je problem što je velik broj birača, velik broj građana zbog svega što se događa, zbog svog našeg nereagiranja i nedjelovanja možda čak i nepovratno izgubljen za SDP. I ako do promjene na čelu stranke dođe danas, povratak će biti izuzetno težak. Ja sam po prirodi stvari optimist i neću reći – nemoguć, ali bit će izuzetno težak. Izgubljeno povjerenje je puno teže vratiti nego krenuti od nule.

TELEGRAM: Kako bi uopće i objasnili ljudima da ste spremni povlačiti odlučne poteze u vođenju države kad se toliko dugo kilavite oko odluke o tome da bi trebalo smijeniti, kako kažete, neupješnog predsjednika?

GRBIN: Samo jedna riječ odgovor na to pitanje – teško.

TELEGRAM: Niste li ipak možda malo nepravedni prema Bernardiću? On sam često govori da mu unutarstranačka oporba nikad nije dala pravu priliku nego da se krenulo odmah, čim je preuzeo stranku, krenulo na njega.

GRBIN: Nisam to doživio na taj način. U kampanji sam, nije to tajna, podržao drugog kandidata, Ranka Ostojića, jer sam jednostavno smatrao da je on od svih koji su se kandidirali najbolji izbor za SDP. A zašto? Zato što sam imao prilike vidjeti kako je Bernardić vodio najveću stranačku organizaciju, onu u Zagrebu. Međutim, držim da sam mu nakon izbora pružio ruku i koliko god mogu se trudio da…

TELEGRAM: Prvih devet mjeseci.

GRBIN: Ali, već je od drugog dana bilo jasno da će način na koji će voditi SDP Hrvatske biti preslika načina na koji je vodio SDP Zagreba, a taj nas je način doveo do toga da smo danas u Zagrebu potpuno nerelevantni. Da se nije pojavio Gordan Maras i dao zagrebačkom SDP-u kakvu-takvu živost, situacija bi bila i gora nego što je sad, a sad je katastrofalna. Bernardiću je, dakle, šansa dana, ali mi kao stranka koja ima vrlo važnu ulogu u zastupanju građana u Hrvatskoj ne možemo dopustiti da potonemo u irelevantnost. Na to nemamo pravo. Kada vidim da stvari idu u krivom smjeru imam samo dvije opcije – šutjeti, ne raditi ništa i čekati svoj trenutak, ili jasno i glasno reći da nešto ne valja, zbog čega ne valja i na koji način to promijeniti. Ja uvijek biram ovu drugu opciju.

TELEGRAM: Okej, što se dogodilo taj “drugi dan” nakon Bernardićeve pobjede?

GRBIN: To je bilo slikovito rečeno. No, evo primjera – izbori u SDP-u su završili 3. prosinca 2016. godine. Prva i najvažnija stvar koja nam je nakon toga dolazila su lokalni izbori u Zagrebu. A mi se mjesecima nismo mogli odlučiti kako se postaviti oko tih izbora, hoćemo li imati svog kandidata za gradonačelnika i koga ili ćemo podržati nekog od drugih kandidata, tko će to biti… Pa ako si vodio gradsku organizaciju SDP-a od 2010. godine, onda moraš imati plan B za slučaj svoje pobjede na izborima u stranci. Očito da Bernardić taj plan B nije imao. Ozbiljan političar za ozbiljnu situaciju, a to izbori u Zagrebu svakako jesu, mora imati i plan C i plan D.

TELEGRAM: Ne bi li ipak, kad se već sve dovuklo do zime 2018. godine, na neki način bilo fer da se Bernardića pusti da se okuša na makar jednim izborima – ovima za Europski parlament sljedećeg svibnja. Uostalom, ono što Bernardić stalno ponavlja, da su jedina prava anketa izbori je – točno.

