Problemi s Marleyem

Marley se ubrzo pojavio, ali intervju ne može odmah početi. Bujas se još malo bavi svojim mezimcem, koji ga je ozbiljno zabrinuo i nekoliko dana prije početka našeg susreta. “Pao je s kreveta nekako nezgodno, na leđa, i jedva se mogao micati. Probdio sam cijelu noć od brige, spasio sam se kad se oporavio. U ovih par mjeseci pogodili su me epidemija koronavirusa, kriza, ovaj potres, onaj potres i sto drugih problema, ali ovo mi je bilo najgore”, kaže Bujas, dok Marley veselo žica zalogaj doručka. “Di si, mali, di si”, tepa mu gazda, čiji dalmatinski naglasak postaje još snažniji kad se raznježi.

Moj sugovornik je iz Šibenika, gdje poznajem neke Bujase. On ih ne zna. “Bujasa ima čudo u Šibeniku. To je fetivo šibensko prezime. Nadimak mi je Ronteć, nadimak moje obitelji, jer je bilo toliko Bujasa da ih nisu mogli razlikovati. Svi su bili Bujas Ivan, Bujas Ante, Bujas Mate… kako ćeš jednoga Antu Bujasa razlikovati od drugoga, nego po nadimku? Prije 200 ili 250 godina dobili smo nadimak koji je ostao. Mog pokojnog oca znali su kao Ronteća, ne kao Božu Bujasa. Danas nadimci nisu toliko bitni, ali stari Šibenčani bi još znali tko je Ronteć“, objašnjava mi.

Glazbom do cura

Ovaj Bujas je u Zagrebu već skoro tri desetljeća. Rođen je 1973. godine, a na studij u glavni grad došao je 1992. godine, počinje mi pričati, ali molim ga da prije toga opiše kako je izgledalo odrastanje u Šibeniku. “To je zapravo bilo idealno djetinjstvo”, kaže mi. “Što si u Šibeniku radio? Išao si u školu i bavio se sportom. Šibenik je bio sportski grad, pa sam trenirao u valjda svim klubovima. Nisam bio neki veliki talent, ali volio sam se družiti s drugom djecom, pa sam do svoje 16. godine probao košarku, nogomet i na kraju rukomet, jer mi je otac bio dobar rukometaš.

Ja nisam bio toliko dobar, a nije pomoglo ni to što sam se osim sporta bavio i glazbom. Imao sam svoj bend, svirao sam bas gitaru i akustičnu gitaru. Kad sad pogledam unatrag i malo bolje razmislim, sve sam to radio da bih uhvatio neku curu. Nisam ni u čemu bio spektakularan, mada dobro pivam. Ni na gitari nisam nešto posebno dobar, znam akorde ali ne bih volio da me sad tražite da odsviram neki solo. Manje-više sam samouk. Da je onda postojao YouTube, vjerojatno bih učio preko njega, a sve s jednim ciljem – uhvatiti curu. To je bilo lijepo djetinjstvo, do ’91. godine, kada je počeo rat“, priča Bujas.

Priveo ga je Đuro Baškot

Da se nešto kuha, moglo se osjetiti i prije 1991., već potkraj 80-ih, objašnjava mi Bujas, i prisjeća se događaja koji ilustrira kakva je atmosfera tih dana vladala u Šibeniku. “Recimo, ja sam 1990. godine završio na policiji. Zašto? Već sam sa 16 i pol, 17 godina razvio nekakav poduzetnički duh, pa sam prodavao nizozemske zastave koje si mogao zašiti na jaketu od jeansa ili onu zelenu, navijačku, spitku”, kaže. Naravno, problem nije bio u Nizozemskoj, ni u tome što ih je prodavao na crno, nego u rasporedu boja na zastavi: crven – bijeli – plavi.

“Policiji sam pokušao objasniti da je to nizozemska zastava, mada, da se ne lažemo, nitko to nije kupovao zbog neke ljubavi prema Nizozemskoj, nego zato što je to bila hrvatska zastava bez zvijezde. Sjećam se da se sa mnom bavio policajac, odnosno milicajac, koji se zvao Đuro Baškot. A Baškot je inače dvopek u našem lokalnom govoru. Kad mi je rekao da se zove Đuro Baškot, skoro sam se ugušio od smijeha”, prisjeća se Bujas, kojeg to sjećanje i dalje nasmijava do suza.

