Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

Život slikara Joška Eterovića koji se još 70-ih u Parizu družio s najvećima; u Hrvatskoj su ga dugo podcjenjivali

Slikar i skulptor Telegramovom Mladenu Plešeu prepričao je brdo uzbudljivih detalja i anegdota iz svog života

'Slikao sam u malome iznajmljenom stanu, a za jedne večere u restoranu La Fregate na Quai Voltaire uz Seineu, upoznao sam stariju gospođu, koja je imala malu galeriju u Rue de Beaune. Sprijateljili smo se pa mi je ubrzo organizirala izložbu. Moje radove zapazio je ugledni galerist Daniel Gervis, pa sam prešao kod njega. On mi je 1973. priredio izložbu, i do danas je, moj zastupnik u Europi i svijetu. U Parizu nitko ne pita tko si ili odakle si. Ako imaš sreće dobiješ prvu izložbu, nađeš se na tržištu, pa ako preživiš ideš dalje. Ja sam prošao'. Snima Vjekoslav Skledar

Slikar i skulptor Joško Eterović ni po čemu ne odaje dojam čovjeka koji se rodio 1943., dakle, u prvoj polovici prošlog stoljeća. Na razgovor je došao odjeven u tamnoplave hlače i košulju, ispod koje je nosio bijelu majicu. Po modnom izričaju podsjetio je na nekadašnju legendarnu filmsku zvijezdu Jamesa Deana. Istodobno, tamno plavo-bijela kombinacija još je više istakla njegovu markantnu figuru, ali i gotovo potpunu bijelu kosu i bradu.

Eterović je i po svemu ostalome sušta suprotnost uobičajenoj predodžbi umjetnika, kao nekog čudnog samotnjaka, povučenog, pomalo zapuštenog, introvertnog čovjeka. Upravo suprotno, Eterović pršti od snage, iz svake njegove riječi i geste izvire gotovo nevjerojatna energija, ali i beskrajna radost života, optimizam i veselje. Sve je to, dakako, posljedica njegove prirode, ali bez sumnje i dosadašnjeg načina života, koji je u najvećoj mjeri bio lišen većih materijalnih i inih životnih problema. Joško Eterović, međutim, smatra da taj dojam nije točan.

ETEROVIĆ: Možda se sa strane čini da je to tako, ali nije uvijek bilo lako. Eto, imam, primjerice, problema sa zdravljem, sluh mi je nažalost sve slabiji… Roditelji su mi, doduše, puno pomogli, no kad sam počinjao u Parizu bilo je razdoblja kad sam imao ozbiljnih problema. Četiri ili pet puta zapao sam u financijske nevolje, jedna je trajala i godinu dana…

TELEGRAM: i kako ste rješavali te probleme?

ETEROVIĆ: Bio sam mlad, lijep, vragolast, vrckav, volio sam se šaliti, pa su me svi voljeli, posebice žene. Kod njih sam zaista imao uspjeha. I danas se još uvijek zagledaju u mene, a kako život čovjeka kvari, tako i ja poneki puta pokleknem. Znate, eros je za mene uvijek bio važan i veliki pokretač u životu. I danas se zaljubljujem i odljubljujem, ali nikada se ni s kim nisam čvršće vezao. Uvijek sam bio vjeran samo samome sebi.

Interijer Eterovićeve kuće u Rijeci Vjekoslav Skledar

TELEGRAM: Vodili ste, dakle, život posve netipičan za jednog umjetnika…

ETEROVIĆ: Sačuvaj me Bože samoće, siromaštva, života bez prijatelja, bez restorana, koncerata, zabave, disko klubova…

TELEGRAM: Nije malo onih koji tvrde da veliki umjetnici vrlo često žive u neimaštini jer ih ne zanima materijalno već su koncentrirani isključivo na svoje stvaralaštvo.

