Životna ispovijest cijenjenog filmskog režisera Branka Ivande: Od trijumfa do velikih tragedija

U Ivandin rad sam se zaljubio još kao klinac, gledajući njegove divne televizijske drame: Slučaj maturanta Wagnera, adaptaciju istoimene drame Marijana Matkovića, Dugo putovanje u bijelo, komornu psihološku priču, u kojem je u naslovnoj ulozi debitirala Sanja Vejnović, tada 14-godišnja djevojčica, U logoru, adaptaciju Krležine drame, u kojoj je briljirao Božidar Alić kao kadet Horvat, ili urbanu žensku dramu Pet mrtvih adresa, u kojoj je lik Zagrepčanke koja se poslije dugo godina vraća iz inozemstva i nailazi na nerazumijevanje obitelji, prijateljica i bivših ljubavi, poslije dugo godina izbivanja s ekrana odigrala Božidarka Frajt.

Poslije zapaženog debija s Gravitacijom ili fantastičnom mladosti činovnika Borisa Horvata snimao je filmove poput Prijekog suda, Zločina u školi, Konjanika, te Leu i Dariju. Posljednjih godina specijalizirao se za režiju telenovela: Ljubav u zaleđu, Obični ljudi, Ponos Ratkajevih, Sve će biti dobro, Pod sretnom zvijezdom, Zora dubrovačka…

Taj 75-godišnjak uistinu sjajno stari i može, baš bez ikakvih zahvata nasilnog pomlađivanja, skinuti kao od šale desetak godina. Onako onizak, prosijed, s crnim naočalama na nosu, trendovski odjeven, pali cigaretu za cigaretom, uz nekoliko espressa i s nevjerojatnom dozom iskrenosti, šarma, govoreći mješavinom dalmatinske linije govora, s primjetnom dozom kajkavštine, prisjeća se nekih nikad ispričanih priča iz burnog života, koji su obilježili uspjesi, ali i velike tragedije, poput gubitka sina Nikole, koji je profesionalno krenuo očevim stopama, sve dok jednog jutra, prije tri godine, u 37. godini života nije zauvijek zaspao. Od toga događaja Branko Ivanda više, definitivno, ma koliko se trudio, nije ista osoba. Trenutačno je angažiran na tri projekta: telenoveli, o kojoj još ne smije govoriti, mini seriji Anđeli će samo zaspati, prema romanu Melite Arslani, i filmu Šum u travi, za kojeg ga najviše muči kako će riješiti problem nabavke hidroaviona iz 1939.godine, koji bi nekoliko puta morao sletjeti na morsku površinu pred jednim samostanom.

TELEGRAM: Kad se danas osvrnete, koje biste poteze na životnoj šahovskoj ploči sigurno drukčije vukli?

IVANDA: Sve bih mijenjao, osim obitelji i prijatelja. Poslije svakog poteza, osjećam se kao idiot. Ne mogu protiv svoje prirode. Za svakog čovjeka nastojim naći opravdanje za njegove postupke. Milosrđe je moj moralni prioritet. Uz Thomasa Manna, Singera, Kovača, Maraia, Pamuka… Graham Greene je jedan od mojih omiljenih pisaca, a on je prešao na katoličanstvo zbog milosrđa. Tu se krije korijen svih mojih dobrih i loših postupaka. Slabog sam srca.

TELEGRAM: Je li vas vodila ambicija u životu? Prvo ste završili Filozofski fakultet, a potom upisali režiju na Akademiji.

IVANDA: Da, ali bio je tu i moj treći fakultet, kavana Corso. Glavni predmet, koji se nije učio ni na jednom drugom fakultetu, nije bio film, kako to mnogi danas misle. Bio je to moral. Kada sam upisao komparativnu književnost i čistu filozofiju, moja majka i otac ponosno su hodali Splitom. Nitko se nije pitao od čega ću živjeti. Želio sam odmah studirati režiju, ali Gavella je tražio da redatelji najprije apsolviraju neki drugi humanistički faks. Na Akademiji me je ponajmanje vodila ambicija. Najprije je to bila radoznalost, zatim užitak u kreativnosti. Zarazio me taj virus.

TELEGRAM: Mora li redatelj biti i dobar glumac? Vi ste se okušali i na sceni, statirali ste u splitskom HNK-u.