Na Bujasovu sreću, pokazalo se da je Đuro Baškot razumna vrsta milicajaca. “Smijeh mi nije zamjerio. Nakon uviđaja mi je rekao: ‘Dobro, jasno ti je zašto su meni rekli da se moram s tobom pozabaviti. Ajde, molim te, nemoj to više raditi’. Ja sam rekao: ‘Dobro, neću više’, i pustio me. Mislim da to privođenje čak i nije zabilježeno u bilo kojem dosjeu, tako da sam se jeftino izvukao. Naravno, zastave sam nastavio prodavati”, kaže Bujas.

Rat ili fakultet?

Rušenje državnog poretka lifranjem nizozemskih zastava nije bilo prva Bujasova poduzetnička aktivnost. Kao dijete je prodavao stripove, koje kao i većina njegove generacije naziva romanima. „Ono, Zlatna serija, Lunov magnus strip, Alan Ford… Tu sam dobro zarađivao, mada sam s tim počeo ranije, kad sam imao 11 ili 12 godina. Time sam se bavio preko ljeta. Tijekom školske godine sam ih kupovao ili sam se za njih mijenjao, ali tako da za jedan roman dobijem više drugih. Zlatnu žilu sam pogodio kada sam nabavio prvi broj Zagora. Za njega sam dobio 100 ili 150 romana, koje sam onda prodavao, i tako trenirao poduzetnički duh.

Ma bilo je to jedno predivno djetinjstvo, do početka rata“, kaže. No, rat je 1991. godine došao, a Bujas se našao pred dilemom. “Ja sam htio ići u rat, ali moj otac to nije dopustio. Njegova riječ je prevladala, tako da sam upisao fakultet. Tješio sam se da ću onda tako pomoći državi. Sve su to neki ideali, kad imaš 17 ili 18 godina. Zapravo mi je danas žao… Ali dobro, nema sad smisla pričati o tome. Izabrao sam kako jesam, i to je to. Otišao sam u Zagreb i završio Ekonomski fakultet”, kaže Bujas.

Gospodarenje imanjima izbjeglih Srba

Kada sam uoči intervjua istraživao Bujasovu biografiju, jedan detalj natjerao me da podignem obrve. Čovjek koji je postao personifikacija poduzetnika karijeru je počeo u državnoj tvrtki, u kojoj se prilično dugo zadržao. Sedam godina radio je u Agenciji za pravni promet i posredovanje nekretninama. “A eto, javio sam se na natječaj tada tek osnovane Vladine agencije koja se bavila gospodarenjem objektima na području od posebne državne skrbi”, objašnjava Bujas.

“Dakle, funkcija agencije bila je kupnja nekretnina, mahom u vlasništvu Srba koji su otišli nakon rata, i htjeli su ih prodati. Moj posao bio je gospodarenje tim objektima. Nikada se nisam bavio kupnjom, ali znam da su cijene bile stvarno smiješne. Tipa, za 10 tisuća marka moglo se kupiti cijelo imanje u Petrinji. Svaki put kad sam želio dati otkaz, a događalo se često, direktor bi mi rekao: ‘Ma ostani, evo ti veća plaća. I nikako otići”, prisjeća se.

Privatni i poslovni brodolom

Na tom poslu stekao je neka važna iskustva. Priča kako je prošao čitavu Hrvatsku i iznutra naučio kako funkcionira lokalna samouprava, što mu je kasnije vrlo dobro došlo. No, to što je svakodnevno gledao činilo ga je sve nezadovoljnijim, sve dok jednoga dana nije stigao do zida. “Shvatio sam da je dosta i dao otkaz. Zapravo, kada sam odlazio iz Agencije, moj život je bio u katastrofa. Bio sam na početku razvoda od prve supruge, koju sam upoznao tamo, na poslu. Na računu sam imao minus, nisam znao kuda ću, ali više nisam mogao izdržati u državnoj službi”, kaže.