ETEROVIĆ: Ne vjerujem u te teorije. Materijalni status iznimno je važan, ne samo da moraš imati novca kako bi imao krov na glavom, nego i da kupiš hranu, platno, boje, kistove… Ako imaš novca puno je lakše realizirati i najekstravagantnije ideje, možeš si svašta priuštiti. Ako si siromašan, nemaš stan ili atelje, onda si se prisiljen snalaziti se, dobro se, primjerice, oženiti, što su učinili mnogi umjetnici ili se pak mora pronaći neki posao. Kad nemaš novca onda moraš razmišljati minimalistički, moraš razmišljati samo o crtežu i olovci…U Parizu živi između 90 i 100 tisuća slikara, od kojih 95 tisuća nikada neće izlagati u Parizu. Od preostalih pet tisuća najveći broj izlagat će samo jednom, dok će oni koji imaju sreće izlagati dva ili više puta. Veliki gradovi poput Pariza teški su za život i rad, u njima je jako teško uspjeti.

TELEGRAM: Od čega živi tih 95 tisuća slikara?

ETEROVIĆ: Nemam pojma. Slikari se rijetko druže međusobno, najčešće su u društvu s galeristima, kritičarima, povjesničarima umjetnosti, kustosima… No, znam da se danas ne može raditi kao što su nekoć radili neki umjetnici. Ne možeš se opiti pa onda ići slikati, ne dolazi u obzir. Danas moraš imati kompjutor u glavi, a to znači da moraš znati sve što se događa u svijetu umjetnosti kako bi pronašao neku svoju malu nišu u koju se možeš ubaciti, gdje možeš dati nešto svoga, gdje još nitko prije tebe nije bio. Za umjetnika je također iznimno važna intuicija i intelektualna sposobnost da znaš kamo ideš. Možeš imati znanja i talenta, ali ako nema intuicije nećeš daleko stići. Danas se u likovnoj umjetnosti trendovi i smjerovi jako brzo mijenjaju, pa moraš u svakom trenutku ostati dosljedan sebi.

Kad radiš neku novu seriju, premda imaš jasnu viziju, možeš jako lako zastraniti i ući u područje koje je već ispitano i o kojemu je manje više već sve rečeno. Da bi se to izbjeglo potrebno je imati intuiciju, ali i informacije o tome što se događa u svijetu umjetnosti. To je jako bitno. Inspiracija pak ne bi smjela biti problem jer se može pronaći u svemu, u lijepom danu, boji tramvaja koji prolazi, u dobroj muzici. Ako si slikar, to si onda uvijek i na svakom mjestu. Stalno nešto zapažaš, to se onda u tebi skuplja, a da toga možda nisi svjestan. No, uvijek ti se nešto usiječe u pamćenje.

Postoje, dakako, rizici da ćeš raditi nešto što ljudi neće odmah prihvatiti, nego možda za dvadesetak ili više godina. U tom slučaju najvažnije je raditi ono što želiš i misliš da je dobro. Nekad se malo skrene s puta, neki je vrag u čovjeku, pa malo zabrazdiš u komercijalu. No, brzo se osvijestiš i vratiš jer se u tom slučaju najčešće opečeš. Naravno uvijek moraš raditi na najvišoj razini, moraš savladati tehniku rada, nema packanja, ne možeš reći baš me briga ako slika nije najbolja. Kad je neko djelo gotovo ono mora biti savršeni dio tebe i perfektno izvedeno.

TELEGRAM: Joško Eterović rođen je u Splitu, djetinjstvo je proveo na Pučišćima na otoku Braču, a mladost u Rijeci gdje su se njegovi roditelji doselili 1957. Kad je 1969. maturirao na Sušačkoj gimnaziji odlučio je upisati Likovnu akademiju u Zagrebu. Upisao se na privatan tečaj slikanja, no nakon što je jedan buket šarenoga cvijeća naslikao u roza boji, zgranuti je profesor zaključio da od njega nikada neće biti ništa. Eterović se uvrijedio i u znak protesta odustao od upisa Likovne akademije. Nakon toga odlučio je okušati sreću u Parizu.