GRBIN: Mnogi se ponašaju po onoj “što gore, to bolje”, kako bi kasnije mogli lakše ostvariti svoje osobne ciljeve. Ja to ne mogu. Moj cilj je da SDP na europskim izborima ostvari što bolji rezultat, kako bismo pokazali Vladi što građani misle o njenom neradu u ove tri godine, ali i zbog toga što mislim da su eurozastupnici SDP-a pokazali kako se treba boriti za interese građana Hrvatske. Ne želim da zbog lošeg rezultata SDP-a Hrvatska bude loše predstavljena u Europskom parlamentu. Evo, usporedimo učinak hrvatskih europarlamentaraca u ovom sazivu i mislim da će mnogi, bez pretjeranog razmišljanja, na prva dva mjesta staviti Biljanu Borzan i Tonina Piculu. Može HDZ imati pet zastupnika, ali bogami njihov učinak, svih pet zajedno, nije ni pola učinka Biljane ili Tonina.

TELEGRAM: Ne mislite, dakle, da bi bilo pretjerano dati ostavku na mjesto predsjednika stranke samo zbog pada rejtinga u anketama?

GRBIN: Prije nekoliko mjeseci u Australiji su zastupnici zbog lošeg rejtinga Vlade tražili odlazak predsjednika svoje stranke, koji nije samo predsjednik stranke, nego i premijer. Prvi zahtjev je došao u subotu ili nedjelju. Premijer je odstupio u četvrtak. Dakle, ne – ne mislim da je pretjerano dati ostavku zbog lošeg rejtinga u anketama. Iako, da se razumijemo, nisu samo ankete problem SDP-a, one su tek posljedica mnoštva problema koji postoje u SDP-u. Rejting je samo odraz onoga što radimo ili ne radimo. U ovom slučaju su ankete odraz SDP-a koji ne radi dovoljno dobro, koji ne uspijeva otvoriti prava pitanja za građane Hrvatske, a često i na pitanja koja otvori ne uspijeva dati prave odgovore.

TELEGRAM: U anketi iz rujna 2014. godine SDP je imao rejting od 17,3 posto. Tad se baš i nisu čuli zahtjevi za odlaskom tadašnjeg predsjednika stranke Zorana Milanovića. Je li to zato što je 17,3 posto dosta više od sadašnjih 14,6 posto?

GRBIN: Kad sam tražio da predsjednik ode to nije bilo samo zbog anketa. Uostalom, lani u rujnu, kad sam iznio taj zahtjev SDP je bio na 21 posto, pa je čak, nakon što sam zatražio Bernardićev odlazak, nešto i porastao. No, kad su građani shvatili da Bernardić ostaje, potonuli smo. U godini o kojoj govorite Vlada SDP-a radila je težak i odgovoran posao, često nauštrb onog što su građani na prvu loptu smatrali ispravnim. No, kad su se nakon samo nekoliko mjeseci vidjeli rezultati, rejting nam je počeo rasti i do izbora je koalicija koju je predvodio SDP osvojila oko trećine glasova. Danas SDP uopće ne može sklopiti koaliciju, napuštaju nas partneri s kojima smo sklopili sporazum o zajedničkom nastupu, a cilj nam je, kako kažu moje kolege, na 20 posto. Dakle, današnja situacija se s onom iz 2014. godine ne može usporediti.

TELEGRAM: Dvadeset posto? U vodstvu SDP-a bi s tim rezultatom na europskim izborima bili presretni.

GRBIN: Nije li to tužno?

TELEGRAM: Priča o eventualnoj smjeni predsjednika stranke se u ovom trenutku svodi na to tko ima većinu u Glavnom odboru. Prije nekoliko tjedana je većinu imao Bernardić.

GRBIN: Kad sam prvi put javno i otvoreno objasnio zašto mislim da predsjednik stranke treba otići, u rujnu prošle godine, to je završilo glasovanjem na Glavnom odboru na kojem je Bernardić dobio 97 ili 98 posto glasova. Na zadnjoj sjednici Glavnog odbora, kad su kolege htjele unutar stranke otvoriti raspravu o problemima u stranci, pa im to nije dozvoljeno, omjer je bio otprilike 44:38. Dakle, u godinu dana je došlo do radikalne promjene u stavovima članova Glavnog odbora, a od te posljednje sjednice je SDP s nešto manje od 17 posto potonuo ispod 15 posto.

