Na spomen kolekcionara postaje ozbiljan

Na spomen sakupljača slika Keser, inače opušten sugovornik koji se često smije i šali, postao je vrlo ozbiljan. “Puno kolekcionara u nas nema pojma o umjetnosti, rijetki su oni koji su znalci i istinski opsjednuti umjetnošću, a bave se preprodajom slika samo kako bi na njima zaradili. Oni na slike isključivo gledaju kao na investicije i biznis. Najvažnije im je da nešto kupe što jeftinije, kako bi kasnije prodali što skuplje”, napominje Keser te dodaje:

“Najviše griješe umjetnici koji nastoje udovoljavati njihovim kriterijima koji su prizemni. Veliki broj kolekcionara su neznalice koje najčešće pokreće pohlepa, gramzljivost i reketarenje što nerijetko preraste u čisti lopovluk. Koliko sam se naslušao priča kolega kojima su razni dileri slika i ‘kolekcionari’ odnosili radove s obećanjem da će ih prodati, a onda ih više nikada nisu vidjeli, kao ni svoje slike ni novac. Najfascinantnije je što je često riječ o vrlo bogatim ljudima, koji se ne mogu načuditi kad ih slikari traže da ima vrate slike ili im za njih plate”.

Menadžeri imaju dobre i loše strane

Nakon što je vrlo emotivno izgovorio tu tiradu, Keser je ipak imao potrebu dodati kako to nije specifično samo za kulturu, već je takvo ponašanje obrazac koji se odnosi na cijelo društvo, od politike i gospodarstva do sporta.

“To je”, ističe Keser, “posljedica ratnog kaosa nakon kojeg uvijek na površinu isplivaju brojne ništarije i šljam. U takvim postratovskim vremenima važno je samo usuditi se krasti i varati, jer se zna da za takvo ponašanje neće biti posljedica. Eto i danas se dižu optužnice od 80.000 stranica, pa je jasno da takav slučaj nikada neće biti riješen. Toliko stranica ni Tolstoj nije napisao. Kako onda očekivati da će one koji su kršili zakone stići zaslužena kazna. Potrebna je velika skupina birokrata da bi savladali količinu takvih “materijala”, filigranski dio po dio”, zaključio je Keser rezignirano.

Smatra kako je umjetnicima na Zapadu ipak lakše, jer tamo postoje menadžeri, koji se brinu o njima i, dakako, pri tomu zarađuju. “No menadžeri vrlo brzo postaju naručitelji koji umjetnike pretvaraju u realizatore svojih ideja. Tako umjetnici i tamo postaju ostvaritelji njihovih ukusa kroz koje pokazuju svoju moć”.

Keser je slika i prilika boema umjetnika

Kako je na dan kad smo dogovorili razgovor u Klovićevim dvorima, bio zabranjen promet središtem grada, a s obzirom na koronu, pitao sam profesora Kesera hoćemo li odgoditi susret. No on je rezolutno odgovorio: “Nema potrebe, doći ću tramvajem, čuvam se, ali se ne bojim”.

U uspinjači koja vozi na Gornji grad nije bilo niti jednog putnika, što je, objasnio nam je dežurni zetovac, uobičajena slika posljednjih mjeseci jer više nema turista, neke škole, crkve i restorani su zatvoreni, pa malo ljudi dolazi na Gornji grad. Već izdaleka, po vanjskom izgledu, lako je zaključiti da je Keser slika i prilika boema umjetnika.

Ima dugu sijedu kosu i brkove, nonšalantno nosi zelenobijelu kariranu košulju, smeđe samt hlače, tamne tenisice, a preko ramena prebačena mu je lijepa, od dugogodišnjeg nošenja, starinska izlizana kožna torbica.

