Nekad je nužno odabrati stranu

Živi zid bi uzimanjem novca strankama predao društvo najbogatijima. Kako smo, pobogu, došli do toga?

U dramatično zapuštenoj političkoj kulturi i plutokracija se može prodati kao demokratizacija

29.04.2018. , Zagreb -  Konvencija Zivod Zida u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Branimir Bunjac, Ivan Vilibor Sincic, Ivan Pernar
Photo: Marko Prpic/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Iako se Živi zid brendira baš kao zaštitnik najslabijih, referendum za koji se zalažu, kad bi kojim nesretnim slučajem uspio proći, klatno moći odsudno bi i teško povratno odgurao na stranu - najbogatijih. Jesu li toga svjesni u Živom zidu, što bi značilo da igraju u korist nekog specijalnog interesa koji svakako nije interes siromašnih slojeva hrvatskog društva za koje se nominalno zalažu, pitanje je na koje je u ovom trenutku teško dati odgovor.

Ako je smisao samo u pobjeđivanju, inicijativa je bombonica. Baciti pred ljude skupljanje potpisa za referendum pod nazivom “Uzmite novac strankama” – pa još u vrijeme predizborne kampanje, u zemlji dramatično zapuštene političke kulture mogla bi biti win-win situacija.

Čak i ako Živi zid ne prikupi dovoljno potpisa za svoj referendum o zabrani financiranja političkih stranaka iz državnog proračuna, u vrijeme kampanje za EU izbore stvorit će se znatni politički muving, gradove će se okititi štandovima sa žutim balonima, a pripadajuće lako zapaljive populističke poruke preplavit će medije.

Ako je, dakle, smisao samo u pobjeđivanju, onda bi ovo mogla biti dobro odigrana politička utakmica, koja bi mogla zaustaviti sad već rapidni pad rejtinga Živog zida od početka ove godine.

Nema para, nema čokolade

Smisao politike, međutim, nije samo igra u korist vlastite političke opcije, bez imalo grižnje savjesti zbog posljedica po društvo. A ideja o ukidanju financiranja političkih stranaka iz državnog proračuna upravo je egzemplar populističke toksične rabote, s posljedicama koje bi mogle osjetiti generacije građana.

Politički rad, naime, košta. Prostori, materijal, prijevoz, skupovi, računovodstvo – sto uvjeta treba biti ispunjeno da bi došli do funkcionirajuće političke stranke. Tko nema novca, stoga, ne može se ni baviti politikom na razini iole ozbiljnijom od brbljanja za trećom pivom u lokalnoj birtiji.

Hitanje k plutokraciji

Što je stranka veća i značajnija, pogon, jasno, više košta. Toliko da ga je apsolutno nemoguće financirati od priloga članova, osim jasno, ako stranku ne čine izuzetno bogati ljudi, čime bi se prostor za bavljenje politikom uglavio isključivo u interesu najbogatijih slojeva društva. Što ima svoje ime, a ono nije demokracija.

Jer, ako stranke egzistencijalno ovise o debelim novčanicima, jasno je čije će interese morati zastupati i gdje će sve skupa završiti – u plutokraciji. Zbog toga se u velikoj većini modernih demokracija rad stranaka financira javnim novcem; kako bi ionako nesrazmjeran utjecaj bogatijih slojeva društva bio barem prigušen.

Specijalni interes?

Zanimljivo, iako se Živi zid brendira baš kao zaštitnik najslabijih, referendum za koji se zalažu, kad bi kojim nesretnim slučajem uspio proći, klatno moći odsudno bi i teško povratno odgurao na stranu – najbogatijih. Jesu li toga svjesni u Živom zidu, što bi značilo da igraju u korist nekog specijalnog interesa koji svakako nije interes siromašnih slojeva hrvatskog društva za koje se nominalno zalažu, pitanje je na koje je u ovom trenutku teško dati odgovor. Činjenica je da im je bez sumnje prije svega pred očima kratkoročna očekivana politička korist.

No, Živi zid je u ovoj priči manji problem. Na prizemni populizam te stranke smo manje-više naučili i teško da ikog iznenađuje što su baš oni povukli priču o ovako naizgled privlačnom, a zapravo brutalno toksičnom referendumu.