Ja sam siguran da je i ta anketa otvorila oči barem jednom ili dvojici kolega ili kolegica iz Glavnog odbora i da ćemo ponovno odlučivati o tome hoćemo li na tom tijelu raspravljati o stanju o stranci, dakle o odgovornosti predsjednika SDP-a. I ovaj posljednji omjer će se još mijenjati. Ozbiljan predsjednik stranke koji se nalazi u situaciji da je iz predsjedništva isključio četvrtinu članova, da ni preostali članovi predsjedništva ne smatraju da stranku vodi dobro, da je na Glavnom odboru omjer onih koji ga podržavaju i ostalih otprilike 50:50 posto, koji kontinuirano gubi potporu birača za ono što radi, postavio bi sebi pitanje što ne radim dobro i pokušao to promijeniti ili se, ako ne ide, odlučio maknuti. Kod Davora Bernardića ne vidim, nažalost, ništa od toga.

TELEGRAM: Tko će, po vašoj procjeni, uopće voditi SDP na europskim izborima u svibnju?

GRBIN: Ako ostane ovako kako je danas, SDP neće voditi nitko. SDP ni u ovom trenutku ne vodi nitko, Bernardić u biti u zadnje vrijeme nastupa samo u svoje ime. Klub zastupnika se trudi, barem jedan dio, zastupati socijaldemokratske politike. Nažalost, dio zastupnika nas je napustio, dio se pasivizirao. Situacija u kojoj se nalazimo je situacija jedne… bit ću slobodan reći – anarhije. I građani to vide. Posljedica toga je pad rejtinga. Ponovit ću još jednom, rejting je samo po-slje-di-ca.

TELEGRAM: Dođe li do promjene na vrhu stranke, što će biti s ljudima koji su sad uz Bernardića, ili s onima koji su, recimo, nesvrstani, odnosno smatraju da prvo treba sačekati europske izbore?

GRBIN: SDP prije svega vidim kao demokratsku stranku. A u demokratskoj stranci mora biti mjesta za svakog, ponajviše za onog koji se ne slaže nužno s tobom. Diktatura je laka. Onaj koji je na vrhu piramide kaže – bit će ovako i tako bude, bez obzira je li to pravo ili krivo. Demokracija zahtijeva slušanje drugih, demokracija zahtijeva propitivanje sebe i demokracija je ustvari teška i naporna. Ali, ako želiš doći na čelo države i u državi voditi doista demokratsku politiku, onda moraš krenuti od svog praga i takvu demokraciju dopustiti i u svojoj stranci. Dakle, ako se mene pita, za sve u SDP-u bi moralo biti mjesta.

TELEGRAM: Čekajte, nećete nikog suspendirati?!

GRBIN: Da se mene pita, ne bih suspendirao nikog osim onih koji bi se služili govorom mržnje, napadali pripadnike nacionalnih ili seksualnih manjina i onih koji su činili kaznena djela. No, i kod ovog oko kaznenih djela ostajem u manjini, pa osoba koja je pravomoćno osuđena za jedno kazneno djelo i ima optužnice za još dva druga, kod nas postaje predsjednik lokalne organizacije i nitko u tome ne vidi ništa sporno.

TELEGRAM: S obzirom na to kako se stvari razvijaju u SDP-u i da je stranku napustilo dosta članova, postavlja se pitanje što zašto to i vi ne napravite.

GRBIN: Ja sam možda tvrdoglav, ali za mene u politici postoje samo dvije opcije: jedna je u SDP-u, a druga je ne baviti se politikom. Nekako mi se čini da nije vrijeme za bacanje koplja u trnje.

TELEGRAM: Je li možda vrijeme za SDP da baci koplje u trnje? Je li uopće više ikog briga što će biti sa SDP-om? Je li, ukratko, već – kasno?