Korona mu nije puno promijenila život

Napominje kako mu korona nije bitno promijenila život jer se već duže vrijeme ne druži s drugim ljudima. “Dok sam bio mlađi, naravno, volio sam društvo. Tada sam na Akademiji imao atelje, kao i mnoge moje kolege, poput Nives Kavurić Kurtović, Miroslava Šuteja, Dalibora Paraća, Nikole Koydla s kojima sam se družio, a dolazili su tu redovito Ive Šimat Banov, Mladen Pejaković i mnogi drugi. Među bojama, kistovima i platnima raspravljali smo o svemu i svačemu, ponajviše o umjetnosti”, govori i nastavlja:

“Profesor Dalibor Parać bio je fantastičan sugovornik, iznimno duhovit, mnogo je toga znao o povijesti Akademije likovnih umjetnosti. Od profesora Kulmera saznavali smo nevjerojatne stvari o njegovom stvarnom životu, s njim smo obilazili sve povijesne stranputice koje bi vodile do neistine. Ti su nas razgovori oplemenjivali jer su obogaćivali naše misli i ideje”.

Na spomen nagrada odmahuje rukom

Zlatko Keser rođen je 1942. u Zagrebu gdje je završio Školu primijenjene umjetnosti, u klasi profesora Otona Postružnika na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je slikarstvo te završio poslijediplomski studij. Bio je suradnik čuvene Majstorske radionice Krste Hegedušića, potom dugogodišnji profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2000. postao je članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Od 1967. kad je dobio svoju prvu nagradu na Akademiji pa do 2015. godine, kad je primio nagradu za životno djelo Vladimir Nazor, osvojio je brojna priznanja i nagrade. Za mnoge povjesničare umjetnosti, kritičare i kustose Keser jedan od naših najvećih suvremenih likovnih umjetnika, premda je zbog njegovog samozatajnog života i ponašanja, šira javnost manje upoznata s njegovim stvaralaštvom nego li on to zaslužuje.

Na spomen nagrada i priznanja Keser međutim odmahuje rukom: “Nagrade su samo povod da vam se lakše podmeću klipove. Osim toga mogu biti pogubne jer ako niste u roku od tri dana u stanju zaboraviti uspjeh, onda ste gotovi. Tada neprekidno tapkate na mjestu, a priroda umjetnika je biti otvoren prema eksperimentima u trajnoj želji za osvajanjem slobode”.

Svaki dan u atelijeru crta ruku

Keser objašnjava kako je pravo umjetničko djelo kao odapeta strelica koja nikada ne pada. “Mnogim umjetnicima strelica padne pod noge ili odleti malo dalje, ali strelice velikih umjetnika lete neprekidno u beskraj”. Dok smo razgledavali izložbu u Klovićevim dvorima, Keser je energično odbijao i samu pomisao da je riječ o retrospektivi. I ne samo zbog toga što to, po njemu, ujedno znači smrt autora, već je to izvor skrivenog straha od konačnosti.

“Strašno je kad se na tim retrospektivama izlože djela koje je netko radio kao student pa sve do njegova kraja. To je potpuno pogrešno. Retrospektivu valja napraviti u nekoliko prostorija i u njima valja izložiti svega nekoliko slika koje imaju vrlo precizne određene žarišne točke. I koje su napustile slikara te žive svoj život, neovisno od života autora.”

Skoro svaki dan prije nego li počne raditi u atelijeru Keser mora realistički nacrtati ruku. “To je moj početni stav: ruku stavim na stol, počnem je crtati i odmah vidim kako starim, kako mi izlaze vene, kako mi je drugačija tekstura ruke…”

Kako nastaju Keserove slike?

U atelieru Keser, kako sam ističe, frenetično crta i mrlja, posebno male slike. Neprekidno radi jednu za drugom sliku ili crtež, slaže ih, pa ako zaključi da je uhvatio neku osjećajnost, koja je u njemu izbila poput pupoljka, onda nastavlja raditi na njoj. U njemu se, kaže, neprekidno isprepliću osjećaji znatiželje i radost stvaranja.

“Jedna vas mrlja može tako uzdignuti i uzbuditi, da vas to neprekidno gura naprijed. Kod mene nema inspiracije u onom klasičnom smislu, svoje motive pronalazim svagdje, na zidu, drvu, u prirodi, u gradu… Počnem od jedne točke, povećavam i razvijam crtež u sliku, sve dok ne dobijem poželjne strukture u oblikovnom i prostornom smislu. Pri tomu uzimam materijale koji su u vezi s mojim trenutnim osjećajima: ljutnje, gnjeva ili neke vrste izluđenosti,” opisuje Keser te objašnjava kako se u tim trenucima sukobljava s velikom bijelom površinom.