Propust nečinjenja SDP-a i HDZ-a

Hrvatski problem je što takva jeftina priča uopće ima šansu da prođe u javnosti. Prvi dio tog problema je neodgovornost upravo najjačih političkih stranaka u zemlji, SDP-a i HDZ-a. Referendumsko zakonodavstvo je toliko puno rupa da je savršeno moguće da ga se zloupotrebljava za smanjenje prava seksualnih manjina (odrađeno 2013. godine), ili da ga se pokuša zloupotrijebiti za smanjenje prava saborskih zastupnika nacionalnih manjina. Toliko je, uostalom, puno rupa da uopće nije nezamislivo da se ostvari i opasno zadiranje u same osnove demokratskog poretka – poput ove priče o “uzimanju novca strankama”.

I SDP i HDZ su jako dugo svjesni problema s referendumskim zakonodavstvom, ali se dosad nisu uspjeli dogovoriti da ga se popravi. Sitni manevri taktičke prirode nekako su uvijek bili važniji.

Utihnite, ljudi-gušteri!

Drugi, veći dio problema, je upravo dramatična razina populizma u javnom diskursu. Populizma koji rutinski širi omrazu prema politici, političkim strankama i demokratskom sustavu kao takvom. Jebi ga, tko bi odolio objaviti još jednu priču o “praznoj sabornici” ili “dodacima na plaće zastupnika”, kad zna da će takva “roba” skupiti gomilu komentara i klikova?

Odgovornost? Na razini je one koju pokazuju Sinčić, Pernar i ekipa.

Kako je razina elementarne demokratske naobrazbe u društvu blizu apsolutne nule, ovdje valja još jednom ponoviti nekoliko činjenica (što će svakako izazvati bijesne komentare jer ne mislim svojom glavom nego slušam sotonsko šaptanje ljudi-guštera koji mi vire preko tipkovnice i propuhuju chemtrailse oko glave kako bi promovirali interes bankarskog lobija i ovršne mafije).

Mandat ruke

Ne, puna sabornica ne znači da saborski zastupnici rade. Politički rad zastupnika se ne odvija samo u Saboru, a pogotovo ne samo u glavnoj dvorani. Tko hoće doista ozbiljno raditi svoj posao sate i sate će provoditi proučavajući zakonske prijedloge – svakog dana. Odlaziti na teren među birače. Sjediti na odborima i drugim radnim tijelima Sabora. Istupati u medijima. Nazočiti na sastancima.

To naravno ne znači da su svi saborski zastupnici, a ima tamo i bisera kojima je mandat isključivo rad jedne ruke – koju podižu pri glasanju i koriste pri dizanju gotovine s bankomata – odgovorno obavljaju svoj posao. Šteta što javnost nema nikakvu mogućnost da ih liši onda te muke i u Sabor pošalje nekog drugog. Recimo, štajaznam, izbore.

Perverzija s ekranom u boji

Iz gore navedenih razloga redovno medijsko naricanje nad “slobodnim danima” saborskih zastupnika jednako je prizemno populističko click-baitanje. Nigdje zakonodavno tijelo ne zasjeda u kontinuitetu, niti za tim ima potrebe.

Otužni populizam, onakve vrste kakva je odavno preplavila javnost i pripremio ju za dolazak bizarnih političkih opcija (da se razumijemo, za to je ipak zaslužnija cinična korumpiranost cijelih dijelova vladajućih struktura, mahom HDZ-ovih) jest i povremeno ritualno zdvajanje nad činjenicom da saborski zastupnici imaju pravo, primjerice, na plaćene putne troškove, naknadu za odvojeni život, ili, da, a o tome se svojevremeno posebno diplilo, državni dužnosnici i službenici imaju pravno na – službene mobitele. Kakve li luksuzne perverzije!

Klik po klik

I tako, mic po mic i klik po klik, došli smo do atmosfere u društvu u kojoj je savršeno zamislivo da se javnosti dopadne ideja o uzimanju novca političkim strankama i da je Živi zid prodaje kao vraćanje narodu političke moći koju su uzurpirale otuđene društvene elite. A u stvarnosti će, prođe li referendum, upravo pripadnici najužeg elitnog sloja društva dobiti isključivi utjecaj na političke procese. U stvarnosti više neće vrijediti više samo ona “koliko para, toliko muzike”, nego i “koliko para, takva muzika”.

Vrhunska bi to bila ironija sudbine; da baš oni kojima su usta puna naroda, tom istom narodu, uz poklič o slobodi, u nos zalupe vrata demokracije. Tako je to kad se predanim i višegodišnjim radom dođe do točke u kojoj profesionalni integritet i dugoročna sudbina demokratskog društva vrijede manje od šake glasova na prvim sljedećim izborima, ili dva-tri ekstra klika na prvom sljedećem statusu na društvenim mrežama.