GRBIN: Kasnimo. I sigurno je kasno. Ali, nije prekasno. I mislim da bi za Hrvatsku bilo dobro da se SDP vrati barem na potporu kakvu je imao prije dvije godine. Ozbiljna stranka kao što je to SDP presudna je kad vladajući pokazuju autoritarne i potpuno nedemokratske tendencije. Evo primjera Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa – HDZ je smijenio Daliju Orešković nezadovoljan načinom na koji se odnosila prema njima. Onda su izabrali svoje ljude. No, ti ljudi su ozbiljno shvatili riječ “neovisno” u definiciji Povjerenstva, pa sad postoji vrlo realna mogućnost da u prijelaznim i završnim odredbama zakona koji ćemo skoro dobiti u saborske klupe bude stajalo da će se sadašnji sastav Povjerenstva opozvati.

U tim trenucima Hrvatskoj treba jaki SDP koji će napraviti ono što smo, primjerice, napravili kod Lex LNG-a. Poručujem vladajućima da će onih 500-600 amandmana koje smo tada podnijeli biti nula prema onome što ćemo napraviti oko ovog zakona. Nadalje, SDP treba Hrvatskoj i zbog svih promjena koje je donio kad je bio na vlasti. Primjerice, bez Zakona o pravima nacionalnih manjina Hrvatska nikad ne bi ušla u Europsku uniju. Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, Obiteljski zakon koji smo donijeli i među prvima u svijetu u potpunosti izjednačili bračnu i izvanbračnu zajednicu.

Vlada SDP-a je prva počela oporezivati kapital u vidu kamata na štednju i dividendi, dotad je porez uziman samo na prihode ljudi koji žive od svog rada. To su sve stvari radi kojih jaki SDP treba društvu. Da se bori za jednakost i pravednost u društvenim, ali i ekonomskim odnosima. Zakon o konverziji kredita u švicarskim francima, naprimjer, HDZ nikad ne bi donio. A sad zamislite taj i takav HDZ na vlasti s oporbom koju predstavlja Ivan Pernar koji ljudima koji boluju od teške bolesti preporuča liječenje – grljenjem drveća.

TELEGRAM: Dobro, zar SDP ima autorska prava na jednakost i pravednost? U inozemstvu se pojavljuju nove opcije koje zagovaraju te ideje, a socijaldemokratske stranke su uglavnom u dubokoj krizi.

GRBIN: SDP nema niti treba autorska prava na jednakost i pravednost, ali bih bio jako sretan da mi pokažete na makar jednu od novih stranaka koja se pojavila da zastupa stavove o kojima govorim i uspijeva ostvariti potporu veću od makar jedan-dva posto. Je li to Most? Ne. Most je radikalnija, klerikalnija i konzervativnija desnica od HDZ-a. Živi zid? Nikako. Pogledajte samo njihove stavove o migrantima i bit će vam jasno da je to politička opcija koja je po svom habitusu bliža Orbanu i AfD-u nego onome što je danas moderna Europa. A da ne govorimo da je gospodin Pernar onaj sat koji nije ni smio primiti od jednog diktatora predao Saboru tek nakon što se na njega sručio bijes građana.

TELEGRAM: Mislite li da bi možda oporba trebala stvoriti jedinstvenu frontu o kojoj u posljednje vrijeme najčešće priča predsjednik HSS-a Krešo Beljak?

GRBIN: Slažem se s tom frontom, pod uvjetom da ona nije preširoka. O Mostu i Živom zidu sam upravo rekao što mislim, a jedino zajedničko što, primjerice, imamo Zlatko Hasanbegović i ja je da smo zastupnici u Saboru. Ništa drugo. Moguća je, dakle, koalicija stranaka s kojom dijelimo određeni svjetonazor, na osnovu kojeg građani mogu prepoznati kako ćemo se ponašati.

Vraćam se opet na švicarski franak – u kampanji 2011. godine mi nismo mogli ni naslutiti da će švicarska središnja banka zamrznuti pa iznenada odmrznuti tečaj svoje valute. No, građani su na temelju našeg svjetonazora i ideologije mogli pretpostaviti kako ćemo se ponašati u takvoj situaciji i na osnovu toga nam dati glas. Zato ja mogu surađivati s Beljakom, s Ankom Mrak Taritaš, s kolegom Sponzom iz IDS-a, ali ne mogu s Hasanbegovićem, Pernarom, Petrovom, Grmojom, a nakon svega što je napravio u zadnjih godinu-dvije, bogami ni s Ivanom Vrdoljakom.

