Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Borko Vukosav

Život kirurga koji postaje zvijezda, već poznatog po tome što ispravlja operacije koje su drugi zeznuli

Fascinantni dr. sc. Vide Bilić iz Klinike za traumatologiju u krugovima postaje jedan od najcjenjenijih kirurga u fahu

Život kirurga koji postaje zvijezda, već poznatog po tome što ispravlja operacije koje su drugi zeznuli

Fascinantni dr. sc. Vide Bilić iz Klinike za traumatologiju u krugovima postaje jedan od najcjenjenijih kirurga u fahu

FOTO: Borko Vukosav

Nakon što sam završio osnovnu školu u Čapljini, upisao sam Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju u Splitu. Režim je bio vrlo strog za tu dob. Sve je bilo pomno isplanirano: od ustajanja u šest sati ujutro pa sve do navečer do 21 sat. Nismo imali baš slobodnog vremena, no zato smo dobili široko obrazovanje u gimnaziji, svirali smo različite instrumente, bavili se sportom te se vrlo brzo osamostalili. Postali smo odgovorni, i što je također vrlo važno, naučili smo se strpljenju, čekanju, stajanju u redu… U domu vam nitko neće donijeti doručak ili večeru, nitko neće udovoljavati vašim željama.

U nedjelju 9. rujna dr.sc. Vide Bilić, kirurg u Klinici za traumatologiju u Draškovićevoj ulici, imao je slobodan dan koji je namjeravao provesti s obitelji. No, već rano ujutro pokazalo se da to neće biti moguće. Hitno su ga, naime, pozvali u Klinički bolnički centar Sestara milosrdnica jer su primili pacijenta koji je teško ozlijedio kralježnicu u prometnoj nezgodi kod Nove Gradiške. Odmah se odazvao pozivu jer je taj vikend bio u kirurškoj pripravnosti za takve slučajeve.

Utvrdio je da se pacijent nalazi u teškom stanju, da uz druge ozljede, ima i izrazito nestabilan prijelom kralježnice zbog čega je ostao nepokretan. Stoga je bila potrebna hitna operacija. Tijekom operativnog zahvata ustanovljeno je da pacijent ima puno teže oštećenje od očekivanog s obzirom na to da je došlo do nepovratnog oštećenja živčanih struktura slabinske kralješnice. Kirurg Bilić je stoga učinio jedino moguće: izveden je operativni zahvat stabilizacije kralježnice kako bi se spriječile daljnje komplikacije te pacijentu omogućilo da što prije počne s rehabilitacijom.

Na pitanje kakve su šanse za oporavak motorike nogu, doktor Bilić kratko je odgovorio: “Nažalost nikakve. Pacijent neće moći hodati, no smisao je našeg operativnog zahvata bio da mu učvrstimo kralježnicu, spriječimo moguće komplikacije koje bi nastale tijekom dugotrajnog ležanja te da mu osiguramo što je moguće bolju kvalitetu života.”

Pacijentima valja reći punu istinu o njihovoj bolesti

Doktor Bilić je objasnio da će pacijent ostatak života provesti u invalidskim kolicima, da neće imati motoriku nogu, ali da će se moći koristiti rukama. Nažalost, neće moći kontrolirati stolicu i mokrenje.

Na primjedbu da je riječ o zaista strašnoj tragediji te da je krajnje upitna kvaliteta takvog života, doktor Bilić objašnjava da se uvijek mora poduzeti sve kako bi se i najtežim pacijentima pomoglo. “Znate, iznenadili biste se kako se ljudi koji tako teško stradaju, relativno brzo psihički oporave, kako prihvate situaciju u kojoj su se našli. Stoga se relativno brzo se rehabilitiraju i prilagode novim okolnostima. Slična je situacija i s pacijentima koji su oboljeli od neke bolesti koja ima lošu prognozu izlječenja”, kaže.

Pacijent odlučuje tko će znati o njegovoj bolesti

“Kod nas je uvriježeno mišljenje kako takvim pacijentima ne treba reći istinu jer to može negativno utjecati na njihovu motivaciju za borbu protiv opake bolesti. Na temelju vlastitog iskustva moram reći da to nije točno. Svaki čovjek na svoj način reagira na loše vijesti, pa premda na fakultetu učimo obrasce po kojima se u takvoj situaciji valja ponašati, teško je predvidjeti što će se događati jer je to jako individualno. Ljudi isprva reagiraju krajnje negativno, potpuno su zatečeni, a neki i izgubljeni, no takvo stanje traje relativno kratko.