Kap koja je prelila čašu bio je novi direktor Agencije, s kojim se Bujas jednostavno nije slagao. “Svugdje u državnoj službi imate jedan broj ljudi koji rade, i hrpetinu onih koji ne rade. Ako ću biti vrlo, vrlo pristojan, reći ću da je omjer pola pola. Nisam se slagao s tim kako su stvari stajale u Agenciji, i nisam mogao ozbiljno napredovati. Došao je novi direktor, čovjek koji me iz nekog razloga nije mogao podnijeti.

Nije mi mogao dati otkaz, jer ne možeš dati otkaz nikome u državnoj službi, dovoljno ti je doći na posao u devet i otići u pet. Ali zato te mogu maltretirati na različite načine. U jednom trenutku sam rekao da to više neću trpjeti, pa sam dao otkaz i otišao ravno na Burzu. Na zavodu za zapošljavanje su mi rekli da sam dao otkaz, pa ne mogu dobiti ni kunu pomoći. Dakle, izvoli, snađi se sam na tržištu”, prisjeća se Bujas.

Biznis s Pukanićem

Logično s obzirom na to gdje je do tada radio, Bujas je prvi poduzetnički uspjeh ostvario zahvaljujući inovaciji u trgovini nekretninama. “Otišao sam kod pokojnog Ive Pukanića, u Nacional. Nisam ga znao, naprosto sam došao, pokucao na vrata i predstavio se. Pitao sam ga je li za to da napravimo CD vodič Nekretnine i interijeri. Ja ću napraviti CD, on će ga staviti na naslovnicu Nacionala i podići sebi prodaju. Svi klijenti koji se pojave na tom CD-u su moja zarada. Za divno čudo, Pukanić je pristao, pa smo se bacili na posao i te 2005. godine izbacili smo prvi CD vodič Nekretnine i interijeri koji je izašao uz tjednik Nacional”, priča Bujas.

Ideja je postala pravi hit. Prodano je oko 84 tisuće primjeraka, u vrijeme kada se Nacional obično prodavao u 40 tisuća komada. Bujas i Pukanić napravili su još četiri takva vodiča za nekretnine, i jedan za auto, moto i nautiku. Bujas je dobro zaradio, ali uskoro je shvatio da budućnost nije u CD-u, nego u internetu. Tako je 2007. godine s dva partnera, Draženom Drnasom i Đulijanom Nolom, pokrenuo tvrtku Pravi klik i GoHome tražilicu nekretnina.

Dolazi recesija

“Početkom 2008. godine dobivamo investiciju jednog slovensko-američkog fonda od 650 tisuća eura, i izlazimo na šest europskih tržišta. I baš kad smo počeli zarađivati ozbiljan novac, krajem 2008. godine počinje velika nekretninska kriza. U jednom danu su nam otkazali 250 ugovora, što je bio težak udarac”, priča Bujas. Ipak, kaže da su oni i njegovi partneri tada naučili važnu lekciju.

“Sad znamo da uvijek moramo imati financijsku rezervu, nešto spremljeno sa strane. Zato nas ni ovaj prvi udarac ove korona krize nije bacio na koljena, mada će i te rezerve otići ako ovo potraje neko duže vrijeme. Jednako važno, u onoj krizi prije desetak godina naučili smo i to da ne možemo sva jaja staviti u jednu košaru, pa smo 2011. pokrenuli Crno jaje. Relativno nedavno, 2017. godine, pokrenuli smo još jedan projekt, Osiguraj.me. Tako sada nas trojica, koji smo zajedno krenuli 2007. godine, imamo tri projekta koje vodimo kao partneri“, govori Bujas.

Bilo je i neuspjeha

Naravno, u međuvremenu je bilo i drugih, manje uspješnih poslova. “Pa dobro, bilo bi nemoguće da ih nije bilo, nakon 15 godina u poduzetništvu. Evo, recimo WTF Jeans. Kupili smo taj srpski brend traperica i doveli ga u Hrvatsku. Prodavali smo ih online. Traperice su koštale 120 eura, bile su posebno dizajnirane, s džepovima koji omogućavaju lakši pristup mobitelu kojega unutra držite, i unutrašnjošću džepa koja čisti ekran. Ali eto, stvar nije prošla.