IVANDA: Redatelj ne mora biti dobar glumac, ali mora prepoznati laž od istine. Kao dobar glazbenik, vi morate prepoznati pogrešan ton, pogrešnu intonaciju. Već kad izgovori prvu rečenicu, ja znam laže li glumac. Sve je to na rubu intuicije, u području gdje se miješa privatna ličnost glumca i karakter lika. Što se tiče mog statiranja u splitskom HNK-u, tomu prethodi obiteljska povijest. Djed Branko Kovačić bio je popularni glumac i ravnatelj izbjegličkog teatra u El Shattu. Njegov brat Špiro pisao je gomilu komedija i drama. U toj mojoj velikoj obitelji, a genealogija nam je poznata od ranog 16. stoljeća, svi su nešto pisali.

Drugi djedov brat Jakov, inženjer stroja na brodovima austrougarske mornarice, dezertirao je i pola Prvog svjetskog rata proveo skriven u lusteru splitskog kazališta. Njegov sin Nikša bio je intendant u istom kazalištu, a njegov unuk Vasja glumac, pa se to nastavilo i na njegovu djecu. Moj barba Ivo Tijardović bio je duša tog kazališta, a moje tetke Nila i Jagoda plesale na tim daskama. Kao gimnazijalac, ja sam s prijateljima Ganzom i Viskićem počeo statirati zbog zabave i džeparca. Na izvedbi Wagnerova Lohengrina stajali smo nepomično četiri sata na sceni, s kopljima u ruci i povremeno padali u nesvijest. Ali, nama se otvorio novi svijet šarenih kulisa, mirisa šminke, glumačkih garderoba i lepršavih balerina. Premda su me čitav život pratili i ljubav i smrt, moja snaga je u velikoj obitelji, sretnom splitskom djetinjstvu, zagrebačkoj mladosti i pravim prijateljima.

TELEGRAM: Na Klasik TV-u često se prikazuje vaš debitantski film Gravitacija, snimljen 1968., s Radom Šerbedžijom, Jagodom Kaloper i Snežanom Nikšić u glavnim ulogama. Kakav danas imate stav prema svojim filmovima i dramama?

IVANDA: Prorade nostalgija i emocije, u odnosu na rad, na ekipu. Izbjegavam ih gledati, jer mislim da bih sve promijenio. Nema scene koju ne bih drukčije snimio i montažnog reza koji ne bih promijenio. Gravitacija je bila različitija od dotadašnje filmske produkcije, jer sam kao redatelj bio potpuno svoj, naivan, emotivan i iskren do daske. Za njega je u tadašnjoj komisiji, koja je odlučivala hoću li snimiti film ili ne, od pet članova glasovalo troje: Vladimir Vuković, Dušan Vukotić i Jure Kaštelan. Film je dobro prošao u Puli, Ivica Rajković osvojio je Arenu za kameru. Htio sam da gledatelj bolno osjeti da svaka pobuna mladosti biva ugušena, ili se s vremenom smekša i utopi u kolotečinu malograđanske svakodnevice. Bila je to pozicija mladog pobunjenog redatelja, koji danas misli drukčije.

TELEGRAM: Koliko drukčije?

IVANDA: Malograđanska svakodnevica, kao stabilna polazna točka svakoj kreativnosti, danas je moj ideal.

TELEGRAM: Što je već tada imao Rade Šerbedžija da ste ga često angažirali?

IVANDA: Rade je moja akademska generacija, veliki talent. Kao što svaki redatelj nesvjesno bira svoje filmsko otjelovljenje, baš kao što je Fellini izabrao svog Marcella, tako sam i ja imao svog Radu. Kasnije, imao sam doživotnog prijatelja Duška Valentića, pa Alića pa svog Ivicu Vidovića. Danas imam svoju Zrinku Cvitešić. Eto, izgleda da se s godinama čovjek mijenja i hormonalno!

TELEGRAM: Ona spada u brojne glumice koje ste otkrili, kao svojedobno Sanju Vejnović. Čini mi se kako baš imate njuh za talente.

IVANDA: Sa Zrinkom Cvitešić sam imao nevjerojatnu sreću, još na Akademiji. Moji studenti su radili vježbe s kamerom i jedan dan se pojavila posebna studentica glume. Nakon što sam čuo kako je dobro izgovorila prvu rečenicu, upitao sam: “Tko je ova?” U međuvremenu se ta suradnja pretvorila u nevjerojatno prijateljstvo, s odnosom oca i kćeri. Zrinka je sjajna, veliki talent, prava je šteta da je nije ranije otkrio svijet. Bio sam u Londonu, gledao predstavu Once, uistinu je rijetkost da strankinja osvoji tako prestižnu nagradu.