ETEROVIĆ: U meni je uvijek postojao vrag koji nikada nije spavao, ja sam vam kao Cigo kojeg ne drži mjesto. Oduvijek sam maštao otići u svijet koji ne poznajem, gdje me nitko ne pozna, gdje mogu biti svoj. S 25 godina spakirao sam kofere i otišao u Pariz vjerujući da ću u njemu na najbolji način realizirati svoju opsjednutost umjetnošću, glazbom i filmom. Upisao sam na Sorbonni kulturu francuskoga jezika.

Zahvaljujući tome naučio sam francuski kako treba, no napustio sam studij jer sam otišao u Španjolsku raditi na jednom filmu kao asistent režije. Tamo sam upoznao mnogo ljudi iz svih krajeva svijeta, neka prijateljstva traju još i danas. I to me iskustvo obogatilo za cijeli život, odmah sam osjetio slobodu, nitko me nije kontrolirao, sve je bilo otvoreno. Bio sam asistent redatelja Jean-Pierrea Mockya, a s redateljem Richardom Balduccijem snimao sam film u kojem su glumili slavna Maria Schell i Daniel Beretta koji je kasnije u mjuziklu ‘Isus Krist Superstar’ igrao Isusa. Zahvaljujući njegovoj slavi, Beretta i ja imali smo pristup svim noćnim klubovima u Parizu.

TELEGRAM: Iako se u Španjolskoj dobro provodio i zarađivao kao asistent režije na nekoliko filmova, ipak se vratio u Pariz. Tu je opet dobio ponudu da bude asistent režije na jednom filmu. Baš u to doba došao ga je otac posjetiti u Pariz.

ETEROVIĆ: Požalio sam mu se da ću dobiti posao asistenta režije samo pod uvjetom da imam automobil. Tada mi je otac, koji je bio imućni brački brodarski prijevoznik, odgovorio: ‘Barem ti to mogu omogućiti.’ Odveo sam ga, kao slučajno, u salon automobila na Champs Élysées gdje je u izlogu bio najnoviji model kabrioleta Triumph. I ubrzo se taj atraktivni automobil našao u mom vlasništvu. Znate, dobro je da imate obitelj koja stoji iza vas, to daje sigurnost, jer da sam propao uvijek sam se imao kamo vratiti.

TELEGRAM: Ipak, ljubav prema slikarstvu je nadjačala, pa je Eterović odustao od filmske karijere i prihvatio se slikanja.

ETEROVIĆ: Slikao sam u malome iznajmljenom stanu, a za jedne večere u restoranu La Fregate na Quai Voltaire uz Seineu, upoznao sam stariju gospođu, koja je imala malu galeriju u Rue de Beaune. Sprijateljili smo se pa mi je ubrzo organizirala izložbu. Moje radove zapazio je ugledni galerist Daniel Gervis, pa sam prešao kod njega. On mi je 1973. priredio izložbu, i do danas je, moj zastupnik u Europi i svijetu. U Parizu nitko ne pita tko si ili odakle si. Ako imaš sreće dobiješ prvu izložbu, nađeš se na tržištu, pa ako preživiš ideš dalje. Ja sam prošao. Za moje stvaralaštvo važan je i Dominique Narran, povjesničar umjetnosti, kritičar i psiholog, čovjek na koga se u svakom trenutku mogu osloniti. S njim često raspravljam o umjetnosti i on je napisao puno sjajnih tekstova o mom stvaralaštvu. Narran je zajedno s Danielom Gervisom, Manuelom Joverom te Catherine Millet, slavnom likovnom kritičarkom koja je osnovala najvažniji časopis za umjetnost Art Press, govorio o mojoj umjetnosti u dokumentarnom filmu koji je snimio Milan Bešlić.

TELEGRAM: Nakon što je potpisao ugovor s Gervisom, Eterović je riješio sve svoje probleme. Imao je redovite mjesečne prihode, mogao je iznajmiti stan i atelje, putovati… Dakle, zarana je ostvario san svakog slikara u Parizu.