Prodali smo 500 komada s velikim popustom, i vidjeli da imamo skupu proizvodnju s kojom ne možemo ostvariti zaradu na tako malom broju prodanih komada. Pokušali smo kontaktirati Varteks, Nenada Bakića, ali nije uspjelo. Evo, ako ovo pročita, pozivam ga da se javi, još uvijek možemo uspostaviti suradnju”, kroz smijeh govori Bujas. Bilo je i drugih propalih projekata, ali Bujas objašnjava da je to normalan dio poduzetništva.

“Da su svi moji projekti uspjeli, ili da je, recimo, Crno jaje pokrenuto u Americi, ja bih sada bio multimilijarder, a ne bih bio ovako, u konstantnoj potrazi za nekim novim projektom. I u cijeloj toj potrazi za novim načinom kako zaraditi novac, ja se sad bavim čime? Onim što mi ne donosi nikakvu zaradu, a nikada u životu nisam više radio”, žali se Bujas.

Zašto je poduzetnik baš poduzetnik?

Vratit ćemo se na Glas poduzetnika i aktualnu problematiku, ali prije toga, zanima me je li u tih 15 godina poduzetničke karijere bilo trenutaka kada je mom sugovorniku došlo da digne ruke od svega i vrati se raditi u neku državnu tvrtku. Bujas je rezolutan. “Ne, nikada. Žao mi je što nisam i ranije otišao u poduzetništvo. Usprkos svim usponima i padovima, ja sam ovdje svoj šef, odgovaram samom sebi, za svoje rezultate sam zaslužan ili kriv. Rijetki su oni u državnoj službi čiji se rad vrednuje sukladno tome”.

Uvijek sam se pitao, kako poduzetnik dolazi do ideja za pokretanje posla. I još više, kako ih razvija? Bujas kaže da postoje dva načina za pokretanje posla. “Imam pet ideja kad se ujutro probudim. Dvije otpadnu još dok se vozim na posao. Do trenutka kada uđem kroz vrata ureda, ostala je samo jedna. Popijem kavu, i ta jedna nestane. Rijetko se dogodi da u tom procesu jedna ideja preživi dan, ali kada se to dogodi, počneš razmišljati o detaljima, prikupljati informacije o tržištu na koje ciljaš, i o tome daje li ta tvoja ideja nekakvu novost tome tržištu. Po čemu si bolji od konkurencije, i po čemu bi mogao upasti na to tržište?

To je jedan način. Osim toga, stalno me kontaktiraju ljudi koji vide da sam u biznisu pa dolaze sa svojim idejama. No, moram priznati da do sada nisam ušao ni u jedan posao koji nije bio moja ideja. Iznimka je jedna palačinkarnica u Šibeniku u koju sam uložio novac, i vrlo brzo prodao svoj udio s malom zaradom. Dobro, i WTF Jeans je bio tuđa ideja koju smo mi kupili. Ali ova tri velika brenda koja još uvijek držim s partnerima naše su ideje”, kaže Hrvoje Bujas.

Još da pravosuđe funkcionira…

A što poduzetniku najčešće stoji na putu? “Najveći problem je pravosuđe, koje ne funkcionira danas, kao što nije funkcioniralo ni prije pet, 15 ili 30 godina. I nama poduzetnicima ali i svim građanima takvo pravosuđe predstavlja veli problem. Drugi veliki problem je konstantno dizanje nameta. Već 30 godina se priča o ukidanju parafiskalnih nameta, a nije se taknulo ni jedan od njih.

Značajan rast koji imamo zadnjih godina možemo zahvaliti ulasku u EU. Mnogi važni zakoni, poput Zakona o korupciji, doneseni su na poticaj EU, i tu su se stvari počele raščišćavati, ali ne dovoljno. Tu opet zakazuje pravosuđe. Brojne su situacije da je DORH napravio svoj posao, pripremio slučaj, koji je onda pao na sudu. Sudstvo je generalno neefikasno. Da dobijete neko ročište traje godinama.

Smiješno je da dobijete neku presudu, ali ne možete se naplatiti jer slijede žalbe i žalbe na žalbu i tako dok ta firma ne ode u stečaj. Dakle, ne možete imati gospodarstvo u kojem ne postoji zaštita države za onoga koji radi, dok se lopov može po suđenjima provlačiti 15 godina, na kraju baciti firmu u stečaj, otvoriti novu i ići dalje. E pa ne može tako”, žesti se Bujas.