“Taj proces nastanka slike jedno je bunilo, no mislim da umjetnost uvijek mora imati malu sjenu tragičnosti, čudne melankoličnosti, jer bez toga ne postoji”. Sliku završava, opisuje Keser, kad mu postane zima. “Kad osjetim da mi je hladno, onda znam da na slici više nemam što raditi”.

Ne prežive sve slike

No to u slučaju Zlatka Kesera nikako ne znači da je slika zaista završena. Pitanje je, naime, hoće li slika preživjeti još koji susret s autorom.

“Ja sam sam sebi najveći krvnik. Ubio sam toliko svojih slika, od kojih su mnoge možda mogle izdržati kritički sud, no ne mogu si pomoći jer me proganja ta prokleta čežnja da uhvatim ili bar dotaknem žarišnu točku duhovnosti koja zaštićuje moju lomljivost. Zbog toga sam napravio puno užasnih pogrešaka, a najviše mi je žao što nisam poslušao pokojnu suprugu Lanu koja mi je govorila: ‘Nemoj preslikavati sliku, okreni platno na drugu stranu i započni slikati'”.

Pri spomenu pokojne supruge Keser je osjetio potrebu naglasiti kako je obitelj srž svega, okomica života.

“Ona je bila sjajna osobnost. Povjesničarka umjetnosti koja mi je uvijek govorila, povodom mojih sumnji, odi u atelje, slikaj i budi sretan. Zbog toga su mi prijatelji često ‘zavidjeli’ te su mi govorili blago tebi, tebe žena razumije. Ona je razmišljala na jednostavan način, govoreći o srži stvari. Primjerice, jednom me upitala zbog čega u posljednje vrijeme slikam crne slike. Reagirao sam odmah i poslužio se Renoirovom rečenicom da je crna – kraljica svih boja. Njezin je odgovor bio jednostavan: da, ali kraljica ima malo”.

Nema pravila

Ispričao sam Keseru kako mi se svojedobno vrhunski europski umjetnik, slikar Vlado Kristl, u svom atelijeru u Munchenu, požalio na isto prokletstvo. S tim da je on znao preko jedne slike naslikati više novih slika, jer nikada nije zadovoljan onim što je napravio. Keser priznaje da je “uništavač vlastitih djela”, ali to je uvijek, kaže, posljedica želje da radi što bolje, da mijenjaš, istražuješ…

“Kod mene nema pravila. Znam samo slikati, crtati sate i sate, pa se na kraju dana presvučem i krenem kući. Bacim još jedan pogled na sliku, koju sam možda već i potpisao, i odjednom osjetim da mi gore uši od srama. Odmah znam da je slika nijema. To je znak da smjesta moram ponovno zagrabiti po platnu”.

Obično je, kaže Keser, nakon toga dolazio kući sav zamrljan, ali supruga nije bila iznenađena njegovom prljavošću jer je znala što se dogodilo”.

Preslikao je slike i s izložbi

No, ne stradaju samo slike koje je Keser jučer dovršio. Priznaje kako je znao preslikati slike koje su čak bile prikazane i na izložbama.

“Žao mi je, ali očito mora biti tako. Ne opterećujem se pitanjem zašto se to događa. Možda su to vrste mazohizma, možda je posrijedi nesigurnost, ali to je istina koja je jača od mene. A da je to istina vidim po tomu što sam ubio neke slike koje nikako nisam trebao. No, to nije nikakvo izigravanje, to je neprekidna unutarnja napetost i nemir koji vas drže u spoznaju da ste živi. Posrijedi je dinamizam koji vas drži na potrebnoj radnoj temperaturi”, zaključio je Keser.

Dokle seže ta umjetnikova opsesija, opisala je kustosica Jasmina Bavoljak, kojoj je zaprijetio da će, donese li na izložbu neka djela iz Moderne galerije, odmah uzeti boje i preslikati ih. A u Modernoj galeriji uglavnom se čuvaju vrhunski radovi. Razlog tomu je, objašnjava kustosica Bavoljak, što se s nekim svojim ciklusima srodio, a s nekima nije.