Nakon početnog šoka, bolesnici se polako privikavaju na novo nastalu situaciju te počinju tražiti rješenja i pomoć. Zbog toga smatram da se pacijentima, uz uvjet da ih se najprije pita žele li znati sve o svojoj bolesti, kaže puna istina i realno stanje. Pacijent je prva, a ponekad i jedina osoba, ako on to želi, koja mora biti upoznata sa svim detaljima svoje bolesti. Liječnici pak, ako to zahtjeva bolesnik, ne smiju ni najbližima otkriti u kakvom je stanju pacijent.”

Trudnica koja je bila paralizirana uspjela se oporaviti i roditi dijete

Srećom nemaju svi prijelomi kralježnice tako nesretan ishod. Doktor Bilić se tako prisjeća pacijentice koju su primili zbog teške ozljede vratne kralježnice zadobivene u prometnoj nezgodi, koja je bila u 17. tjednu trudnoće

“Pregledom sam utvrdio da pacijentica ima neurološki ispad pod tipu tetraplegije, što znači da nije mogla pomaknuti ni ruke ni noge. Žurno smo ju operirali, napravili dekompresiju i stabilizirali vratnu kralježnicu. Zahvaljujući uspješno izvedenom operativnom zahvatu, žena se za mjesec dana potpuno oporavila te je kasnije rodila zdravo dijete.

To je jedan od onih trenutaka kada ste stvarno zadovoljni što radite tako zahtijevan posao. Za nas kirurge najsretniji su trenuci kad se paralizirani pacijenti oporave i mogu nastaviti s normalnim životom što je najbolja potvrda smisla našeg rada.

Posebno je zadovoljstvo pomoći onima koji su više puta operirani

Nakon prijeloma kralježnice koji su doveli do djelomične slabosti ekstremiteta većina pacijenata uspije se oporaviti, makar i djelomično, što znači da neki mogu hodati, pokretati ruke ili kontrolirati stolicu i mokrenje. Također posebno je zadovoljstvo kada pomognete pacijentima koji su više puta operirani, a još uvijek pate od neizdrživih bolova. Revizijskim operativnim zahvatom kralježnice možemo smanjiti bolove za oko 50 do 70 posto i omogućiti život bez analgetika i povratak normalnom funkcioniranju”.

Kirurg Bilić postiže odlične rezultate upravo u tim revizijskim operativnim zahvatima, kad se ispravljaju pogreške ili manje uspješni rezultati prethodnih operacija. To mu je posljednjih godina postala uža specijalnost i po tomu je postao prepoznatljiv u stručnim krugovima i među pacijentima.

Otkriven način kako ispraviti propuste prethodnih operacija

“Zaista sam se posebno izvježbao u operacijama na kralježnici koja je već bila, dva, tri ili više puta podvrgnuta kirurškim zahvatima. Naime, prvi operativni zahvat u kirurgiji kralježnice kod oko 80 posto pacijenata daje dobre ili odlične rezultata, ali kod oko 20 posto pacijenata rezultat operativnog zahvata zbog raznih razloga nije zadovoljavajući. Ponekad se to događa zbog krivo izabrane metode liječenja, zbog loše izvedene operacije, zbog redovitih komplikacija ili zbog konstitucije pacijenta.

Mi smo pak otkrili način na koji valja ispravljati propuste prethodnih zahvata. Ključna je stvar da živci budu široko oslobođeni, no kad ih tako oslobodite onda izgubite koštane elemente koji su zapravo stabilizatori kralježnice. U tom slučaju morate rekonstruirati te koštane elemente, što često zahtijeva više različitih pristupa na kralježnicu. Tu onda do izražaja dolazi spretnost i iskustvo kirurga.”

Bitna je kvalitetna prva pomoć na licu mjesta

Kirurg Bilić usavršio se i za liječenje degenerativnih bolesti kralježnice, za deformitete i tumore Borko Vukosav/Telegram

Doktor Bilić upozorava da je bitno da se pacijentu koji je ozlijedio kralježnicu, na licu mjesta pruži kvalitetna prva pomoć.