ETEROVIĆ: Svi koji su sedamdesetih godina nešto značili u svijetu umjetnosti, mode, filma, svi su dolazili u Saint-Germain u Cafe de Flore. Tu sam prijateljevao s modnim kreatorima, poput Paca Rabannea, Guya Larochea, s brojnim režiserima, pjesnicima, umjetnicima, a u hotelu Le Meurice susreo sam slavnog Salvadora Dalíja i njegovu suprugu Galu. Nakon 5 ili 6 godina odlučio sam se odreći mjesečne plaće i početi živjeti isključivo od prodaje slika. Nije to uvijek bilo lako, svaki čovjek ponekad zapadne u stvaralačku krizu, koja traje ponekad i po nekoliko mjeseci. U životu moraš imati uspone i padove, uvijek se ode malo gore pa malo dolje.

Eterović u svom ateljeu Vjekoslav Skledar

TELEGRAM: Pogotovo kad se dugo živi…

ETEROVIĆ: Ma dajte, život je uvijek prekratak…

TELEGRAM: Glazba je oduvijek bila iznimno važna za vaše stvaralaštvo…

ETEROVIĆ: Premda ponekad volim raditi u apsolutnoj tišini i miru, najčešće ipak slušam muziku. Ponajčešće rock, jazz, pop… I, dakako, uživam u klasičnoj glazbi. Bio sam opsjednut Mahlerom, Beethovenom, često sam u Parizu odlazio na koncerte, a neko vrijeme bio sam stalni gost opere jer sam upoznao veliku opernu divu Martinu Arroyo. Ona me naučila kuhati paštu ‘alla povera’ s maslinovim uljem, češnjakom i maslinama, a taj recept dobila je od slavnog Luciana Pavarottija.

TELEGRAM: Eterović je, barem kad je riječ o umjetnicima, imao još jedan neobičan hobi.

ETEROVIĆ: Dobar dio života proveo sam u disko klubovima. Godinama sam svakog petka i subote odlazio u disko gdje sam bio od 23 do 5 sati ujutro. Tu sam, uz čašicu viskija ili konjaka, beskrajno uživao, plesao sam cijelu noć, ali usput doživljavao i rijetko kreativne trenutke. Tu su mi se rađale brojne ideje, neke su isparile, ali kako sam imao jak kreativni naboj mnoge su se oživotvorile u mojim slikama ili skulpturama.

TELEGRAM: Dok je u Parizu njegova karijera bila neupitna, u Zagrebu je doživio neugodno iznenađenje. Nakon njegove prve velike izložbe 1978. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, tada vodeći kritičarski autoritet Vladimir Maleković, napisao je jako lošu kritiku.

ETEROVIĆ: Bilo mi je jako teško, osjećao sam da mi je nanesena velika nepravda. Maleković me surovo napao, pa se u javnosti stvorio nevjerojatan animozitet prema meni. Nikad nisam mogao shvatiti zašto je to učinio, neki ljudi me nakon te izložbe nisu htjeli pozdraviti na ulici. Jedan izvrstan hrvatski pjesnik tri godine nije me vidio na ulici. Na jednom prijemu nitko mi nije pristupio niti me pozdravio, a gotovo sam ih sve poznavao. Bilo je strašno.

Nitko od kritičara nije se usudio napisati pozitivan prikaz, jedino je Mladenka Šolman rekla da je izložba prekrasna, hvalili su me Božo Biškupić i slikari Julije Knifer i Nikola Koydl. Božo Bek, direktor Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu nedugo poslije izložbe otkupio je za svoj muzej jedan moj rad. Inače, autor te izložbe bio je sjajan likovni kritičar Vlado Bužančić. Kad sam se oporavio, ta je kritika pobudila u meni želju da dokažem Malekoviću da je u krivu. I zaista nakon nekog vremena pozvao me na večeru i priznao da je pogriješio. Kad sam kasnije priredio izložbu u Novom Zagrebu na otvorenje je došao veliki broj značajnih ljudi što je bio dokaz koliko je Maleković bio pogriješio.