Na nekim stvarima zavidi kolegama

Keser pak problem vidi u slikarskoj tvari, a do nje, kaže, nije lako ni jednostavno doprijeti. “U puno slika ne postoji tvar, nego siže, slika priča neku priču, tekstualizira svoj sadržaj, a to je sve nevažno, bitna je tvar, tvarnost slikarstva”. U jednoj stvari Keser ipak zavidi kolegama.

“Zavidim im što mogu slušati glazbu dok rade. I ja sam probao, ali ne ide. Glazba, koju inače volim i slušam, dok radim ide mi na živce, ne mogu podnijeti njen zvuk jer mi treba apsolutna tišina. Neke slike radio sam mjesecima i uvijek u apsolutnoj tišini”.

Keser opisuje da slika nagonski, da je često toliko koncentriran na slikanje, da uopće ne primijeti da se već spustio mrak. “Tada se pitam kako je moguće da je sve to tako brzo prošlo.” Potom je odmah zaključio kako je potpuno pogrešno uvjerenje da je svjetlost najbrža na svijetu. “Ne, najbrže je vrijeme, ono je puno brže od svjetlosti. No to shvatite tek kad dođete u moje godine”, zaključio je Keser pomalo sa sjetom.

On je birao studente, a ne oni njega

Od svog talenta za slikanje Keser je, kaže u šali, imao najviše koristi u djetinjstvu. Kako je već tada neprestano crtao sve što je vidio, u školi na Trešnjevci gdje je živio, imao je povlašteni položaj jer ga učitelj nikada nije udarao ravnalom po ruci. “Znao je da stalno slikam, znao sam čak perspektivni prostor, pa me poštedio, dok su drugi redovito dobivali po prstima. Divnih li dana i škola mog djetinjstva trešnjevačkog”.

Na Akademiji je otvorio predmet kreativno crtanje, koje je, iako je bilo izborni predmet, privuklo pažnju velikog broja studenata. No, Keser kaže kako je on birao njih, a ne oni predmet. “Najčešće su mi donosili aktove, koji me nisu zanimali”, govori i dodaje:

Mene je interesirala njihova mentalna struktura, pa sam tražio od studenata da mi pokažu črčkarije koje rade skrivećki u ćošku kad su nesretni ili sretni, kad ih je ostavila cura ili dečko, kad su povrijeđeni. Na temelju slika koje su u tom stanju nacrtali odabirao sam studente s kojima ću raditi. I moram priznati s ponosom da sam dobro odabirao jer su svi oni danas na ovaj ili onaj način impostirani u hrvatsku likovnu scenu”.

Smatra da se Akademija mora pohađati

Na Keserovu žalost taj je predmet nakon njegovog odlaska u mirovinu ugašen, pa ga sada, kaže, bezuspješno pokušava vratiti natrag. Za razliku od nekih stručnjaka, Keser smatra da se mora pohađati Akademija jer se na njoj stječu potrebna znanja, ali se nauči i zanat.

“Mora se akumulirati veliko znanje, da biste ga poslije mogli zaboraviti. Kad usvojite toliko znanja, onda je bitna vještina zaborava. Kad sve zaboravite što ste naučili onda možete kao dijete otkriti čudo stvaralaštva u sebi, dječju radoznalost i oduševljenje. Bez toga nema ništa. Oduševiti se i iznenaditi se izvoru svoje osvojene moći”.

U Galeriji Klovićevi dvori gdje su izložena djela velikog formata te mali crteži nastali od 70-ih godina prošloga stoljeća, pravo iznenađenje posjetitelje očekuje na kraju izložbenog prostora: na televizijskom ekranu izmjenjuju se Keserovi digitalni crteži uz pratnju vrlo glasne moderne glazbe.

Sviđa mu se nova tehnologija

Priznaje kako ga je stariji sin Igor nagovorio da nabavi kompjutor i najbolji Appleov program za crtanje. Unatoč svojim godinama, Keser ističe kako se vrlo brzo sprijateljio s računalom te shvatio da drugačiji alati daju drugačije rezultate. “Radeći na kompjutoru dobio sam iznimno zanimljive artefakte. Kad na papiru završite neki crtež, više ga ne možete mijenjati, čak se ne sjećate faza kroz koje ste prošli. Ali, na kompjutoru se bez problema vratite na početak te ponovno možete oblikovati nove sustave”.