“To je strahovito važno. Morate imati timove koji su uvježbani, koji mogu prepoznati ozljede te osigurati žurni i siguran transport. Vrijeme koje se gubi pri transportu bolesnika trebalo bi biti što je moguće kraće. Ako se pomoć u bolnici, od strane uvježbanog kirurškog tima, može pružiti unutar jednog sata od ozljede onda se šanse za spašavanje života znatno povećavaju. Naravno, poželjno je uz klasičan transport imati i dežurnu helikoptersku službu, premda ni ona nije svemoćna ako, primjerice, nisu dobri vremenski uvjeti . U svakom slučaju najbolje je imati više rezervnih varijanti.”

Svjestan važnosti stalnog usavršavanja doktor Bilić se odlučio i za drugu specijalizaciju iz ortopedije i traumatologije, jer ga posebno zanima dječja ortopedija. Sada su specijalizacije iz ortopedije i traumatologije spojene jer čine prirodnu cjelinu.

Svake godine oko 100 novih slučajeva deformacije kralježnice u djece

“Odlučio sam se za novu specijalizaciju kako bi se mogao baviti ispravljanjem teških deformiteta kralježnice dječje dobi . Procijenio sam da tu ima puno prostora za primjenu operativnih tehnika koje već poznajem, a koje mogu pomoći najmlađim pacijentima. Svake godine u Hrvatskoj imamo oko 100 novih slučaja deformacija kralježnice u djece koji zahtijevaju operativno liječenje. Većinu tih deformiteta nazivamo idiopatskim jer ne znamo točno uzroke te bolesti. Najvjerojatnije je razlog za to nesrazmjer između razvoja prednje i stražnje kolumne kralježnice što dovodi do sve većeg iskrivljenja grudne i slabinske kralježnice.”

Zanimljivo je da se doktor Bilić odlučio za ovu novu specijalizaciju premda kaže kako je najteže susresti se s bolesnom djecom. “To je uvijek teško, to na čovjeka strašno utječe, pa morate imati puno akumulirane energije da biste mogli izaći pred roditelje, bake, djedove, rodbinu i uopće im nešto reći. Jedan od najzahtjevnijih emocionalnih zadataka liječnika je priopćiti roditelju mladića od 17 godina koji je stradao u prometnoj nesreći da više neće moći hodati.”

Ovladao je svim tehnikama, godišnje obavi oko 200 operacija

Kirurg Vide Bilić, 41, koji je i vanjski suradnik Specijalne bolnice za ortopediju i traumatologiju Akromion, usavršio se također za liječenje degenerativnih bolesti kralježnice, za deformitete u odrasloj dobi i tumore kralježnice. Godišnje obavi oko 200 operacija, a ovladao je svim tehnikama i pristupima koji su potrebni za uspješno obavljanje operativnih zahvata kralježnice na svim razinama, vratnom, grudnom i slabinskom dijelu.

Doktor Bilić diplomirao je 2002. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, specijalizira ortopediju i traumatologiju, obranio je doktorsku disertaciju na PMF u Zagrebu, specijalizirao je opću kirurgiju te završio poslijediplomski magistarski studij na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Stažirao je u psihijatarskoj bolnici Vrapče u Zagrebu, a nije mu bio problem kao mlad otići raditi u hitnu medicinsku pomoć u Našice te specijalizirati opću kirurgiju u bolnici u Pakracu. Dio specijalizacije je obavio i u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, Rebro. Sada je asistent u katedri za kirurgiju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

‘Život u internatu Nadbiskupije gurnuo me da se rano osamostalim’

“Nakon što sam završio osnovnu školu u Čapljini, upisao sam Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju u Splitu. Tu sam živio u internatu, bilo je lijepo, ali režim je bio vrlo strog za tu dob. Sve je bilo pomno isplanirano: od ustajanja u šest sati ujutro pa sve do navečer do 21 sat. Nismo imali baš slobodnog vremena, no zato smo dobili široko obrazovanje u gimnaziji, svirali smo različite instrumente, bavili se sportom te se vrlo brzo osamostalili. Postali smo odgovorni, i što je također vrlo važno, naučili smo se strpljenju, čekanju, stajanju u redu…”, rekao nam je dr. Bilić.

“U domu vam nitko neće donijeti doručak ili večeru, nitko neće udovoljavati vašim željama…Kad sam maturirao, otišao sam u Zagreb jer me zanimala samo medicina. Htio sam raditi nešto što ima veze s pomaganjem drugim ljudima, što će mojoj obitelji omogućiti pristojan život i što će mi omogućiti određeni društveni status. Zbog toga sam bez oklijevanja, nakon što sam diplomirao, otišao iz Zagreba u Našice i Pakrac. Znao sam da je i to potrebno odraditi te da to nitko neće napraviti umjesto mene”, nastavio je.