Pripremam film Šum u travi i morat će se za glavnu ulogu transformirati, puštati brkove, obrve, dlake ispod pazuha… Zrinka je i veliki radnik, mnogo radi na sebi. Prije snimanja Konjanika sam za desetak glumaca organizirao školu jahanja. Nitko nije toliko dobro svladao jahanje kao Zrinka, koja nikad prije nije sjela na konja. I konji su je obožavali. U Konjaniku je imala ljubavnu scenu, potpuno obnažena, bitnu za tu ljubavnu priču. Odugovlačio sam s pripremom, dok me nije jednu večer zaskočila u hodniku hotela u Livnu, pribila me uza zid i rekla: “Sad ili nikad, izvoli mi objasniti tu scenu.” Sjedili smo u mojoj sobi satima i ja sam joj na papiru crtao svaku promjenu kuta kamere i što očekujem od nje. Fascinantna je koliko joj je važno razumijevanje uloge u svakom kadru, pritom ne gubeći osobnost.

TELEGRAM: Ovih dana bila je premijera filma Nenada Puhovskog o generaciji 1968. godine. I vaš dokumentarac o studentskom štrajku 1971. bio je bunt protiv sustava onog vremena.

IVANDA: Da, Nenad Puhovski je bio tonac student na mom filmu. Ali, za njega je puno važnija ’68., za mene 1971.

TELEGRAM: Zašto?

IVANDA: Zato što je to 1968. bio refleks događanja u svijetu, ali oba pokreta su tragala za slobodom. Godine 1968. su događanja uglavnom bila u u Beogradu, mi smo imali mali refleks toga u Studentskom centru, dok je ’71. vezana uz Zagreb, Rijeku, Split. Kad si tako mlad, pun entuzijazma i uvjeren da moraš zabilježiti zbivanja oko sebe, nije političko pitanje jesi li uz njih, ili protiv njih.

Televiziji je bilo zabranjeno snimanje, jedino su nas pustili da snimamo. Nazvao sam Zorana Tadića i rekao: “Stari, ovo ne smijemo propustili.” Jednu kameru smo dobili od Babaje s Akademije, drugu nam je dao Kruno Heidler. Leđa nam je čuvao Angel Miladinov s televizije, senzacija od čovjeka, koji mi je dao savjet: “Pazi se, snimaj izdaleka, da ne bi imao problema.” To, naravno, nije bilo moguće, uletjeli smo punim srcem. Materijal je bio u bunkeru 25 godina.

TELEGRAM: Jeste li u međuvremenu pokušavali doći do njega?

IVANDA: U jednom trenutku, kad je bila Savka Dabčević Kučar, vraćen nam je materijal, da bi nam ga ponovno oduzeli. U Zastava filmu su rađeni falsifikati, umontirani tuđi glasovi, a dio materijala je zauvijek nestao. Materijal smo dobili u devedesetima, zahvaljujući upornosti mog prijatelja Puhovskog, samo je on to mogao izgurati. Znate, s godinama čovjek se ohladi, radeći druge stvari. Puhovski je zgrabio materijal, nagovarao mene i Tadića da to montiramo. Zoran nije bio više zainteresiran, ja sam izmontirao finalnu verziju od sat vremena.

TELEGRAM: Zašto je vaš film Prijeki sud imao tako neobičnu sudbinu?

IVANDA: Znate, poslije pulske premijere kritičar Cahiers du cinema napisao je da jedino vrijedi moj Prijeki sud. Scenarij sam radio po jednom poglavlju romana splitskog pisca Živka Jeličića Šašava luna, koji je pisao o svom ocu, sucu prijekog suda za vrijeme talijanske okupacije. Bilo je to potpuno poniženje mediteranskog intelektualca pred silama mraka.

Skupio sam ekipu vrhunskih glumaca Ivicu Vidovića i Peru Kvrgića, Krunu Valentića, Kikija Kapora, Vlatka Dulića, Žarka Potočnjaka te u muškoj ulozi Sanju Vejnović, a pokojna Tanja Knezić dobila je Zlatnu arenu. Međutim, ono što nisam znao jest da je Jeličić bio u velikoj svađi s Stipom Šuvarom, koji je imao svoju brigadu za „čišćenje“, koju je vodio Goran Babić. A kad su došla slobodnija vremena, film je zaboravljen.