TELEGRAM: Eterović objašnjava kako je početna faza njegovoga stvaralaštva bila geometrija, koju je živio na Braču. Kasnije je prešao na kvadrate koji su ga također podsjećali na slaganje kamena na Braču, dakako, s bojama i doradom. Potom je njegova umjetnost prelazila u organiku, u organsku formu, koja se u početku miješala s geometrijskom formom. Iz toga su onda proizašle organske skulpture. Do te radikalne promjene došlo je oko 2000. godine.

ETEROVIĆ: Na Braču sam imao četiri mačke, koje su se po zimi grijale tako da su ležale na meni dok sam gledao televiziju. Dok sam ih gladio osjećao sam njihove kosti i mišiće, pa sam preko dodira upoznao njihovu anatomiju, što mi je pomoglo da dođem do organske forme.

TELEGRAM: Slikari i kipari često se žale da ih galeristi bezobzirno iskorištavaju jer uzimaju i po pedeset posto od cijene svake umjetnine…

ETEROVIĆ: Pa 50 posto je jako razumna cijena. Galeristi moraju uložiti vrlo mnogo novca u organizaciju izložbe, moraju tiskati katalog, osigurati dolazak kustosa, kritičara, kolekcionara… Također moraju organizirati snažnu promociju… Velike galerije traže i puno više od 50 posto što je normalno jer kad se netko pojavi u prestižnoj galeriji njemu je uspjeh gotovo zajamčen, a cijena skače sama od sebe. Ako si vezan za dobru galeriju onda često susrećeš važne ljude, ostvaruješ prijateljstva s kritičarima, kustosima… Male galerije možda uzimaju manje, ali su i manje šanse da će izložbu netko zamijetiti. Moj galerist uvijek ima kod sebe dvadesetak slikara i svi su zahvaljujući njemu i uspjeli. To je dokaz da čovjek zna što radi. On u godinu ili dvije primi u svoj tim tek po jednog umjetnika.

Moj galerist Daniel Gervis priredio je svojedobno izložbu skulptura Louise Nevelson, jedne od najvećih američkih umjetnica. Otkupio je sva njena djela i potom prodao muzejima po Europi. Nekoć je bila velika moda lansirati mlađe slikare, bilo je tisuće pokušaja, a najveći dio tih nastojanja stvaranja zvijezda preko noći je propao. Najsigurnije je ići polako. No, uvijek se teško probiti jer je tržište, koliko god veliko bilo, zahtjevno. Prodaja i uspjeh zavise od trenutne mode, trendova, toga kako te netko percipira, je li galerist organizirao dobru promociju, hoće li za tvoj rad biti zainteresirane i druge galerije… Za nas koji imamo srednju tržišnu vrijednost, najvažnije je da se izložba dobro reklamira. Svi smo uvijek u strahu hoće li promocija biti uspješna.

TELEGRAM: Eterovićeve slike u najvećem broju prodaju se u Francuskoj, Austriji, Švicarskoj, SAD-u, Hrvatskoj. Ponešto Eterović proda i u svom ateljeu.

ETEROVIĆ: Uvijek rado primam ljude koji su zainteresirani za moju umjetnost, volim da slike napuste atelje jer to znači da započinju novi život. No rijetko je koji umjetnik dobar trgovac. Smiješno je reći da mala slika može stajati kao nečija mjesečna plaća, premda je u toj slici nagomilano iskustvo. Nelagodno mi je govoriti o cijenama, radije to prepuštam galeristima, premda ako netko dođe kod mene na kraju se uvijek nekako dogovorimo. Znate, šarm ima veliki utjecaj na mene.

TELEGRAM: Eterović je do sada imao tri kuće. Prva je bila u Baškoj vodi, ali mu nikako nije odgovarala jer je bila daleko od mora, u petom redu. Nije bila njegov odabir jer ju je napravio njegov otac pa ju je prvom prilikom prodao.