Mrze li Hrvati poduzetnike?

Svako toliko neki poduzetnik požali se kako državne i pravosudne strukture nisu jedini problem. Cirkulira ona teza da su Hrvati narod nesklon poduzetnicima, sumnjičav prema svakome tko pokreće neki posao, a posebno prema onome tko u tome uspije. Bujas zna o čemu pričam. “Ajmo reći ovako. Oni koji su imali bilo kakav dodir s poduzetnicima i poduzetništvom, znaju da svi poduzetnici nisu isti, kao što nisu isti svi liječnici, profesori ili političari.

Ima i među nama kvazipoduzetnika, onih koji ne plaćaju poreze, koji rade i zapošljavaju na crno, koji su loši prema svojim zaposlenicima… naravno da ih ima. Ali ja računam da je takvih ispod deset posto. A i ti su tu baš zato što pravosuđe ne funkcionira. Da se takve stvari rješavaju brzo i efikasno, mi bi tu brojku sveli na ispod tri posto, koliko je recimo u Njemačkoj”, uvjeren je šef Glasa poduzetnika.

Bit će problem rezati u javnom sektoru

Tu je i ona teza o tome da poduzetnici nastoje stvoriti animozitet između radnika zaposlenih u javnom sektoru, i onih u privatnom. Često je potežu sindikalisti kada se spomenu rezovi u javnom sektoru kako bi se oslobodila sredstva za uštede. Sindikalni vođa Vilim Ribić u emisiji u kojoj je i Bujas bio gost kazao je da se plaće u javnom sektoru ne smiju smanjivati jer poduzetnici više neće imati kome prodavati svoje proizvode i usluge, te da se država umjesto toga treba zaduživati. Bujas se s Ribićem tada svađao, ali danas zvuči pomirljivije.

“Čak se i slažem s tim da se ne smije lomiti preko koljena, i linearno smanjivati plaće u javnom sektoru. Uostalom, mislim da je to nekakav konsenzus u društvu. Naravno da zdravstvenim djelatnicima, vojnicima, policajcima… ne treba smanjivati plaće. Pa tu i nema prostora za smanjivanje plaća, posebno sad kada su ti ljudi na prvoj liniji fronte i rade više nego ikada. Poduzetnicima takve stvari ne padaju napamet, pa mi ljude koji toliko rade nagrađujemo, a ne kažnjavamo”, objašnjava Bujas energično.

Nabujala administracija kao kolosalan problem

Ako kriza potraje još šest mjeseci, i sindikati će morati prihvatiti linearno smanjivanje plaća, uvjeren je. Ponavlja da se s Ribićem slaže oko toga da do takvog smanjivanja smije doći tek kada više ne bude mogućnosti iscrpljivanja proračuna. Sindikalnom lideru zamjera nešto drugo. “On smatra da se ne smije nikome dirati plaću, a ja smatram da se onima koji sad ne rade u javnim službama, a pogotovo onima koji su zaposleni, a uopće ništa ne rade, a ima ih, radna mjesta treba naprosto ukinuti.

Što će nam tisuću agencija i fondova, što će nam 550 gradova i općina? Što će nam tri službenika koji u pisarnici rade isti posao, sve troje tuče isti pečat? To troje nam zapravo uopće ne trebaju, i oni će morati naći novi posao. Eto, tako se odmah može ići u uštede, i paralelno s tim dizati efikasnost državnih službi. Pa onome tko radi dobro i puno, čak i malo dignite plaću. Poduzetnici se moraju prilagoditi, ali morat će se prilagoditi i javni sektor”, prognozira Bujas.

Na kraju je nastao urlik, a ne glas

Svi ti problemi vuku se već desetljećima, i poduzetnici više ne mogu čekati da ih se riješi, ponovio je Bujas bezbroj puta u proteklih mjesec dana. To je razlog zbog kojeg je nastao Glas poduzetnika, pa Bujasa molim da opiše kako je izgledalo pokretanje udruge. “To je bio četvrtak, dan ili dva nakon što je Vlada svoj prvi set mjera, onih u ožujku, prezentirala javnosti. Bio sam izuzetno nezadovoljan, napisao sam da ćemo tako za tri mjeseca doći do spaljene zemlje, i iznio sam nekoliko svojih prijedloga”, priča.