Odlučio se za Traumatološku bolnicu jer tamo postoji kirurška tradicija

Doktor Bilić kaže kako je odabrao kirurgiju jer posjeduje dobre manualne vještine, a opredijelio se za rad u Traumatološkoj bolnici jer je želio raditi tamo gdje postoji kirurška tradicija i gdje se ne treba krenuti od početka.

“To je iznimno važno jer vam stariji kolege mogu prenijeti svoja znanja i iskustvo, jer možete radite u sigurnom, profesionalnom okruženju. Pomoć iskusnijih liječnika je bitna jer vam oni prenose svoje znanje, pomažu vam i kontroliraju vas pa postanete samostalni, a da toga niste ni svjesni. Najviše mi je pomogao primarius Zvonko Kejla koji me prije deset godina primio na Odjel za kirurgiju kralježnice. On me nesebično podučavao, ali mi je pružao i veliku slobodu djelovanja.”

Zajedno s primariusom Kejlom doktor Bilić obišao je centre izvrsnosti u Švicarskoj, Njemačkoj, Belgiji, Sloveniji, Slovačkoj, Makedoniji, Italiji, Bugarskoj…

Nužna je neprekidna edukacija i usavršavanje

” U svakom od tih centara stjecali smo nova znanja i iskustva koja bi onda primjenjivali u svom radu. Na brojnim kongresima upoznavali smo i pratili najaktualnije trendove, saznali što će biti važno za godinu ili pet, upoznali se s novim tehnologijama. Međutim, spoznali smo također da sva ta znanja treba preuzimati kritički, budući su se neke tehnike vremenom pokazale neučinkovite, a i sami smo se uvjerili kako neki od zahvata nisu dobri, te smo od njih brzo odustajali”, kaže dr. Bilić.

Kirurška struka je područje gdje se morate neprekidno usavršavati i učiti, raditi na sebi, jer u protivnom nećete saznati za nove metode liječenja koje se svakodnevno pojavljuju, nećete upoznati novu kiruršku tehnologiju niti ćete doznati koliko se razvila, primjerice, minimalno invazivna kirurgija. Nužno je biti u neprekidnom pogonu te se stalno educirati jer bez toga vrlo brzo zaostanete. A u tom slučaju nećete moći ponuditi pacijentu najbolju moguću opciju liječenja”, zaključio je.

Operacije kirurga Bilića obično traju između dva ili tri sata, a one duže ponekad i do pet sati. U operacijskoj dvorani nikada ne osjeti umor, no ako dnevno ima više operativnih zahvata, što je često, to zna biti vrlo iscrpljujuće zbog čega se na kraju dana osjeća potpuno prazno. Dodatno je opterećenje to što završetkom operacije za kirurga nije završen posao. Bolesnika je potrebno neprestano kontrolirati i brinuti se za njegov daljnji oporavak.

Klinici za traumatologiju u Draškovićevoj Borko Vukosav

Prijelomi vratne i grudne kralježnice još se ne mogu izliječiti

Unatoč nevjerojatno brzom razvoju medicine te uloženih golemih istraživačkih napora u posljednjih četrdesetak godina, još uvijek nije pronađen revolucionarni način liječenja kompletnog oštećenja medulae spinalis, odnosno oštećenja produžetka mozga koji se nalazi u vratnoj i grudnoj kralježnici.

“Prijelomi vratne i grudne kralježnice s kompletnim neurološkim ispadom nažalost još uvijek imaju lošu prognozu. Oštećenja kralješnične moždine nije moguće popraviti. Do prvog oštećenja dolazi već na mjestu nesreće, a ako se pritisak ne otkloni na vrijeme, oštećenje se nastavlja. Uklanjanjem pritiska kirurzi pokušavaju skratiti tu fazu samooštećenja kako bi se stvorili uvjeti za kakav takav oporavak. Iako je kirurgija kralježnice jako napredovala, još uvijek nije riješila sve probleme.”