TELEGRAM: Zašto ste toliko samozatajni? Ne spadate u redatelje koji su podizali prašinu, izmišljali senzacije kako bi dospjeli u medije?

IVANDA: Točno, ja ne spadam među ljude koji guraju sebe. Samo koji put napravim neki reklamni pothvat, filma radi. Puno je samozatajnih redatelja, poput Mimice. Neću nikada zaboraviti kad je na krcatoj projekciji filma Kaja ubit ću te u Areni publika gađala kamenjem njega i ekipu. Bio je blijed kao krpa i izjavio kako se nada da će film za dvadesetak godina dobiti satisfakciju. Tako je i bilo. Iako je meni najdraži Mimičin Događaj, jedan od najboljih hrvatskih filmova, možda najbolji. Inače, strašno volim nenametljive režisere.

TELEGRAM: Vas nisu nikada gađali rajčicama poslije premijere?

IVANDA: Nisu. Ali, saznao sam, preko Saše Čičin Šaina, producenta Adrie filma, kako mu je jedan kinooperater iz Kaštela poslao telegram, vezan uz moj film Prijeki sud: “Prikazali pola filma. Stop. Publika bijesno razbila prva dva reda i napustila dvoranu. Stop.”

TELEGRAM: Kako je došlo do adaptacije drame Danila Kiša Drveni sanduk Tomasa Vulfa za beogradsku televiziju 1974. godine?

IVANDA: To je jedini izvorni filmsko-televizijski scenarij koji je Kiš ikada napisao. Duša dramske redakcije Televizije Zagreb bila je Palma Katalinić, a u Beogradu Filip David, sjajan pisac, veliki čovjek. Bilo je planirano da sedam jugoslavenskih redatelja i sedam pisaca snimi sedam priča o sedam smrtnih grijeha. Kiš je napisao fantastičan scenarij, vezan na grijeh lijenosti. Zafranović je snimio priču Mirka Kovača u jednom kupeu, no ne znam što je bilo s njom.

TELEGRAM: Jesu li vaš odabir bili Slobodan Perović i Zoran Radmilović, bardovi srpskog glumišta?

IVANDA: Ja sam ih odabrao, oni su genijalni glumci, bilo nam je fantastično raditi. Snimao nam je Tomislav Pinter. Jedan dan sam viknuo kako zabranjujem da se na setu pije viski. Prestalo je s pićem. No, čim bih otišao zapaliti cigaretu, oni bi svi izvadili bocu, pili viski i brzo je potom skrili. Ali to bi snimili da bih ja to vidio tek u montaži. Kiš je samo grizao nokte i pratio snimanje, nije intervenirao. Na televizijskom festivalu u Portorožu nagrađen sam za najbolju režiju, no Kišu je nisu dali, a ja danas znam iz kojih razloga.

TELEGRAM: Prijateljstvo s Kišom se nastavilo?

IVANDA: Dugo godina poslije tog snimanje zvoni mi telefon. Dignem slušalicu i čujem dječji glas. Pitam tko me treba. Tada čujem: “Ja sam, Danilo, samo su mi glasnice operirali.” To me toliko potreslo, bilo je to već blizu njegova kraja. Pušio je strašno, po četiri kutije Gitanesa, ma i ja puno pušim. Ne toliko, ali ipak previše. To prijateljstvo se nastavilo do njegova odlaska, kao i s redateljem Živojinom Pavlovićem. S njegovim sinom Vukom mnogo godina kasnije u Berlinu se sprijateljio moj Nikola.

TELEGRAM: Kako ste dobili prava na ekranizaciju Krležina Logora? I kako ste osobno doživjeli Krležu?

IVANDA: Kad sam snimao U logoru, Krleže više nije bilo. Ali, gledao je nekoliko godina ranije mog maturanta Wagnera. I rekao Matkoviću da bi htio popričati sa mnom kao mladim redateljem. Krleži se svidjela moja drama. I ja sam jedan dan, sav u strahu, u podne došao na Gvozd. Dočekala me Bela, donijela mi kavu, dok je Krleža sjedio u naslonjaču, upamtio sam njegove živahne okice. Sjedili smo sami sat i pol. Uglavnom, razgovarali smo o artritisu, jer užasno su ga boljele noge, o cigaretama, jer je puno pušio, o konjaku.