Njegove prijedloge uočio je Dražen Oreščanin, direktor tvrtke Poslovna inteligencija, koji mu se javio rekavši da je i on napisao nekoliko svojih prijedloga. Bujasa su uskoro kontaktirali još neki ljudi, i ispalo je da je svatko pisao svoje prijedloge. “Onda sam rekao: Pa dobro, stani malo, što nam vrijedi pisati tu po Facebooku, ajmo se skupiti i napraviti jedan jasan paket prijedloga, organizirati se u inicijativu i postaviti ih kao zahtjev prema Vladi.

Toj inicijativi dao sam ime Glas poduzetnika, jer je svatko od nas deset osnivača poduzetnik koji je želio da se njegov glas čuje. Istoga dana smo otvorili grupu na Facebooku, i u roku od nekoliko sati skupilo se tisuću ljudi. Vidjeli smo da oni reagiraju jednako kao i mi, i sve se pretvorilo u jedan spontani urlik, a ne glas”, slikovit je Bujas.

Kako je nastala udruga?

Sljedećeg dana osnivači su se našli i napisali konkretnih deset zahtjeva. Već do kraja vikenda u njihovu grupu na Facebooku učlanilo se preko 15 tisuća ljudi. Danas ih je 57 tisuća. Uspjeli su dogovoriti sastanke s ministrima svih resora relevantnih za probleme koji ih muče. Bujas je posebno ponosan na to što je Vlada prihvatila neke njihove zahtjeve. “Od naših ideja koje su prihvaćene, posebno smo zadovoljni time što je uvedeno plaćanje PDV-a po naplati, kao i time da se ne plaća akontacija poreza na dobit.

E, kada smo vidjeli da smo uspjeli u tome, shvatili smo da treba ići do kraja i osnovati udrugu. I tako je nastala Udruga Glas poduzetnika. Nadamo se da ćemo imati dovoljno snage izgurati taj projekt. Nas je tridesetak volontera, a samo u Hrvatskoj gospodarskoj komori imaju 550 ljudi na plaći, s proračunom od oko 230 milijuna kuna. Usprkos tome, mislim da nas 30 u ovom trenutku postižemo veći efekt od njih. Na kraju krajeva, da su oni radili svoj posao i borili se za ovo što smo mi izborili, naša udruga vjerojatno ne bi ni nastala”, objašnjava Bujas.

S četiri postulata do Hrvatske 2.0

U međuvremenu, onih deset zahtjeva evoluiralo je u četiri postulata. “Da, za razliku od birokracije koja se umnogostručuje, mi se smanjujemo”, smije se Bujas. “Razmišljamo o Hrvatskoj budućnosti. To je temeljni projekt UGP-a koji smo nazvali Hrvatska 2.0, i on ima četiri temeljna postulata. Vrlo su jednostavni i lako pamtljivi: više rada, digitalizacija, manji porezi i više pravde. Te postulate ćemo gurati od danas do zauvijek. Znamo da će taj proces trajati dok postoji Hrvatska, ali cilj je doći što je bliže moguće uspostavi jeftine i efikasne države, funkcionalnog pravosuđa, što manjih poreza i visoko digitaliziranog društva”, uvjereno zvuči Bujas.

Zaista je lako doznati sve što vas zanima o zahtjevima i politici Glasa poduzetnika. Prenijeli su ih i analizirali gotovo svi mediji, pa mi se čini da nema previše smisla zadržavati se na njima u ovom intervjuu. Bujas, međutim smatra da je potrebno barem jedno objašnjenje. “Objasnit ću ovu zadnju točku, ostale su jasne. Digitalizacija ne znači da za sve imamo web stranice. Ne, to znači da država od tebe nema što tražiti papir koji ti je već dala. Na primjer, dođeš u Poreznu upravu, a tamo te traže papir iz FINE. Pa nemaš ti mene što slati u FINU, ti si taj koji će ući u sustav FINE i izvući taj potrebni papir, ako on uopće treba“, kaže Bujas.

Što ako ih vladajući odluče ignorirati?