Najbolji izbor je minimalno invazivna kirurgija

Doktor Bilić smatra kako je najbolji izbor minimalno invazivna kirurgija, ako ju je moguće izvesti s obzirom na specifične uvjete. “Minimalna invazivna kirurgija omogućuje da se u najmanjoj mogućoj mjeri razaraju okolne strukture. Takve operacije omogućio je razvoj optike, napredak navigacije te usavršavanje implantata. Kroz kožu pacijenta uvode se minijaturne kamere kroz otvore koji su široki svega nekoliko milimetara. Uz pomoć tih kamera može se izvesti zahvat bez oštećenje okolnih struktura. Najviše se napredovalo u razvoju softvera te navigaciji, pa sada tijekom operacije u integriranim operativnim dvoranama možete izvesti zahvat, promatrajući ekran koji stoji pokraj ili iznad vas”, objasnio je dr. Bilić.

Tada povezujete virtualnu sliku sa stvarnom slikom u pacijentu, a vaše su ruke usmjerene na instrumente koji su izvan pacijenta. Iznimno su važni i implantati od titanijuma jer su jako kompatibilni s našim tkivom: kost ga dobro podnosi, a oko njega se, za razliku od plastike, ne stvara ovojnica koja sprečava cijeljenje kosti. Budući da titanijum nije feromagnetičan, pacijenti nakon operativnog zahvata mogu ići na magnetsku rezonancu što je iznimno važno”, zaključio je.

Premalo kretanja uzrok mnogih problema s kralježnicom

Doktor Bilić upozorio je i na zanimljiv fenomen. “Primijetili smo da nam dolazi sve više pacijenta zbog problema s kralježnicom gotovo petnaestak godina ranije od prethodnih generacija. Tomu je uzrok, među ostalim, i premalo kretanja.” Zbog toga se doktor Bilić bavi raznim sportovima; igra tenis, nogomet, planinari, diže utege, trči, skija…Ističe kako ih često mijenja zbog toga što mu nakon nekog vremena dosade.

Desetljećima je za sve Zagrepčane Traumatološka bolnica u Draškovićevoj ulici bila simbol klinike za hitne medicinske intervencije. Tu su se liječili oni koji su stradavali u prometnim nezgodama, ozljeđivali se na radu, lomili ekstremitete na sportu ili se liječili od teških opeklina. No, doktor Bilić navodi kako se situacija iz temelja promijenila te se sada u Traumi obradi tek oko jedne trećine pacijenata koji su doživjeli neku nezgodu. Na gotovo 2/3 bolesnika obave se takozvane planirane operacije.

Ozlijede su sve teže

“Traumatološka bolnica sve je više orijentirana na liječenje degenerativnih bolesti lokomotornog sistema, a sve manje je pacijenata koji dolaze zbog ozljeda ili posljedica raznih vrsta nezgoda. Godišnje se izvede između 4500 i 5000 operacija, a od toga je samo oko 1.600 operacija prijeloma i ozljeda. Više je razloga za to. Ponajprije, većina bolnica u Zagrebu ima vlastiti hitni prijem pa se sada pacijenti obrađuju na više mjesta”, rekao nam jer dr. Bilić.

Zatim, danas su automobili puno kvalitetniji pa time i sigurniji te pružaju puno bolju zaštitu. Ipak, iako ima sve manje takvih trauma, ozljede su teže i pacijenti dolaze u puno gorem stanju nego prije. Zaštitni mehanizmi na novim modelima ipak, zbog puno većih brzina, ne mogu do kraja amortizirati udarce. Manje je pacijenata i zbog toga što u Zagrebu više nema velikih industrija, pa ima puno manje ozljeda na radu. Zbog svega toga naša se bolnica morala okrenuti liječenju degenerativnih bolesti lokomotornog sistema. Više niti jedan odjel ne može preživjeti samo na čistoj traumatološkoj problematici, jer je trauma premalo. Ako želi normalno funkcionirati svaki odjel mora napraviti između 600 i 1000 operacija godišnje i to su brojke na temelju kojih se može opravdati broj medicinskog osoblja i svi ostali troškovi”, nastavlja.

Liječenje tumora kralježnice jako je napredovalo

Odjel u kojemu radi doktor Bilić ujedno je i Referentni centar za kirurgiju kralježnice. Na njemu se godišnje operativno obradi oko 200 prijeloma, oko 400 degenerativnih bolesti, između 50 i 70 operacija tumora kralježnice te raznih deformiteta kralježnice. Nekada se metastaze tumora na kralježnici nisu mogle operirati, a danas su to postali već gotovo rutinski zahvati.