TELEGRAM: A s Andrejom Plenkovićem?

GRBIN: Da ste me to pitali prije četiri ili pet godina, možda bih rekao da je to čovjek s kojim bi se jednog dana moglo surađivati. No, danas je Plenković osoba koja me u potpunosti razočarala, ljudski i politički. Način na koji on vodi Hrvatsku je naprosto sramotan. Rezultata Vlade nema i zatvaraju se oči na sve loše pojave koje prijete vratiti Hrvatsku desetljećima unazad. Andrej Plenković danas? Definitivno ne.

TELEGRAM: Postoji teza kod nekih političara i analitičara da je HDZ u biti isti onaj iz razdoblja kad ga je vodio Tomislav Karamarko, samo s umivenijim licem i Istanbulskom konvencijom kao iznimkom koja potvrđuje pravilo.

GRBIN: Istanbulska konvencija sigurno ne bi bila izglasana da Karamarko vodi HDZ, no to je samo jedan događaj otkad su HDZ i Most došli na vlast, što je u konačnici rezultiralo većinom HDZ-a i HNS-a. Inače, smatram da je jedino sporno oko Istanbulske konvencije to što nije išla nekoliko koraka dalje. Isto je i s Marakeškim sporazumom koji bi, ako ćemo realno, žešće kritike trebao dobivati s – ljevice.

TELEGRAM: Kao nedovoljno ambiciozan dokument?

GRBIN: Apsolutno! Jedino gdje je Marakeški sporazum izričit je zabrana zatvora za djecu azilante, u svemu drugom je stao na pola puta. Umjesto, dakle, da Istanbulska konvencija i Marakeški sporazum dobivaju kritike s ljevice, ona mora šutjeti jer je desnica preglasna, kako bi se usvojili makar i ovako umiveni dokumenti. A za to vrijeme Plenković zatvara oči na sve što se događa u društvu, na nasilje, na govor mržnje. Kad uspoređujem njega i Karamarka uvijek se sjetim riječi Ilije Čvorovića iz besmrtnog “Balkanskog špijuna”, koji kaže: “Nekad, čim si ga vidio, odmah si znao tko je. Danas, čim ga vidiš, odmah ne znaš tko je, pa se čini da ih ima više”.

TELEGRAM: Jedna od ključnih tema Vlade koju Plenković vodi je agonija Uljanika koja sad već traje jako dugo. Ljudi su na minimalcu, 1200 ih je otišlo iz brodogradilišta samo u ovoj godini, a u javnosti sve prolazi prilično tiho.

GRBIN: Bojim se da će i taj minimalac potrajati još samo jedan mjesec, možda dodatna tri dođe li do stečaja. Dakle, situacija je katastrofalna. Uljanik i Treći maj nepovratno gube ono što jedino kod njih vrijedi, a to je znanje koje imaju ljudi koji su tamo godinama radili, koji znaju nacrtati i zavariti brod. Bojim se da se kroz nekoliko mjeseci više neće imati što spašavati, ne bude li spasa u par narednih tjedana. Žalosno je da smo na ovo o čemu sad pričamo mi u istarskom SDP-u ukazivali još u prvom mjesecu. Jedini smo prilikom dobivanja odobrenja Europske komisije za rescue aid upozorili da je to privremeno rješenje u trajanju od šest mjeseci u kojem treba napraviti održivi plan restrukturiranja.

Ali smo isto tako rekli i da uprava koja je stvorila problem teško može biti ona koja će problem riješiti. Tražili smo da Vlada iskoristi činjenicu da je najveći pojedinačni vlasnik Uljanika i da utječe na upravljanje Uljanikom, na izradu plana restrukturiranja. Oni na to nisu reagirali i na kraju smo došli do tužne skupštine društva na kojoj Vlada uopće nije predložila niti htjela glasovati za članove Nadzornog odbora, pa je u trgovačkom društvu gdje je država najveći pojedinačni vlasnik, društvu koje se nalazi u ozbiljnim problemima, a zapošljava tisuće ljudi, Nadzorni odbor morao imenovati – sud. Sramota.