Rekao mi je da kad navršim četrdesetu moram svaki dan popiti jedan do dva konjaka, radi krvotoka. Na kraju, došlo je ključno pitanje: “Kad biste vi snimali U logoru? I neću vas pitati tko bi igrao Horvata, nego je li Horvat imao brkove?” Rekao sam mu: “Naravno da je imao.” Bio je zadovoljan odgovorom i pozdravio me: “Doviđenja, bumo se videli.” Nismo se više vidjeli. Napravio sam dvije verzije filma, prvu u dva dijela, potom verziju od sat i pol. Mnogo smo radili na jeziku, na ukrajinskom, jidišu… Pero Kvrgić mi je donio na set rekonstruirani galicijski jidiš, kojim je nekad govorio u Gavellinoj predstavi.

TELEGRAM: Je li Tito dao zeleno svjetlo za snimanje Bombaškog procesa i pristao da ga tumači Šerbedžija?

IVANDA: Kad me direktor Televizije Zagreb Branko Puharić pozvao na razgovor da ja to radim, najprije nisam pristao, a onda sam pod pritiskom neoborivih argumenata ipak pristao pod uvjetom da Šerbedžija igra Josipa Broza i da sam skupim ekipu. Pristali su na sve, osim da igra i Fabijan Šovagović. Puharić mi je rekao: jedan disident je dosta, dvojica bi bilo previše! Bio je to holivudski produkcijski pothvat, samo je honorar bio domaći. Pilili su se željezni taksimetri u Gundulićevoj, zatvarao promet na Trgu Republike, razbijala velika stakla na kavani Corso u Gundulićevoj, nekoliko stotina statista se muvalo tamo, amo.

TELEGRAM: Je li itko od partijskih moćnika nadzirao snimanje i montažu?

IVANDA: Nemam nikakav dokaz da je netko gledao materijal. Ali, jednu noć kasno u montaži sjedimo montažer Kruno Kušec i ja. Rekao sam mu: “Kruno, pa mi bismo mogli sad u materijal uvaliti što god hoćemo, nitko nas ne nadzire”. Odjednom se upali zvučnik i čuje muški glas: “Ajde, ajde, zar stvarno mislite da vas nitko ne vidi?”. Javio se urednik Božić. Kontroliralo se očito. Od Tita nije bilo nikakve reakcije, nisam ga ni vidio ni čuo. Jedino me je poslije televizijske premijere nazvao šef Titova kabineta Berislav Badurina, koji mi je rekao da su zadovoljni. To je bilo sve.

A što se meni događalo iza leđa, ja ne znam. Dva mjeseca poslije Bombaškog procesa nazvao me Angel Miladinov, koji je brinuo za svoje režisere. Uzeo je svoju lulicu, izašli smo iz redakcije u Dežmanovoj, krenuli prema Tuškancu, pa mi je rekao: “Slušaj, ovaj Proces si dobro napravio, ali nećeš valjda da te zapamte po filmu o Brozu?”. Nije se uzalud zvao Angel, jer bio je zaista anđeo.

TELEGRAM: Koliko vam se politika plela u karijeru?

IVANDA: Nikad nisam bio član Saveza komunista. Pokušavali su me učlaniti, ali nema te Partije iz koje me ne bi poslije izbacili. Politika se plela indirektno u moju karijeru. Neke stvari nisam smio raditi, za neke sam imao autocenzuru, ali kod nas su uvijek bili presudni utjecaji trenutnih moćnika ili klanovske osvete. Devet scenarija su mi odbili.. Veći dio scenarija su mi odbijali. Objavio sam upravo knjigu s tri nikad realizirana scenarija. Ma, čovjek je izdržljiva životinja koju održava nagon da stalno nešto piše, snima, stvara…

Moja jedina slabost je prema ljudima. U tom smislu ne slažem se ni s načinom na koji se protestira i protiv aktualnog ministra kulture. Čovjek sa stavom uvijek nailazi na otpor. Ovaj put kod dijela kulturne populacije koja me svojim načinom zbunjuje, jer među njima ima ljudi čija djela i moral izuzetno cijenim. U nekim civilizacijama kamenuju do smrti preljubnice. Ja nisam taj koji će baciti kamen na čovjeka, kojeg je grupa ljudi, po nekim svojim kriterijima, proglasila grješnikom ili grješnicom. Premda su potpisali akt protesta protiv ministra, ne vjerujem da bi kamen bacili ljudi poput Mate Matešića, Dunje Vejzović, Kreše Dolenčića, Alme Price i drugih meni dragih ljudi.