Ljudi iz UGP-a zatražili su da ih primi premijer Andrej Plenković osobno, kako bi mu predočili svoje postulate i zahtjeve koji uz njih idu. No, Bujas naglašava kako sastanak s premijerom njima nije važan ako Vlada i bez njega počne Hrvatsku mijenjati na bolje prema tim postulatima. Priznajem mu da su njihovi zahtjevi logični, ali oni nisu neka posebna novost. Već dugo različite grupacije traže slične promjene. Koliko je vjerojatno da će Plenković zbog osnivanja UGP-a sada reći: ‘OK, to je to, preustrojit ćemo Hrvatsku u skladu s njihovim zahtjevima’, pitam Bujasa.

“Ha, gledajte, uskoro su izbori. Ima i drugih opcija na političkom tržištu, a koliko vidim, mnogi su spremni prihvatiti naše prijedloge. Mi kao udruga nećemo podržati nikoga, mada članovi kao pojedinci mogu podržati koga god žele. Ovako ćemo postupiti: prije izbora poslat ćemo javni upit svim strankama na hrvatskoj političkoj sceni. Kroz desetak pitanja, vrlo jasnih i konkretnih, na koja se može odgovoriti s da ili ne, ispitat ćemo kakvi su njihovi stavovi prema našim zahtjevima. Temeljem toga svi građani RH, a posebno mi poduzetnici i obrtnici, dobit će odgovor na pitanje kome dati glas.

Kad neka opcija pobjedi na izborima i dođe na vlast, vidjet ćemo hoće li njihovi potezi biti u skladu s odgovorima koje su dali na naša pitanja. Ako odgovore da su za to da članstvo u Hrvatskoj gospodarskog komori i Hrvatskoj obrtničkoj komori postane dobrovoljno, a to zakonski ne omoguće u nekom razumnom roku, recimo šest mjeseci, bit će jasno da su lagali. U tom slučaju mogu očekivati da će UGP jasno reći: vi ste lažovi i prevaranti. I ako ćemo svaki dan u novinama izjavljivati da su oni lažovi i prevaranti, neće im biti lako na sljedećim izborima. Dakle, mi ćemo im tijekom čitavog mandate puhati za vratom. To obećanjem”, odlučan je Bujas.

Nije lud za svojom slikom u novinama

Već smo konstatirali da je Bujas u medijima u posljednje vrijeme prisutan skoro kao Beroš, Capak i ostatak ekipe iz Stožera. No, kada smo dogovarali intervju, kod njega sam primijetio određenu zadršku kada je čuo da želim razgovarati i o njegovom privatnom životu. Na kraju je pristao, uz komentar kako je i na to spreman da bi promovirao ciljeve UGP-a. “Volio bih da me ima manje u medijima. Počeo sam iskakati iz paštete, i to mi se nikako ne sviđa. Sad na početku nekako je ispalo da ja i moj kolega Dražen Oreščanin najvidljiviji, ali nadam se da će iskočiti i drugi ljudi.

Još važnije, očekujem da će UGP, kada prikupi dovoljan broj donacija, zaposliti jednog jakog direktora, i jednog sposobnog pomoćnika direktora,. Zasad smo došli do 300 tisuća kuna, a računamo da nam za to treba oko 450 tisuća. Dakle, angažirat ćemo dvojicu profesionalaca koji će u medijima biti više nego ja. Ja ću se ja pojavljivati samo kad je nešto doista strateški bitno. Shvaćate, ja se samo želim baviti svojim poslom.

Imam obveze prema svojim radnicima i svojim partnerima, koje sam sad potpuno zanemario, i zbog toga im se ispričavam. Pati i moj privatni život. Satima pričam s vama, prije toga sam satima bio na video pozivu. Više ne mogu doručkovati sa svojom suprugom, koja sa mnom i onako već danima ne razgovara. Nadam se da ću svoj dio odraditi do početka petog mjeseca, do donošenja tih svibanjskih mjera, i da će dalje preuzeti profesionalci. Ako se ovako nastavi, vrlo brzu ću doći do limita svog roka trajanja. Prije mjesec dana nisam ni sanjao da ću imati udrugu. No, sad kad sam tu obvezu preuzeo, od nje ne bježim. Predsjednik sam udruge i jasno mi je da zasad moram biti njezino javno lice, ali zbog toga ne moram biti sretan”, zaključuje Hrvoje Bujas.