TELEGRAM: Zašto se to događa?

GRBIN: Meni to pokazuje da je Vlada digla ruke od Uljanika i procijenila da je najjednostavnije pustiti cijelu priču da propadne, ali ne odjednom…

TELEGRAM: Kuhanje žabe.

GRBIN: Da, to je čisto kuhanje žabe. Da se pad dogodio u siječnju, bila bi revolucija i za propast bi bila kriva Vlada koja nije dala rescue aid. Vlada je procijenila da joj se isplati posegnuti u proračun i nakon toga nije napravila ništa, ljudi su polako odlazili, pronalazili su druge poslove, broj onih koji ostaju je sve manji, javnost je nakon godinu dana oguglala na problem, sad će se platiti još nešto iz proračuna…

TELEGRAM: Nešto?! Samo ove godine više od dvije milijarde kuna na ime jamstava.

GRBIN: Ironičan sam, naravno. Vlada će taj novac utopiti u bujajuću javnu potrošnju, dio će krivnje pokušati prebaciti na SDP i reći kako smo mi davali ta jamstva, dio na IDS kojima će reći da je utjecao na izbore te uprave. U konačnici, Pula i Rijeka će najvjerojatnije ostati bez svojih najvećih gospodarskih subjekata, hrvatska industrijska proizvodnja će biti dodatno smanjena, hrvatski izvoz će biti manji, a što je najtužnije od svega – Hrvatska će ostati bez znanja po kojem je bila nadaleko poznata.

TELEGRAM: Argumenti o SDP-u koji je davao jamstva i IDS-u koji je sukreirao politiku Uljanika nisu bez težine.

GRBIN: Što se tiče IDS-a, iako danas pokušavaju oprati ruke, oni su doista sukreirali politiku upravljanja Uljanikom. Mi iz Pule dobro znamo tko je za koga lobirao i s kim bio kuhan i pečen. A to nismo bili Lalovac, Grčić, niti ja. Nego – IDS. Što se tiče jamstava, ona su dana na temelju pokazatelja koji su pravdali njihovo izdavanje. No, onda je netko drugi došao na vlast u Hrvatskoj, onda je netko drugi trebao kontrolirati na koji se način ta jamstva troše. Ovdje imam dokument (diže se i odlazi do svog radnog stola – op.a.) kojim Vlada RH meni kao saborskom zastupniku odbija dati odgovore na pitanja vezana uz novogradnju broj 500 u Uljaniku jer je to poslovna tajna.

Za nju je ministar Marić od ministra Horvata tražio objašnjenja jer su u nadzoru pronađeni ozbiljni propusti. No, taj nadzor je napravljen u lipnju 2018. godine. Pa gdje ste bili u dvije i pol godine dotad? Zašto nitko dvije i po godine nije kontrolirao kako se troši novac? Ovdje se, podsjećam, radi o javnom novcu koji je dan putem jamstava i, s druge strane, o trgovačkom društvu u kojem je država, dakle Vlada, najveći pojedinačni vlasnik. To je nebriga i prema državnoj imovini i proračunskom novcu. Ako si nekom dao jamstvo nemaš samo pravo, nego i obvezu kontrolirati kako se taj novac troši. Stoga je Vladino prozivanje onog tko je odobrio jamstvo na temelju valjane dokumentacije, a ne onog koji nije nadzirao na koji se način taj novac troši, najblaže rečeno smiješno, pa čak i uvredljivo.

TELEGRAM: Predsjednički izbori. Zoran Milanović kao kandidat – da ili ne i zašto?

GRBIN: Da – zato što je pokazao da se može nositi s odgovornošću važne pozicije u državi. Da – zato što te izbore može dobiti. I, meni osobno jako bitno, da – zato što je u svom političkom radu pokazao da zastupa vrijednosti koje su bliske mojima. Ne – zato što se bojim da se u toj kampanji neće moći kontrolirati i da će opet izlanuti nešto.