Zbog toga, objašnjava Keser, umjetnik može biti kreativan jer ima neograničene mogućnosti mijenjanja i nadopunjavanja. Za Kesera je, međutim, problem u tomu što se na njemu može izabrati samo vizualna odlika, a ne taktilna. “A meni nedostaje upravo ta taktilna materičnost. Zbog toga se uvijek rado vraćam papiru i platnu”.

Premda oduševljen mogućnostima kompjutora, Keser ipak ne krije ozbiljnu zabrinutost. “Što će se dogoditi sa svijetom ako će se računalom moći izraziti osjećajnost, smisao za umjetnost, ljubav…Što će u takvoj situaciji raditi čovjek,” pita se glasno te dodaje da će nanotehnologija stvarati nova ‘ljudska bića’. “Možda će ti ljudski inteligentni strojevi shvatiti stvoritelja koji ih je stvorio na svoju sliku i priliku”.

Moderna tehnologija mijenja svijet

S obzirom na to da voli šah, često je igrao brzopotezne partije s majstorom Damjanovićem, na tom primjeru pokušao je pokazati što bi se moglo događati sa svijetom. “Sumnjam da će ljudi moći kontrolirati takvu tehnološku moć. Bit će poraženi. Ali zar nije sudbina ljudske prirode – poraz?”. Keser kaže kako danas kompjutor i njegova umjetna inteligencija bez problema pobjede svakog šahista.

“Kompjutoru više nisu dorasli ni takvi geniji kao što su bili Bobby Fischer i Gari Kasparov ili danas svjetski prvak Magnus Carlsen. Oni su doista bili svemogući, iznašli su načine nove strukture šaha, a Kasparov je stalno ponavljao kako svaka ideja od više od deset poteza unaprijed ima rupu. Kod kompjutora međutim te rupe nema. I to je zastrašujuće.”

Zahvaljujući umjetnoj inteligenciji i koroni, upozorava Keser, počinje se mijenjati struktura svijeta. “Mi smo sada svjedoci i sudionici stvaranja nove civilizacije, novih zakonitosti, novih dostignuća. Naša je civilizacija najbolje što se svijetu dogodilo, ona je fantastična jer je omogućila nezamisliv napredak na svim poljima. No, ona je istodobno silno amoralna. I to se apsolutno mora promijeniti. Humanizirajmo konačno taj naš svijet i pokušajmo ga sačuvati”, kaže.

Jedna stvar ipak se neće promijeniti

Zbog toga će se, smatra Keser, vrlo brzo morati preispitati sve, od načina života i rada, do svrhe i smisla umjetnosti i znanosti. “Moje je sveto trojstvo”, ističe Keser, “umjetnost, znanost i religija. Oni se isprepleću, prelijevaju jedno u drugo. Zbog toga od tih promjena neće moći pobjeći nitko, pa ni religija. Ona će trebati promijeniti svoj govor, neće biti dovoljno samo na brzinu, bez koncentracije i osjećajnosti, izdeklamirati Oče naš, a misliti na nešto sasvim drugo. Religija će se, kao i sve drugo, morati prebaciti na posve drugu frekvenciju. Preispitati se moraju dosezi duhovnosti koji se mijenjaju po svojim unutarnjim ‘geometrijama’ i različitim doživljavnostima.”

No, upozorava Keser, jedna se stvar pak neće moći promijeniti.

”U nas mladi najčešće komuniciraju preko SMS poruka, no to nije smisao ljudske komunikacije. Ljudi se vole dodirivati, pogledati se u oči, pokazati osjećajnost, izraziti neku misao, poljubiti se. To je smisao ljudske komunikacije, a ako toga nestane, kad puknu ljudske veze, što će nam preostati. Bojim se da smo posljednjih godina upali u nekontrolirani kaos, pa je pitanje što će se iz svega toga izroditi. Samo je jedno međutim sigurno: povratka na staro neće biti. I bolje da je tako,” zaključio je akademik Keser.