“Liječenje tumora i onkološka terapija jako su napredovale. Ljudi oboljeli od tumora danas duže preživljavaju, a operacije pomognu ne samo da bi se smanjili bolovi nego da se spriječe neurološki ispadi. Primarni tumori kralježnice vrlo su rijetki, u cijeloj Hrvatskoj imamo između 40 i 60 takvih slučajeva, i svi dolaze u našu bolnicu. Puno su međutim češće metastaze tumora na kralježnici porijekla pluća, dojke, prostate, gastrointestinalnog trakta…”

“Kralježnica je uz jetru i mozak jedno od najčešćih mjesta na koje metastaziraju tumori. Ako se radi o tumorima ili metastazama koji su ograničeni na jedan dio kralježnice, moguće ih je kirurškim zahvatima odstraniti u cijelosti. Može se također reducirati količina tumora te rekonstruirati kralježnicu tako da pacijenti poslije nemaju nikakvih posljedica.”

Nesrazmjerni standard liječničke opreme u državnim bolnicama

Premda je tijekom razgovora kirurg Bilić više puta istakao kako Traumatološka bolnica raspolaže vrhunskom tehnikom što bitno utječe na visoku kvalitetu usluge, ipak je upozorio kako u našem zdravstvenom sustavu nema dovoljno kapitalnih investicija.

“U nekim bolnicama imamo vrhunsku tehnologiju, a u drugima istodobno imate opremu koja je potpuno zastarjela. Stoga je jedna od boljki našeg zdravstva to što nema standardizacije. Ministarstvo bi moralo odlučiti o standardima zdravstvene zaštite koja bi bila jednaka za sve građane. Svi plaćaju jednaki postotak za zdravstvo pa s pravom očekuju da će imati jednaku razinu usluge. Problem je također što nisu razrađeni strateški planovi, što nisu jasno određene intencije. Ako zaista želite napraviti neki iskorak i podići razinu liječničkih usluga tada morate investirati, morate imati novac koji ćete uložiti u ljude i nove tehnologije. Kod nas se međutim stalnim preraspoređivanjem sredstava pokušava dobiti nova vrijednost, a to je nemoguće”.

Privatnu liječničku praksu valja izjednačiti s državnim bolnicama

“Jedan od većih problema je i to što su privatne zdravstvene ustanove izbačene iz zdravstvenog sustava. Privatna praksa trebala bi poticati javno zdravstvo da kvalitetnije i efikasnije funkcionira, morala bi ga prisiliti da se bori za pacijente, da bude poluga efikasnosti cijelog sustava. Nažalost, to kod nas nije slučaj. Znate, ako imate privatnike koji su izbačeni iz sustava, a oni ipak uspijevaju preživljavati unatoč tako nemogućim uvjetima, znači da znaju raditi, da ljudi cijene njihovu kvalitetu te im daju prednost pred državnim bolnicama”, misli dr. Bilić.

“Umjesto da šikaniraju privatnike, Ministarstvo zdravstva moralo bi ih prigrliti te ih tretirati jednako kao državne bolnice. Puno se, dakle, toga mora iz temelja promijeniti. Samo jedan primjer: valjalo bi definirati osnovnu policu osiguranja koju će svi imati i koja će jamčiti osnovnu razinu zdravstvene zaštite. Država bi tako zaštitila sve ugrožene skupine. Nakon toga dolazi do gradacije zdravstvene usluge već prema tomu koliko netko odvaja za svoju policu”, nastavlja.

Da se o tome uspije trebalo bi omogućiti privatnim osiguravateljima veću prisutnost na tržištu, jer valja imati na umu da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nije nikakva osiguravajuća kuća, već je to zavod. Uz to sada smo suočeni s najbolnijim problemom: odlaskom liječnika u inozemstvo. Prava dimenzije tog problema pokazat će se kroz pet ili deset godina jer taj trend još nije u punom zamahu. Stoga bi medicinskom osoblju trebalo što prije osigurati povoljnije uvjete rada i istaknuti njihovu važnost za društvo u cjelini . Također bi im valjalo osigurati primjerenu zaradu jer medicinsko osoblje ne smije biti opterećeno egzistencijalnim problemima. U tom slučaju, naime, ne mogu biti potpuno koncentrirani i posvećeni rad s bolesnicima”, zaključio je dr. Bilić.