TELEGRAM: Kako gledate na novu političku platformu koju stvara Dalija Orešković i općenito na njene izglede u politici?

GRBIN: Nastajanje te platforme ima dosta sličnosti sa stanjem u SDP-u. Mi u SDP-u se kilavimo da riješimo problem Davora Bernardića, a nova platforma Dalije Orešković se kilavi da se – pojavi. O njoj se počelo špekulirati prije više od šest mjeseci. Neka napokon iziđu na svjetlo dana i kažu za što se zalažu pa ćemo po tome suditi. Po onome što je Dalija Orešković dosad govorila, smatram da bi njena stranka spadala u krug onih s kojima bih volio da SDP surađuje.

TELEGRAM: Dosad se kao o kandidatima za Pantovčak, koji zasad nisu potvrdili te ambicije govorilo o Milanoviću i Daliji Orešković. Vidite li i neko treće jako ime?

GRBIN: Naravno – Tonino Picula. On je i izrijekom najavio takvu ambiciju. Ukratko, svatko od ovih troje ljudi bi bio daleko bolji predsjednik države od gospođe Grabar-Kitarović.

TELEGRAM: Naposljetku, referendumi. Jasno mi je da se ne slažete sa zahtjevima referendumskih inicijativa, no ono što je zanimljivo je da su Andrej Plenković i ministar uprave Lovro Kuščević svojim ponašanjem oko provjere potpisa ujedinili liberalno demokratsku udrugu GONG i ultradesne udruge poput “Narod odlučuje” i “U ime obitelji”.

GRBIN: Još prije ljeta smo unutar SDP-a pokrenuli inicijativu, koju smo ostavili otvorenu za sve kolegice i kolege iz Sabora, o promjeni Ustava, kako bi se napokon, ali napokon, uredilo pitanje referendumskog odlučivanja. Pridružilo nam se pedesetak kolega iz opozicije i vladajuće većine. Plenković i Kuščević, međutim, rade po principu “drži vodu dok majstori ne odu”. Njima je jedini cilj bio spriječiti ove dvije referendumske inicijative s tri referendumska pitanja, zato što su one direktno usmjerene protiv Plenkovića kao predsjednika HDZ-a i premijera. Pritom ih, Plenkovića i Kuščevića, nije bilo briga za išta drugo osim da spriječe održavanje referenduma. Bojim se da će rezultat svega biti nova referendumska inicijativa s kojom će Željka Markić krenuti kroz nekoliko mjeseci.

TELEGRAM: I skupiti milijun potpisa.

GRBIN: Da, upravo tako. HDZ ne shvaća da je odgovornost za upravljanje državom daleko veća nego odgovornost za upravljanje strankom i održavanjem svog političkog rejtinga. Od promjena Ustava 2010. godine imamo ozbiljan problem, rupu s referendumima koju treba riješiti. Proučavao sam kako su to napravile Slovenija i Nizozemska. Prva je najuspješnija nova demokracija i naša susjedna zemlja i ono što smo predložili u Saboru vodi se upravo promjenama slovenskog Ustava iz 2013. godine. Nizozemska je etablirana demokracija koja je prije pet-šest godina otvorila mogućnost referenduma o širokim pitanjima, vrlo slično kao što je kod nas sad. S tom razlikom da se tamo radilo samo o savjetodavnim referendumima. U međuvremenu su i od toga odustali.

TELEGRAM: Dakle, čak i od samo savjetodavnih referenduma?

GRBIN: Da. Uočili su da se na njima manipulira, a to je ono što radi Željka Markić i što će nakon intervencija Plenkovića i Kuščevića raditi još i uspješnije. Radi se, dakle, o apsolutnoj sramoti i potpunoj neodgovornosti za trenutak u kojem se Hrvatska nalazi. Mi smo vladajućima svojim prijedlogom pružili ruku, da se iz referendumskog odlučivanja izuzmu prava manjina u društvu i da se definira širok aspekt stvari o kojima bi se moglo referendumski odlučivati. Olakšali bi i smanjili broj potpisa, ali vladajući o tome ne žele raspravljati iako je prijedlog na dnevnom redu Sabora.