ETEROVIĆ: Druga, ona u Povljima, bila je napravljena od bijelog bračkog kamena i bila je prekrasna, no mojoj sreći nije bilo kraja kad sam je prodao. Premda sam trideset godina živio u njoj i bio emocionalno vezan za nju, Brač je bio predaleko od Pariza, bila su to preduga putovanja, avion, auto, bura, jugo, nema struje, vode, pa mi je pao kamen sa srca kad sam je prodao. No, moram priznati da je kod mene uvijek sve na prodaju: od mojih umjetnina preko kuća do mene samoga. Samo što mene, nažalost, više nitko ne želi kupiti. Pravu sreću pronašao sam u svojoj trećoj kući u Rijeci koju sam dovršio 2011.

TELEGRAM: Ta vila savršenih proporcija, jedinstvenog položaja tik uz more, fascinira uspješnim spojem arhitekture i umjetnosti. Tri etaže povezane su u skladnu cjelinu od skoro 600 četvornih metara. Kuća je puna aluminija koji Eterović obožava, gotovo da nema klasičnih zidova, a osnova građevine moćne su željezne grede koje drže čitavu konstrukciju. Posebno fascinira pogled kroz staklenu stijenu dugu 25 metara kroz koju se vidi more, Cres, Liburnija, brodovi, barke, kupači.

ETEROVIĆ: Arhitekt Idis Turato odmah je prepoznao moje želje pa je napravio savršenu kuću. S obzirom da sam slikar i skulptor, obožavam svjetlo, pa mi je trebala kuća prepuna svjetlosti. Interijer sam uglavnom sam napravio, stolovi biblioteke kreirani su posebno za ovaj prostor, sam sam odabrao boje i namještaj, a sve je prilagođeno tome da prostorom dominiraju moje slike i skulpture. Zbog mojih slika i skulptura sve u kući moralo je biti neutralno, tražio sam sklad i ambijent u kojemu se osjećam ugodno.

No, najvažnije je da do punog izražaja dođu moje slike i skulpture. Volim ih gledati, proučavati i uspoređivati s prijašnjim djelima, vidjeti jesu li bolje od prethodnih. Povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Zvonko Maković kazao je u uvodnoj riječi na otvorenju moje retrospektive u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci da ‘možda u početku ljudi nisu vidjeli koliko su te slike lijepe i da je ‘tek danas vidljivo da su lijepe’. ‘Ima’, kazao je, ‘također puno skulptura koje je možda trenutno teško prihvatiti, ali imajmo povjerenja u Eterovića i njegovo stvaralaštvo.’ Bilo je to jako lijepo od njega.

TELEGRAM: U ateljeu Joška Eterovića zatekli smo dvojicu njegovih asistenata.

ETEROVIĆ: Na mojima slikama i skulpturama, posebno onima koje radim posljednjih desetak godina, ima jako puno rada. Na nekim djelima ima po 10.000 ili 20.000 točkica i kad bih ih sam nanosio, trebalo bi mi po slici šest mjeseci rada. Ja razradim ideju, postavim osnove slike, a pri izradi takvih detalja pomaže mi Andrija Blažević, koji radi sa mnom već punih 35 godina. Njemu je moja umjetnost u krvi, on je u umjetničkom smislu dio mene. Pomaže mi i mladi suradnik … koji je jako talentiran i sposoban. On mi pomaže u izradi skulptura.

Najprije na papiru napravim skicu, koju onda razrađujem na stvarnom formatu, pa onda napravimo željeznu plohu koju nosimo u tvornicu na obradu. Naravno, više ne mogu puno fizički raditi, ali nadgledam cijeli proces stvaranja skulpture. Dakako manje zahtjevne slike i skulpture radim potpuno sam. To što imam asistente nije iznimka, uobičajeno je danas da umjetnici koji si to mogu priuštiti imaju asistente.

Mladen Pleše
Novinar
46 članaka Više o autoru