Kada gomila baca kamenje, to ne podnosim, bez obzira radi li se o lijevima, desnima, gornjima, ili donjima. Pa što vam je ljudi, sada smo u ožujku, a ne u Oktobru! Ad hoc ste nevinog čovjeka proglasili novim Goebbelsom. Jedino što vidim dobro u tome, jest da u našoj maloj Hrvatskoj, umjetnost i politika vriju, od žestokih sukoba do pljuvačnice. Neki šute, neki brbljaju, a pojedinci viču i psuju, ali svi mogu kazati što misle, često i bez pravih argumenata. Žao mi je da smo ja i moji prijatelji u mladosti bili prikraćeni za takvu demokraciju. Pa, eto, podržavam demokraciju i pod cijenu anarhije.

TELEGRAM: A što ćemo s onim šamarom koji ste dali Božidaru Aliću na snimanja Ratkajevih?

IVANDA: Žao mi je zbog toga, jer on je u tom trenutku bio bolestan čovjek.

TELEGRAM: Što biste danas rekli o Božidaru Aliću, s kojim su se fizički sukobljavali veliki redatelji Dino Radojević i Ivica Kunčević, te kolege, poput Božidara Oreškovića? Čak ga je i Zdravka Krstulović ošamarila na jednoj probi.

IVANDA: Alić je bio jako talentiran glumac. Bilo je teško s njime raditi, bio je vrlo zahtjevan. Ništa nije želio svladati sam, uvijek je imao masu prohtjeva od redatelja i partnera. Imao je osjećaj da se drugima nešto pruža, a njemu ne. Imao je učestale bolesničke napadaje, koje smo često žrtvovali radi njegova talenta. Kad sam imao sukob s njim, prešao je tu granicu, vrijeđajući ljude iz ekipe, poput garderobijera i šminkerica. Inače, njegove reakcije su reakcije bolesnog čovjeka, ekscentrika, ali to ne umanjuje njegov enorman glumački dar.

TELEGRAM: Kako ste izašli na kraj radeći na nagovor tadašnje ravnateljice ITD-a Mani Gotovac komad Kraljica majka, sa zahtjevnom divom glumišta Nevom Rošić i nepredvidivim Alićem?

IVANDA: Svaki put kad bih završio rad s Alićem, zaklinjao sam se kako nikad više s njim neću raditi. Spoj Neve i Bože bio je težak. U toj borbi veličina koristila se svaka minuta da bi se dobio koji centimetar prednosti. Božo nije izdržao, počeo je mnogo piti. U jednom momentu postalo je neizdrživo, te sam ga zamijenio drugim glumcem. Probe su bile naporne, jer je Božo tražio da on bude prvi, dok Neva, iako sjajna osoba i odlična glumica, uvijek ima drugu misao.

Ona je od mene za svaki korak ili pokret na sceni tražila objašnjenje zašto da to napravi. Goleme napore sam morao ulagati kako bih opravdao svoja rješenja. Ali rezultat je bio vrhunski. Tu je, u nizu dobrih i loših uloga, sjajnu ulogu odigrala Mani Gotovac, s kojom sam se kasnije posvađao, jer je pljuvala Akademiju dok sam bio dekan. Nakon žestokog iskustva s Kraljicom majkom, odustao sam od kazališta. Danas bih mu se ponovno vratio.

TELEGRAM: Od trenutka kad ste ostali bez najstarijeg sina Nikole, koji se prije tri godine više nije probudio, kako se uspijevate nositi s tim nenadoknadivim gubitkom?

IVANDA: Nikada nisam ostao bez svoga Nikole. Njega samo fizički nema. Premda ni u to nisam potpuno siguran. Ostavio je knjigu divnih priča i nekoliko odličnih kratkih filmova.

TELEGRAM: Jeste li zabrinuti za budućnost svojih blizanaca?

IVANDA: Gledam patnju milijuna djece diljem svijeta i ostajem nijem. Roditeljska briga je strah od patnje. Ali, čovjek ne može živjeti pod stalnom tenzijom. Danas okopavam maslinik i nadam se da će biti ploda. Ja, ipak, nisam Skandinavac da bih planirao život bez djece, u strahu od svjetske kataklizme.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 5. ožujka 2016.